DOBA GNUŠANJA NAD TRUMPOM Bromwich: Predsjednik Trump, čudovište i žrtveni jarac...

02.09.2017. u 01:16

KOLUMNA

Mediji lijevog centra uspavali su se poslije afere Irangate 1986. i 1987. godine, drijemali su tokom osam godina Clintonove vlade i pospano klimali glavama odobravajući Cheneyev i Bushov rat u Iraku, kao i Obamin i Clintonov rat u Libiji


Piše: David Bromwich
, thebosniatimes.ba

Putin se ugurao gdje mu nije mjesto tvrdnjom da nije bilo tajni i kaže da će to i dokazati“ – to je bio glavni naslov u New York Timesu od 18. maja. Tema članka bilo je Trumpovo navodno odavanje stranih agenata prilikom sastanka s ruskim zvaničnicima u Ovalnoj sobi. Još uvijek je nejasno da li je zaista uradio nešto opasno, ali američki mediji su angažovali tešku artiljeriju u priči koju su sami pustili u javnost, a koja je morala da dođe od osoblja iz Bijele kuće ili obavještajnih agenata s lica mjesta. Međutim, čini se da je glavni cilj članka bio da se upotrebi izraz „Putin se ugurao gdje mu nije mjesto“ – što je ispod nivoa koji je svojevremeno bio dopušten u Timesu. Neukus koji se graniči s otvorenim prezirom odlika je izvještavanja o Trumpu u američkim medijima još od januara. Ton je sve oštriji i sve bezobzirniji, što bi trebalo da vodi ka vrhuncu koji niko još nije jasno formulisao. Impeachment je ustavni termin za veliko finale kom se nadaju; zamišljaju da će na scenu uskoro izaći limeni orkestar, advokati i dobri špijuni, privatni detektivi i ko zna ko sve ne – i da će Trump napustiti pozornicu.

Mediji lijevog centra uspavali su se poslije afere Irangejt 1986. i 1987. godine, drijemali su tokom osam godina Clintonove vlade i pospano klimali glavama odobravajući Cheneyev i Bushov rat u Iraku, kao i Obamin i Clintonov rat u Libiji. Iz nepoznatih razloga, bili su sigurni da je zapadno uništavanje još jedne u nizu arapskih zemalja – Sirije – najsigurniji put ka razumnoj politici na Bliskom istoku. Mainstream mediji, predvođeni CNN-om i Timesom, izbili su u prvi plan kao centri za distribuciju antivladinih informacija, ličnih stavova i vijesti očevidno pomiješanih s ličnim stavovima. Ali, oni su tek početnici u poslovima ‘pružanja otpora’ i to se vidi. Times je 27. maja kao glavnu priču objavio članak koji su napisali Maggie Haberman, Mark Mazzetti i Matt Apuzzo, sa naslovima opadajuće veličine: „Kushner je navodno razmatrao mogućnost uspostavljanja kanala komunikacije s Rusijom – Sastanak u Trumpovoj kuli – Tema sastanka bio je tajni kanal komunikacije u periodu tranzicije“. Ta tri reda govore sve što treba reći – kanal nikada nije bio uspostavljen. Ali, oni su priču razvukli na sedam kraćih pasusa na osnovu informacija dobijenih od „tri osobe upoznate s razgovorima“. Slijedilo je još četrnaest pasusa u kojima se ispituju vjerovatne, moguće i pretpostavljene veze između Trumpovih saradnika i različitih Rusa, uz povremeno ubacivanje Kushnerovog imena kao podsjetnika za čitaoce. Špekulacije u Timesu podstakao je raniji izvještaj u Washington Postu: Kushner je zahtijevao da se tranzicioni razgovori s Rusijom obave u ruskim diplomatskim objektima u Americi, da bi se spriječilo miješanje američkih obavještajnih službi. Kushnerova strategija je zakazala; ali ništa manje sumnjiva nije bila pretpostavka na kojoj je priča počivala, a to je da se bilo kakva komunikacija tajnim kanalima s pravom vidi kao pokušaj da se izbjegne građanska dužnost Amerikanaca da se podvrgnu nadzoru države. Sad kad znamo sve što znamo o Putinu, niko ne bi trebalo da bude oslobođen nadzora: ni predsjednik, ni njegovi savjetnici, ni njegov kabinet; a svakako ne članovi Kongresa. Kao ni federalne ili državne sudije i obični građani – zašto da ne? Doba gnušanja nad Trumpom je doba oslanjanja na duboku državu i doba povjerenja u ‘obavještajnu zajednicu’. Ako oni ne mogu da nas zaštite, ko može? Potrebna su im sva raspoloživa ovlaštenja da bi uradili ono što se mora uraditi.

Times je 29. maja objavio još jednu veliku priču o Kushneru, koju su ovog puta napisali Glenn Thrush, Maggie Haberman i Sharon LaFraniere. Napad je tu krenuo od samog početka – „Najveći uspjeh u kratkoj i bombastičnoj karijeri Jareda Kushnera je akvizicija par spojenih kancelarija na korak od radnog stola njegovog tasta u Bijeloj kući“ – a nastavio se tako što je Kushner prikazan kao ‘nesuđeni princ’ koji svjedoči „gubljenju pozicija u toj nekretnini neprocjenjive vrijednosti usljed otkrića da ga čeka nova istraga“. Onda uslijedi lični napad: „njegov mladokonzervativni stil oblačenja, uzdržan govor“, njegova „sklonost zakulisnim radnjama“, „neprestana briga o sopstvenim interesima“ i način na koji „brzo donosi konačne sudove o ljudima, ponekad na osnovu oskudnih dokaza“ (nisu dati dokazi za takav sud o Kushnerovom prosuđivanju: ni dokazi, ni izvori). „On također ima običaj“, ponovo prenose neimenovani izvori, „da nestane kad zagusti“. U eseju o senzacionalističkom novinarstvu iz dvadesetih godina 20. vijeka, Henry Louis Mencken je primjetio:

„Postoji vrijeme i postoje okolnosti u kojima je glasina gotovo podjednako bitna koliko i istina – kad dužnost dnevnog lista prema čitaocima zahtijeva da im list kaže ne samo to što se dogodilo, nego i kako se o tome izvještava, čime se još prijeti, šta se priča. Hoću da kažem jednostavno da takve kvazivijesti, takve nedopečene i još sumnjive vijesti treba da budu objavljene u skladu s onim što one jesu – jasno razdvojene od pravih vijesti koje su u ogromnom broju slučajeva istinite.“

U svakom slučaju, uočava se jedan neprijatan obrazac. Times je nekoliko dana kasnije objavio oštro pismo uredniku u kom se primjećuje da je list prešao liniju koja vijesti razdvaja od vrijeđanja.

To je opšta odlika kulture u vrijeme Trumpovog predsjedničkog mandata: to se vidi u novinama, časopisima i na televiziji. Mainstream mediji govore gotovo u jedan glas; oni gube kontrolu na način koji pokazuje da su zaboravili kako kontrola izgleda. PEN, na primjer, gotovo svakodnevno izdaje upozorenja (Daily Alert on Rights and Expression). Tipičan niz naslova od 1. maja – pod glavnim naslovom „Američki PEN hvata se u koštac s najvažnijim prijetnjama slobodnom izražavanju danas“ – uključivao je, između ostalog, „Noć kad Donald Trump nije uspio da uništi večeru dopisnika iz Bijele kuće“: „Dok je Donald Trump u Pensilvaniji održavao skup sličan onima iz predsjedničke kampanje, Washington je slavio noć novinarstva bez njega. Organizatori večere dali su svakom gostu značku na kojoj je pisalo ’Prvi amandman’, dok je Samantha Bee u skeču ’Večera dopisnika Bijele kuće koja to nije’ hvalila rad lokalnih novina“. Tako je zvučalo upozorenje iz američkog ogranka jedne ozbiljne međunarodne institucije za borbu protiv cenzure. Četiri nedjelje ranije, PEN je najavio da će njegovu godišnju nagradu za hrabrost u slobodi izražavanja (Freedom of Expression Courage Award), koju je 2015. godine dobio Charlie Hebdo, u 2017. godini dobiti dva miliona ljudi koji su učestvovali u maršu žena protiv Trumpa.

Predsjednik Trump, čudovište i žrtveni jarac, suviše je nepromišljen u svom ponašanju, suviše nedosljedan u riječima i gestovima, suviše neprilagođen uobičajenoj političkoj praksi da bi mu se odalo priznanje čak i onda kad iz njega progovara zdrav razum. Njegovu ideju da bolji odnosi s Rusijom „ne bi bili loša stvar“ demokrati su gurnuli u lonac u kom se već nalaze njegove mrske ideje o porezima i imigraciji, a republikanci su je ignorisali kao nesvarljivu. Za sada, kao što je to priznala senatorka Dianne Feinstein iz obavještajnog odbora Senata (Senate Intelligence Committee), nema dokaza koji bi potkrijepili tumačenje njegovog odnosa prema Rusiji kao dijela zavjere koja ga povezuje sa ruskim hakovanjem izbora 2016. godine. Vrlo je vjerovatno da postoje veze između Trumpa i njegovih prijatelja koji trguju nekretninama, s jedne strane, i ruskih oligarha s druge: oligarsi svih nacija, a Rusije posebno, imaju veliki uticaj na tom tržištu, a Trumpov kredit na Wall streetu odavno je presušio. Ruski novac je vjerovatno u pozadini nekih od njegovih rizičnih kredita, a ruska vlada drži ruski novac na oku. Ali američki mediji, a s njima i veliki broj demokrata, trče daleko pred rudu time što tu povezanost prikazuju kao sigurnu činjenicu koja će u bliskoj budućnosti osigurati pad Trumpove administracije.

Otpuštanje direktora Federalnog istražnog biroa (FBI) Jamesa Comeyja bio je događaj koji je doveo u sumnju zvaničnu verziju priče koje će se sad biti teško držati i svesti je na pravu mjeru. Ono što najviše provocira su mnogostruka objašnjenja koja je Trump ponudio. On je prvo izjavio da je Comey otpušten zbog rđavo vođene istrage u vezi s elektronskom poštom Hillary Clinton; ali on ga je otpustio samo zato što su ga zamjenik državnog tužioca i sam državni tužilac savjetovali da to uradi; ali to, na kraju krajeva, nisu bili presudni razlozi već činjenica da je Trump bio nezadovoljan Comeyjevom ’razmetljivošću’; i, što je najvažnije i što je dobro poznato, to što je Comey nesposoban i što je Biro pod njegovom upravom bio u totalnom haosu. Pretpostavka da Comey nije otpušten zbog istrage u vezi s Rusijom je u osnovi svakog alternativnog objašnjenja, kao i neobično pominjanje Comeyjevog uvjeravanja da Trump lično nije pod istragom. Tri dana poslije otkaza, Trump je na Twitteru objavio prijetnju Comeyju napisanu gangsterskim jezikom: bolje bi mu bilo da se nada da razgovori nisu snimani. Krunski primjer Trumpovog majmunisanja, za koji mnogi misle da bi trebalo da zapečati njegovu sudbinu, dogodio se kad je Trump pozvao ruskog ministra inostranih poslova Sergeja Lavrova u Ovalnu sobu. Trump je zabranio pristup novinskoj službi Bijele kuće (ali ne i ruskim medijima) i rekao Lavrovu da se riješio tereta istrage o vezama s Rusijom otkako je otpustio Comeyja.  Nastavak – a potrebno je znati i nastavak – tipičan je za Trumpa. On ne može da hoda pravom linijom, čak ni po uvježbanoj putanji, a da na pola puta ne napravi piruetu koja mu se u tom času učini kao nešto pametno. Na taj način podriva čitav nastup i mora na brzinu da smišlja izlaz.

Trump je pobijedio na izborima za najvišu poziciju u američkoj administraciji neprestanim iskazivanjem prezira prema administraciji. Time je potvrdio i učvrstio tendencije koje dominiraju u njegovoj partiji i sežu u prošlost sve do Reaganove administracije. Za razliku od njih, demokrati su i dalje stranka koja insistira na pitanju šta-država-može-učiniti-za-vas; značajan broj njihovih članova i pristalica osporava Trumpov legitimitet. On je ukrao izbore, tvrde oni; izbore mu je na tanjiru servirao Comey ili Putin ili elektorski glasovi koji nisu smjeli da ponište volju tromilionske većine. Trik je u tome, vjeruju demokrati, da nekako delegitimizuju Trumpa i vladu koju on vodi (što čak i nije prava vlada) i onda zauzmu njegovo mjesto, s vladom koja bi nekako povratila legitimitet. Osim djelovanja grupe krajnje republikanske desnice u Kongresu (poznate kao Slobodarski kokus) koja je blokirala prve Trumpove izmjene Obamacarea, kao i pritisaka neokonzervativaca Johna McCaina i Lindseyja Grahama da se američka vojska neposredno izjasni protiv Rusije, među republikancima uglavnom nema naznaka da će odstupiti od oportunističke solidarnosti s predsjednikom. Republikanci su u većini u oba doma Kongresa; njihovi su i predsjednik i Vrhovni sud. U takvoj situaciji, delegitimizacija od strane demokrata podrazumijevala bi da se odreknu odanosti ustavnoj demokratiji.

Najjasnije izjave o ruskoj umiješanosti, iz usta autoriteta koji je poznat po tome što govori istinu (i što nam može otkriti neke važne istine), čule su se 8. juna u Comeyjevom svjedočenju pred obavještajnim odborom Senata. „U pitanju je bila kampanja aktivnih mjera“, rekao je on, „vođena iz vrha ruske vlade“. Izlaganje je bilo očekivano burno: „Nema nikakve sumnje. To se dogodilo. Nema ničeg lažnog u toj vijesti“. Comey nije čak ni pokušao da se pretvara da ima bilo kakvih sumnji o tome zašto je otpušten: „Otpušten sam zbog istrage u vezi s Rusijom“, a „cilj je da se izmijeni način na koji je istraga vođena“. Comeyjevo ponovljeno uvjeravanje da Trump ‘lično’ nije pod istragom – što je potvrdio i u toku saslušanja – zasniva se na legalizmu koji je mogao pokvariti inače uvjerljivu optužbu. On je pomenuo da se jedan od sedam ili osam šefova FBI-a s kojima je razgovarao usprotivio takvoj odrednici jer, iako je tehnički ispravna, ona ostavlja pogrešan utisak. U tom smislu, to jezuitsko naglašavanje – da Trump lično nije pod istragom – ličilo je na ona uvjeravanja koja su u javnosti davali rukovodioci obavještajne zajednice (posebno Comey dok je još bio direktor Biroa) da nije tačno da je Obama naručio Trumpovo prisluškivanje. I ponovo, to je bilo načelno tačno. Ali, u prividnoj iskrenosti takvih izjava iskorišten je jedan bezbrižni anahronizam u Trumpovom jeziku: naručeno prisluškivanje pojedinaca pripada svijetu špijunaže od prije pedeset godina. Naravno da Obama nikome nije naredio da prisluškuje Trumpa lično, ali Trumpova kampanja, uključujući i Trumpovu kulu, bila je pod nadzorom Nacionalne agencije za bezbjednost (NSA); uključujući Trumpa i njegove telefone: Obama je to lako mogao zaključiti čak i ako nije bio direktno obaviješten. S obzirom da su obavještajne službe dio izvršne vlasti, njemu su u bilo koje doba mogli pokazati ili je on mogao zahtijevati da vidi, dokazni materijal o Trumpu. Sličan tip pretvaranja uočljiv je u iznenađujuće širokom spektru izvještaja u mainstream medijima – ‘iznenađujuće širokom’ ako se ima u vidu koliko malo vremena je prošlo od objava Edwarda Snowdena. Reporter CNN-a Wolf Blitzer smatrao je da je uputno da pokaže malo zbunjenosti kada je senator Rand Paul izjavio u intervjuu sredinom juna da su Trumpa vjerovatno špijunirali i da je i on sam mislio da je pod nadzorom. Svi mi dobro znamo, čak i ako nam ne prija da o tome razmišljamo, da smo pod nadzorom: to je poenta programa kao što su Prism i XKeyscore. Obama ih se nije odrekao, kao ni Trump. Oni postoje da bi ih izvršna vlast (zlo)upotrebljavala.

Dvije okolnosti idu u prilog zaključku kojem teže horde Trumpovih tužitelja: naime, on zna određene stvari o vezama koje postoje između njega, njegove kampanje i ruskih interesa koje želi da sakrije jer ga izlažu zakonskom i političkom riziku. Prvo, otpustio je tri osobe iz pravosudnog sistema za koje se zna da su imale dugotrajan uvid u podatke u vezi s njim: jedna je Preet Bharara, javni tužilac za južni okrug države New York, kojem je Trump svojevremeno garantovao da će moći da zadrži funkciju; druga je vršilac dužnosti državnog tužioca Sally Yates; i treća je Comey. Druga stvar je redosljed uručenja posljednja dva otkaza. Michael Flynn, Trumpov kandidat za savjetnika za nacionalnu bezbjednost, 29. decembra je razgovarao telefonom s ruskim ambasadorom Sergejom Kisljakom o mogućnosti ukidanja sankcija prema Rusiji. Sally Yates je 26. januara izvijestila savjetnika Bijele kuće Dona McGahna da se Flynn izložio zakonskom riziku i da je dao izjave „za koje znamo da nisu istinite“. (Između ostalog, lagao je potpredsjednika o tome da se nikada nije konsultovao s Rusima.) McGahn je 27. januara pozvao Sally Yates i pitao je zašto se „Ministarstvo pravde Sjedinjenih Država toliko brine zato što jedan zvaničnik Bijele kuće laže drugog“. „Ne bi bilo u redu s naše strane“, odgovorila je ona, „da vam to kažemo i onda očekujemo od vas da sjedite skrštenih ruku“. McGahn je onda tražio da vidi dokaze; Yates je odgovorila da će se potruditi da izdejstvuje potrebnu dozvolu. Istog tog dana, 27. januara, Trump je iznenada pozvao Comeyja da dođe na večeru u Bijelu kuću da bi ga pitao da li može da računa na njegovu odanost, na šta je trebalo da dobije taktičan odgovor koji će naglasiti iskrenost, a ne odanost. Sally Yates je 30. januara pozvala McGahna da mu kaže da može da „svrati da pregleda osnovni dokazni materijal“. U svjedočenju pred obavještajnim odborom Senata – u izlaganju koje se ističe jasnošću i integritetom – ona je dodala da nikad nije saznala da li je Comey došao na večeru, jer joj je to bio posljednji dan na poslu; Trump ju je otpustio 30. januara, navodno zbog odbijanja da primijeni njegovu antimuslimansku imigracionu naredbu.

U izvještajima se kaže da je potpredsjednik Mike Pence tek 9. februara prvi put čuo da je Flynn lagao o razgovoru s Kisljakom. Flynn je dao otkaz 13. februara, a dan kasnije Trump je zatražio od državnog tužioca, savjetnika Jareda Kushnera i ostalih da napuste prostoriju da bi mogao nasamo da razgovara s Comeyjem. „Nadam se da shvataš da treba da odustaneš i ostaviš Flynna na miru“, rekao je Trump. „On je dobar čovjek. Nadam se da možeš da zaboraviš na taj slučaj.“ Zanimljiv detalj koji privlači pažnju tek kad o tome malo bolje razmislite jeste to što je Trump rekao Comeyju da mu ne bi smetalo ako neki od njegovih satelita bude žrtva istrage o Rusiji. Ukratko, Trump je bio voljan da izloži svoje saradnike i dozvoli da budu kažnjeni ukoliko bi to pomoglo da skine s leđa ruske biznismene. Tokom Comeyjevog svjedočenja, senator James Lankford, republikanac iz Oklahome, protumačio je to kao vjerodostojan dokaz Trumpovog uvjerenja u sopstvenu nevinost i spremnosti da se povinuje zakonu i raskrinka krivce – što je interpretacija koju je Comey prihvatio. Ali to neočekivano naglašavanje – u redu je da hapsite moje saradnike – također je moglo da signalizira sljedeće: „Ne smeta mi ako nekog drugog uzmete kao žrtvenog jarca, ako ćete mene da ostavite na miru“.

Tu sigurno ima nečeg. Pravni tim istražitelja koji je sastavio Robert Mueller, bivši direktor Biroa, a sada specijalni savjetnik postavljen da vodi istragu o ruskoj umiješanosti, uključuje advokate sa znatnim iskustvom u detaljnom ispitivanju tokova pranja novca i ‘finansijske forenzike’ uopšte. Neke sumnje još postoje, najvećim dijelom zbog toga što je, uprkos nizu uzbudljivih nagovještaja, malo toga izašlo iz galame koja se digla. Zbunjuje nedostatak dokaza u vezi sa samim Trumpom poslije čvrstih naznaka koje je dao John Brennan, direktor CIA-e za vrijeme Obame; to djeluje kao još jedan znak da ne treba računati na postupak za Trumpov opoziv. ‘Prihodi iz inostranstva’ zvuče kao najprihvatljivija optužba, ali ta fraza ima prizvuk nečeg nepoznatog i jedna od riječi moraće da bude objašnjena. Pa ipak, ideja o zbacivanju Trumpa angažovanjem ljevičara i liberala, uz pomoć obavještajne zajednice i genijalnih advokata, za medije i dalje ima snažan i neodoljiv šarm. Rachel Maddow, voditeljka emisije na kablovskom kanalu MSNBC, pet večeri svake nedjelje euforično iščekuje sljedećeg nevoljnog svjedoka, sljedećeg Trumpovog saradnika, sljedeći pronađeni dokument ili ‘nov razvoj događaja’ koji će nas dovesti korak bliže tome da sadašnjem predsjedniku stavimo lisice na ruke i okove na noge.

Oni mogu polagati nade u obavještajnu zajednicu i možda u pravnike, ali šta će u međuvremenu održavati ravnotežu u državi? Odgovor oko kog su se izgleda usaglasili umjerenjaci iz obje stranke glasi – generali. Taj odgovor prihvata i veliki dio ‘otporaških’ medija – a na osnovu kojih dokaza, to bi već bilo teško reći. Amerikanci su se u nekoliko posljednjih mjeseci našli u situaciji da sa najvećim mogućim povjerenjem i zahvalnošću govore o prisustvu generala Jamesa Mattisa, sekretara za odbranu, u Trumpovoj administraciji. Za njega se kaže da je odgovoran komandant čvrstog karaktera; nema sumnje da su to korisne osobine u Trumpovom okruženju. On je također general koji je predvodio drugu opsadu Faludže, najrazorniju bitku u ratu u Iraku; on je naredio pomilovanje skoro svih vojnika američke mornarice koji su počinili najteži zločin zabilježen u tom ratu, masakr u Haditi. Trumpovo prenošenje ovlaštenja za sve odluke o detaljima angažovanja u Siriji i Iraku na generale prvi je takav slučaj u američkoj istoriji; ili je bar prvi put to javno priznato; takva praksa nije u duhu ustavnih kontrola i ograničenja. Koliko god da su Bush i Obama bili kreativni u vođenju knjiga (korištenjem izraza poput ’autorizacije’ i ’međunarodnih normi’), pravno gledano, Amerika danas zvanično nije u ratu ni sa jednom zemljom, a generali obično imaju pravo da donose spoljnopolitičke odluke samo kada komanduju vojskom u sukobu sa neprijateljem kojem je objavljen rat.

***

Potreba da se Trump osudi za nešto konkretno, nešto strašno, čak i ako to nije krivično djelo, dostigla je neku vrstu klimaksa 25. juna, kad je čitava posljednja strana nedjeljnog pregleda vijesti u Timesu prelomljena u obliku ogromne nule pod naslovom ‘Trumpove laži’ uz potpise dva izvještača, Davida Leonhardta i Stuarta A. Thompsona. Datumi više od stotinu ‘laži’ odštampani su masnim slovima, laži su stavljene pod navodnike, a ispravke u zagrade. Međutim, većina tih laži bile su oportunističke poluistine, uopštena obećanja, promjene taktika praćene poricanjem da je do promjene došlo i, prije svega, hiperbolična pretjerivanja. Trump koristi riječi kao što su ‘ogroman’ i brojeve poput ‘stotina’ i ‘hiljada’ na način koji ih oslobađa od bilo kakvog značenja, ali to pripada kategoriji retoričkih izvrtanja i natezanja kojima se služe svi političari. Njegov neozbiljni pokušaj da uveliča broj ljudi na sopstvenoj inauguraciji djelovao je kao primjer poricanja stvarnosti, a prekvalifikovano je u laž, s punim pravom, kad se uzmu u obzir klevete koje je izrekao protiv onih koji su prenosili provjerene činjenice. Njegova izjava da smo ‘najoporezovanija nacija na svijetu’ bila je dio tirade, netačna i zamišljena kao hiperbola za tvrdnju da su ‘naši porezi previsoki’, što je vrsta izjave koja samo uvećava uobičajenu ravnodušnost prema detaljima među njegovim pristalicama i tako im povlađuje: to je loša osobina za predsjednika. Ali Timesov članak se fokusira na sumnjive slučajeve kao što je Trumpova izjava da ga je Obama prisluškivao ili da je ‘priča da su Rusi i Trump bili u dosluhu fabrikovana od strane demokrata kao izgovor za poraz na izborima’. I tu je uglavnom u pravu, iako je riječ ‘fabrikovano’ netačna; nije bilo zvanične objave o dosluhu s Rusima sve do Comeyjevog saopštenja pred obavještajnim odborom 20. marta; prije toga, u pitanju je bila široko rasprostranjena racionalizacija poraza od strane demokrata. Iako posredne veze između Trumpovih saradnika i Rusa pokazuju da priča nije isfabrikovana ni iz čega, ubjedljivi dokazi, da ponovimo, još nisu prikazani javnosti.

’Sindrom opsesije Putinom’, kako je to nazvao novinar Rolling Stonea Matt Taibbi, nezaustavljivo se proširio, kao zarazni osip. Domaćin emisije Late Show Stephen Colbert posvetio se uobičajenom pljuvanju po Trumpu, a element samoparodije iščezao je negdje prije ove rečenice: „Jedina stvar za koju su tvoja usta dobra jeste da posluže kao nakurnjak Vladimiru Putinu“. Stand-up komičarka Kathy Griffin pozirala je s odsječenom krvavom glavom koja je ličila na Trumpovu. Do 18. juna Public Theater u New Yorku izvodio je verziju Julija Cezara u kojoj je Cezar izgledao i gestikulirao kao Trump. Naravno, to je naškodilo predstavi, jer Brutovo oklijevanje izgleda neshvatljivo kada Cezar postane grozno čudovište s likom Trumpa umjesto bledunjavog, slabog, sujetnog i blago hvalisavog muškarca čije je vrijeme prošlo – kako ga tekst predstavlja. Opsjednutost Trumpom postala je izgovor za gotovo bilo kakvu vulgarnost, kao i prilika za pretendente na slavu da se okušavaju u činovima artificijelne pobune i hinjene hrabrosti; predstavljajući film The Libertine na festivalu Glastonbury, Johnny Depp je pitao publiku: „Kada je poslednji put neki glumac izvršio atentat na predsjednika?“ Već smo navikli da dan ili dva kasnije gledamo izvinjenja zbog takvih provokacija koja su koliko neiskrena toliko i besmislena.

Najkraći put do zdravog razuma za one koji bi radije da poraze Trumpa nego da pokušavaju da ga ogade njegovim pristalicama bilo bi prisjećanje da Trump iza sebe ima punu podršku Republikanske partije. Nije toliko bitno ko koga tu koristi: oni se neće rastati, dok demokrati moraju da brane sve manje utvrđenje od tek osamnaest od pedeset državnih kapitola i uglednu ali pometenu manjinu u Kongresu. Danas su republikanci ti koji sebe vide kao nosioce revolucije. Skorašnji demokratski predsjednici su se zalagali, po cijenu integriteta partije, za etiku umjerenosti i kompromisa koji vode u poraz. To je nesumnjivo doprinijelo Obaminoj odluci da ne govori o onome što je znao o ruskoj umiješanosti prije izbora 2016. godine. Tobožnja stabilnost bila je sama po sebi nešto dobro: zašto razdraživati ljude još jednim skandalom? Oni moraju vjerovati da sistem funkcioniše – to je bila njegova procjena. U svakom slučaju, očekivalo se da će Hillary Clinton pobijediti i da će Trump dobiti priliku da se žali na namještanje izbora.

Ništa sad ne bi više doprinijelo sazrijevanju i jačanju demokrata nego odustajanje od svake nade u preporod ili dobre usluge Billa i Hillary Clinton, ili Baracka Obame. Bilo je prijatno razmišljati o njima, ali njihove politike su se pokazale kao loše i ne postoji ništa što bi oni sad mogli da učine za nas. Demokrati su izgubili sve izbore od novembra; kad bi se Trump sutra opet kandidovao, velika je vjerovatnoća da bi pobijedio. Michael Moore je poslije poraza posljednje demokratske nade, Jona Ossoffa, 21. juna, napisao na Twitteru poruku republikanskom protivniku u Georgiji: „DNC i DCCC (Demokratski nacionalni odbor i Demokratski kongresni odbor za kampanje) nemaju NIKAKVU ideju kako da pobijede jer nemaju poruku, nemaju plan i nemaju lidere“. Zbog rasprava o vezama s Rusijom očekivalo bi se da će Trump biti uzdrman, međutim, 26. juna Vrhovni sud je privremeno produžio njegovu izmijenjenu ‘muslimansku zabranu’, devedesetodnevnu suspenziju putovanja iz šest arapskih zemalja, zajedno sa stodvadesetodnevnom zabranom ulaska u zemlju za sve izbjeglice, osim u slučajevima u kojima podnosilac molbe ima provjerenu vezu s nekim u Sjedinjenim Državama. Antitrumpovska ljevica i centar mogu se nadati osveti kad sud bude razmatrao slučaj naredne jeseni, ali to je u suštini taktička pobjeda za Trumpa: do časa kad se o njemu opet bude raspravljalo, vrijeme određeno za zabranu možda će već proći; a i zabrana je trebalo da ostane na snazi samo dok vlada ne obavi ponovnu procjenu svog procesa provjere za podnosioce molbi. Možete proklinjati Putina i Comeyja i mizoginiju i Washington, ali činjenica je da Trump maršira kroz ministarstva i agencije i sprovodi budžetske rezove i promjene politika koje će se osjećati godinama. Trump nije samo jedan čovjek; Trump je čitav jedan pokret. Protiv njega se možete boriti samo ako se borite za neki drugačiji cilj. A ime tog cilja mogle bi biti klimatske promjene.


(TBT, London Review of Books)