MOMCI, IZAĐITE IZ ORMARA! Latić Hulusić: Hvala Kurtzu što nas je još jednom podsjetio gdje živimo, u mizogonističkom svijetu

29.08.2017. u 07:44

KOLUMNA

Od neonacista se ne brani natjecanjem u najciničnijem FB statusu protiv nesretnog Kurtza koji i nije neprijatelj. Nego muško. I blago ksenofobičan

Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba

Nije poznat slučaj u historiji da su svjetska politika i zakonodavstvo bavili načinom na koji se odijevaju muškarci. Zato su se često velike promjene u društvu, revolucije lomile preko ormara žena. Možda najbolji način da se ilustruje ova teza u uvodu je priča o kupaćim kostimima.

Danas jedan svakodnevni odjevni predmet, kupaći kostim za žene imao je burnu historiju. Tako se u Srednjem vijeku plivanje smatralo degutantnim, smatrano je praksom žena “sumnjivog morala”, a ako bi kakva uglednice se htjela okupati morala je to raditi uz preporuku doktora koji je plivanje preporučivao iz zdravstvenih razloga. Stvari su se malo relaksirale u viktorijansko doba, pa su se žene mogle kupati ali sve skupa sa nekoliko slojeva podsuknji jer se valjda nadalo da će one odvažne među ženama izgubiti bitku sa teškim podsuknjama i završiti na dnu jezera gdje im je i mjesto.

Godine 1907. u Bostonu, SAD, australska plivačica Anette Kellerman je uhapšena radi “nepriličnog izlaganja” jer je njen kupaći kostim pokazivao nadlaktice, koljena i vrat. Iza II Svetskog rata, 1946. godine pojavio se bikini. To ime se odnosilo na odjevni predmet za kupanje koji je pokrivao grudi i međunožje, ali je abdomen žene otkrivao. Dizajner bikinija, Louis Reard je ime odjevnom predmetu dao po otočiću u sred okeana Bikini Atoll. Otočić je poznat po ekplozijama. Naime na njemu su testirali nuklearne bombe. Dvodijelni kupaći kostim za žene tada je bio ravan odjeku nuklearke.

Druga nuklearka u odijevanju žene poslije bikinija, odjeknula je 2000-ih sa izumom burkinija. Složenica od burke i bikinija predstavlja kupaći kostim za žene koji pokriva cijelo tijelo i kosu. Obično ih nose muslimanke koje kada nisu u vodi, često nose i maramu na glavi.

Prvi grad koji je zabranio burkini je Cannes, grad koji kada ne skida žene na plažama, u slobodno vrijeme, promoviše sve vrste ljudskih sloboda kroz legendarni Cannes Film Festival. Gradonačelnik, David Losnard je kazao “da zabranjuje kupaći kostim koji propagira nečije religijske afinitete dok Francusku potresaju teroristički napadi radi očuvanja javnog reda i mira”, te da taj kupaći kostim “ne poštuje lokalne običaje i sekularizam”.

Tako su, muškarci Istoka i Zapada, češkajući se i skakučući plažama u malenim gaćama koje pokrivaju manje od smokvinog lista, uvijek raspravljali o tome kakav dramatičan utjecaj na društvo ima koja količina pokrivenosti ili otkrivenosti žene.

MOROCCO, Marlene Dietrich, 1930.

Pored, božemeoprosti, kupaćih kostima u historiji će ostati zapisana i bestidnica Marlene Dietrich koja je u jeku svoje holivudske slave prva počela oblačiti smoking, a stil dopunjavati cilindrom i leptir mašnom. Nacionalne novine tada su se bavile njenim hlačama koje su do tada bile simbol muškosti, pa će je tako proglašavati ludom, bestidnicom i onom koja je prijetnja moralu. Najlakše je tako, biće da je moralnu i socijalnu provaliju u koju je srljalo njemačko društvo 30-ih, pred rat, otvorila Marlene svojim hlačama.

Da se stvari nisu pomjerile do 2017. dokazaće vam i eksperiment u kojem se kladim da će neko od čitatelja/ki doći do ovog dijela kolume i ispod komentarisati da “Svijet jeste postao proklet od dana kada su žene počele u odijevanju oponašati muškarce i obrnuto”. Vjerovatno će to biti isti onaj čitatelj koji iznad svega cijeni Saudijsku tradicionalnu nošnju u kojoj muškarci oblače duge haljine ne uvidjevši nikada to smiješnu činjenicu. Drugi, ozbiljniji i tužniji  dokaz da patrijaralni svijet nije mrdnuo dalje od rasprave o dužini suknje kod žene, jeste skora izjava Tarika Ramadana, kojeg sam i sama do nedavno smatrala progresivnim, a koji ustvrdi da se cijela hajka protiv pokrivenih žena muslimanki vrši da bi se razaranjem njenog morala razorila i porodica koja čini osnovnu ćeliju neke civilizacije. Prije svega, kao pokrivena žena, za početak tvrdim da marama na glavi nije magični čuvar nečijeg morala niti mjerilo istog. Drugo, degutantno mi je isticanje žene kao vječne najslabije karike nekog društva preko kojeg se isto uništava. Ispadosmo kao greške u programiranju softvera, slabe tačke u firewallu. A, ovako pišu o ženi isti oni koji tvrde da su žene takvi dragulji svijeta da se trebaju pokrivene čuvati daleko od tuđih očiju.

U međuvremenu, na Zapadu žene sisaju život iz sebe liposukcijama i sanjaju o bijelom hljebu kako bi stale u S bikini koji je iz godine u godinu sve manji, na Istoku se slade sjedeći po skupim sofama koje debljaju pozadine jer tamo je teže popuniti S, a kosti nisu na nekoj vrijednosti.

Ovdje, na ovom propuhu mentalnom između Istoka i Zapada, odjeknula je treća nuklearna bomba prošle sedmice. Ministar vanjskih poslova Austrije, Sebastijan Kurtz je dobronamjerno kazao da se naša zemlja mora što prije priključiti  u EU, jer je zabrinjavajući postao trend rasta radikalizma što se vidi po tome što “u Sarajevu ili Prištini se, na primjer, ženama plaća da potpuno pokrivene izlaze na ulicu, kako bi promijenile sliku u gradu”.

Kurtz ovdje referira na žene koje potpuno pokrivaju lice i koje su logikom patrijarlalne paradigme postale simbolom terorizma. Duge brade, kratke hlače, bež boja, raketa, ništa od toga ne asocira danas na teroristu kao žena koja pokriva lice crnom tkaninom.

Degutantno je to što u vrijeme rastućeg fašizma i fobije po cijelom svijetu prema pripadnicima neke vjere kakva nije zabilježena od antisemitističe propagande pred Drugi svjetski, jedan ministar zemlje sa nezavidnim bremenom historije po pitanju fašizma sebi dozvoli ovakvo mahalsko i šovinističko targetiranje jedne skupine izjavom  “rekla-kazala” dokazne vrijednosti. Jer zašto bi se Kurz sjetio pa iznio stvarne podatke, jednostavno provjerljive, o tome koliko građana naše zemlje je u periodu od proteklih pet godina prešlo Sirijsku granicu da se u ime neke svoje ludosti bori na strain ISIL-a. Ako ja znam slučaj od jedne četveročlane porodice, koja se i danas uredno javlja i šalje slike ispod ISIL zastave i proklinje sina koji nije htio sa njima u “sveti rat”, biće da sigurnosne agencije Austrije znaju puno više od mene. Ali težak je to podatak za raspravljati, lakše je pojednostaviti stvari i kazati da su neke žene nekako obučene dokaz radikalizacije i isturiti svjetini na volju da tumači izjave i nečije razloge pokrivanja kose, pa i lica.

Sa druge strane, impotentni jad od naših državnika i vjerskih uglednika, umjesto da se bavi pronalaskom pravnog i legitimnog načina kažnjavanja govora mržnje sa jedne strane i još bitnije, uhvati se u koštac sa onima koji jesu element radikalizacije i koja se, DA!, širi našom zemljom, sakrio se iza suknji i marama pokrivenih žena i isturili ih kao živi zid skrenuvši priču sa radikalizacije i nemogućnosti stizanja EU standarda na borbu za prava pokrivenih žena. Iz solidarnosti, svojom voljom “nepotpuno” pokrivene žene sada pokušavaju na ovaj ili onaj način, Facebook statusima, doskočicama i vicevima te tužnim tekstovima iz perspektive janjeta na klanju braniti zemlju od optužbi da je radikalizirana, braneći zapravo svoje pravo da slobodno šetaju obučene kako hoće, bez straha da će ih neki neonacist svezati maramom za stub ulične rasvjete u Beču.

Ali, od neonacista se ne brani natjecanjem u najciničnijem FB statusu protiv nesretnog Kurtza koji i nije neprijatelj. Nego muško. I blago ksenofobičan. Od govora mržnje i radikalizacije se brani sistemski i pravno. Hvala Kurtzu što nas je još jednom podsjetio gdje živimo, u mizogonističkom svijetu gdje je rat protiv terorizma spao na ratovanje protiv ormara neke žene i u maloj, nevažnoj zemlji gdje se muškarci, koji nažalost čine vrh naše države, tresu iza živog zida od suknji i marama jer ne znaju kako tamo nekom drugom Kurzu izaći na megdan i objasniti da gube rat protiv radikala ove ili one orijentacije. Momci, izađite iz ormara!


(TBT)