SJEDIŠTE NEOMARKSIZMA Freeman: Marxovo objašnjenje ideologije ili „lažne svijesti“ je njegovo najistrajnije nasljeđe na Zapadu

29.08.2017. u 07:43

KOLUMNA

Prikaz knjiga: 1. Stuart Jeffries, „Grand Hotel Abyss: The Lives of the Frankfurt School ” / „Grand hotel Ambis: Životi Frankfurtske škole”, Verso; 2. Stefan Müller-Doohm, „Habermas: A biography“ / „Habermas: biografija”, prev. s njemačkog Daniel Steuer, Polity; 3. Peter E. Gordon, „Adorno and existence“ / „Adorno i egzistencija”, Harvard University Press


Piše: Samuel Freeman
, thebosniatimes.ba

Marx je tvrdio da ekonomski sistemi uvijek povlače izrabljivanje radnika u korist privilegovane klase koja posjeduje i kontroliše „sredstva za proizvodnju“. Zato su, po njegovom mišljenju, radnici „otuđeni“ od svog rada i proizvoda tog rada, od drugih ljudi i, na kraju, od sopstvene ljudskosti – njihov život ne određuju oni sami već potrebe privilegovane klase i bezličnih tržišnih sila.

Radnici podnose tu očiglednu nepravdu, objašnjava Marx, zato što složena mreža iluzija, koju on naziva „ideologija“, sakriva eksploataciju od svih pogleda. Među značajne mehanizme kapitalističkog „sijanja magle“ spadaju ugovor o nadnici, koji prividno daje radnicima odgovarajuću vrijednost za njihov rad, zatim „ideološka besmislicu o pravu“, na primjer, pravu na „slobodnu i pravednu razmjenu“ i „poštenu distribuciju“, kao i tvrđenje da kapitalisti doprinose proizvodnji rame uz rame sa radnicima. Te i druge iluzije, zajedno s religijom i državom, održavaju kapitalizam kao sistem eksploatacije i otuđenja.

Marxovo objašnjenje ideologije ili „lažne svijesti“ je njegovo najistrajnije nasljeđe na Zapadu. Na tom intelektualnom temelju nikla su djela marksista koji su osnovali Frankfurtsku školu 20-ih godina prošlog vijeka i nastavili da je razvijaju do 70-ih. Ti mislioci su postavili temelje „kritičke teorije“, koja, oslanjajući se na marksovske i frojdovske ideje, stavlja naglasak na važne, često skrivene sile koje oblikuju kulturu. Tri ovdje prikazane knjige govore o životu i idejama najistaknutijih članova Frankfurtske škole.

Institut za društvena istraživanja, poznat kao Frankfurtska škola, otvoren je u Frankfurtu, u Njemačkoj, 1924. godine kao neomarksistički centar posvećen ispitivanju i kritici savremenog kapitalističkog društva. Finansirao ga je najveći svjetski trgovac žitom Hermann Weil; njegov sin Felix zatražio je od njega da osnuje multidisciplinarni akademski institut koji bi se bavio pitanjem zašto komunistička revolucija nije uspjela u Njemačkoj i kako bi mogla uspjeti u budućnosti. Od 1930. do 1958. godine direktor instituta bio je filozof Max Horkheimer. On je bio na čelu instituta i tokom izgnanstva u Sjedinjenim Državama koje je počelo 1934. i trajalo do ranih pedesetih godina.

Vodeći mislioci Frankfurtske škole bili su Horkheimer, filozofi Theodor Adorno i Herbert Marcuse i psihoanalitičar Erich Fromm.1 Književni kritičar i filozof Walter Benjamin, mada zvanično nije bio član instituta, bio je s njima tijesno povezan i izvršio je snažan uticaj na njihovo mišljenje. Svi ti mislioci, osim Fromma, bili su djeca uspješnih jevrejskih biznismena. Poput Felixa Weila, oni su odbacili materijalni uspjeh svojih očeva, ali su istovremeno od njega imali koristi.

Grand hotel Ambis Sturta Jeffriesa, uglednog britanskog novinara i kritičara u oblasti kulture, zanimljiva je i pristupačno ispričana povijest o životu i glavnim idejama vodećih mislilaca Frankfurtske škole od 1900. do kraja 60-ih godina prošlog vijeka. U završnom poglavlju govori se o okretanju škole od marksizma ka lijevom demokratskom liberalizmu pod uticajem Jürgena Habermasa.

Od samog početka Frankfurtska škola se usredsredila na pitanje zašto se radničke klase nisu priklonile komunizmu. Tokom tridesetih godina koristila je Freudovu psihoanalitičku teoriju kako bi objasnila zašto je radničke klase zahvatio kapitalistički konzumerizam i zašto ih je privukao nacizam. Članovi Frankfurtske škole u početku su shvatali fašizam kao jednu od posljednjih faza kapitalizma, a u prilog tome su navodili savez kapitalističkih industrijskih prvaka s Hitlerom. Međutim, 60-ih godina svi osim Marcusea počeli su da sumnjaju u to da će na Zapadu kapitalizam ustuknuti pred komunizmom.

Naslov Jeffriesove knjige izveden je iz jetke dosjetke mađarskog marksiste Györgya Lukácsa, koji je optužio Adorna i druge članove Frankfurtske škole da žive u „Grand hotelu Ambis“, utočištu „opremljenom svim udobnostima, na ivici ponora, ništavila, besmisla“. Frankfurtska škola, smatra Lukács, napustila je Marxovu ideju o povezanosti teorije s revolucionarnom aktivnošću („praxis“). Njeni pripadnici su se udobno učahurili u domenu teorije kako bi iz daleka posmatrali spektakl monopolističkog kapitalizma i jalovo komentarisali njegov razorni uticaj na ljudski duh. Bertolt Brecht je izrekao sličnu kritiku kad je tvrdio da su filozofi Frankfurtske škole izdali revoluciju koju su navodno podržavali. Optuživši Frankfurtsku školu za distanciranje od stvarnosti i napuštanje radničke klase, Lukács i Brecht su joj zapravo pripisali elitizam.

Članovi Frankfurtske škole su imali dobre razloge za pesimizam u odnosu na sposobnost marksističke teorije da podstakne revolucionarnu praksu. Poslije propasti marksističke revolucije u Njemačkoj 1919. godine, veliki dio radničke klase podržavao je veoma različitu vrstu revolucije. Sa usponom totalitarnog fašizma tridesetih godina, Frankfurtska škola je izgubila povjerenje u sposobnost radnika da podignu revoluciju protiv monopolističkog kapitalizma i države na kojoj on počiva, kao što je predviđao Marx. Njeni članovi su smatrali da su radnici paralisani konformističkim sklonostima i nesposobni da razaberu izvor nepravdi koje trpe u kapitalističkom režimu. Jedan od zadataka škole za vrijeme tridesetih godina i kasnije bio je da objasni iluzije koje su navele i proletarijat i buržoaziju ne samo na konformizam već i na varvarstvo i uništavanje evropske civilizacije. Tokom sljedećih četrdeset godina Frankfurtska škola će se baviti kritikom gotovo svakog aspekta kapitalističkog društva.

Waltera Benjamina mnogi (među njima i Jeffries) smatraju najoriginalnijom ličnošću povezanom s Frankfurtskom školom. Njegova književna kritika Kafke, Prousta, Baudelairea i drugih bila je izvanredno uticajna, kao i njegovi eseji o modernoj umjetnosti i filozofiji historije.2 I pored nastojanja članova Frankfurtske škole da mu pomognu, on nije uspio da dobije posao na univerzitetu niti da pobjegne iz Evrope krajem tridesetih godina. Jeffries opisuje Benjaminov tragični život i njegovo samoubistvo u Port Bou, u Španiji, u blizini granice s Francuskom, dok je pokušavao da umakne Gestapou i otputuje u Ameriku preko Portugala.

Čuvena je Benjaminova rečenica iz eseja „Historijsko-filozofske teze“ da „nema dokumenta kulture koji istovremeno ne bi bio dokument varvarstva“.4 Jednako je poznata i njegova metafora iz istog eseja o anđelu historije koji gleda u prošlost i vidi stalno gomilanje ruševina historije kao jednu jedinu katastrofu. Zamisao o neodvojivosti civilizacije i varvarstva, kojoj se Benjamin stalno vraća, duboko je uticala na Frankfurtsku školu. Jeffries smatra da su „Teze“ osnova Horkheimerove i Adornove Dijalektike prosvjetiteljstva (1944), najvažnijeg pojedinačnog djela Frankfurtske škole. U predgovoru toj knjizi autori kažu da su „preduzeli ništa manje do da objasne zašto čovječanstvo, umjesto da uđe u zaista ljudsko stanje, tone u novu vrstu varvarstva“. Oni tvrde da nacistički totalitarizam nije bio historijska aberacija, već je bio ukorijenjen u kapitalizmu, prosvjetiteljstvu i zapadnoj civilizaciji.

Horkheimer i Adorno smatraju da je prosvjetiteljsko rasuđivanje postalo subjektivno i instrumentalno, da više ne teži otkrivanju objektivnih univerzalnih istina, istinskih ljudskih vrijednosti ili pravednosti odnosno nepravednosti postupaka i institucija. Oni tvrde da postoji vrhovni imperativ da kapitalistička preduzeća ostvaruju najveći mogući profit bez obzira na posljedice. U isto vrijeme oni tvrde da se racionalni učesnici u ekonomiji, kad maksimalizuju svoje zadovoljstvo, služe instrumentalnim razumom i strateškim kalkulacijama koji pokazuju amoralnu prirodu kapitalizma i njegove tendencije da podržava svaku arbitrarnu ili čak zlu svrhu, između ostalog i fašizam, radi ostvarivanja ekonomske dobiti.

Po Adornu i Horkheimeru čak i moderni naučni metod ovaploćuje instrumentalno mišljenje pošto je njegov cilj da iskorištava i prirodu i ljudski rod. Društvene i prirodne nauke postale su alat kapitalističkih ugnjetača. Sada ekonomska struktura društva određuje pitanja kojima će se nauka baviti kao i pravac naučnog rada. Štaviše, naučna slika svijeta kao prešutni temelj „pozitivizma“ – koji su Adorno i Horkheimer vidjeli kao dominantan pravac zapadne filozofije – iskrivljuje stvarnost tako što tvrdi da se do istine može dospjeti posmatranjem spoljašnjeg svijeta i matematičkim ili logičkim operacijama među tim opaženim činjenicama, bez obaziranja na moralne ili estetske vrijednosti.

Šezdesetih godina prošlog vijeka Karl Popper je branio naučni metod od Horkheimerovih i Adornovih napada u takozvanom „sporu o pozitivizmu“. On je tvrdio da se naučni metod uzdigao iznad klasnih interesa; uprkos svim nedostacima njegove primjene u društvenim naukama, to je jedini način bezinteresnog kritičkog traganja za istinom. Kritičku teoriju u tome ometa njen društveni i politički radikalizam.

U poglavlju „Kulturna industrija – prosvjećenost kao masovna obmana“, Adorno navodi sveprisutnost kapitalističke ideologije u američkoj masovnoj kulturi i žestoko kritikuje ono što naziva „kulturna industrija”. On opisuje popularnu muziku, radio, televiziju, holivudske filmove i reklamiranje kao plitkoumne i despotske. (Ta osuda popularne kulture i muzike izazvala je optužbe za elitizam, a Adornov odnos prema jazzu čak je okvalifikovan kao rasizam). Masovna kultura nije rezultat samoizražavanja običnih ljudi već vještački izum nametnut odozgo da bi se ljudi odvratili od izvorno vrijednih aktivnosti koje vode samoispunjenju. Adorno kaže da je u kapitalizmu navodna sloboda izbora koja stoji iza masovne kulture i kapitalističkog konzumerizma samo iluzija, ideologija koja uvijek odslikava ekonomsku prinudu.

***

Po opštem mišljenju, Adorno je filozofski najsloženiji član Frankfurtske škole. Njegova kritika Kirkegaarda, Husserla i Heideggera nalazi se u središtu pronicljivog filozofskog istraživanja pod naslovom Adorno i egzistencija, čiji je autor harvardski historičar ideja Peter Gordon. Adorno osuđuje subjektivnost Heideggerovog i Sartreovog egzistencijalizma i Husserlove fenomenologije i njihovu usmjerenost na same sebe. Za njega je „žargon autentičnosti“ u egzistencijalizmu XX vijeka, objašnjava Gordon, krajnje ispoljavanje buržoaskog narcisizma i samodovoljnosti, odbijanje suočavanja s društvenim stvarnostima; a „autentičnost“ kod Heideggera i drugih „filozofa fašizma“ je fasada za antisemitizam.

Gordon znalački raspravlja o kritici Heideggera i egzistencijalističke ontologije izloženoj u Adornovom glavnom filozofskom delu Negativna dijalektika (1966). Glavna tema tog djela je pogrešna usredsređenost na subjekt samosvijesti koja je karakteristična za modernu filozofiju od Dekarta nadalje i posebno izražena u idealizmu Kanta i Hegela. Ta „pogrešna pretpostavka o konstitutivnoj svijesti“ previđa ono što Adorno naziva „primat objekta“, to jest ključnu ulogu materijalne i društvene stvarnosti i historijskih okolnosti u formiranju svijesti i samosvijesti.

Po Adornovom mišljenju, idealistički filozofi pogrešno shvataju subjektivnost sopstva i njegov odnos prema svijetu: za njih je sopstvo krajnja konstitutivna stvarnost – „apsolutno Ja je izvor svijeta“. „Suverenom umu“ je nepodnošljiva ideja o objektivnosti prirode kao primarne i nezavisne od subjektivnosti sopstva. Za Adorna je idealizam „gnjev protiv prirode“ jer nastoji da pobijedi i potčini sve što je „ne-Ja” i da ga posmatra kao inferiorno. Egzistencijalizam je pak neuspjeli pokušaj oslobađanja od subjektivnosti idealizma. Adorno smatra da sopstvenim filozofskim naporima uspijeva da postigne to oslobođenje.

Adorno i Horkheimer su bili krajnji pesimisti. Erich Fromm, a donekle i Herbert Marcuse izražavali su nešto više optimizma. Obojica su ostali u Sjedinjenim Državama pošto su se Adorno i Horkheimer vratili u Frankfurt 1949. godine. Fromm je predvodio zaokret Frankfurtske škole prema Freudu tridesetih godina, ali je 1939. otpušten sa Instituta sa obrazloženjem da njegova tumačenja Freuda odudaraju od ortodoksnog. Nasuprot Marxu i Freudu, Frommov „društveni humanizam“ drži da autonomni pojedinci čak i u kapitalističkim uslovima mogu da se oslobode od determinizma nagona i društva i da postignu ograničeni samopreobražaj, slobodu i autentičnu ljubav.

Marcuse je bio vodeći teoretičar Nove ljevice 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka. U Jednodimenzionalnom čovjeku (1964) on tvrdi da je zbog višeg životnog standarda radnička klasa odustala od pobune protiv kapitalizma i da su se potrošački mentalitet i popularna kultura pridružili religiji kao opijumu za narod. Radnička klasa, smatra on, mora osjećati potrebu da se buni protiv vladajućih uslova samootuđenja i neslobode. Po Marcuseu, pripadnici kapitalističkog društva otuđeni su od samih sebe, od svog rada i jedni od drugih. Ograničeni su na potrošnju materijalnih dobara i ispraznost popularne kulture. Lažne potrošačke potrebe navode ih da rade daleko više nego što je potrebno. Ukusi su im manipulisani i nedostaje im sloboda da prepoznaju svoje „istinske potrebe“.

Marcuseova argumentacija u Erosu i civilizaciji (1955) malo je optimističnija. On tu odstupa od Freuda i zalaže se za oslobađanje principa zadovoljstva i seksualnosti kao načinima prkošenja buržoaskom moralu i stvaranja revolucionarne svijesti udruživanjem Uma i Erosa: „Težnja za trajnim zadovoljenjem stvara ne samo širi poredak libidinalnih odnosa (‘zajednicu’) već i… Eros redefiniše Um na svoj način. Umno je ono što podržava poredak ispunjenja želje“. Marcuse očigledno samo upola ima pravo: „libidinalni odnosi“ su se „proširili“, ali revolucionarna svijest nije; kapitalizam i njegova ideologiju su u usponu više nego ikad.

Frankfurtska škola opisuje ideju slobode u kapitalističkom društvu kao puku – poslužit ću se terminom Isaiaha Berlina – „negativnu slobodu“ ili „slobodu od“ tuđeg ometanja. To vodi atomizaciji društva. „Pozitivna sloboda“, naprotiv, omogućuje ljudima da sopstvenim djelovanjem ostvare svoju istinsku ljudsku vrijednost. Taj oblik slobode postaje moguć samo s društveno-ekonomskom promjenom kojom se dokida otuđenost pojedinaca od samih sebe i od drugih.

Liberalizam smatra da pojedinci moraju biti slobodni da sami odlučuju o tome šta je dobro i da postupaju u skladu sa svojim preferencijama i izborima. Kapitalizam u načelu dopunjava liberalno shvatanje ljudske vrijednosti pošto ponuda odgovara na tražnju i sistem (navodno) teži najvećem mogućem zadovoljavanju subjektivnih preferencija – onih za koje ljudi plaćaju. U pozadini neumorne kritike kapitalizma i njegove kulture koju upražnjava Frankfurtska škola stoji odbacivanje liberalizma i subjektivne vrijednosti, motivisano jednom vrstom etičkog perfekcionizma.

Ti mislioci ne mare za zadovoljenje želje ili potrošačkih preferencija. U njihovom stanovištu oličeno je, mada ne i jasno izrečeno, uvjerenje da je „emancipacija“ isto što i samoostvarenje „istinskih ljudskih potreba i vrijednosti“. A ono se može postići korištenjem i razvijanjem specifično ljudskih sposobnosti kada se svi članovi društva uključe u plodonosne aktivnosti kao što su demokratsko učešće u proizvodnji, politici i kulturi. Za Frankfurtsku školu kapitalistička potrošačka kultura onemogućuje emancipaciju tako što generiše lažne potrebe koje postaju snažne želje. Te želje ne proističu iz prirode i nisu potrebne za samorazvijanje ljudskih sposobnosti ili drugih proizvodnih snaga; niti su one preduslovi ostvarivanja istinskih ljudskih snaga.

Iako su članovi Frankfurtske škole mislili da je Marx u svojoj kritici kapitalizma pretjerano nagašavao značaj rada, i oni su kao ključni problem vidjeli osobinu kapitalizma da podstiče lažne težnje i ciljeve koji ometaju autonomno ostvarivanje istinskih ljudskih vrijednosti

Osuđivali su utilitarni naglasak kapitalističkog sistema na uvećavanju bogatstva a time i ekonomskog zadovoljavanja želja, kao i svođenje uma na čisto instrumentalno mišljenje usmjereno na gospodarenje prirodom i ljudima. Osuđivali su i kapitalističko manipulisanje težnji za potrošačkim dobrima pomoću reklamiranja i drugih sredstava i potiskivanje ljudske kreativnosti, spontanosti i slobode sopstva.

Vodeći teoretičari Frankfurtske škole nisu bili skeptici u odnosu na istinu ni relativisti u odnosu na vrijednosti. Izraz „lažna svijest“ sugeriše da ljudi imaju pogrešnu koncepciju stvarnosti i lažna vjerovanja i vrijednosti. Ali Frankfurtska škola nikad nije formulisala izričit iskaz o istinskim ljudskim vrijednostima, kao ni teoriju o društvu u kom bi se takve vrijednosti mogle ostvariti. Razlog za to nije relativizam – ti mislioci, ponavljam, nisu bili relativisti – već pesimizam u odnosu na valjanost filozofskog i etičkog znanja u kapitalizmu.

**

Jürgen Habermas je najistaknutiji predstavnik druge generacije Frankfurtske škole. On u Sjedinjenim Državama uživa ugled glavnog njemačkog filozofa i društvenog teoretičara u posljednjih četrdeset pet godina. Biografija Stefana Müller-Doohma je temeljna, detaljna hronika Habermasove intelektualne karijere.

Habermas je došao u Frankfurt 1956. godine kao Adornov asistent. Ostao je tu pet godina, a zatim je prihvatao akademske položaje u raznim institucijama. Godine 1983. vratio se na Frankfurtski univerzitet i 1993. se penzionisao. Tokom svoje karijere dao je značajne doprinose filozofiji, sociologiji, političkoj teoriji i kulturnoj kritici. Bio je i angažovani javni intelektualac od ranih pedesetih, kad je pozvao Heideggera da objasni svoj sud o „unutrašnjoj istini i veličini“ nacionalsocijalizma koji je iznio u Uvodu u metafiziku i ostavio u izdanju iz 1953. bez ikakve promjene ili objašnjenja.

Habermas odstupa od glavnih ideja Frankfurtske škole, mada priznaje da su one uticale na njegova rana djela iz šezdesetih: „Počeo sam od stare kritičke teorije, koja se bavila iskustvima fašizma i staljinizma… [Ali] naša situacija poslije 1945. je bila drukčija“. Kao i članovi Frankfurtske škole, Habermas je u početku smatrao da su iluzije o društvenim i ekonomskim odnosima koje je proizvela pozna kapitalistička kultura prepreka individualnoj i političkoj autonomiji. Ali odbacio je Horkheimerove zaključke o prosvjećenosti:

„Ne dijelim osnovnu pretpostavku kritičke teorije, naime da je instrumentalni um stekao takvu prevlast da ne postoji izlaz iz totalnog sistema obmane u kom znanje napreduje samo zahvaljujući nastojanjima usamljenih pojedinaca.“

Umjesto pesimističke „negativne dijalektike“ Frankfurtske škole i poređenja kapitalizma s fašizmom, Habermas nudi razloge za nadu. On predviđa mogućnost pozitivnog preobražaja kapitalističkog društva u demokratsko društvo „komunikacije koja je slobodna od dominacije“, čiji su članovi svjesni i sposobni da javno priznaju i prihvate osnove svojih društvenih odnosa i da demokratski odlučuju o svojoj sudbini. Ti uslovi, smatra on, imaju suštinski značaj u prevazilaženju iluzija izazvanih ideologijom.

Po Habermasovom mišljenju, osobina po kojoj se ljudska vrsta najviše razlikuje od drugih nije društvena interakcija u procesu rada, kao što misli Marx, već društvena interakcija pomoću „govora“ i „komunikacije“. Uzajamno razumijevanje je pravi cilj ljudskog govora i izvor solidarnosti u društvu. Zadatak kritičke teorije je da razlikuje formalne uslove idealnog govora koji omogućuje komunikaciju, kojim ne dominira nijedan učesnik niti bilo šta drugo i pomoću kojeg pojedinci postižu razumijevanje samih sebe i drugih. Tek tada se mogu ostvariti emancipacija i autonomija.

Habermasova teorija komunikativne racionalnosti i idealnog govora je, kaže Jeffries, više liberalna nego socijalistička. On ostaje kritičar kapitalizma, ali ne zbog tržišta, koje podržava, već zbog koncentracije vlasništva nad kapitalom i iskrivljujućih dejstava bogatstva na političku demokratiju. Za razliku od neomarksističkih članova Frankfurtske škole, Habermas odbacuje komunizam i zalaže se za liberalno demokratsko uređenje, tržišnu ekonomiju i socijaldemokratsku državu blagostanja koja štiti prava radnika na zastupljenost i saodlučivanje u donošenju korporativnih odluka.

Liberalni ustavni poredak podrazumijeva se i u Habermasovom opisu uslova idealnog govora. To je nužan uslov racionalne komunikacije i uzajamnog razumijevanja. Da bi demokratski građani uspješno koristili svoje slobode i učestvovali u promišljenoj demokratskoj raspravi, moraju im biti garantovana jednaka osnovna prava i slobode, kao i odgovarajuća materijalna sredstva.

Kao što Jeffries primjećuje, Habermas je izgradio najsloženiju i najsistematičniju filozofsku i društvenu teoriju poslije Kanta i Hegela. I kao što mi je rekao John Rawls, on je prvi veliki njemački filozof poslije Kanta koji podržava i savjesno brani liberalizam i ustavnu demokratiju. U tome je veliki dio Habermasovog historijskog značaja, posebno kad imamo u vidu da su Hegel, Schopenhauer, Marx, Nietzsche, Heidegger i većina članova Frankfurtske škole odbacivali liberalizam.

***

Prije nego što su se iz Kalifornije vratili u Njemačku 1949. godine, Adorno i drugi su sproveli istraživanje objavljeno pod naslovom Autoritarna ličnost (1950). Njihov cilj je bio da utvrde „novi antropološki tip“ koji je sklon da se poistovjećuje sa autoritarnim vođama. Na upitnik sačinjen tako da mjeri i rangira ljude po njihovom fašističkom potencijalu – „F-skala” – odgovorilo je 2.099 ljudi. Svi su bili bijeli, agnostici, pripadnici američke srednje klase. Adorno je opisao autoritarnu ličnost pomoću devet ličnih osobina:

– Kruto prihvatanje konvencionalnih vrijednosti srednje klase.

– Pokoran, nekritički stav prema idealizovanim moralnim autoritetima sopstvene grupe.

– Odbijanje subjektivnog, imaginativnog i bolećivog.

– Sklonost ka… osuđivanju, odbacivanju i kažnjavanju ljudi koji narušavaju konvencionalne vrijednosti.

– Vjerovanje u mističnu predodređenost individualne sudbine…

– Zaokupljenost dimenzijom dominacija-pokoravanje, snažno-slabo, vođa-sljedbenik; poistovećivanje s moćnim ličnostima…

– Generalizovano neprijateljsko ponašanje, ocrnjivanje ljudskog.

– Sklonost vjerovanju da se u svijetu nastavljaju necivilizovano ponašanje i opasnosti; projektovanje nesvjesnih emocionalnih impulsa na spoljašnji svijet.

– Pretjerana zabrinutost zbog seksualnih ponašanja.

F-skala je žestoko kritikovana zbog mnogih nedostataka, između ostalog zbog pretpostavke da su konzervativizam i autoritarizam tijesno povezani. Kritičari su se čudili što autoritarizam nije povezan s komunizmom i isticali da postoji jasnija suprotnost između liberalne demokratije i totalitarizma, i na ljevici i na desnici. Iako je Frankfurtska škola strogo osudila sovjetski totalitarizam, nije ga osudila tako oštro kao što je osudila nacizam. Razlog za to je lično iskustvo njenih članova, njemačkih Jevreja čiji je svijet fašizam uništio.

Jeffries dodaje da su mislioci Frankfurtske škole odbili da stave u isti koš totalitarizam i fašizam i da ih jednako osude zato što su smatrali da u svakom društvu, čak i u liberalnom kapitalističkom, postoji neki oblik dominacije. Adornova, Horkheimerova i Marcuseova sklonost da kritikuju kao fašističko sve što danas smatramo običnim – kupovanje i potrošačko društvo, popularnu muziku i kulturu, radijsko i televizijsko oglašavanje – još više udaljava Frankfurtsku školu od liberalnih senzibiliteta. Možemo ponekad žaliti zbog kapitalističkih ekscesa i ispraznosti konzumerizma, ali malo je onih koji osuđuju kapitalizam kao moralnu pokvarenost sopstva koja nas spriječava da ostvarujemo istinske ljudske vrijednosti ili da saznamo istinu o sebi i svojim društvenim odnosima.

Noviji događaji pokazuju, međutim, da kritika Frankfurtske škole može opet postati aktuelna. Nedavni predsjednički izbori koristili su se autoritarnom taktikom i manipulacijom da bi pridobili ljude koji su posebno podložni takvim metodama; završili su se bezmalo potpunom pobjedom jedne političke stranke koja u sebi spaja liberterski program privatizacije (ako ne i ukidanja) mnogih javnih funkcija i dominaciju pomoću koncentrisanog kapitalističkog bogatstva. Tako je na položaj predsjednika dospio čovjek sa autoritarnim sklonostima koji namjerno izaziva podjele i nema razumijevanja za javno dobro ili ga se ono ne tiče. Koliko god nam se nekad činila daleka osuda koju je Frankfurtska škola izrekla na račun sprege kapitalizma i autoritarizma, njena kritika nije zanemarljiva sad kad se suočavamo s jačanjem nativizma, slijepom vjerom u demagoga, odbojnošću prema nauci i razložnoj argumentaciji i željom da se prihvati režim zasnovan na dezinformaciji i manipulaciji.


(TBT, The New York Review of Books)