„VATRA I BIJES“ NISU ODGOVOR Fischer: Današnje nuklearne opasnosti zahtijevaju upravo suprotno od “vatre i bijesa”

29.08.2017. u 07:43

KOLUMNA

Preventivni rat SAD-a na Korejskom poluostrvu bi mogao dovesti do direktne konfrontacije s Kinom i uništenja Južne Koreje i imao bi nepredvidljive posljedice po Japan

Piše: Joschka Fischer, thebosniatimes.ba

Kao nekome ko je rođen 1948. godine opasnost od nuklearnog Trećeg svjetskog rata predstavljala je veoma realan dio djetinjstva.

Ta prijetnja - ili bar prijetnja da Istočna i Zapadna Njemačka budu potpuno uništene - istrajavala je sve do kraja Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza.

Od tada je opasnost da nuklearno naoružane supersile otpočnu Armagedon znatno umanjena, mada nije potpuno nestala. Danas je veća opasnost to što će sve veći broj manjih zemalja kojima vladaju nestabilni ili diktatorski režimi pokušavati nabaviti nuklearno oružje. Time što će postati nuklearne sile takvi režimi mogu da obezbijede sopstveni opstanak, promoviraju svoje lokalne ili regionalne geopolitičke interese i čak teže ekspanzionističkoj agendi.

U tom novom okruženju “racionalnost odvraćanja” koju su za vrijeme Hladnog rata održavale Sjedinjene Države i Sovjetski Savez postepeno je slabila. Sada, ako se širenje nuklearnog oružja intenzivira, prag za upotrebu nuklearnog oružja će najvjerovatnije biti uništen.

Kako trenutna situacija u Sjevernoj Koreji pokazuje, nuklearizacija Istočne Azije ili Perzijskog zaljeva bi mogla predstavljati direktnu prijetnju za svjetski mir. Razmotrimo nedavni retorički sukob između sjevernokorejskog diktatora Kim Jong Una i američkog predsjednika Donalda Trumpa, u kojem je Trump obećao da će odgovoriti “vatrom i bijesom” na sve dodatne provokacije Sjeverne Koreje. Trump se očito ne uzda u racionalnost odvraćanja kako bi se očekivalo od lidera posljednje preostale supersile. Umjesto toga je emocijama dao odriješene ruke.

Naravno, Trump nije započeo eskalirajuću krizu na Korejskom poluostrvu. Ona tinja već izvjesno vrijeme, zahvaljujući spremnosti sjevernokorejskog režima da plati bilo koju cijenu da postane nuklearna sila, što vidi kao način da obezbijedi garanciju za sopstvenu bezbjednost. Osim toga, režim radi na proizvodnji međukontinentalnih balističkih raketa koje mogu da nose nuklearnu bojevu glavu i dopru do zapadne obale SAD ili još dalje. To bi bio glavni bezbjednosni izazov za svaku američku administraciju.

Konačno, nema dobrih opcija za reagovanje na pretnju Severne Koreje. Preventivni rat pod rukovodstvom SAD-a na Korejskom poluostrvu bi, na primjer, mogao dovesti do direktne konfrontacije s Kinom i uništenja Južne Koreje i imao bi nepredvidljive posljedice po Japan. A pošto je trougao Kina - Južna Koreja - Japan postao novi centar moći globalne ekonomije 21. vijeka, nijedna zemlja ne bi bila pošteđena ekonomskog sunovrata. Čak i ako SAD nastave aludirati na mogućnost rata, američki vojni lideri znaju da upotreba vojne sile nije zapravo održiva s obzirom na ogromne troškove i rizike.

Kada Sjeverna Koreja bude dobila status nuklearne supersile, američke sigurnosne garancije više neće biti zapečaćene. Sjeverna Koreja s nuklearnim oružjem i načinom da ga upotrebi bi povećala pritisak na Južnu Koreju i Japan da razviju sopstvene nuklearne kapacitete, što bi one moglo lahko da urade. Ali to je posljednje što želi Kina.

Situacija u Aziji danas ima nuklearne atribute 20. vijeka i dinamiku nacionalne moći 19. vijeka. To bi se moglo pokazati kao izuzetno zapaljivi koktel. A istovremeno, međunarodni sistem postaje sve nestabilniji s političkim strukturama, institucijama i savezništvima širom svijeta okrenutim naglavačke ili dovedenim u pitanje.

Mnogo toga će zavisiti od onoga što se dešava pod Trumpovim nepredvidljivim predsjedničkim rukovodstvom. Istraga u vezi s mogućom zavjerom pripadnika Trumpove kampanje sa Rusijom uoči predsjedničkih izbora 2016. i neuspjeh da se poništi Obamacare pokazao je da je američka administracija nestabilna i neefikasna. A stavke agende kao što su smanjenja poreza, zid na granici s Meksikom i ponovni pregovori o Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA), da ne pominjemo Trumpove emotivne izlive, jačaju američku radikalnu desnicu.

Nestabilnost u okviru SAD je razlog za globalnu zabrinutost. Ako se na SAD više ne može računati da obezbijedi svjetski mir i stabilnost, onda to ne može da učini nijedna država. Ostat ćemo s vakuumom rukovodstva, a to nigdje nije opasnije nego u domenu širenja nuklearnog oružja.

Ove jeseni prijeti još jedna nuklearna opasnost. Kongres SAD-a uvodi nove sankcije Iranu, nuklearni sporazum između te zemlje i P5+1 (pet stalnih članica Savjeta sigurnosti UN-a, plus Njemačka) mogao bi da propadne. Iranski predsjednik Hasan Rohani je baš prošle sedmice saopćio da Iran može odustati od sporazuma “za samo nekoliko sati” reagirajući na nove sankcije.

U svjetlu sjevernokorejske krize iniciranje bezrazložne nuklearne krize i potencijalnog rata na Bliskom istoku bio bi vrhunac neodgovornosti. A povratak SAD na strategiju promjene režima u Iranu bio bi najvjerovatnije samoporažavajući jer bi to osnažilo konzervativce u zemlji.

Sve ovo bi se dogodilo u regionu koji je već raskomadan krizama i ratovima. A pošto bi se Rusija, Kina i Evropljani držali nuklearnog sporazuma, SAD bi se našle same i u svađi s čak najbližim saveznicima.

Današnje nuklearne opasnosti zahtijevaju upravo suprotno od “vatre i bijesa”. Ono što je potrebno jeste staloženost, racionalnost i pažljiva diplomatija koja nije zasnovana na opasnim i iracionalnim prijetnjama silom. Ako posljednja supersila odustane od ovih kategorija, svijet, svi mi ćemo morati da se suočimo s posljedicama.

/Autor je bio šef njemačke diplomatije i vicekancelar od 1998. do 2005. Bio je lider njemačke partije Zeleni gotovo 20 godina/

(TBT, Project Syndicate, 2017.)