TRUMPIZAM I FILOZOFIJA HISTORIJE Weiner: Kad kriza dođe, Amerika ili propada ili postaje ponovo velika

28.08.2017. u 14:33

KOLUMNA

Odlaskom najvažnijeg dvorskog intelektualca Trumpove administracije, liberali mogu pasti u iskušenje da održe strategiju koju su imali tokom predsjedničke kampanje, kada su Donalda Trumpa kritizirali pretežno zbog njegovog temperamenta, a ne zbog njegovih ideja

Piše: Mark S. Weiner, thebosniatimes.ba 

Steve Bannon možda jeste otišao, ali to ne znači da se treba opustiti. Njegov odlazak predstavlja novu, fundamentalniju opasnost za liberale širom svijeta. Odlaskom najvažnijeg dvorskog intelektualca Trumpove administracije, liberali mogu pasti u iskušenje da održe strategiju koju su imali tokom predsjedničke kampanje, kada su Donalda Trumpa kritizirvali pretežno zbog njegovog temperamenta, a ne zbog njegovih ideja, također i njegove sljedbenike.

Takve kritike su razumljive ali se na kraju ispostavljaju kao samoporažavajuće, jer potkopavaju glavnu osnovu liberalnog, otvorenog društva po slavnoj definiciji Karla Poppera: kritički, naučni angažman na nivou ideja.

Štaviše, neuspjeh da se Bannonovo "Trumpovo predsjedništvo za koje smo se borili i pobijedili" prepozna kao filozofski pokret znači da je izgubljena prilika da se razviju ključne vrijednosti liberalizma u kontekstu našeg vremena. Utiranje puta između elitističkog menadžerijalizma i autoritarnog populizma - što je obeshrabrujući zadatak liberalizma našeg doba - zahtijeva da znamo tačno od čega počinjemo.

U toj svjetlosti, sada je ključni moment za refleksiju o Bannonovom pogledu na svijet - posebno o njegovoj filozofiji istorije. Trumpizam, kao neprijateljsko preuzimanje Republikanske partije, od početka je izgrađen na tužnom sloganu: "Učinimo Ameriku ponovo velikom". Temporalnost je bila u srži brenda kampanje, vođena nostalgijom za "dobrim starim vremenima". Bannon je nastojao da ovaj brend razvije i robusnu narodnu historijsku svijest, a njegov odlazak iz administracije samo će ga osloboditi stega trenutno postojećih institucija.

Opsežan dokaz Bannonovih pogleda na prirodu historijskih promjena može se pronaći u njegovom dokumentarnom filmu Generacija nula (2010), koja u retrospektivi izgleda kao scenario za kampanju 2016.

Film navodi na zaključak da je finansijska kriza 2008. bila izazvana liberalizacijom tokom šezdesetih, kada je narcizam bejbi bumera doveo do kulture političkih ucjena i ekonomske pohlepe, potpisane brakom vlade i biznis elita. Te elite su socijalizirale dugove bejbi bumera i natovarile ih budućim generacijama i zaboravljenoj srednjoj klasi, izazivajući ekonomski pokolj i gubljenje vjere u javne institucije. Iz ovog masakra, objašnjava Bannon, Amerika će izaći uništena ili obnovljena.

Narativnu strukturu filma, posebno njen pokretački moment kataklizme i ponovnog rođenja pruža sociološki bestseler Williama Straussa i Neila Howea "The Fourth Turning" iz 1997. Mnogi komentatori s panikom su konstatirali utjecaj apokaliptičkog tona te knjige na Bannonov pogled na svijet. Međutim, problematičniji je, suštinski jungovski argument knjige, o mehanizmu historijske promjene.

Preciznije, knjiga nadograđuje jungovske psihološke arhetipe na poglede koji se oslanjaju na historičare poput Arnolda Toynbeea, prema kojima historija slijedi predvidljive, reverzibilne matrice. Prema Straussu i Howeu, konačni niz mitskih arhetipa karakterizira ne samo pojedince već i generacije kojima oni pripadaju. NJihovi kvaliteti koji se razlikuju stvaraju snagu za međugeneracijski sukob i historijsku promjenu.

Baš kao što postoje četiri faze u pojedinačnom ljudskom životu, četiri je stupnjeva unutar perioda od sto godina. Poslije "herojske" generacije, poput one koja se borila u Drugom svjetskom ratu, neizbježno je uslijedila "umjetnička" generacija, koja je isto tako neizostavno pomogla uspon moralističke "proročke" generacije koja utire put generaciji "nomada" - a koja će zauzvrat izroditi novu generaciju "heroja".

Ravnoteža i međuzavisnost između ovih generacija vremenom vodi društvo ka proživljavanju predvidljivog niza "zaokreta", od optimističkog "uspona" do pobunjeničkog "buđenja", a onda od korodirajućeg "raspleta" ka bremenitoj "krizi", koja se završava novim "usponom". Faza krize posebno teško pogađa američko društvo, jer se u Sjedinjenim Državama veoma duboko uvriježilo linearno razumijevanje vremena. Kad kriza dođe, Amerika ili propada ili postaje ponovo velika.

Za Straussa i Howea historija je ciklična, njen sadržaj mitski, a njeno proučavanje dovodi do proroštva. Ova perspektiva, obrazlažu oni, nudi brojne konkretne lične koristi, pretpostavljajući da se čitaoci mogu odučiti od lekcija linearne istorije (uključujući podupirući "opsesivni strah od smrti"). Što je najvažnije, ona nudi čitaocima "ličniju vezu sa prošlošću i budućnošću", i osjećanje "aktivnog učešća u sudbini koja je i pozitivna i vjerodostojna". Ona čitaocima nudi osjećaj kontrole.

Popper je imao naziv za takvo predvidljivo historijsko mišljenje, tako suprotno naučnoj metodi. Zvao ga je "historicizam". Njegov bazičan doprinos modernom liberalizmu, knjiga Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (1945.) analiza je korijena historicizma i implikacija na liberalnu demokratiju. Drugim riječima, naša današnja upotreba samog termina "otvoreno društvo" potiče iz poražavajuće kritike filozofije historije koju Bannon prihvata.

Popper je smatrao Hegela glavnim izvorom historicizma u modernom dobu. Ali on ide do historicističkog stava Platona čije antidemokratske ideologije stalne društvene hijerarhije tumači kao reakciju na slom grčkog tribalizma - pokušaj da se obnove izgubljene izvjesnosti.

Štaviše, Popper je sve forme savremenog historicizma, čak i "izvanredan" rad samog Toynbeeja, vidio kao pokušaj da se oživi plemensko "zatvoreno društvo". Što se tiče Poppera, proročka historija predstavlja pogrešnu filozofsku reakciju protiv slobode, promjene i individualnosti.

Usred Drugog svjetskog rata i borbe protiv fašizma, Popper je ponudio alternativu historicističkom neotribalizmu: nauku i racionalističku filozofiju, ili "tradiciju izazivanja teorija i mitova i kritičku debatu o njima". I pružio je pogled na historijsku promjenu koji odbacuje neizbježnost. Samo takav humani odgovor slomu tribalizma, tvrdio je, može osloboditi svijet i održati njegovu slobodu.

Popperova analiza je danas jednako važna kao i u njegovo vrijeme. Poslije odlaska Bannona, najgore što bi liberali mogli uraditi je ignorirati rukovodeće principe Trumpizma - čineći to, potkopat će sopstvene.

/Autor je napisao knjigu Vladavina klana, dobitnik je nagrade Grawemeyer za Ideje koje unapređuju svjetski poredak. Bio je Fulbrightov stipendista na odjeljenju za filozofiju prava na Univerzitetu u Salzburgu 2015./

(TBT,  Project Syndicate, 2017.)