ULOGA SVINJE U TRUMPOVOJ BORBI PROTIV ISLAMA Jergović: Kad bi mu netko turio gusle u ruke, pa da svijetu zagusli svoje tweetove…

24.08.2017. u 13:18

KOLUMNA

Početkom dvadesetog stoljeća niti je bilo radikalnog islamskog terora, niti je uopće i moglo biti terorizma, osim ako prihvatimo da su svi nacionalni pokreti za oslobođenje, kojim je tadašnji svijet obilovao i koji su se pokušavali osloboditi dominacije oni pet-šest velikih imperija, zapravo bili teroristički

Piše: Miljenko Jergović, thebosniatimes.ba

Kao sasvim malo dijete djelovanje nacionalizma najprije ćeš uočiti na drugima, a ne na sebi i na svojima. Ono što se tvojima bude događalo, makar to bio i otvoreni teror, doživljavat ćeš kao zlo, nepravdu, mržnju, ali ne nad narodom i zajednicom kojoj pripadaš, nego nad tvojim roditeljima i rođacima, nad tobom. Kada si dijete, ne identificiraš se sa zajednicom, nego s porodicom. Prva svijest o zajednici - barem u višenacionalnom društvu - rađa se preko svijesti o drugim i drukčijim. Na njima ćeš prvima vidjeti kako i čime djeluje nacionalizam.

Naša zajednica, ili njezini dijelovi, pijani tetak i susjed, prijevremeno umirovljeni udbaš, u trenucima snažne emocionalne ponesenosti bivali su opsjednuti činjenicom da muslimani ne jedu svinjetinu. Pa bi se gnjevili kad svinjetinu ne bi htio jesti ni inženjer K, inače član partije i bezvjernik, ali čovjek muslimanskog imena. Govorili bi, i to sasvim ozbiljno, da ga treba prijaviti u komitet. I valjda izbaciti iz partije ako na licu mjesta, pred posebno sastavljenom komisijom, ne oglođe svinjsku glavu.

Kasnije su nastupile šale o svinjcima u muslimanskom komšiluku, o krmcima koji su se očešali o džamijski zid, o tvorničkoj menzi u kojoj bi zli kuhar, Srbin ili Hrvat, svejedno, umjesto biljnog mrsa u zajednički kazan ubacivao svinjsku mast. Takve bi šale kod većeg dijela prisutnih izazivale nelagodu. Ljudi bi sklanjali poglede. Roditelji bi odvodili djecu. Osim što se općenito zaziralo od ove vrste junačenja - nacionalizam je, naime, u ona doba bio kažnjiv - ljude je uznemiravalo to podizanje nevidljivog zida između njih i njihovih bližnjih, susjeda, poznanika i prijatelja muslimana, zida koji je bio načinjen od legende o svinjama. Legende zasnovane na tome što muslimani ne jedu svinjetinu.

Mogao si nejesti što god si htio, ciklu, orahe, celer, mogao si čak nejesti i meso - već tada se znalo za vegetarijance - ali samo je nejedenje svinjetine bilo važno pitanje, nešto čime će se svinjojelci iza leđa baviti svinjonejelcima.

I tako je pitanje svinjetine postalo simbolički možda i najvažnije, najslikovitije pitanje otvorenog ili potmulog, osviještenog ili nesvjesnog nacionalizma i rasizma. Vjerovao sam, skoro do jučer, da je to nešto što se teško može objasniti ljudima koji nisu odrasli u Bosni ili, barem, u bivšoj Jugoslaviji. Nikada, ali stvarno nikada, ne bih pomislio da će se jednom raširiti svijetom legenda o svinjetini, koja se širila po memljivim sarajevskim mahalama i po sivim socijalističkim neboderima, među lumpenproletarijatom kršćanskih i hrišćanskih imena i među obiteljskim otpadnicima koji će, baveći se tako komšijskim gastronomskim sklonostima, umirati po koševskim klinikama od ciroze jetre, zamrle od alkohola i zamašćene od cjeloživotne potrebe za razlikovanjem i za identitetom koja se realizirala preko svakodnevne konzumacije svinjskoga mesa.

A onda se, eto, negdje pri vrhuncima naše životne priče, kada se svijet već pretvorio u globalnu mahalu i kasabu, i kada su naše lokalne sramote postale globalna stvar, pojavio Donald Trump, s fantastičnom pripoviješću o američkom generalu Johnu Pershingu, koji je početkom dvadesetog stoljeća, tokom rata na Filipinima, naređivao likvidacije zarobljenih “terorista” mecima umočenim u svinjsku krv. Podrazumijeva se, naravno, da su “teroristi” s početka stoljeća bili muslimani, jer što bi drugo i mogli biti. Naslagao bi ih general četrdeset i devet, kao drva za zimu, i onda bi naredio svojim ljudima da ih pobiju tim krmećim mecima. A pedesetog bi pustio da svojima dojavi što se dogodilo.

Ovo je, sad saznajemo, Donald Trump pričao na svojim predizbornim skupovima, kao recept za rješenje problema s islamističkim terorizmom u svijetu. I sad je ponovo, upućujući izraze solidarnosti sa žrtvama napada u Barceloni, sastavio tweet, u kojem je ponovio istu priču, i pozvao Barcelonu i svijet da prouče djelo generala Pershinga, ustanovivši da nakon njegovog obračuna s “teroristima” sljedećih “trideset i pet godina” nije bilo “radikalnog islamskog terora” na Filipinima.

Ništa u Trumpovoj legendi ne odgovara stvarnosti. Početkom dvadesetog stoljeća niti je bilo radikalnog islamskog terora, niti je uopće i moglo biti terorizma, osim ako prihvatimo da su svi nacionalni pokreti za oslobođenje, kojim je tadašnji svijet obilovao i koji su se pokušavali osloboditi dominacije oni pet-šest velikih imperija, zapravo bili teroristički, pa su onda teroristi bili baš svi, od Filipinaca do Finaca, Poljaka, Čeha i Slovaka, te da ne zaboravimo Australce koji su nezavisnost stekli 1901. i Kanađane koji su se konačno i potpuno odcijepili od Velike Britanije tek 1982.

Naravno da nema istine ni u priči o Johnu Pershingu, jednom od najslavnijih američkih vojnika dvadesetog stoljeća, vojskovođi s brojnih ratišta, heroju Prvoga svjetskog rata, koji ne samo da nije bio slavan po svom krvološtvu, nego mu je zamjerano što nije bio od onih visokih oficira koji bi predvodili vojsku u juriš.

Slika koju Trump nudi nekoga bi mogla neugodno podsjetiti na prizore masovnih likvidacija koje su eseseovci priređivali po istočnoj Europi. Oni bi isto tako ljude poslagali kao cjepanice, pa bi ih onda, jednog po jednog ili sve skupa, smaknuli mecima koji, istina, nisu bili umočeni u svinjsku krv. Taj fantastični, mitski dodatak, koji me neodoljivo podsjeća na djetinjstvo i na krmeću mitologiju kojom je bio opsjednut gori dio našega kršćansko-hrišćanskog, srpskog i hrvatskog svijeta u Bosni, dok je kod drugih izazivala snažnu nelagodu i sram. Naime, Trump vjeruje u ono u što su vjerovali i ti slabo odgojeni i nesuživljeni zlobnici i nesretnici iz naših bezimenih mahala i djetinjstava, a to je da muslimani imaju neki mistični negativni odnos sa svinjetinom i svinjama. Nije im bilo shvatljivo da je muslimanima jednostavno zabranjeno da jedu svinjetinu, niti da je to kroz bezbrojne generacije stvorilo kulturološku i civilizacijsku tradiciju, koja se prenosi i preko prehrambenih navika, zbog koje tako često svinjetinu ne jedu ni oni među njima koji u Boga ne vjeruju i, zapravo, nisu praktični, nego su samo tradicijski muslimani. Umjesto toga trebala im je mistična legenda, kojom više nisu uspostavljali ni sugerirali individualni odnos čovjeka s Bogom, nego individualni odnos čovjeka sa - svinjom. Jer zašto bi, do vraga, bilo kojem muslimanu, filipinskom ili nefilipinskom, moglo biti važno je li metak kojim će biti ubijen umočen u svinjsku krv? Donald Trump sigurno i na to ima neko fantastično objašnjenje, ali ono što mene istinski fascinira i opčinjava - otprilike onako kako njega negativno opčinjava islam - jest ta posve nečuvena činjenica, dostojna Garcije Marqueza, Roberta Bolanja tih najvećih književnih izmišljivača i mistifikatora današnjice, da je Trumpova imaginacija jednaka imaginaciji onoga mog jednog srednjobosanskog tetka, preminulog od ciroze, čije ime ni kasabu u kojoj je skapao od silnoga srama i nelagode ne smijem ni spomenuti. Nije čudo da su primitivni ljudi, užeglih duša i zakržljale svijesti, emocionalno srodni, ali kako objasniti takvu srodnost i bliskost u obliku i sadržaju naracije, u boji i mirisu svijeta koji im se pričinjava?

Donald Trump je netko iz mahala našeg djetinjstva, i već me pomalo strah da mi zbog te činjenice ne postane drag. Ali izvan svake šale, zanimljivo bi bilo istražiti što je kulturološki, jezično i na svaki drugi način udaljene ljude moglo tako zbližiti u legendi o muslimanima i svinji.

Ima u toj Trumpovoj storiji još nešto: priča o svakom pedesetom neprijatelju koji ne bi bio strijeljan krmećim metkom, nego bi ga general Pershing poslao da svojima javi što se dogodilo i da ih dobro isprepada, stereotipna je u našoj narodnoj i junačkoj epici. Na istom je modelu zasnovana i jedna od najstrašnijih i mitološki najutjecajnijih legendi Balkana, onoj o vojsci cara Samuila. Nakon što je u bici kod Strumice potukao Samuilove trupe, bizantski car Bazilije je naredio da se oslijepi četrnaest tisuća njegovih vojnika, ali da svakom stotom bude ostavljeno jedno oko, da bude vodič slijepih. Kada se pred Samuilom, koji se sklonio u Prilep, našla njegova slijepa vojska, njemu je prepuklo srce. I to je za sljedećih skoro tisuću godina bio kraj Samuilovom carstvu, na čiju grandioznu nesreću pravo polažu i oko Samuila se spore današnji Bugari s današnjim Makedoncima.

Legende služe tome da narodnome gnjevu i samosažaljenju pruže konkretan sadržaj, istinu koja će biti neporeciva, istinu koja će biti iznad svake druge istine i izvan mogućnosti provjere. Nije li onda čudesno saznanje da se među takvim našim istinama pojavio i Donald Trump? Još kad bi mu netko turio gusle u ruke, pa da svijetu zagusli svoje tweetove…


(TBT, Jutarnji.hr)