ZABORAVLJENA LEKCIJA O FINANSIJSKOJ KRIZI El-Erian: Galopirajuća propast može promijeniti finansijske uvjete iz gozbe u glad

24.08.2017. u 01:19

KOLUMNA

Deset godina nakon početka krize, napredne ekonomije se još uvijek nisu odlučno odvratile od modela rasta koji se previše oslanja na likvidnost i kreditiranje - najprije iz privatnih finansijskih institucija, a zatim iz centralnih banaka. Oni tek treba da investiraju u infrastrukturu, obrazovanje i ljudski kapital uopće

Piše: Mohamed A. El-Erian, thebosniatimes.ba

Ovog mjeseca navršava se deset godina od kako je francuska banka BNP Paribas odlučila da ulagačima ograniči pristup novcu koji su položili u tri fonda.

Bio je to prvi jači signal finansijske krize koja će, godinu dana kasnije, poslati globalnu ekonomiju u haos. Ali ipak su veliki ekonomski i finansijski potresi koji će kulminirati krajem 2008. i nastaviti se početkom 2009 - a koji su svijet doveli do ivice razarajuće višegodišnje depresije - iznenadili kreatore ekonomske politike u naprednim ekonomskim sistemima. Jasno je da oni nisu dovoljno obratili pažnju na lekcije o krizi u svijetu koji je u razvoju.

Svako ko je iskusio ili proučavao finansijske krize zemalja u razvoju će biti bolno svjestan njihovih determinirajućih karakteristika. Za početak, kao što je Rudiger Dornbusch tvrdio, finansijskoj krizi možda treba mnogo vremena da se razvije, ali kada jednom bukne, ima tendenciju da napreduje brzo, široko, nasilno i (naizgled) neselektivno.

U ovom procesu galopirajuće propasti, cjelokupni finansijski uslovi se brzo preokrenu iz gozbe u glad. Privatni davaoci kredita koji su izgledali neuništivi padaju na koljena, a centralne banke i vlade su suočene sa teškim, suštinski neizvjesnim odlukama. Štaviše, kreatori ekonomske politike treba da računaju i na rizik od "iznenadnog zaustavljanja" ekonomske aktivnosti, što može da ima razoran utjecaj na zapošljavanje, trgovinu i investicije.

Iznalaženje dovoljno obimnog odgovora na ekstremnu finansijsku krizu postaje još teže ako tokom dobrih vremena nije dovoljno urađeno da se osigura održiv i sveobuhvatan rast. Postaje još teže ako političari krive jedni druge. Na kraju, društveno-političke i institucionalne posljedice krize mogu potrajati mnogo duže nego one ekonomske i finansijske.

Sve ove lekcije bi bile korisne naprednim kreatorima ekonomske politike prije deset godina. Kada je BNP Paribas banka zamrznula 2,2 milijarde vrijedne fondove u avgustu 2007, trebalo je da bude jasno da je još veća finansijska kriza na pomolu. Ali kreatori ekonomske politike su izvukli pogrešne zaključke, prvenstveno iz dva razloga. Prvo, bilo im je potrebno neko vrijeme da shvate obim latentne nestabilnosti finansijskog sistema, koja se akumulirala pred njihovim očima. Drugo, većina njih u naprednom svijetu smatra da nemaju šta da nauče iz iskustava zemalja u razvoju.

Nažalost, ovi problemi tek treba da budu u potpunosti riješeni. Zapravo, postoji sve veća opasnost da političarima - od kojih su mnogi rastrojeni i izbjegavaju odgovornost za upravljanje ekonomijom - možda nedostaje najveći historijski uvid od svih: važnost osnovnog modela rasta ekonomije.

Zaista, čini se da političari iz naprednih zemalja danas i dalje ignoriraju ograničenja ekonomskog modela koji se previše oslanja na finansije da bi se ostvario održiv, sveobuhvatan rast. Iako su ova ograničenja otkrivena tokom proteklih deset godina, kreatori ekonomske politike nisu dovoljno ojačali model rasta od kojeg njihove ekonomije zavise. Umjesto toga, oni su se često ponašali kao da je kriza samo cikličan - iako dramatičan - šok, i pretpostavljali su da će ekonomija ponovo odskočiti putanjom nalik slovu V, kao što se uglavnom dešavalo poslije recesije.

Pošto su kreatori ekonomske politike u startu bili zarobljeni u cikličnom razmišljanju, finansijske krize nisu smatrali za privremeni ili epohalni događaj. Rezultat toga je da su namjerno svoja rješenja napravili tako da budu "blagovremena, ciljana i privremena". Na kraju, postalo je jasno da je za ovaj problem bilo potrebno mnogo šire, dugotrajnije strukturalno rješenje. Ali do tada, politički prozor mogućnosti za neke hrabre akcije se u suštini zatvorio.

Stoga, naprednim ekonomijama je bilo potrebno previše vremena da se vrate na nivo bruto domaćeg proizvoda od prije krize, i nisu mogle da dostignu svoj veliki potencijal rasta. Što je još gore, rast koji su postigle u godinama nakon krize nije bio inkluzivan; umjesto toga, mnoge napredne ekonomije su pretrpjele velike praznine u oblasti prihoda, dobrobiti i mogućnosti.

Što duže se ovaj obrazac održavao, to su više stradale buduće mogućnosti za rast naprednih ekonomija. A ono što je isprva bilo nezamislivo - i finansijski i politički - počelo je da postaje moguće, čak vjerovatno.

Deset godina nakon početka krize, napredne ekonomije se još uvek nisu odlučno odvratile od modela rasta koji se previše oslanja na likvidnost i kreditiranje - najprije iz privatnih finansijskih institucija, a zatim iz centralnih banaka. Oni tek treba da investiraju u infrastrukturu, obrazovanje i ljudski kapital uopće. Još se nisu pozabavili rješavanjem nepravilnosti rasta koje ugrožavaju efikasnost poreskih sistema, finansijskog posredništva i trgovine. I nisu uspjeli da održe korak sa tehnologijom, i da iskoriste potencijalne prednosti i dobrobiti od podataka, vještačke inteligencije i novih formi mobilnosti, dok efikasno rješavaju rizike povezane s tim.

Kreatori ekonomske politike u naprednom svijetu zaostaju u usvajanju važnih uvida iz ekonomija u razvoju. Ali sada imaju dokaz i analitičku sposobnost da to učine. U njihovoj je moći da spriječe dodatna razočarenja, da iskoriste izvore održivog rasta i da se pozabave današnjim alarmantnim nivoom nejednakosti. Lopta je sada na terenu političara.

/Autor je glavni ekonomski savjetnik kompanije Allianz, bivši šef Globalnog razvojnog savjeta američkog predsjednika Baracka Obame/

(TBT, Project Syndicate, 2017.)