ANATOMIJA TERORA Kako je ISIL od džihada ponovo napravio religioznu stvar

23.08.2017. u 01:49

TEME

Ako postoji jedna zemlja koja se krije iza ISIL-a, Soufan vjeruje da je to Saddamov Irak. On tvrdi, slijedeći primjer nekoliko drugih, da je ISIL kripto-baathistička organizacija prije nego religijska, koja je uključila bivše baathiste za posebne svrhe –i nakon što su se ovi pokajali


FOTO: (THAIER AL SUDANI / REUTERS)

U posljednje dvije decenije, priča o globalnom džihadizmu imala je više preokreta nego neka TV sapunica. Grupe na samrti naglo su oživjele, nekadašnja braća međusobno su se proglasila otpadnicima, a prvobitni lovci na džihadiste pridružili su se njihovim redovima. Ovi preokreti zbunili su vlade i analitičare, a svi oni koji tvrde da su ih u jeku dešavanja prepoznali i uvidjeli njihov značaj vjerovatno lažu.

Najvažniji razvoj vidi se u dva lahko zapamtljiva broja: 400 i 40,000. Septembra 11., 2001., al Qaida je predvodila vojsku od njih 400. Deceniju i po kasnije, Islamska država (odn. ISIL) mobilizirala je otprilike 40,000 ljudi u Irak i Siriju, uglavnom iz većinski muslimanskih zemalja, ali i iz zapadnih zemalja sa prilično velikim muslimanskim zajednicama, pa čak i iz mjesta sa relativno malo muslimana, kao što su Čile i Japan. Izazov današnjih eksperata za terorizam je objasniti kako je 400 preraslo u više od 40,000, unatoč zajedničkim naporima desetina zemalja u borbi protiv terorizma.

Ako ništa, brojka od 40,000 ne odražava stvarno širenje džihada. Ona ne uključuje hiljade onih lojalnih talibanima niti desetine hiljada nasilnih ekstremista u Sjevernoj Africi, Jugoistočnoj Aziji i Kavkazu. Niti uključuju ljude koji bi otišli za Irak ili Siriju kako bi se pridružili ISIL-u da im vlade to nisu učinile ilegalnim ili nemogućim. 

Posljednji pokušaj da se objasni ovaj skok u broju džihadista je Ali Soufanova Anatomija terora. Soufan je imao kratku ali uspješnu karijeru kao FBI-ev agent za borbu protiv terorizma i ispitivač džihadista. Rođen je u Libanu i govori arapski, koji je i dalje osnovni jezik sunnitskog džihadizma (iako ovih dana od koristi mogu biti i engleski, francuski, pa čak i njemački i ruski). Prestao je raditi u Birou 2005., dok je još bio u svojim 30-im, nakon raskidanja sa CIA-om zbog njenog mučenja zatvorenika. (Također ih je optužio za neopravdano uskraćivanje informacija FBI-u koje su možda mogle doprinijeti sprečavanju napada 11. septembra). Soufan trenutno vodi zaštitarsku firmu.

Anatomija terora počinje sa američkom racijom sprovedenom 2011. u Pakistanu u kojoj je ubijen Osama bin Laden. Nakon opsežnog istraživanja o ostacima centralne al Qaidine organizacije, Soufan završava sa ISIL-om. Najdetaljniji dijelovi knjige prate život Saifa al-Adela, možda najvažnijeg operativca koji je izbjegao hapšenje. (Noviji izvještaji ga smještaju u Siriju, s ciljem koordiniranja terorističkih ćelija.) U proteklim periodima on je putovao Afganistanom, rodnim Egiptom, Iranom, Somalijom i Sudanom, nadgledavajući džihad kao neki islamistički Che Guevara. Soufan bilježi da se Adel pokazao kreativnim i efektivnim – za razliku od al Qaidinog ukočenog, može se reći pećinskog lidera, Aymana al-Zawahirija.

U ISIL-u Soufan ne vidi ništa inovativno i tvrdi da je ovaj zabrinjavajući novi fenomen manifestacija već poznatoga. „Dvadeset godina globalno političko tijelo inficirano je viroznom bolešću,“ piše Soufan. „Ime ove bolesti je Bin Ladenizam, a samoprozvana Islamska država je samo njen najnoviji simptom.“ On umanjuje značaj raskola između al Qaide i ISIL-a kao i religijskih tvrdnji ISIL-a sugerirajući da je to primarno politički fenomen - čak, u određenoj mjeri, izdanak Saddam Husseinove sekularne iračke Baath stranke. (Nekoliko bivših iračkih vojnika iz te stranke su radili za ISIL u njegovim počecima.)

Soufan dobro shvaća mnogo stvari. On identificira strateške razlike između al Qaide i ISIL-a, uključujući ISIL-ovu odluku da prevaziđe bin Ladenovu averziju prema izgradnji države i proglasi „halifat“ na svojoj teroriji. Bin Laden je svojim sljedbenicima savjetovao da izbjegavaju taj korak; kontroliranje teritorija i smještanje al Qaidinih vođa tu kreiralo bi mete za neprijateljske grupe, a lokalno stanovništvo zatražilo bi sigurnosne i druge usluge koje al Qaida ne bi bila u mogućnosti pružiti. Umjesto uspostavljanja države, bin Laden je podržavao fragmentaciju. Soufan poredi ovu strategiju sa McDonaldsovom, koji svojim franšizama daje značajnu autonomiju. Uporedite taj model sa modelom Starbucksa ili White Castle-a, gdje glavni ured nadgleda svaki ogranak.

Soufan također posvećuje zasluženu pažnju Abu Musab al-Zarqawiju, jordanskom osnivaču al Qaidine grupe koja se odvojila i postala ISIL. Kako Soufan piše, Zarqawi je al Qaidinu brutalnost doveo do nepremašenih granica, slijepo prateći bin Ladenov sektaštvo. Bin Laden i Zawahiri slagali su se sa Zarqawijem u teoriji, ali su se razilazili u praksi; oni su molili Zarqawija da se obuzda, npr., u svom masakriranju iračkih šiitskih civila. (Stariji džihadisti tvrdili su da iako su mnogi šiiti grješnici, mnogi drugi su naprosto neznalice i da, u tom slučaju, klati ih pred kamerama nije od koristi za sunnitski pokret.)

Ali porast svireposti nije jedini uzrok promjena koje su se desile u prošloj deceniji. I faktor po kome se ISIL najviše razlikuje od svojih prethodnika je upravo ono što Soufan previđa: njegovo insistiranje na islamskoj teologiji i pravu. Soufan uvjerava čitatelje da džihadisti nisu eksperti za religiju. „Vjerujte mi, ispitao sam ih dovoljno da bih znao,“ navodi. „Stavite četvoricu u jednu sobu i dat će vam pedeset različitih mišljenja [i] donijeti dvadeset fetvi.“

To je možda bilo tačno 2005. godine. Od tada, ISIL je religijska pitanja postavio u srž svoje misije. ISIL nameće ortodoksno gledište na pitanja poput ko ispunjava uslove da bude musliman, da li muslimani mogu živjeti u nemuslimanskim zemljama, kako se treba voditi jedna islamska država, i kada muslimani trebaju svrgnuti svoje vođe. Al Qaida se prvenstveno bavila politikom, a tek onda religijom; bila je zavjerenička – ekskluzivni klub operativaca – i praktična. ISIL je prvenstveno religiozan, a tek onda političan; on je javan, neekskluzivan i religijski beskompromisan. Nijedno objašnjenje Velikog džihadističkog buđenja protekle decenije nema smisla ukoliko se ne razmotri ovaj kontrast.

Želeći da pronađe kontinuitete između al Qaide i ISIL-a, Soufan se pridružuje brojnim drugim analitičarima u oblasti terorizma koji su potpuno nespremni dočekali globalizaciju ISIL-a 2013. i 2014.

On popušta s tim stavom tri godine kasnije. Tada, oni koji su na ISIL gledali kao na još jednu al Qaidinu franšizu nisu pretjerano razmišljali o njegovim novitetima i ambicijama kao jedne terorističke organizacije. Za razliku od al Qaidineafilijacije u Jemenu, ISIL nije imao poznato krilo zaduženo za spektakularne napade, kao što je zračno bombardiranje. Za razliku od talibana, nije se činilo da mu je cilj osvojiti nacionalnu prijestolnicu. Umjesto toga, izgledalo je da im je dovoljno čeprkati po pustinji, izgledajući patetično i uglavnom bezazleno. Nisu kontrolirali ništa vrijedno. Nisu prijetili nikakvim interesima Sjedinjenih Država. Početkom 2014., američki predsjednik Barack Obama slavno je nazvao grupu „juniorskim košarkaškim timom“ džihada. Danas je čudno to reći, ali tada se činilo da je najbolja strategija za poraziti ISIL pustiti ih da odrade svoje i vremenom usahnu.

Ali ono što je izgledalo kao ružno pače al Qaide bila je ustvari potpuno zasebna vrsta. ISIL je svoje sljedbenike pozvao ne zato jer su se borili protiv američkih trupa – što je bio ortodoksni bin-ladenski cilj – već  zato što su uspostavili jedinu Islamsku državu u svijetu, čiji je zakon čisto Božiji i sa čistoćom cilja kakvu čak ni Talibani nisu zamislili. Desetine hiljada ljudi nisu pregazili kontinente i mora da bi se borili za trećerazrednu al Qaidinu grupicu. Došli su da se bore za kraljevstvo nebesko na zemlji.

Za razliku od Soufanove prethodne knjige, Crna zastava, koja se oslanja na informacije iz prve ruke i primarne izvore podataka, ova nova skoro sve izvlači iz sekundarnih izvora, većinski iz radova novinara, akademika i drugih analitičara. Manjak primarnih izvora je neobičan, jer takvi izvori, nekada rijetki, danas su lahko dostupni na internetu – a ponekad i u stvarnom životu. Al Qaidini dokumenti su rijetko bili objavljeni javnosti. ISIL i njegovi sljedbenici, s druge strane, preplavili su internet službenim i neslužbenim izjavama, transkriptima razgovora prilikom regrutacije i pozivima za operativce izvan ISIL-ovog teritorija. Svako ko razumije jezik i ima internet konekciju ih može pročitati.

Ovo prezasićenje materijalima je u potpunosti promijenilo izučavanje džihadizma. Nekada su eksperti čekali na bilo kakav podatak – kratki uvid u neki dokument, na primjer. Ali iako su imali premalo informacija, oni su ih znali analizirati. Sada imaju tovar podataka, a analitičari su ti koje treba pogurati. Soufanova knjiga ozbiljno pati od ovog problema.

U pismima koje su američke snage zaplijenile u raciji bin Ladenovog sjedišta, rijetki su znakovi originalnog religijskog razmišljanja. Međutim religijska pitanja prevladavaju u razgovorima i dopisivanjima ISIL-ovih vođa. Nekolicina ne-ISIL-ovih islamskih učenjaka koji se udostoje pročitati takve tekstove najčešće budu užasnuti zaključcima, ali ponekad i nerado impresionirani njihovom učenošću.

Naravno, ISIL-ovi pješadijski vojnici nemaju sofisticiranost učenjaka koju imaju njihovi lideri. Ali čak i oni ponekad urone u religiju. Dva sociologa sa Univerziteta u Waterloou koji su uradili online intervjue sa ISIL-ovim stranim borcima prošle godine su izjavili da je vjera bila „primarni motivator“ i „dominantni okvir“ kroz koji su borci gledali na svoje cijelo postojanje.

Soufan, međutim, preskače skoro sve religijske diskusije i pokušava površno patologizirati religijski sentiment. Dok je Zarqawi bježao od američkih snaga u Iraku, Soufan piše, njegovo „ponašanje je postalo znatno neurotično.“ Kao znakove te neuroze, Soufan navodi Zarqawijevu naviku citiranja islamskog svetog pisma i oponašanja Poslanika Muhammeda, „sve do čišćenja zuba grančicom, parfemisanja mošusom i pridržavanja satnice u kojoj se vjeruje da je Poslanik ustajao i spavao.“ Nije jasno zašto Soufan vidi ovo kao znakove mentalnog poremećaja a ne manifestacije gorućeg religijskog žara. Zarqawi je prerastao iz tričavog razbojnika u ekspertnog teroristu tek nakon što je postao pobožan. Pobožnost mu je izgleda promijenila život, kao što je bio slučaj sa većinom njegovih sljedbenika.

Soufan ukazuje na svjetovna zlodjela pojedinih terorista kako bi doveo u pitanje iskrenost njegove pobožnosti. Khalid Sheik Muhammed, vodeći planer napada 11. septembra, posjećivao je prostitutke na Filipinima, Soufan izvještava; Muhammed Atta, jedan od pilota 11. septembra, „popio je nekoliko čašica votke prije ukrcavanja na American Airlines let 11.“ Po Soufanu, takvi grijesi poništavaju ne samo njihovu privrženost vjeri, već i njihova vjerska objašnjenja za svoja djela – kao što je zalijetanje u zgrade –koja su bila skoro potpuno besmislena osim u kontekstu njihovog vjerovanja.

Ovo je analitička greška učestala među sekularnim ljudima. Pobožni kršćani ponekad počine prevaru; religiozni jevreji ponekad prekrše šabat. Oni koji su intimnije upoznati sa prirodom religijskog vjerovanja znaju ulogu ljudske slabosti. Oni shvataju da grijeh nije poništivač vjerovanja nego osnaživač: grješnici, a ne sveci, trebaju spasenje – ili, kako to kaže evanđelje po Luki, „Ne treba zdravima liječnik.“ ISIL obećava oprost; oni koji ne osjećaju potrebu za oprostom se pojavljuju u manjim brojkama.

„Možda Zarqawi, [Khalid Sheik Muhammed], i otmičari 11. septembra se ne bi usudili reći da je Bog jedna glupa ideja,“ priznaje Soufan. Ali šta, on pita, „motivira ljude poput njih, ako ne religijski zanos?“ Njegovi odgovori: „nacionalizam, tribalizam, sektaštvo.“ Sektaštvo može, naravno, biti forma religijskog zanosa. Soufanove druge dvije ideje su zbunjujuće. U ime kojih se nacija ili plemena današnje multinacionalne, multietničke džihadističke grupe bore?

Vrijeme Baath-a

Ako postoji jedna zemlja koja se krije iza ISIL-a, Soufan vjeruje da je to Saddamov Irak. On tvrdi, slijedeći primjer nekoliko drugih, da je ISIL kripto-baathistička organizacija prije nego religijska, koja je uključila bivše baathiste za posebne svrhe –i nakon što su se ovi pokajali. Argument počinje s napomenom da je ISIL koristio taktiku terora i upravljanja populacijom i da su se „bivši službenici iz Saddam Husseinove sigurnosne organizacije“ pridružili ISIL-u i tu iskoristili svoje talente. Među njima je bio Haji Bakr i Abu Muslim al-Turkmani, koji su radili kao vrhovni stratezi u ISIL-ovim ranim godinama. Soufan posebno ističe Bakra i oslanja se na često citirani dio zaplijenjenih dokumenata, prvobitno objavljenih u Der Spiegel-u, koji otkriva Bakrov plan da proglasi halifat i proširi ga širom Sirije sa kombinacijom religijskog misionarskog rada i striktne kontrole nad stanovništvom. Soufan tvrdi da su članovi halifatskog izvršnog odbora „pretežito bivše Saddamove osoblje“ i da ISIL-ovog vođu, Abu Bakr al-Baghdadija, okružuju i kontroliraju „baathistički čuvari.“

Ali kako je Craig Whiteside iz američkog Naval War koledža nedavno pokazao, bivši Baathisti regrutovani su i iskorišteni uglavnom kako bi ispunili vojne uloge tokom ISIL-ove embrionske faze, pod uslovom da budu „prvo selefije, onda vojnici, a na kraju bivši Baathisti.“ Po nivoima njihove religijske predanosti nisu se razlikovali od ISIL-ovih lidera. Oni koji su se prudružili ili stupili u savez sa ISIL-om ali zadržali aspekte svog baathističkog identiteta bili su ili marginalizirani ili eliminirani.

Na svakog bivšeg Baathistu u ISIL-u, bilo je nekoliko drugih iskusnih džihadista koji ni na koji način nisu bili povezani sa Saddamom. Do vremena kada je Baghdadi uspostavio halifat sredinom 2014., većina bivših Baathista koji su se priključili ISIL-u bili su mrtvi ili su to uskoro postali. Soufan i drugi analitičari smatraju da ISIL cinično koristi religiju za političke ciljeve. To bi moglo biti upravo obratno: sekularni baathistički političari su iskorišteni za religijske ciljeve.

Radost džihada

U junu, BBC-ev Quentin Sommerville i Riam Dalati objavili su dirljiv multimedijalni uredak koji rekonstruira živote nekoliko ISIL-ovih boraca čija su trula tijela pronađena na obali rijeke Tigris blizu Mosula, Iraka. Fotografije na mobitelu jednog od boraca pokazuju detalje njihovog treninga i ličnih života. Još uvijek su bili mladići.

Brade su im bile rijetke, a njihove razonode adolescentske. Smijali su se i šalili s prijateljima. Religijska strana njihovog života bila je očita: oni su pratili svog imama; oni su zapamtili Svetu knjigu; njihov cilj bio je umrijeti na Božijem putu.

Džihadizam je demokratiziran i prestao je biti samo jedan projekat za elitne militante kao što su bin Laden i Zawahiri. Jedna posljedica za borbu protiv terorizma je to što je mapiranje organigrama i komandnih struktura manje važno od razumijevanja priča mladića kao što su oni čija su tijela nađena kod Mosula. Nekada, riječi i djela bin Ladena, Zawahirija, Adela i možda nekolicine drugih su se mogle pratiti i tako steći poprilično tačna slika globalnog džihada. Danas, upravljači marionetama su manje važni, a interni životi boraca znače više. To znači izučavanje njihovog razumijevanja i prakticiranja vjere, te togakako razvijaju prijateljstvo i pronalaze svrhu. Postoji neki izopačeni užitak u džihadu, osjećaj pripadnosti i bratstva, sreće i ostvarenja. (Soufan izjavljuje da u ISIL-ovoj teritoriji, „praktično bilo šta što je iole prijatno – uključujući piknik u parku – je zabranjeno.“ Ustvari, ISIL prikazuje piknike u svojoj propagandi, a građani izgledaju kao da uživaju život u halifatu; to je smisao propagande.) Ako čak i ekspert za borbu protiv terorizma kakav je Soufan može izostaviti ovaj dio ISIL-ovog mamljenja, ta će grupa zauvijek ostati misteriozna i nepredvidiva.

Dakle, Soufanovi politički prijedlozi su nedefinirani. On urgira da službenici bolje razumiju džihadističku idelogiju i identificiraju struje selefizma koje su je nahranile. Ovo je neobičan savjet uzevši u obzir njegov manjak interesovanja za religiju u ostatku knjige. Suvišno je reći da razumijevanje selefizma neće biti od neke koristi ukoliko je ISIL u tajnosti baathistički. Ali nažalost nije.

Prijedlog da tvorci politike bolje pokušaju shvatiti ISIL-ovu ideologiju je ipak smislen. Jedan od ključnih razvoja u grupi je način na koji je iskoristila lokalne političke konflikte – sunniti protiv vlada u Iraku i Siriji u kojima vodeću ulogu imaju šiiti - da bi kreirali religijski sukob. Grupa je trenutno u raspadnom stanju u poređenju sa stanjem prije dvije godine – ali je snažna u poređenju sa stanjem prije samo četiri godine, kada su je i dalje mogli pobrkati sa juniorskim školskim timom. ISIL-ov gubitak teritorija nije rezultirao  proporcionalnim gubitkom njegovesposobnosti da inspirira. Zemlja je možda otišla, ali san ostaje i i dalje će biti sanjara u desetinama zemalja, spremnih da umru za taj cilj. Još uvijek ima vremena da se nauči šta je taj san i ko ga sanja.


(TBT, FA, Prevela Esma Latić)