(US)KOPLJE U TRNJE! Latić: Ovo je priča o tome kako su u Vakufu sojsuzi nadvladali insane!

24.08.2017. u 13:18

KOLUMNA

Vjerujem da bi se ti privorski gorštaci, crveni u licu od oštrih zima i vrelih ljeta, kakvim ih ja pamtim, ako bi se digli iz kabura i vidjeli svoju Kasabu, poželjeli odmah vratiti da ne gledaju jad i čemer od života i sojsuze koji zavladaše njome

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Kada sam jula prošle godine otvorio Oslobođenje koje rijetko čitam, zastao sam na stranici osmrtnica, koje nikad ne čitam, jer mi je "zapelo za oko" ime Seida Gudića, koji je bio preselio tog dana u Bugojnu, o čemu se tim putem obavještava rodbina, prijatelji i poznanici. On je bio sin Saliha, a među ožalošćenima se navode imena sina Snježana, unuke Snježane, svastike Jelisavete, kao i familije Stoimenoff.

"Balavica"

Ovo ništa ne bi bilo čudno jer ovakvih mješovitih familija ima na hiljade, a bilo ih je prije rata još više u Bosni i Hercegovini. Svakako je degutantno i za svaku osudu prebrojavati "krvna zrnca" u familijama, ali ova saznanja o životu rahmetli Seida za mene su šokantno zanimljiva. Zašto? Dovoljno je reći da je Seid bio sin imama i vjerujem da će mnogi muslimani gornjevrbaskog kraja dijeliti moje mišljenje. Povrh toga znam tajnu, koju, vjerujem, živi rob u okolici Gornjeg Vakufa, odakle je porijeklo Gudića, ne zna. Svjestan sam da otkrivajući tu tajnu rizikujem anatemu familije Gudić, kao i mnogih njihovih rođaka i poznanika. Zato sam evo godinu dana oklijevao da napišem ovu kolumnu. I ne bih je napisao da me ne primoravaju imami, odnosno ulema porijeklom iz Gornjeg Vakufa zbog čijeg je odnosa prema islamu i Islamkoj zajednici uopće, sav kapital i stoljetna žrtva za islam iskrenih vjernika i imama iz ovog kraja doveden u pitanje. Njihovim poltronskim odnosom prema pohlepnim i primitvinim vlastodršcima u Gornjem Vakufu, s jedne strane, i tolerantan odnos prema vehabijama, s druge strane, stavili su na "veresiju" sav trud i žrtvu koju su tokom proteklog stoljeća podnijeli vakifi, mutevelije, muezini i imami ovog kraja. Zato se prije rata, bez obzira na komunistički režim, srijedom, kad je pazarni dan u Kasabi, kako su zvali svoj Vakuf, moglo čuti više selama, ahbabskog eglena i merama nego danas. Vjerujem da bi se ti gorštaci, crveni u licu od oštrih zima i vrelih ljeta, kakvim ih ja pamtim, ako bi se digli iz kabura i vidjeli svoju Kasabu, poželjeli odmah vratiti da ne gledaju jad i čemer od života i sojsuze koji zavladaše njome. Jer kažu da je Vakuf i nastao tako što je jedan skromni Božiji rob uvakufio posjed i zamolio Boga da u toj Kasabi ljeta budu ljeta, a zime da budu zime; i da isto tako u njoj insani budu insani, a sojsuzi da ostanu sojsuzi! Bar dva stoljeća Vakuf se razvijao kao da je dova ovog pobožnjaka bila kabul; ulema je bila poštovana, a malobrojni sojsuzi su preživljavali kao plašljive dodvorice.

Diljem svijeta od Sarajeva i Beograda, do samog Stambola i Medine gornjevakufska ulema je bila glasovita, priznata i cijenjena. Malo koji grad u Bosni i Hercegovini se može pohvaliti tolikim brojem uspješnih i priznatih intelektualaca. Gornji Vakuf je po tome (bio) ravan haman samom Sarajevu!

Što se tiče sela Privora dva prezimena, Bušatlići i Gudići dugo su s koljena na koljeno davali imame za tada jedinu džamiju gdje se klanjala džumma u selu Cvrče. Kažu da kad je došlo do smjene imama u ovoj džamiji i kad je Gudić proučio ezan umjesto Bušatlića puklo srce u njegovoj sestri od žalosti. Ovaj ezan se veže za ime Mumin-hodže, jer je imao tako lijep mekam da se godinama pripovijedala ljepota njegovog glasa.

Ne znam da li je Salih bio sin Mumin-hodže, a znam da je i on bio hodža i to posljednji od Gudića. Kažu da je imao balavicu, curila mu je slina niz donju usnu zbog čega se veoma stidio razgovarati s ljudima. Neko mu je navodno rekao da proba natopiti rakijom mahramicu koju je uvijek držao uz donju usnu i privijati kao obloge. Nalet bilo onoga ko ga je na to nagovorio, jer je, navodno, bilo fajde od toga tako da je balavica presušila. Zbog toga je Salih napustio hodžaluk i odselio se u Bugojno gdje je, kako sam čuo, radio kao državni službenik. Stvarno se u vrijeme komunizma pričalo po Bugojnu kako je neki čovjek u svojoj kancelariji imao janjeću kožicu na kojoj je klanjao. Ja sam shvatio da bi to  mogao biti Salih, a nisam provjeravao jer sam bio jedan od rijetkih koji je znao tajnu o balavici. Zato bi poneki pjano u Privoru znao lanuti da su rakiju u Privor donijele hodže.

Sela naša umukla su...

Danas u selima Privora svaki džemat ima bar desetak svršenika medrese. Neki su dostigli najveće ulemanske titule ili obnašaju velike funkcije u Islamskoj zajednici. I trojica Bušatlića, svaki na svoj način, slove kao islamski autoriteti. Dok se hodžinsko sjeme Gudića iskorijenilo. Bez obzira na to ostali su ugledna i poštovana familija. Prvi načelnik Općine u vrijeme komunizma bio je Ibrahim Gudić, koji je bio partizan. Bio je veoma cijenjen u čaršiji zbog svoje pravičnosti. Možda baš zbog njega nije bilo komunističkog progona muslimana. Tako da su, na primjer, narodna okupljališta bila masovna. Koliko god bi se svijeta skupljalo na teferičima kojima bi se obilježavali partizanski datumi, ništa manje svijeta nije dolazilo na džematske mevlude. Svako selo je imalo svoj mevlud. Ništa od svega toga se nije održalo u tradiciji. Sela naša umukla su; prestali su teferiči, a i mevludi se rijetki. Jedan mevlud se održava početkom avgusta u Voljevcu kojim se obilježava dan šehida. I ta formalno vjerska manifestacija pretvorila se u jeftinu promociju esdeaovih vlastodržaca. Iza ove manifestacije stoji Sedžad Milanović, najmoćniji i najbeskrupulozniji vladar Privora koji je ikad koptisao. On je dugogodišnji ministar nečega u SB Kantonu i profesor na tri nekakva univerziteta. I predsjednik OO SDA u G. Vakufu Senad Mašetić je iz Voljevca. Samo zbog toga vehabije kojih je svakim danom sve više u G. Vakufu nisu zabranile i ovu manifestaciju koju formalno narod još zove i mevludom.

I dok Mašetić potječe iz vjerničke familije, iz koje se oženio i pehlivan-vehabija, a bivše muftija Nusret ef. Abdibegović, Milanovićeva familija u vrijeme komunizma bila je na lošem glasu. I danas dok Milanović govori sa bine u blizini spomenika šehidima, izravno gleda u zgradu gdje je nekad bila gostionica "Bife", gdje su njegove amidže, poput Šefke, kockale i opijale se. Taj njegov amidža danas je mutevelija u džematu Boljkovac. Uskoro bi na tom mjestu, u blizini zlogalsnog "Bifea", trebao se graditi islamski centar. Navodno iza gradnje tog centra stoje vehabije. Milanović je njihov najbolji partner jer će njegova firma, ili firma njegovog brata, koja se bavi izradom stolarije dobiti posao. Isti takav centar je prošle godine sagrađen u G. Vakufu. U tom centru najčešći predavači su vehabijske daije, poput izvjesnog Elvedina Pezića, koji je na dan državnosti BiH držao vaz o džehennemu. Ali, ovaj nadobudni daija, ponesen i zanesen zbog skupocjenih džipova u kojima se vozi koliko i „lajkova“ na Facebooku zbog svojih radiklanih vazova, tvrdi da su vehabije odabranije i od samih ashaba, jer su drugovi Allhova Poslanika, s.a.w.s., bili griješnici – ogrezli o haramima poput alkohola i zinaluka, a, ko biva, vehabije nisu. I stoga se iščuđava pred džematom zašto ih muslimani kao takve "svece" napadaju?!

Kakve veze sva ova priča ima sa hodžinom balavicom i rakijom? Po meni ima. Najgorljiviji vehabijski daija sa ovih prostora je Nasuf Bušatlić. On je imao svoju "balavicu" zbog čega je kao učenik izbačen iz Gazi Husref-begove medrese da bi tokom rata konvertirao u vehabije. U to vrijeme njegov brat Bajro bio je glavni imam u G. Vakufu. Ubrzo će i on konvertirati u vehabije i otići na službovanje u neki džemat kod Bihaća. Zato su Krajišnici u početku svoje vehabije zvali Bajrići. Nakon što je protjeran iz Krajine Bajro se vraća u svoje rodno selo Zastinje i bavi se pčelarstvom. Njihov amidžić Ismet Bušatlić nije vehabija i uspio je dogurati do funkcije dekana Fakulteta islamskih znanosti u Sarajevu. Njihovo selo je danas potpuno podijeljeno i svi strijepe od manjeg incidenta koji bi mogao izazvati krvoproliće u džematu.

Još je jedan ugledni alim iz Voljevca kome ne smeta nadiranje vehabijskog učenja u njegovo rodno selo. Radi se o hafizu Dževadu Šošiću, imamu džamije kralj Fahd u Sarajevu i profesoru kiraeta na FIN-u.

Kao šlag na tortu cijeloj priči može doći informacija da se donatorka gradnje ovog centra zove Mirsada Gudić!

Zabrinut čitalac bi se mogao upitati šta u svemu ovome rade hodže. Ništa, samo se kahpete, što bi rekao moj Jaranika na privorskom slengu. A ova riječ u slobodnom prijevodu ima podudarno značenje sa frazom "glumiti majmuna." Treba uvijek zbog časti imamske službe reći - sa časnim izuzetcima. Ipak, nek je rahmet duši Salih-efendije, jer se on bar stidio svog poroka i grijeha, za razliku od sadašnjih imama koji se ne stide svog kahpeluka!


(TBT)