VRAĆANJE HRVATSKE U „ANTEMURALE CHRISTIANITATIS“ Latić: Kasapović ksenofobično izvrće povijesne činjenice

22.08.2017. u 12:33

POLEMIKA

Kasapovićeva prešućuje da ni vrh Katoličke crkve kao ni Hrvati koji su preostali da žive u sjevernoj i srednjoj Bosni ne podržavaju Čovićevu najnoviju, realno opasnu avanturu, koja bi sve tri bh. naroda mogla gurnuti u nova bespuća

Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba

U svome tekstu autorica – poznata po svojoj agitaciji za „konsocijaciju“ kao jedino rješenje bh. političke krize kao i po nizu drugih tekstova koji „tuknu“ na rasizam i islamofobiju – upozorava Hrvatsku, ali i cijeli evropski kontinent na navodnu opasnost koja im prijeti od muslimanske Turske, a posebno od politike njezinog predsjednika Erdogana. Prve „žrtve“ „sve agresivnije Erdoganove vanjske politike“, prema ovoj autorici, trebaju biti, naravno, bosanski Hrvati, čije najnovije političke zahtjeve u vezi sa Izbornim zakonom, statusom Mostara i drugim gorućim pitanjima „od nacionalnog interesa“ promovira lider HDZ BiH Dragan Čović. Kasapovićeva, koja se okomila na njemačku diplomaciju zato što se oglušila o Čovićeve primitivne političke ideje, prešućuje da ni vrh Katoličke crkve kao ni Hrvati koji su preostali da žive u sjevernoj i srednjoj Bosni ne podržavaju Čovićevu najnoviju, realno opasnu avanturu, koja bi sve tri bh. naroda mogla gurnuti u nova bespuća. Njemačka kancelarka je – poručuje ova autorica – slijepa, cijela EU je slijepa, Hrvatska je slijepa, svi su slijepi osim ove sociologinje i njezinih prozelita koji su jedini prepoznali „opasnost“ koja se nadvila nad evropskim kontinentom, a koja se zove: Turci i Bošnjaci, dva naroda koji povijesno pripadaju istoj, islamskoosmanskoj civilizaciji.

Da bi umnožila decibele svoga upozorenja, autorica najprije, u uvodu, donosi jedan rasistički zaključak: kako je godine 1468., prije njezinog pada pod osmansku vlast, u Bosni živjelo samo 1% muslimana, a kako su oni na početku 21.st. „postali apsolutna većina stanovnika cijele BiH!“ Dakle, ako ih se ne zaustavi u njihovom demokratskom rastu (ako ne prestanu da se „kote poput miševa“, govorila je Oriana Fallaci), ako Merkelova i Erdogan od Bosne sačine „liberalnu građansku državu,“ na Balkanu će Turci i Bošnjaci uspostaviti novo Osmansko carstvo,  muslimani / Bošnjaci će potamaniti katolike / Hrvate i pravoslavce / Srbe, a onda će preplaviti „kršćansku“ Evropu! A kolika su muslimani opasnost po sve Hrvate i Evropu – nastavlja Kasapovićeva – vidi se po „genocidu“ koga su turski / Erdoganovi muslimani počinili nad kršćanima Ermenima te po njihovom „pokolju“ Grka i „teroru“ koga vrše nad Grcima Cipra.

Mirjana Kasapović ksenofobično izvrće povijesne činjenice u utjecajnom hrvatskom glasilu, i  radi mira  urbi et orbi, hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti moramo podastrijeti neporecive činjenice iz povijesti, diplomacije i sociologije.

Millet – sistem sultana Fatiha: maksimum južnoslavenskih naroda

Da je Osmansko carstvo bilo onakvo kakvim ga predstavlja ovaj analitičar političkih zbivanja, krajem 19.st., kada je Osmansko carstvo završavalo svoju povijesnu misiju, u Bosni ne bi bilo nijednog katolika ni pravoslavca; ne bi bilo nijednog spomenika njihove materijalne ili duhovne kulture na prostoru cijelog Balkana. Millet-sistem, koga je (i) na Balkanu utemeljio sultan Fatih, nije bio nikakav „vjerski aparthejd,“ nego „svjetionik Evrope“ ( Urs Altermatt), „društveno-politički maksimum južnoslavenskih naroda“ – po svojoj humanosti i rezultatima: neuporediv sa „jugoslovenskim maksimumom“ dr. Zage Golubović, da ne govorimo o evropskim imperijama kakve su Treći rajh i Sovjetski Savez, ili američki / Bushov Novi svjetski poredak koji se realizira unazad posljednjih dvadesetak godina. Osmansko carstvo nije širilo islamsku religiju – kako propagira većina srpskih i hrvatskih povjesničara – nego globalni poredak koji se zasnivao na merhametu (milosrđu) i pravdi za 30 naroda koji su u njemu uživali svoju vjersku, kulturnu i nacionalnu autonomiju. U tom carstvu je živjelo 58, 12 % muslimana, 41, 34 % kršćana, većinom ortodoksa, tek 2,25 katolika i 0, 54% Jevreja – u vrijeme kada je ono bilo na vrhuncu svoje moći, za vladavine Sulejmana Zakonodavca.“Kršćanski narodi su se obreli pod vlašću države pod kojom su imali bolju poziciju negoli u vrijeme Grčke ili Rimske države,“ piše André  Miquel.“Ni u kom slučaju nisu podvrgavani sistematskom zlostavljanju. Štaviše, Imperija, a posebno Istanbul, postali su utočište zlostavljanim španskim Jevrejima. Nigdje nije bilo nasilne islamizacije. Čak i ako je bilo nekih pokreta islamizacije, oni su bili rezultat socijalnog procesa“ (L'Islam et sa civilization…, Pariz, 1968.). Ako se već bavi muslimanskom demografijom na prostorima Evrope, Kasapovićeva bi trebala odgovoriti na pitanje: a kakva je bila sudbina „Turaka“ u kršćanskim / hrišćanskim državama koje su nastale kolapsom Osmanskog carstva na Balkanu? Prema istraživanjima Kemala Karpata (v. F. Karčić (priređivač): „Istočno pitanje“ u XX vijeku, Sarajevo, 2014.) cca 5 miliona njih je pogubljeno ili prognano u Anadoliju!

Propagandno izmišljanje i skrivanje genocida

„Ermensko pitanje“ kao i stradanje Grka u Anadoliji, ta „dva najmasovnija i najstrašnija pokolja i progona kršćana u 20.st. koja su se dogodila upravo u Turskoj“ – kako kaže Kasapovićeva – ne mogu se istinito sagledati ukoliko se ne posmatraju u kontekstu kolapsa Osmanskog carstva i njegovog millet-sistema. Tragični sukob Ermena i Turaka, koji se dogodio 1915.g., nije bio posljedica osmanske, sultan- Abdulhamidove i politike njegovih nasljednika-sultana, nego politike Ittihat ve Terakki Cemiyeti (ITC) , mladoturskog pokreta čiji su se oficiri iškolovali na vojnim akademijama Pariza, Minhena i Lozane, oblikujući svoju ideologiju i političku strategiju na idejama francuskog prosvjetiteljstva,  koji je Tursku potpuno  bespotrebno gurnuo u ovaj rat naslijepo je svrstavši na stranu Njemačke – kako bi ukinuo Hilafet i koncept ummetske /panmuslimanske države utemeljene na osnovama islamskog zakonodavstva i millet-sistema Medinske povelje koju je 622.g. donio poslanik Muhammed. Cifru od 1,5 milion ubijenih Ermena plasirali su nacionalistički ermenski krugovi na Zapadu kao i propagandisti profila M. Kasapović. (U cijelom Osmanskom carstvu prije Prvog svjetskog rata živjelo je cca 1,5 miliona Ermena.) No, ti krugovi ciljano skrivaju činjenicu da je u tome građanskom ratu ubijeno i cca 2.5 miliona muslimana Turaka, uključujući i žrtve u sukobu sa Ermenima. Sukob su izazvali armenski nacionalisti koji su, uz pomoć evropskih sila, u istočnoj Anadoliji planirali stvoriti Veliku Armeniju. Prema G. Veinstainu, francuskom osmanisti – članu Francukse akademije nauka, koji je najupućeniji u ovo pitanje, ovdje ne može biti riječi o genocidu prvenstveno zbog toga što su samo armenski gregorijanci, čija je religija slična ruskom pravoslavlju, krenuli u ovu političku avanturu i što su samo oni stradali u turskoj odbrani od armensko-ruskih napada (armenski katolici i protestanti nisu učestvovali u ovoj pobuni i nisu ni stradali niti su, kasnije, deportirani).

Predsjednik Erdogan, kao i sve njegove proislamske vlade, prešutno odbacujući nacionalistički koncept države koga je u turskom narodu instalirao ITC, 2015.g. i više puta kasnije izrazili su ta'ziju (hrv., sućut) ermenskom narodu zbog ovih stradanja i uporno pozivaju sile Zapada da oforme međunarodnu komisiju koja bi otvorila istragu o tim događajima na temelju svih povijesnih fakata i donijela naučno utemeljen sud o njima, ali taj poziv ove zemlje do danas ignorišu. (Papa Franjo, neposredno prije dolaska u Bosnu 2015.g., optužio je muslimane Turske da su počinili „prvi genocid na tlu Europe u 20.st.“ – iako još nijedna sudska instanca nije dala takvu kvalifikaciju ovih stradanja, a odbio je spomenuti genocid u Srebrenici (i cijeloj Bosni i Hercegovini) koga su evropski hrišćani počinili nad muslimanima i katolicima / Hrvatima (biskup Komarica)– iako o tome postoje kvalifikacije koje je donijelo više sudskih instanci u zemljama Zapada.

Preseljavanje cijelih naroda – izum evropske politike

Stradanja Grka u Turskoj posljedica su trogodišnjeg rata (1919.-1922.) koga su protiv turskog naroda – u vrijeme kada su evropske sile tajno donijele Sykos-Picot sporazum u kojem su se dogovorile da će uništiti svaki oblik turske države! – poveli Grci okupiravši znatan dio istočne Anadolije i počinivši najgroznija divljaštva nad turskim muslimanima (v. npr. Hammerovu Historiju Turskog / Osmanskog carstva,  I-III, Zagreb, 1979.). Nakon što je Turska porazila grčkog okupatora, Mirom u Lausanni 1923. evropske sile su inicirale preseljenje jednog miliona Grka iz Turske – u zamjenu za 350.000 muslimana iz Grčke koji su deportirani u Tursku. „Humano preseljenje naroda“ je, dakle, evropski, a ne osmanskoturski izum (Kasapovićevoj sigurno veoma dobro poznat iz naše nedavne zajedničke događajnosti, jer ga je, zajedno sa „srpskim ocem nacije“ i velikosrpskim pokretom, promovirao i, na nesreću svih naših naroda, realizirao njezin glavni mentor).

Uzrok ciparske krize

I kad govori o Cipru, autorica skriva povijesne činjenice i zamjenjuje teze. Ona prešućuje da Grčka i Grčki Ciprani i na ovom otoku vode secesionističku politiku i da su oni nad muslimanima, Turskim Cipranima, počinili strašne pokolje 1963., 1964., 1967. i 1974. g., te da su oni na referendumu 2004.g. odbili Annanov Plan koga su prethodno podržale i UN i Europska unija, a koji je predviđao formiranje Ujedinjene Republike Cipar. Kasapovićeva i ovdje alarmira kršćansku javnost zbog demokrafskog rasta muslimana: nekada ih je bilo 18%, a danas ih, nakon što je turska armija intervenirala na ovom otoku 1974.g., ima 25%! Javnost bi trebalo da zna da Turski Ciprani, muslimani, na ovom otoku žive od 12. st. i da Cipar nikada nije bio grčki otok. Za vrijeme Osmanskog carstva (1571.-1878.), Grčki Ciprani i Turski Ciprani su u miru živjeli kao dvije zajednice, svaka sa svojim jezikom, religijom i kulturom, tako da nikada ovdje nije stvorena ciparska nacija, ali jeste bilo pokušaja – i taj proces i danas traje – da se formira zajednička država Cipar koja ne bi bila pod jurisdikcijom nijedne druge države: Turske, Grčke, UK. Nažalost, odmah po kolapsu Osmanskog carstva, Grčki Ciprani, uz pomoć Grčke, formirali su Enosis, terorističku organizaciju koja – do danas – traži „Savez sa Grčkom“ i iza koje stoje strašni zločini nad Turskim Cipranima (o kojima su izvještavali Daili Express, Daily Telegraph, The Washington Post…). Predsjednik Erdogan, prije njega gosp. Abdullah Gull kao ministar vanjskih poslova i predsjednik Republike Turske, kao i politički predstavnici Turskih Ciprana, i danas podržavaju Annanov Plan kojim bi se riješila kriza na ovom otoku i obje zajednice nastavile da mirno i prosperitetno žive u zajedničkoj državi – članici EU.

„Neželjena zemlja“ s najhumanijom tradicijom

Stavovi koje je Mirjana Kasapović iznijela u ovom tekstu pokazuju kuda bi Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku odveo njezin „konsocijacijski model“, koga ona zagovara u svojoj studiji pod naslovom BiH- podijeljeno društvo i nestabilna država  te u akademskim krugovima u Hrvatskoj i njezinom susjedstvu. Odveli bi nas u veliku Hrvatsku kao Antemurale Christianitatis, „predziđe“ u koga ne bi smjela kročiti muslimanska niti bilo koja druga ne-katolička noga. Ko je, onda, opasan po „neželjenu zemlju“ u kojoj je rođena ova politologinja: ona ili turski predsjednik Erdogan koji zagovara dijalog islama i kršćanstva, saradnju Turske, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, evropski put Bosne i Hercegovine, njezino članstvo u EU, ali i jednakost svih građana u njihovim ukupnim pravima i slobodama- kao uvjetu njihova opstanka i prosperiteta (i kao uvjetu na kome se temelji njegova vlast i moderna Turska, uostalom)? A upravo je po tome uvjetu svih uvjeta demokratskog uređenja države i društva Bosna i Hercegovina jedinstvena u zajednici evropskih država: samo u ovoj zemlji, sa najhumanijom tradicijom zajedničkog života vjera i naroda, danas ne važi pravilo: jedan čovjek – jedan glas – zato što relativnu većinu njezina stanovništva čine muslimani, i to je glavni razlog zašto u sred Zagreba godinama zvoni na uzbunu ova autorica mračnih pogleda.


(TBT)