DESNA NOGA MU JE KRAĆA?! Greška u koraku najvećeg sprintera svih vremena

20.08.2017. u 10:25

TEMPO

Ovog juna na Južnom metodističkom univerzitetu, istraživači eksperti za biomehaniku sprinta objavili su neočekivano otkriće do kojeg su došli prilikom izučavanja koraka Juseina Bolta


FOTO: Bolt (Profimedia)

Na video-bimu se pojavio usporen snimak Juseina Bolta sa Jamajke, kako trči u posljednjoj polovini trke na sto metara. Svaki njegov korak je obuhvatao 2,75 metara, gornji dio tijela se skoro neprimetno pomjerao gore-dole, dok su se stopala kretala tolikom brzinom da pete nisu dodirivale tlo.

Bolt je najbrži sprinter u historiji, nosilac svjetskog rekorda na sto i dve stotine metara i jedina osoba koja je pobijedila u obe discipline na tri olimpijade. Dok se približava svom 31. rođendanu i završetku karijere, naučnici i dalje pokušavaju da shvate kako je uspio da dostigne ovakvu nevjerovatnu brzinu.

Ovog juna na Južnom metodističkom univerzitetu, istraživači eksperti za biomehaniku sprinta objavili su neočekivano otkriće do kojeg su došli prilikom izučavanja koraka Juseina Bolta: njegova desna noga dodiruje stazu sa 13% jačom maksimalnom silom nego lijeva noga. I sa svakim korakom, njegova lijeva noga ostaje na zemlji 14% duže nego desna noga.ž

Ovo ide protiv konvencionalnog znanja da nejednak korak može da uspori trkača. Tim povodom je istraživački tim iz Univerzitetske laboratorije za lokomotorne performanse postavio veliki broj pitanja. Da li nejednakost koraka ima uticaj na brzinu? Da li je Bolt iskoristio to da postane najbrže ljudsko biće? Ili, da li bi on sa još više izbalansiranim korakom mogao da postigne još veću brzinu? "To je pitanje od milion dolara", kaže Piter Vejand, direktor Univerzitetske laboratorije. Ovo univerzitetsko istraživanje Bolta koje je predvodio Endru Udofa nije dovršeno. A efekat asimetričnih koraka na brzinu još nije u potpunosti shvaćen. Međutim, umjesto da ima loš efekat na Bolta, on zapravo možda ima koristi od njega, kaže Vejand.

Postoji mogućnost da se Bolt navikao na svoj korak kako bi smjestio efekte skolioze zbog koje je njegova desna noga kraća od lijeve za jedan centimetar, prema njegovoj autobiografiji.

"Naša ideja je da je on vjerovatno iskoristio svoju brzinu, i da je ta asimetrija odraz toga", kaže Vejand. "Drugim riječima, ispravljanje njegove asimetrije ga ne bi ubrzalo, već bi ga možda i usporilo. Kada bi trčao simetrično, to bi bio neuobičajen hod za njega."

Anti Mero, fiziolog za fizičke aktivnosti sa Univerziteta u Jiveskileu, Finska, koji je izučavao Boltove najbrže trke, rekao je da je bio zaintrigiran otkrićima sa Univerziteta. "Generalno, postoje male razlike između desne i lijeve noge, ali mislim da su one obično jedan, dva ili tri odsto", rekao je Mero u jednom telefonskom intervjuu. "Ovo zvuči kao da je nešto veće posrijedi."

Uzimajući u obzir skoliozu i razliku u dužini Boltovih nogu, Mero je rekao da mu njegovi koraci odgovaraju. "Kad bi trener pokušao da mu promijeni uobičajen način trčanja, to ne bi bilo dobro po njega", smatra Mero.

Najjednostavnije, brzina je produkt dužine koraka pomnožene s frekvencijom koraka. Iako je Bolt visok skoro dva metra, on započinje trku jednakom snagom kao i niži takmičari, i treba mu samo 41 korak da pređe sto metara, dok drugim boljim takmičarima treba 43 ili 45, nekima čak i 48 koraka. Kada dostigne punu brzinu na 60. ili 70. metru, on održava brzinu mnogo efikasnije od ostalih, manje smanjujući brzinu kada se približava cilju. Pobjednik u trci nije osoba koja ubrzava najbrže već ona koja najsporije počne da usporava.

Nekada se smatralo da su najbrži trkači dostizali maksimalnu brzinu oscilovanjem nogu brže od sporijih trkača dok su postavljali svoje udove između koraka. U istraživanju iz 2000. godine, dok je radio na Univerzitetu Harvard, Vejand je utvrdio da boljim trkačima nisu oscilovale noge znatno brže kroz vazduh. Umjesto toga, oni su dostizali maksimalnu brzinu udarajući u tlo jačom silom od ostalih u odnosu na njihovu težinu, i za kraće vrijeme.

Za takmičare olimpijskog kalibra, ta maksimalna sila može biti pet puta veća od njihove težine omogućavajući podizanje i potiskivanje kako bi se napravio sljedeći korak. U slučaju Bolta, njegova maksimalna sila može da prevaziđe 450 kilograma. Manje udarne sile znači manje odskakivanje u vazduh.

Endru Udofa je izučio 20 Boltovih koraka pojedinačno i od tri profesionalna sprintera na 100 metara, koristeći snimak trke u Monaku iz 2011. godine. U prosjeku, Bolt je udario o tlo maksimalnom silom od 490 kilograma desnom nogom, i 433 kilograma lijevom nogom. Zbog toga što je njegova desna noga kraća, treba joj više vremena da dotakne tlo, što doprinosi većoj brzini za taj korak. Boltova lijeva noga je sve duže na zemlji sa svakim korakom - 97.000 sekundi, u poređenju sa 85.000 sekundi za desnu nogu. To mu daje više vremena da proizvede silu lijevom nogom, kaže Vejand.

Ralf Man, pionirski istraživač biomehanike u SAD, kaže da je mogao da uoči nekakav galop u Boltovom nejednakom koraku. Ali varijabilnost od 13 ili 14 procenata bila je iznenađujuća, rekao je, budući da je otkrio da postoji asimetrija između 0-7% među elitnim sprinterima.

"To je veliki broj, kada vidite to, mislite da je to fizička anomalija", rekao je Man koji je osvojio srebrnu medalju u trci sa preponama na 400 metara 1972. na Olimpijadi u Minhenu. Međutim, ojačavanjem takozvane slabije noge, dodao je, "Ne vidim nikakav razlog zašto to ne bi doprinijelo njegovom performansu".


(TBT, NYT)