SVIJET BEZ NUKLEARNOG ORUŽJA JE NAIVNA PRIČA Bildt: Samo još strah od nuklearnog kontranapada odvraća ih od napada

21.08.2017. u 08:38

KOLUMNA

Niko realan ne bi mogao povjerovati da će se vlasti Kine, Izraela, Pakistana i Rusije prosto odreći svog nuklearnog oružja jer se javno mnijenje okrenulo protiv njih.

Piše: Carl Bildt, thebosniatimes.ba

Ogromna većina zemalja želi da otkloni postojeću opasnost od nuklearne katastrofe i to s pravom.

Ali dostići svijet bez nuklearnog oružja lakše je reći nego učiniti i postoji rizik da se neki pokušaji da se to uradi pokažu kao samoporažavajući.

Nuklearne zalihe širom svijeta su znatno umanjene od kraja Hladnog rata. Rusija i Sjedinjene Države su svaka svoj arsenal umanjile za osamdeset posto, a za vrijeme predsedničkog mandata Baracka Obame SAD su apelirale na Rusiju da izvrši dodatna smanjenja. U Zapadnoj Evropi su i Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska svoje ionako male arsenale učinile još manjim.

Ove zemlje su imale razne razloge da smanje svoje zalihe. Ali, kao potpisnice Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT) iz 1968, koji predstavlja osnovu globalnih napora da se umanji opasnost koja vreba od nuklearnog oružja, one su i u obavezi da to učine.

Napredak ka nuklearnom razoružavanju stagnira u posljednjih nekoliko godina. Rusija trenutno modernizira svoje strateške nuklearne snage i počela češće spominjati svoje nuklearne kapacitete u saopćenjima za javnost. To objašnjava zašto su napori da se smanje nuklearni arsenali u Zapadnoj Evropi u zapećku. SAD sa svoje strane također razmatraju opcije za modernizaciju svog nuklearnog arsenala.

U međuvremenu, Pakistan nastavlja proizvoditi fisione materijale koji se koriste u nuklearnom oružju. Napori da se Bliski istok učini zonom bez nuklearnog oružja nisu nigdje završili, uglavnom zbog Izraela. Međunarodna zajednica nije mogla postići dogovor u vezi s tim kako ostvariti napredak na konferencijama o preispitivanju NPT-a 2005. i 2015. I, naravno, nuklearne ambicije Sjeverne Koreje su stvorile još jednu nuklearnu krizu u Istočnoj Aziji.

U takvoj situaciji je ogroman blok zemalja predložio dalekosežni Sporazum o zabrani nuklearnog oružja, čiji su nacrt početkom jula podržale 122 države-članice UN. Nažalost, ono što je počelo kao isplativi humanitaran napor kulminiralo je izuzetno manjkavim prijedlogom.

Nameću se tri pitanja. Prvo, pošto nijedna nuklearna država ne podržava sporazum o zabrani nuklearnog oružja, aktuelni prijedlog sam po sebi ne bi svijet lišio ni jedne jedine nuklearne glave. Još gore, novi sporazum bi mogao potkopati NPT, koji uprkos sopstvenim manjkavostima ima mnogo širu podršku, uključujući i podršku pet stalnih članica Savjeta sigurnosti UN (Kine, Francuske, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva i SAD). Konačno, tretiranjem koncepta proširenog nuklearnog odvraćanja kao nelegalnog ili bar nemoralnog, nacrt sporazuma bi zapravo mogao ugroziti stabilnost u Evropi i Istočnoj Aziji.

Prvobitni nacrt sporazuma, kada je bio objelodanjen ranije ove godine, nije uključivao jezik kojim se eksplicitno zabranjuje upotreba nuklearnog oružja kao sredstva odvraćanja. Ali ga uključuje verzija za koju su zemlje glasale u julu. To je značajna promjena. Opasnost od nuklearnog kontranapada je ono zbog čega se zemlje prvenstveno ne usuđuju da upotrebe nuklearno oružje. A takozvano prošireno odvraćanje preko saveza je ono što nenuklearne države štiti od ucjena nuklearnih.

Bez proširenog odvraćanja nenuklearne države bi mogle smatrati da je prikladno da i one same nabave nuklearno oružje.

Holandija, jedina zemlja NATO koja učestvuje u izradi sporazuma o zabrani nuklearnog oružja, upravo je iz tog razloga na kraju glasala protiv njega. Japan, jedina zemlja koja je bila napadnuta nuklearnim oružjem, također je uskratila podršku za sporazum jer se oslanja na prošireno nuklearno odvraćanje od SAD.

Japan bi bez takve zaštite bio potpuno podložan nuklearnim ucjenama Kine i raketnim napadima iz Sjeverne Koreje. Zapravo, pošto diplomatijom i strogim sankcijama nije stavljena tačka na nuklearni program Sjeverne Koreje, nuklearno odvraćanje se nameće kao jedini praktičan način da se istočnoazijske zemlje zaštite od nuklearne ucjene i napada. Slično tome, ogromna većina evropskih zemalja, od Finske do Portugala, nema želju da se povuče u sjenku ruskih nuklearnih glava bez ičega da se zaštite.

Efikasnim zabranjivanjem odvraćanja nacrt sporazuma bi mogao svijet da učini još nesigurnijim mjestom nego što već jeste. Naravno, zagovornici sporazuma tvrde da bi se njime vremenom izgradila javna podrška za zabranu nuklearnog oružja, što bi na kraju prisililo vlasti nuklearnih država da se odreknu svojih arsenala.

Ali to je potpuno naivno. Niko ko ima bilo kakve veze s realnošću ne bi mogao stvarno povjerovati da će se vlasti Kine, Izraela, Pakistana i Rusije prosto odreći svog nuklearnog oružja jer se javno mnijenje okrenulo protiv njih.

Nažalost, nuklearno oružje ima u tim zemljama široko rasprostranjenu podršku jer se ono smatra garantom sigurnosti i realizacijom nacionalnih ambicija na svjetskoj sceni. Mi koji želimo svijet bez nuklearnog oružja ne moramo se složiti s tim stavom; ali bi nam bolje bilo da ga ne ignoriramo.

Jedan realniji pristup bio bi težnja ka dodatnim smanjenjima nuklearnog oružja i u SAD i u Rusiji, gdje se sa ozbiljnim opasnostima tek treba uhvatiti u koštac. Zarad ostvarenja tog cilja od vitalnog je značaja da nijedna zemlja ne moderniira svoj nuklearni arsenal na način koji se smatra proširenjem nuklearnih kapaciteta. Umjesto toga, moraju prokrčiti put ka njihovim daljim smanjenjima.

Okončanje aktuelnih sukoba i razvoj mehanizama za nalaženje rješenja za konflikte na Bliskom istoku bi mogli pomoći da se vremenom ostvari napredak ka statusu "bez nuklearnog oružja". U tom pogledu je sporazum između Irana i P5+1 (pet stalnih članica Savjeta sigurnosti UN plus Njemačka) važan prvi korak.

Što se Južne Azije tiče, ima nade da će otopljavanje odnosa između Indije i Pakistana olakšati bolju kontrolu nuklearnog oružja čak i ako se sjenka Kine, koja svoju bombu smatra dijelom svog mjesta na svijetu, bude i dalje nadvijala nad Indijom.

Na kraju, potpuno nuklearno razoružanje se vjerovatno ne može postići jednim Velikim praskom. Svijetu bi bio korisniji postepeni pristup zasnovan na NPT-u, smanjenje strateškog oružja glavnih sila i rješenje konflikta u ključnim regionima.

U slučaju najboljeg scenarija predloženi sporazum o zabrani nuklearnog oružja će biti samo marginalna stvar. Ali ima razloga za strah da će to zakomplicirati aktuelne napore za dodatno smanjenje nuklearnog arsenala, produbiti podjelu između nuklearnih i nenuklearnih država i u najgorem scenariju čak povećati opasnost od nuklearnog konflikta u ključnim regionima.

/Autor je bivši premijer i ministar vanjskih poslova Švedske/

(TBT, Project Syndicate, 2017.)