IRAČKI ŠIITI TESTIRAJU IRAN: Popušta li utjecaj Teherana?

20.08.2017. u 02:23

GEOPOLITIKA

Teheran je posebno zabrinut da će, nakon što je Islamska država (ISIL) napokon protjerana iz Iraka, politički dijalog o podijeli moć koji će uslijediti između različitih političkih frakcija te zemlje, kao i između iračkih etničkih i sektaških grupa, Iran izbaciti iz igre


FOTO: Bin Salman, Muqtada al-Sadr (Reuters)

U proteklih par mjeseci iračke šiitske političke grupe su zaoštrile svoju borbu za utjecaj u Bagdadu u pripremama za parlamentarne izbore koji će se održati iduće godine. Na veliko nezadovoljstvo Irana, koji je podržavao nekoliko ovih grupa, neki irački šiiti su se javno distancirali od svog zaštitnika, jer će im zauzimanje pozicije nezavisnih snaga, slobodnih od patronata stranih sila, donijeti poene kod iračkih glasača.

Teheran je posebno zabrinut da će, nakon što je Islamska država (ISIL) napokon protjerana iz Iraka, politički dijalog o podijeli moć koji će uslijediti između različitih političkih frakcija te zemlje, kao i između iračkih etničkih i sektaških grupa, Iran izbaciti iz igre, te ugroziti njegove dugoročne interese za regionalnom kontrolom. Trenutno se u Teheranu odvija debata oko toga da li je trend u Bagdadu naprosto bura u čaši vode i da li će se Teheran morati pomiriti sa preporođenim iračkim šiitskim nacionalizmom.

Ishod ovog intra-šiitskog sukoba mogao bi imati utjecaj na iranske interese i izvan iračkih granica. Suzdržanost Irana bila je očita kada se 30. jula iračko-šiitski huškački vjerski vođa Muqtada al-Sadr pojavio u Džeddi, gradu na obali Crvenog mora u Saudijskoj Arabiji, glavnom suparniku Irana. U najmanju ruku, labavija kontrola nad iračkim šiitima će usporiti planove Teherana da proširi svoj ideološki utjecaj u regionu. 

Sadr u Saudijskoj Arabiji

Tehran je pomno promatrao svaki pokret u iračko-šiitskoj politici, i to sa dobrim razlogom: utjecaj Teherana na iračko-šiitske političke grupe je možda njegov najveći vanjskopolitički uspjeh od uspostavljanja Hezbollaha, libanske militantne grupe, 1982.

Zbog toga je Teheran bio toliko iznenađen pojavom Sadra u Saudijskoj Arabiji. Sadr je poznat kao iračko-šiitski nacionalista koji je često u konfliktu sa pro-iranskim šiitskim grupama. To da je on nekonformist je općepoznato u Tehranu.

Ipak, Sadrovo odavanje počasti Saudijskoj Arabiji, udarnoj snazi anti-iranskog fronta – i njegov prijem od strane Princa Mohammeda bin Salmana, čovjeka kojeg Iranci smatraju anti-iranskim borcem – dovelo je do mnogih spekulacija u Teheranu o namjerama i značaju te posjete.

Sadr je posljednji put posjetio Saudijsku Arabiju 2006. Nakon toga je tri godine proveo u izgnanstvu u Iranu dok je američka vojska tragala za njim kako bi ga uhapsila zbog njegove ulogu u anti-američkoj pobuni u Iraku. S jedne strane, on je već dugo bio javno protiv prevelikog iranskog utjecaja u Iraku; s druge strane, on je pronašao utočište u Iranu kada god mu je zatrebalo sklonište. Do danas, međutim, irački posmatrači ne znaju mnogo o tome kolika je sposobnost Irana da utječe na njega, i prije i sada. Na njegov povratak u Irak 2011., Sadr je zadržao svoj anti-američki stav. U međuvremenu, podržao je Nourija al-Malikija, državnog premijera kojeg je podržavao Teheran. U to vrijeme Sadr sigurno nije bio prijatelj Rijada. Između 2011. i 2016. on je redovno napadao saudijsku politiku u Bahreinu i Jemenu.

Danas Iranci jasno vide da se Sadr pokušava pretvoriti u nekoga ko se razlikuje od ostatka šiitske političke mase kako bi ostao relevantan na iračkoj političkoj sceni. Putovanje u Džeddu je primjer tih nastojanja. On želi biti viđen kao jedna alternativa drugim šiitskim strankama, a zauzimanje drugačijeg stava prema Saudijskoj Arabiji je jedan od načina, iako ostaje da se vidi da li on to može manevrisati na duže staze. Kao i svaki drugi lider, on je izložen mišljenju javnosti. On je inače primao podršku od siromašnih šiita, među kojima je Saudijska Arabija osjetljiva tema. Ovo bi moglo otežati Sadru da se previše približi Rijadu, ali to zavisi od ishoda saudijske intervencije u Bahreinu i Jemenu. Tamošnji ratovi nisu popularni među iračkim šiitima. Teheran vjeruje da se Sadr nada da mu saudijci mogu pomoći da osigura podršku od strane iračkih sunnitskih grupa u Bagdada koje podržava Saudijska Arabija, a koji su kritični prema Teheranu, kao što je bivši premijer Ayad Allawi.

Zbunjenost Irana zbog Sadrovih planova bila je očita. Prvo, Teheran je reagirao sugerirajući da posjetom Rijadu Sadr ne obmanjuje Iran već je, ustvari, detaljno iskoordinirao to putovanje sa Teheranom. Prema ovoj izjavi, Sadr je služio kao medijator između Saudijaca i Iranaca.

Bilo je teško povjerovati u takvo objašnjenje i ono je palo u vodu čim se Sadr vratio u Irak. Stigavši kući Sadr je ponovo zatražio da iračka vlada raspusti šiitske milicije, poznate pod zajedničkim nazivom Narodne mobilizacijske snage (PMF). Ovo je bolna tačka Teherana koji je imao ključnu ulogu u organizaciji, naoružanju i raspoređivanju PMF-a ne samo širom Iraka već i na ratišta u Siriji u odbranu režima sirijskog predsjednika Bashar al-Assada.

Sadrov izazov za Iran

Teheran se jasno zgrožava nad idejom raspuštanja PMF-a. Iranci smatraju da je Sadrov poziv motiviran njegovim rivalstvom sa šiitskim političkim grupama koje su bile na strani PMF-a, kao što je premijer Haider al-Abadi, koji je 5. augusta odbio Sadrov zahtjev rekavši: „Narodna mobilizacija je pod komandom vjerskih vođa i države. Ona pripada Iračanima i nikada neće biti raspuštena.“ (Čak i prije Sadrove posjete Rijadu, Abadi ne samo da je branio PMF već je obećao da će PMF „nastaviti godinama, bez obzira na pokušaje nekih ljudi da im se suprotstave,“ upućujući time jasan udarac za Sadra.)

Da bi se suprotstavio Sadru, Iran je objavio službeni govor u kojem tvrdi da su vojne snage odane Sadru bile irelevantne u borbi protiv ISIS-a. Dovoljna je ta činjenica, insistira Teheran, da Sadrov pokret izgubi pravo da komentariše budućnost PMF-a, koji su bili na čelu te borbe protiv ISIS-a. Zavisno od toga kako Sadr želi nastaviti, Iran će vjerovatno nastaviti tražiti načine kako da se Sadristi marginaliziraju u nacionalnom dijaogu koji će uslijediti nakon poraza ISIS-a. Bude li Sadr podigao ljestvicu i svim snagama napao iransko prisustvo u Iraku, Teheran neće ostati srkšenih ruku. U prošlosti, pitanje iranskog utjecaja bilo je stalni problem i dovelo je do podjela unutar sadrističkog pokreta. Stoga će Teheran vjerovatno i dalje imati kapacitet da iznutra sabotira Sadrijevu frakciju.

Da bude jasno, Sadrov poziv upućen iračkim vlastima da „zaplijene svo oružje svim naoružanim grupama,“ što je oduševilo i njegove saudijske domaćine i američke službenike, direktno prkosi poziciji Teherana, koji vidi svoju kontrolu PMF-a kao način da ostane jedna od glavnih sila u Bagdadu i u regionu, jer za Teheran korist od PMF modela također proizilazi iz činjenice da je pomogao Assadu da opstane na vlasti kroz brzo regrutovanje i raspoređivanje silno potrebnih boraca u Siriji. Brza mobilizacija PMF-a 2014. protiv ISIS-a u Iraku bila je toliko uspješna da su neke od istih PMF brigada poslije počele slati borce koji su bili pod iranskom kontrolom u Siriju kako bi se borili uz pro-Assadove snage. 

Važnije od toga, PMF model je na mnoge načine odraz Iranske Islamske revolucionarne garde (IRGC), s obzirom da je to plod i IRGC-a i generala Qassema Soleimanija, vođe IRGC-evog glavnog ekspedicijskog krila – snaga Kudsa. U Iranu, IRGC je država u državi, paralelna vlada koju vode vlastiti suženi organizacijski, politički i ekonomski interesi. Ima toliko važnu moć u Iranu da čak može prijetiti smjenjivanjem izabranog predsjednika, kako je urađeno sa Mohammadom Khatamijem, koji je bio na vlasti od 1997. do 2005., ili stalno slati upozorenja, kao što je to bio slučaj sa predsjednikom Hassanom Rouhanijem.

Ne samo da je vodstvo u iračkom PMF-u usko povezano sa svojim kolegama u iranskom IRGC-u, raspuštanje PMF-ovog modela u Iraku, kako Sadr navodi, prestavljalo bi jasnu prepreku za IRGC-ov preferencijalni modus operandi u širenju svog utjecaja u regionu, odnosno kroz PMF prije nego centralno vladu, bilo to u Bagdadu ili Damasku. Ukoliko bi Iran raspustio PMF, mogao bi poremetiti sliku o nepobjedivosti IRGC-a, koja im na domaćem terenu stiče podršku od iranskog naroda.

Sadr zasigurno zna da je njegov napad na PMF eksplicitni izazov za IRGC koji neće ostati neodgovoren. Razlozi koji stoje iza njegove odluke da izabere ovaj put će nesumnjivo ostati povod za spekulacije, uzevši u obzir njegov zamršeni odnos sa iranskom državom. Doduše, jedna je stvar sigurna: Teheran je zapanjen posljednjim Sadrovim potezom.

Naravno, proces razilaženja Teherana od šiitskih iračkih grupa biće komplikovan s obzirom na decenijama stare veze između njih. Dođe li do raspetljavanja, trebat će dugo vremena prije nego proizvede značajne rezultate. Ipak, briga koju ima Teheran ostaje ista: ako Sadr može promijeniti politiku, mogu i ostale šiitske grupe u Bagdadu.


(TBT, FA, Prevela Esma Latić)