DA LI JE SVIJET ZAISTA BOLJI NEGO IKADA? Burkeman: Jedna grupa komentatora je izgleda imuna na mračno raspoloženje

18.08.2017. u 01:19

KOLUMNA

Svako ko je krajem prošle godine obratio bar malo pažnje na naslove u novinama, vjerovatno je zaključio da je sve užasno i da je duboki pesimizam jedini smisleni stav prema događajima u svijetu – možda ublažen ciničnim humorom, po principu: ako svijet već ide dođavola, onda bar možemo uživati u vožnji.

Piše: Oliver Burkeman, thebosniatimes.ba

Svako ko je krajem prošle godine obratio bar malo pažnje na naslove u novinama, vjerovatno je zaključio da je sve užasno i da je duboki pesimizam jedini smisleni stav prema događajima u svijetu – možda ublažen ciničnim humorom, po principu: ako svijet već ide dođavola, onda bar možemo uživati u vožnji. Naravno, Brexit i izbor Donalda Trumpa su za većinu bili najjači utisci. Ali i ako niste bili protivnik Brexita, ili kritičar Trumpa, teško da ste mogli izbjeći vijesti o pokolju u Siriji, smrti hiljada migranta u Mediteranu, atomskim probama u Sjevernoj Koreji, širenju zika virusa i terorističkim napadima u Nici, Belgiji, Floridi, Pakistanu i mnogim drugim mjestima; kao i one o prijetnji klimatske katastrofe, koja se nazirala u pozadini svih ovih događaja. (Da pritom uopće ne uzimamo u obzir seriju smrti voljenih zvijezda, koja je izgledala kao proračunati pokušaj 2016. da utrlja so na ranu: za samo nekoliko mjeseci preminuli su David Bowie, Leonard Cohen, Muhammad Ali, Carrie Fisher i George Michael.) A nekoliko naslovnih tema iz 2017. – Grenfell Tower, napadi u Londonu i Manchesteru, haos posle Brexita i svakodnevni Trumpov šou – ne daju puno razloga za veseliji pogled na stvari.

Ipak, jedna grupa sve istaknutijih komentatora je izgleda imuna na mračno raspoloženje. U tekstu iz prošlog decembra, pod naslovom „Ne zaboravite da živimo u najboljem periodu u historiji“, Timesov kolumnista Philip Collins ponudio je listu razloga zbog kojih treba da budemo radosni: tokom 2016, piše Collins, dio svjetske populacije koji živi u ekstremnom siromaštvu prvi put je pao ispod deset procenata; globalne emisije ugljenika od fosilnih goriva stagniraju već treću godinu za redom; smrtna kazna je ukinuta u više od pola zemalja na svijetu, a gigantske pande su uklonjene sa liste ugroženih vrsta.

U New York Timesu, Nicholas Kristof je pisao da je, po mnogim kriterijima, „2016. bila najbolja godina u historiji ljudske vrste“ zbog smanjenja globalne nejednakosti, dva puta manje stope dječije smrtnosti u odnosu na 1990, i za 300.000 je više ljudi koji svakog dana dobijaju mogućnost korištenja električne energije. Tokom 2016. i 2017, za Times je, pored Collinsa, pisao i publicista i bivši predsjednik kompanije Northern Rock Matt Ridley – čije se opredjeljenje vidi već i iz naslova njegove knjige Racionalni optimista – svake sedmice slaveći mogućnosti vještačke inteligencije, slobodne trgovine i frackinga. Do trenutka kada je Brendan O’Neill objavio sopstvenu verziju ovog argumenta, u časopisu Spektator („Odvojenost od realnosti pripadnika brljajuće klase najbolje se ogleda u njihovom lupetanju o 2016. kao najgoroj godini u historiji“), ovo gledište je postalo toliko uobičajeno da je O’Neillova kontrarijanska reputacija bila u opasnosti.

Labava, ali sve brojnija koalicija kolumnista, naučnika i operativaca iz različitih instituta, koji zastupaju ovo veselo gledište o situaciji u kojoj se nalazimo, ponekad se naziva „novim optimistima“. (To ime bi trebalo da podsjeća na buntovnički skepticizam novih ateista, predvođenih Richardom Dockinsom, Danielom Dennettom i Samom Harrisom.) Iz njihove perspektive, naše očajanje je iracionalno, a u njemu ima pomalo i samozaljubljenosti. Oni tvrde da to očajanje govori više o nama samima, nego o tome kako stvari zaista stoje – i tako ilustrira našu tendenciju ka kolektivnom samooptuživanju i nespremnost da povjerujemo u moć ljudske inventivnosti. Po njima, ono se najbolje može objasniti kao rezultat različitih psiholoških predrasuda koje su imale svoju svrhu u prahistorijskoj savani – ali nas danas, u doba zasićenosti medijskim sadržajima, uporno navode na pogrešan trag.

„Nekada davno, zabrinutost za svaku stvar koja bi mogla poći po zlu bila je od izuzetnog značaja za opstanak“, piše Johan Norberg, švedski historičar i samoproklamirani novi optimista, čija je knjiga Napredak: deset razloga da se radujemo budućnosti, objavljena neposredno prije Trumpove prošlogodišnje pobjede na predsjedničkim izborima. To je ono što loše vijesti čini naročito upečatljivim: u našoj evolucionoj prošlosti bilo je jako dobro što negativne informacije lahko privlače našu pažnju, jer su one mogle ukazivati na neposredne opasnosti po naš opstanak. (Pećinski čovjek koji bi uvijek pretpostavljao da ga iza sljedeće stene čeka lav najčešće ne bi bio u pravu, ali bi imao mnogo veće izglede da preživi i razmnoži se nego onaj koji bi uvijek pretpostavljao suprotno.) Ali to je važilo za vremena prije novina, televizije i interneta: u ovo hiperpovezano doba, naša zavisnost od loših vijesti navodi nas da usisavamo depresivne priče sa svih strana planete, bilo da one za nas predstavljaju prijetnju ili ne, i da na osnovu njih zaključimo da su stvari mnogo gore nego što jesu.

Uistinu dobre vijesti, s druge strane, mnogo je teže primijetiti – dijelom i zato što se one odvijaju postepeno. Max Rozer, oksfordski ekonomista koji širi evanđelje novog optimizma preko svog twitter naloga, nedavno je ukazao na to da su novine s punim pravom mogle na svakoj naslovnoj strani tokom posljednjih 25 godina štampati vijest: „BROJ LJUDI KOJI ŽIVE U EKSTREMNOM SIROMAŠTVU OD JUČER JE OPAO ZA 137.000!“ Ali nijedna novina to nije učinila zato što očekivani svakodnevni događaji, po definiciji, ne zavređuju da se nađu u vijestima. Isto tako, rijetko ćete vidjeti vijest o lošem događaju koji je izbjegnut. Ali svaka promišljena procjena naše situacije bi valjda trebalo da uzme u obzir i sve ratove, pandemije i prirodne nesreće koji su se hipotetički mogli desiti, ali nisu?

„I sam sâm nekada bio pesimista“, kaže Norberg, urbani četrdesettrogodišnjak odrastao u Stokholmu, a danas saradnik libertarijanskog Cato Instituta u Washingtonu. „Nekada sam i sâm sa nostalgijom gledao na prošla vremena. Ali onda sam počeo proučavati historiju i pitati se, pa dobro, gdje bih ja bio u tim prošlim vremenima, u svojoj rodnoj Švedskoj? Vjerovatno ne bih bio nigdje. Prosječni životni vijek je bio previše kratak. Morali su da dodaju koru drveta u tijesto kako bi im hljeb duže trajao!“

U svojoj knjizi Norberg daje pregled deset najznačajnijih mjerila ljudskog napretka – hranu, higijenu, prosječni životni vijek, siromaštvo, nasilje, stanje prirodne sredine, pismenost, slobodu, jednakost i uvjete odrastanja. Sa naročitim zadovoljstvom se obračunava sa fantazijama onih koji priželjkuju da su se rodili nekoliko vjekova ranije: ne tako davno, podsjeća Norberg, psi su na ulicama evropskih gradova glodali napuštene leševe žrtava kuge. Čak i 1882. samo je 2 posto njujorških domova imalo tekuću vodu; 1900. prosječni životni vijek je iznosio jedva 31 godinu, kako zbog rane smrti odraslih, tako i zbog ogromne smrtnosti djece. Danas prosječni životni vijek traje 71 godinu, a i te dodatne decenije uključuju znatno manje patnje. „Ako vam treba 20 minuta da pročitate ovo poglavlje“, piše Norberg, varirajući omiljeni refren novih optimista, „skoro 2.000 ljudi će se za to vrijeme izdići iz ekstremnog siromaštva“, koje se trenutno definira kao preživljavanje sa manje od 1,90 dolara po danu.

Ova baražna paljba optimističkih statistika kao da bi trebalo da razori obično nesavladive političke razlike oko stanja planete. Novi optimisti nas pozivaju da zaboravimo na svoje ideološke predrasude i taborske lojalnosti; da se oslobodimo svojih omiljenih teorija o tome šta nije u redu sa svijetom i šta treba učiniti u vezi sa tim, i da umjesto toga duboko udahnemo osvježavajući vazduh objektivnih činjenica. Podaci ne lažu. Samo pogledajte brojke!

Međutim, ispostavlja se da brojke mogu biti jednako politične kao i sve drugo.

Novi optimisti su svakako u pravu u vezi sa nostalgijom: niko normalan ne bi trebalo da priželjkuje da živi u prošlom vijeku. U anketi iz 2015, 65 posto Britanaca (i čak 81 posto Francuza) izjavilo je da svijet postaje sve gori; ali mjereno mnogim razumnim kriterijima, oni naprosto griješe. Ljudi se uistinu izdižu iz ekstremnog siromaštva nevjerovatnom brzinom; smrtnost djece je u ogromnom padu; standardi pismenosti, higijene i prosječnog životnog vijeka nikada nisu bili viši. Prosječni Evropljanin ili Amerikanac uživa u luksuzima o kojima srednjovjekovni velikaši bukvalno nisu mogli ni sanjati. Suštinski nalaz ključnog teksta novog optimizma, knjige Bolji anđeli naše prirode Stephena Pinkera, također izgleda široko prihvaćen: živimo u najmirnijem periodu ljudske historije, u kojem je nasilje svih vrsta – od smrti u ratu, do maltretiranja u školskom dvorištu – u oštrom padu.

Ali prvenstvena namjera novih optimista nije da nas ubijede da ljudski život danas uključuje znatno manje patnje nego prije nekoliko stotina godina. (Čak iako ste samoproklamovani pesimista, vjerovatno vas ne treba ubjeđivati u tu činjenicu.) U ovu suštinski neospornu činjenicu gnijezdi se nekoliko kontroverznijih implikacija. Na primjer: s obzirom na to da su se stvari nesumnjivo popravile, imamo dobrog razloga da vjerujemo da će nastaviti da se popravljaju. I dalje – mada se ova tvrdnja tek ponekad eksplicitno iznosi u radovima novih optimista – šta god da smo radili tokom proteklih nekoliko decenija, to očigledno funkcionira, tako da bi trebalo da se držimo političkih i ekonomskih aranžmana koji su nas doveli dovde. Konačno, optimizam znači nešto više od toga da stvari nisu tako loše kako smo mislili: on znači opravdano uvjerenje da će stvari uskoro biti još bolje. „Racionalni optimizam smatra da će se svijet izvući iz krize u kojoj se trenutno nalazi“, pisao je Ridley nakon finansijske krize 2007/8, „zbog načina na koji tržišta robe, usluga i ideja omogućavaju ljudima da trguju i specijalizuju se na korist svih… Ja sam racionalni optimista: racionalni, zato što sam do svog optimizma došao ne na osnovu temperamenta ili instinkta, već na osnovu dokaza.“

Da je sve ovo zaista tačno, to bi značilo da je ogroman dio energije koju ulažemo u raspravu o stanju čovječanstva – sav onaj politički bijes, upozorenja o neposrednoj opasnosti, uzbuđenje iz uvodnika u novinama, sva naša strijepnja i krivica zbog nesreća koje pogađaju ljude širom svijeta – potrošen uludo. Ili, još gore, sve to može biti kontraproduktivno, u mjeri u kojoj vjerovanje da su stvari nepopravljivo loše izgleda kao loš način da se ljudi motiviraju da stvari učine boljim, te se stoga može pretvoriti u samoostvarujuće proročanstvo.

„Evo činjenica“, pisao je američki ekonomista Julian Simon, čije je glasno protivljenje mračnim predviđanjima ekologa i demografskih eksperata sedmdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka pripremilo teren za dolazak novih optimista. „U prosjeku, ljudi širom svijeta žive duže i jedu bolje nego ikada ranije. Manje ljudi danas umire od gladi nego ikada u historiji. Doslovno svaka mjera materijalnog i ekološkog blagostanja u SAD pokazuje poboljšanje. Ovo važi i za svijet gledan u cjelosti. Svi dugoročni trendovi idu u suprotnom smeru od projekcija ovih proroka propasti“.

To jesu činjenice. Zašto onda svi već nismo postali novi optimisti?

Optimisti govore prorocima propasti da se razvedre, još od 1710, kada je filozof Gotfried Leibniz zaključio da živimo u najboljem od mogućih svjetova na osnovu toga da bog, budući savršen i milostiv, ne bi stvorio ništa manje od najboljeg mogućeg svijeta. Ali novu poplavu pozitivnosti je možda najbolje razumjeti kao reakciju na pesimizam izazvan terorističkim napadima 11. septembra 2001. Ovi napadi su predstavljali udžbenički primjer izuzetno vidljivih loših vijesti koje aktiviraju naše kognitivne predrasude, ubjeđujući nas da svijet postaje smrtno opasno mjesto, iako to zapravo nije tačno: u stvari, nešto veći broj Amerikanaca je poginuo u motociklističkim nesrećama tokom 2001, nego u Svjetskom trgovinskom centru i otetim avionima.

Ali novi optimizam je također i odgovor na jednu vrstu introspekcije koja se raširila zapadom nakon 9/11, i kasnije tokom rata u Iraku – osjećanja da bez obzira na to da li je nova globalna nesigurnost isključivo naša krivica, ona svakako zahtijeva samokritiku i refleksiju, prije nego samo odlučnije potvrđivanje prednosti našeg pogleda na svijet. („Cijeli svijet nas mrzi, i mi to zaslužujemo“, kako je francuski filozof Paskal Brikner podrugljivo okarakterizirao ovo stanovište.) Nasuprot tome, insistiraju optimisti, podaci dokazuju da je globalna dominacija zapadne moći i ideja tokom posljednja dva veijka dovela do transformativnog poboljšanja u skoro svačijem kvalitetu života. Matt Ridley voli da citira preteču današnjih optimista, vigovskog historičara Thomasa Babingtona Macaulayja: „Na osnovu čega, iako pred sobom ne vidimo ništa osim napretka, ne očekujemo ništa osim propasti?“

Utučena samokritika koja frustrira nove optimiste dijelom se hrani – bar oni to tako vide – nekom vrstom optičke iluzije u načinu na koji mislimo o napretku. Kako primjećuje Stephen Pinker, kad god smo zauzeti osuđivanjem vlada ili ekonomskih sistema zbog toga što oni ne dostižu izvjesne standarde pristojnosti, lahko je smetnuti s uma kako su se i sami ovi standardi s vremenom mijenjali. Zgražamo se nad izvještajima o zatvorenicima izloženim mučenju od strane CIA-e – ali samo zahvaljujući historijski gledano nedavnom općem konsenzusu da je mučenje nedopustivo. (U srednjovekovnoj Engleskoj ono je bilo relativno uobičajen dio kaznenog sistema.) Možemo biti zgroženi smrtima migranata u Mediteranu samo zato što polazimo sa pozicije da i nama nepoznati ljudi iz dalekih zemalja također zaslužuju moralno uvažavanje – zamisao koja bi mnogima od nas izgledala apsurdno da smo živjeli početkom osamnaestog vijeka. Međutim, što se ovaj konsenzus više širi, to nam nepodnošljivije izgleda svako njegovo narušavanje. I stoga, ironično, bijes koji osjećate kada čitate naslove zapravo predstavlja dokaz da je ovo veličanstveno vrijeme da se bude živ. (Novi doprinos politici novih optimista, Moralni luk Michaela Shermera, povezuje ovaj argument direktno sa vjerom u nauku, tipičnom za nove optimiste: upravo je napredak nauke, tvrdi Shermer, ono što će nas učiniti moralnijim.)

Uporna slutnja da je ovaj argument nekako zasnovan na mađioničarskom triku – čini se da se bilo koji užas reinterpretira kao dokaz našeg napretka – može nas dovesti do još jedne primjedbe: čak iako jeste tačno da je sve mnogo bolje nego što je ikada bilo, zašto pretpostaviti da će stvari nastaviti da se popravljaju? Napredak u higijenskim standardima i produžavanju prosječnog životnog vijeka ne može spriječiti da podizanje nivoa mora uništi vašu zemlju. Uopćeno gledano, opasno je predviđati buduće rezultate na osnovu prošlih uspjeha: ako uzmemo u obzir dovoljno dug rok, postaje nemoguće odrediti da li je napredak koji slave novi optimisti zaista dokaz stabilnog napretka ili pak samo kratkotrajni izuzetak.

Na primjer, skoro svaki iskorak koji Norberg slavi u svojoj knjizi Napredak desio se u posljednjih 200 godina – činjenica koju optimisti uzimaju kao dokaz nezaustavljive moći moderne civilizacije, ali koja bi se isto tako mogla uzeti i kao dokaz za to koliko su rijetki takvi periodi napretka. Ljudska vrsta postoji skoro 200.000 godina; ekstrapoliranje na osnovu perioda od 200 godina ne izgleda preterano mudro. Pribjegavajući mu, rizikujemo da napravimo grešku britanskog devetnaestovjekovnog historičara Henryja Bucklea, koji je u svojoj knjizi Historija civilizacije u Engleskoj samouvjereno napisao da će rat uskoro biti stvar prošlosti. „Da ovaj barbarski poduhvat stabilno opada sa napretkom društva, mora biti očigledno čak i najpovršnijem poznavaocu evropske historije“, pisao je on 1857. Buckle je bio uvjeren da će neposredno prije toga završeni Krimski rat biti jedan od posljednjih u ljudskoj historiji.

Ali glavna briga nije to da će se stabilni napredak ostvaren u prethodna dva vijeka postepeno okrenuti u suprotnom smjeru, vraćajući nas u uslove iz prošlosti; glavna briga je da je svijet koji smo stvorili – sama mašina koja vuče napredak – toliko kompleksan, nestabilan i nepredvidiv, da bi u svakom trenutku mogla da nas zadesi katastrofa. Stephen Pinker je možda apsolutno u pravu kada tvrdi da sve manji broj ljudi pribejgava nasilju kao rješenju za svoje nesuglasice, ali (kao što bi i on sam priznao) za globalnu katastrofu je dovoljan i samo jedan bijesni narcis sa pristupom nuklearnim šiframa. Digitalna tehonologija je bez sumnje podstakla globalni ekonomski rast, ali ako bi je cyber-teroristi iskoristili da sljedećeg mjeseca sruše globalnu finansijsku infrastrukturu, dalji rast bi ubrzo postao vrlo sporan.

„Stvar je u tome da je, ako nešto u našim društvima ozbiljno pođe po zlu, zaista teško vidjeti gdje bi se to moglo zaustaviti“, kaže David Runciman, kembrički profesor političkih nauka, čiji je pogled na budućnost manje ružičast, i koji je debatovao sa novim optimistima poput Ridleyja i Norberga. „Pomisao da bi, recimo, sljedeća finansijska kriza, u povezanom i algoritamski uređenom svijetu poput našeg mogla eskalirati izvan kontrole – nije iracionalna. Zbog toga je prilično teško biti tako razdragano optimističan.“ Kada živite u svijetu u kojem se čini da sve napreduje, ali koji bi već sutra mogao propasti, „savršeno je racionalno biti uspaničen“.

U svojoj knjizi Zamka pouzdanja, Runciman pokreće srodno i jednako uznemirujuće pitanje koje se tiče moderne politike. Čini se da demokratija sasvim dobro napreduje: novi optimisti primjećuju da danas ima više od 120 demokratija od ukupno 193 zemlje na svijetu, dok ih je 1972. bilo samo 40. Ali šta ako je upravo snaga demokratije – i naša uzdanja u njenu sposobnost da izdrži skoro sve vrste pritiska – predznak njene eventualne propasti? Možda naš pravi problem nije, kako smatraju novi optimisti, višak pesimizma, već opasan nivo pretjeranog pouzdanja?

Ovaj argument tvrdi da ljudi koji su glasali za Trumpa i Brexit, nisu to učinili zato što smatraju da je sistem pokvaren i da ga treba zamijeniti. Naprotiv, glasali su kako su glasali upravo zato što se previše uzdaju u to da će suštinska bezbjednost koju im država omogućuje uvijek biti tu za njih, kakav god zapaljiv izbor oni načinili na glasačkom mjestu. Ljudi su glasali za Trumpa, „jer mu nisu vjerovali“, piše Runciman. Oni su „željeli da prodrmaju sistem od kojeg su istovremeno očekivali da će ih zaštititi od nepromišljenosti čovjeka kao što je Trump“. Problem sa ovim modelom – isporučivanjem izbornih udara zato što ste uvjereni da ih sistem može izdržati – jeste u tome što nemamo razloga da vjerujemo da će sistem biti u stanju da izdrži beskonačno dugo: u nekom trenutku šteta može postati nepopravljiva. Novi optimisti „opisuju svijet u kojem ljudska delatnost [agency] kao da nije bitna, jer su već evoluirale neke sile koje nas guraju u pravom smeru“, kaže Runciman. „Ali ljudska djelatnost je još uvijek bitna… ljudska bića posjeduju sposobnost da sve zabrljaju. I sasvim je moguće da naša sposobnost za brljanje raste.“

Optimisti nisu nesvjesni takvih opasnosti – ali jedna tipična crta optimističkog stanja duha sastoji se upravo u pronalaženju optimističkih interpretacija zastrašujućih činjenica. „Pitate me da li sam ja kao onaj čovjek koji pada sa nebodera i dok prolijeće pored drugog sprata konstatira: ‘Zasad je dobro’“, kaže Matt Ridley. „Odgovor je – pa, zapravo, u prošlosti su ljudi predviđali katastrofe iza ugla i griješili su toliko često da to treba uzeti u obzir kao relevantnu činjenicu.“ Historija naizgled daje Ridleyju za pravo. A opet, naravno da mu daje za pravo: da se kraj civilizacije uistinu desio, danas vjerovatno ne biste čitali ovaj tekst. Ljudi koji predviđaju katastrofe koje samo što se nisu desile često griješe. S druge strane, dovoljno je da samo jednom budu u pravu.

Ako postoji jedan trenutak koji je obilježio rođenje novog optimizma, onda je to bio – sasvim prikladno – jedan TED talk. U pitanju je bio nastup iz 2006. Hansa Roslinga, švedskog statističara i samozvanog „obrazovnog zabavljača“, pod naslovom „Najbolje statistike koje ste ikada vidjeli“. Rosling je tom prilikom sumirao rezultate istraživanja koje je sproveo među švedskim studentima. Predstavljajući im parove od po dvije zemlje – Rusiju i Maleziju, Tursku i Šri Lanku itd. – postavljao im je pitanje koja od ovih zemalja ima bolje rezultate u različitim domenima zdravstva, npr. u vezi sa stopom dječije smrtnosti. Studenti su listom davali pogrešne odgovore, zasnivajući ih na pretpostavci da zemlje bliže njihovoj, kako geografski tako i etnički, moraju biti naprednije.

Ali Rosling je zapravo izabrao ove parove kako bi dokazao jednu tezu: Rusija ima dvostruko veću stopu dječije smrtnosti nego Malezija, a Turska dvostruko veću od Šri Lanke. Dio defetističkog stava savremenog zapada se, po Roslingu, sastoji upravo u pretpostavci da živimo na vrhuncu razvoja i da budućnost koju ostavljamo generacijama koje dolaze, a naročito svijetu izvan Evrope i Sjeverne Amerike, izgleda mračno. Rosling je uživao u ponavljanju da bi u eksperimentu u kojem biste čimpanzama dali da biraju između banana obilježenih imenima ovih zemalja, čimpanze imale bolji rezultat od studenata – jer bi bile u pravu bar u pedeset posto slučajeva. Dobro obrazovani Evropljani, s druge strane, griješe mnogo više od pukog slučaja. Mi nismo prosto nesvjesni činjenica; mi smo aktivno ubijeđeni u depresivne „činjenice“ koje nisu istinite.

Uzbudljivo je gledati „Najbolje statistike koje ćete ikada vidjeti“ – djelimično zbog Roslingovog štreberskog i energičnog scenskog nastupa, ali djelimično i zato što se čini da on obasjava pitanja koja su obično predmet ostrašćene ideološke debate okrepljujućim svjetlom objektivnih činjenica. Danas, mnogo više nego u vrijeme kada je on održao svoj govor, živimo u „doba stava“, u kojem se naizgled beskonačan broj blogova, kolumni, knjiga i televizijskih analitičara utrkuju u tome da nam kažu kako treba da se osjećamo povodom vijesti. Veći dio ovih razmatranja se ne zasniva toliko na tvrdim činjenicama u korist nekog argumenta, koliko na zastupanju stava koji treba da zauzmete: tipičan „stav“ vas poziva da zaključite, na primjer, da je Donald Trump fašista, ili da nije fašista, ili da su voditelji BBC-a pretjerano plaćeni, ili da je vaš trening joge primjer kulturalne aproprijacije. (Ovo ne treba da nas iznenađuje: internet ekonomija se hrani pažnjom, a mnogo je lakše ugrabiti nečiju pažnju emocionalno razdražujućim argumentom, nego pukom informacijom – povrh toga, ne morate da platite za skupo istraživanje koje je neophodno da biste došli do činjenica.) Novi optimisti obećavaju nešto drugo – da su u stanju da otkriju kako treba da se osjećamo prema svijetu na osnovu toga kakav svijet uistinu jeste.

Ali pošto se zadubite u njihova djela, počinjete da se pitate da li svi ovi optimistički komadići činjenica uistinu govore sami za sebe. Za početak, zašto pretpostaviti da je relevantno poređenje ono između svijeta kakav je bio prije, recimo, 200 godina i svijeta kakav je danas? Moglo bi se tvrditi da je poređenje sadašnjosti sa prošlošću zapravo namještanje karata. Naravno da su stvari danas bolje nego što su bile. Ali svakako nisu ni približno onoliko dobre koliko bi trebalo da budu. Da upotrijebim neke očigledne primjere: čovječanstvo nesumnjivo posjeduje sposobnost da iskorjeni ekstremno siromaštvo, da okonča glad ili da radikalno smanji klimatsku opasnost. Ali mi nismo učinili ništa od svega toga, a činjenica da stvari nisu tako strašne kakve su bile početkom devetnaestog vijeka naprosto promašuje temu.

Ironično, imajući u vidu njihovo oslanjanje na kognitivne predrasude u objašnjenju naše sklonosti ka negativnom viđenju stvarnosti, čini se da su novi optimisti i sami žrtve jedne takve predrasude, tzv. „usidrujuće predrasude“, koja opisuje našu sklonost da se u rasuđivanju previše oslanjamo na izvjesne dijelove informacija. Ako počnete od činjenice da su žrtve kuge svojevremeno truhnule na ulicama evropskih gradova, onda je jedino prirodno da zaključite kako je život danas divan. Ali ako počnete od toga da smo mogli da eliminiramo glad ili zaustavimo globalno zagrijavanje, činjenica da ovi problemi i dalje postoje može dovesti do drugačijeg suda.

Argument da bi trebalo da budemo sretniji nego što jesmo zato što ljudski život kao takav postaje u prosjeku bolji, takođe ne uspijeva da razumije fundamentalnu istinu o tome kako funkcionira sreća; naš sud o svijetu nastaje kao rezultat konkretnih poređenja koja nam se čine relevantnim, a ne na osnovu zauzimanja onoga što Runciman naziva „tačkom gledanja iz svemira“. Ako su ljudi u vašem malom američkom gradu znatno manje ekonomski sigurni nego što su bili za svojih života ili ako ste mladi Britanac koji se suočava sa mogućnošću da nikada neće biti u stanju da sebi priušti stan, nije naročito utješno reći vam da sve veći broj Kineza dostiže srednjoklasni status. Ridli se prisjeća da je, kada je predstavljao svoju knjigu po američkom srednjem zapadu, publika često sumnjala u njegov optimizam zbog činjenice da se njihovi sopstveni životi nisu kretali nabolje. „Govorili su: ‘Vi uporno tvrdite da svijet postaje sve bolji, ali iz naše perspektive ne izgleda tako‘. A ja bih im rekao: ‘Da, ali ovo nije cijeli svijet! Zar vas ni najmanje ne raduje činjenica da zaista siromašni Afrikanci postaju malo manje siromašni?’“ U jednom smislu, ovo je dobar argument, ali u drugom, on je potpuno irelevantan.

U svojoj suštini, novi optimizam je jedan ideološki argument: generalno gledano, njegovi zastupnici su zagovornici moći tržišta, koji slikaju svoju veselu sliku nedavne prošlosti čovječanstva ne bi li tako opravdali sopstvena politička gledišta. Ovo je savršeno legitiman politički argument – ali on je još uvijek politički argument, a ne neposredno, neutralno oslanjanje na objektivne činjenice. Tvrdnja da trenutno živimo u zlatnom dobu i da je naše dominantno pesimističko raspoloženje neopravdano nije protivotrov za „doba stava“, već samo još jedan stav – i nije ništa manje smisleno zauzeti suprotno gledište. „Ne sviđa mi se“, kaže Runciman, „ova pretpostavka da tvrdite da sva dostignuća nisu vrijedna poštovanja, ako ne prihvatate njihov argument“. Čini mi se sasvim razumnim da ljudi, uprkos svim pokazateljima napretka, ipak osjećaju duboku nelagodu u vezi sa stanjem u kojem se svijet trenutno nalazi, naročito ako uzmemo u obzir relativnu nestabilnost dokaza ovog napretka i nepredvidivost koja mu visi nad vratom. Sve je zaista veoma krhko.

Johan Norberg, koji je objavio svoju knjigu Napredak svega dva mjeseca prije američkih predsjedničkih izbora, pratio je objavljivanje razultata tokom maglovitog jutra u Stokholmu, na žurci u američkoj ambasadi. Kada je Trumpova pobeda postala izvjesna, raspoloženje se promijenilo iz uzbuđene vreve u užasnutu nevjericu. „Svi mi smo bili Šveđani, iz svijeta medija, politike, biznisa i tako dalje. Mislim da je bilo teško naći jednu jedinu osobu u prostoriji koja se nadala Trumpovoj pobjedi. Tako je raspoloženje naglo i dramatično palo“, priseća se Norberg. „Štaviše, nije bilo alkohola pri ruci, što također nije pomoglo, jer su svi govorili: ‘Treba nam neka žestina!’ Ali prijem je bio organiziran kao doručak.“ Uz osmijeh, on zaključuje: „Mislim da Amerikanci ne razumiju Šveđane baš najbolje“.

Populistički talasi u Britanji i SAD u posljednje dve godine – koji su stajali iza Trumpovog uspona, pobjede Brexita, i neočekivano visoke podrške za Bernija Sandersa i Jeremyja Corbyna – predstavljaju kompliciran problem za nove optimiste. S jedne strane, lako je okarakterisati ovaj gnjev uperen ka političkom establišmentu kao grešku, zasnovanu na neuspjehu da se prepozna kako dobro stvari zapravo idu; ili kao legitimnu reakciju na stvarne, ali lokalizovane i privremene neravnine na putu, koje ne moraju predstavljati osnovu za širi argument u korist pesimizma. S druge strane, ima nečeg čudesnog u pogledu na svijet koji vidi ovakve političke talase isključivo kao odgovore, pogrešne ili ne, na pravu situaciju. Oni su dio prave situacije. Čak i ako smatrate da su Trumpovi glasači u potpunosti pogriješili u negativnoj percepciji svoje situacije, sama percepcija je bila sasvim dovoljno stvarna – i oni zaista jesu izabrali Trumpa, uz sav njegov potencijal destabilizacije. (Za nove optimiste, primjećuje Davvid Runciman, politika nije ništa više do smetnja, jer po njihovom gledištu, „stvari koje diktiraju napredak nisu političke, ali stvari koje izazivaju neuspjeh jesu političke“.) Postoji tačka na kojoj prestaje biti bitno da li su široko rasprostranjena osjećanja pesimizima i strepnje opravdana ili ne i ono što postaje bitno jeste jedino činjenica da ona jesu široko rasprostranjena.

Norberg svakako ne podržava Trumpa i rezultat izbora mu je, kao autoru koji promovira ružičastu sliku neposredne budućnosti čovječanstva, mogao izgledati kao korak unazad. U svojoj knjizi on uistinu upozorava da napredak nije neminovan: „Postoji realna opasnost nativističkog kontraudara“, piše on. „Kada ne uviđamo napredak koji smo ostvarili, počinjemo da tragamo za žrtvenim jarcima za probleme koji ostaju.“ Ali u prirodi je novog optimizma da se negativni događaji mogu pretvoriti u razloge za radost i do trenutka kada smo razgovarali Norberg je uspio da razvije optimistički spin i na temu izbora.

„Mislim da je moguće da ćemo za par godina smatrati da je odlično što je Trump pobijedio“, kaže on. „Jer, da je on izgubio, a Hillary pobijedila, ona bi bila najomrznutiji predsjednik modernog doba, i onda bi Trump i Bannon to iskoristili da izgrade alt-right medijsku imperiju, stvore pravu lavinu mržnje, i onda bismo sljedeći put možda dobili još disciplinovanijeg kandidata – pravog fašistu, a ne nekog ko samo glumi fašistu… Možda će se ispostaviti da je Trump nesposobni narcis, koji će uništiti populistički brend u SAD“. Ova vrsta protivčinjeničkog argumenta ima problem što je neopovrgljiva, a u svakom slučaju je prilično daleko od pozicije odlučne pozitivnosti u vezi sa smjerom u kojem se svijet kreće. Ali možda ona izražava jedinu neospornu istinu oko koje se mogu složiti i novi optimisti i oni više pesimistički nastrojeni: štagod da se desi, stvari u principu uvijek mogu biti i gore.

(TBT, The Guardian)