„AMERIČKI ŽIGOLO“ SE OGOLIO Gere: Ja sam u duši sanjar, što prilično iritira moje prijatelje

17.08.2017. u 03:55

KOLUMNA

Glumac (67) govori o Juliji Roberts, meditaciji i radosti starenja

Piše: Richard Gere, thebosniatimes.ba

Ne postoji škola u kojoj možete da naučite kako da se ponašate kada postanete slavni. Poslije filma „Američki žigolo“ moj život se promijenio i postao u isto vrijeme i fantastičan i težak. Bio sam mlad, a ljudi su odjednom znali ko sam. A ja sam samo želio da radim. Ne vidim sebe kao „bogatog i poznatog“. To me ne zanima

Moji roditelji su bili u braku više od 70 godina. Uvijek sam težio takvog bračnoj zajednici, ali u tome do danas nisam uspio.

Svaki dan otvara nove mogućnosti. Sviđa mi se što starim. Moj otac sada ima 95 godina, mozak mu je bistar iako se fizički kreće nešto teže nego ranije. Volio bih da doživim te godine. Naravno, nisam gibak kao kad sam bio mlad, ali mislim da mi mozak i dalje radi odlično.

Julia Roberts i ja ćemo uvijek biti povezani. Snimanje filma „Zgodna žena“ bilo je iskustvo koje ne želim nikada da zaboravim. Sve to zahvaljujući reditelju Garry Marshallu. U filmu se osjećaju njegovo srce, njegova duša, njegove emocije. Prošle godine je umro, ali ljudi koje je izabrao za taj film i danas šire poruke koje su njemu bile važne.

Danas je sjajno biti žena. Ukoliko u skorijoj budućnosti budemo vidjeli dramatične promjene u društvu, bit će to zbog novog ženskog pokreta. Žene gledaju dugoročno i mogu da vide iz više uglova, dok muškarci vide samo ono što je ispred njih.

Meditiram svaki dan. Taj dnevni ritual je nešto što u isto vrijeme i želim i potrebno mi je. Tada se vježbam strpljenju i ponirem duboko u svoje misli. Mnogi od nas bi trebalo da se okrenu toj vrsti razmišljanja - naš odnos prema svijetu je površan.

Iako smo svjedoci velikog tehnološkog napretka, ja i dalje mislim da je svijet prije 30 godina bio bolji. Previše smo preokupirani poslom i ne posvećujemo dovoljno vremena razmišljanju o tome šta zapravo znači biti čovjek. Ne koristimo dovoljno tehnologiju da sebi olakšamo život.

Ja sam u duši sanjar, što prilično iritira moje prijatelje. Volim da se bavim stvarima u kojima ne moram da budem previše ozbiljan. Mislim da mi to ne može škoditi.

Muškarce od malih nogu uče da ne bi trebalo da budu previše emotivni - mislim da to nije ispravno. Poslednji put sam plakao prije dva dana, kad sam pomislio kako ljudi zapravo mogu da budu divni. Kako postajem stariji, to moj karakter postaje sve mekši. Nemam više napade bijesa. Kao da je taj plamen izgorio u meni. Nije loše osjetiti svari, umjesto da ih zakopavamo.


(TBT, Newsweek.rs)