KONTROLA CYBER KONFLIKTA Nye: Možemo učiti iz historije nuklearnog doba

15.08.2017. u 13:01

KOLUMNA

Kada su profesionalci zaduženi za cyber sigurnost nedavno učestvovali u anketi tokom godišnje BlackHat konferencije u Las Vegasu, 60 posto njih je reklo da očekuje da će Sjedinjene Američke Države doživjeti uspješan napad protiv svoje kritične infrastrukture u naredne dvije godine.

Piše: Joseph S. Nye, thebosniatimes.ba

Američka politika još uvijek pati od posljedica potresa koji je izazvao napad ruskih hakera prošle godine. Da li su cyber napadi talas budućnosti, ili je moguće da se razviju mjere za kontrolu internacionalnih cyber sukoba?

Možemo učiti iz historije nuklearnog doba. Iako su cyber i nuklearne tehnologije veoma različite, proces tokom kojeg društvo uči da se nosi sa visoko razornom tehnologijom pokazuje poučne sličnosti. Državama je bilo potrebno skoro dvije decenije da postignu prve dogovore o saradnji u nuklearnoj eri. Ukoliko stvari posmatramo tako da problem sa cyber sigurnošću nije počeo sa nastankom interneta 70-ih već krajem 90-ih, kada je sve veća rasprostranjenost učinila internet osnovom ekonomske i vojne međuzavisnosti (i tako povećala našu ranjivost), saradnja je sada otprilike dvije decenije duga.

Prvi pokušaji u nuklearnom dobu bili su neuspješni sporazumi predvođeni Ujedinjenim nacijama. SAD su 1946. predložile Baruhov plan po kojem bi UN kontrolirale nuklearnu energiju, a koji je Sovjetski savez odmah odbio, ostajući tako u poziciji tehnološke inferiornosti. Tek nakon kubanske raketne krize 1962. je postignut prvi dogovor o kontroli naoružanja - Ugovor o djelimičnoj zabrani testiranja koji je potpisan 1963. Uslijedio je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja 1968, a zatim bilateralni Sporazum o ograničenju nuklearnog naoružanja između SAD i Sovjetskog saveza 1972.

U cyber području, Rusija je predložila sporazum UN kojim bi se zabranilo elektronsko i informaciono oružje (uključujući propagandu) 1999. godine. Zajedno sa Kinom i drugim zemljama članicama Šangajske organizacije za saradnju, Rusija je nastavila da insistira na širem sporazumu baziranom na UN.

Amerika se opirala onome što je vidjela kao pokušaj da se ograniči njena moć, i još uvijek širi sporazum smatra obmanom na koju neće da pristane. Umjesto toga, SAD, Rusija i još 13 država su se složili da bi generalni sekretar UN trebalo da imenuje Grupu vladinih stručnjaka (GGE), koja se prvi put sastala 2004. Ta grupa je u početku davala skromne rezultate; ali, do jula 2015, izdala je izvještaj, podržan od strane G20, koji predlaže mjere za ograničavanje konflikta i izgradnju povjerenja. Grupe eksperata nisu neuobičajene u procesima UN-a, ali veoma rijetko se njihov rad uzdigne od podruma UN do samita 20 najmoćnijih država svijeta. Ali iako je uspeh GGE tog puta bio izvanredan, prošlog mjeseca su doživeli neuspjeh i nisu mogli da izdaju izveštaj za 2017.

Proces GGE ima svoja ograničenja. Učesnici su praktično savjetnici generalnog sekretara UN umjesto da budu opunomoćeni nacionalni pregovarači. Tokom godina, kako se broj zemalja članica GGE povećao sa prvobitnih 15 na 20 a zatim na 25, grupa je postala preglomazna, a politička pitanja su se sve više nametala. Prema riječima jednog diplomate koji je bio jedan od centralnih učesnika, oko 70 zemalja je izrazilo zainteresiranost da učestvuje. Ali kako se broj povećava, raste i poteškoća da se dođe do dogovora.

Postoje različita gledišta na budućnost GGE procesa. Prvi nacrt novog izveštaja postojao je početkom ove godine, kada je sposoban nemački predsjedavajući tvrdio da grupa ne treba da prepisuje izveštaj iz 2015, nego da pokuša da kaže nešto više o koracima koje bi države trebalo da preduzmu u razdoblju mira.

Neke države su predložile da se uvedu nove mjere kojima bi se riješio problem integriteta podataka i održavanja osnovnih struktura interneta. Došlo se do općeg sporazuma o mjerama za izgradnju povjerenja i o potrebi da se ojačaju kapaciteti. SAD i države koje imaju slično mišljenje su tražile dalje razjašnjavanje ranijeg sporazuma koji internacionalni zakoni o oružanom sukobu, uključujući pravo na samoodbranu, primenjuju u cyber prostoru, ali Kina i Rusija i njihovi saveznici nisu bili radi da se slože. A pogoršanje odnosa između SAD i Rusije dovelo je do zaoštravanja političke klime.

Osim toga, dok se neke zemlje nadaju oživljavanju GGE procesa ili njegovom proširenju u procese UN, duge su skeptične, i vjeruju da će budući napredak biti ograničen na rasprave među državama koje slično misle, umjesto da vodi do univerzalnih dogovora.

Pravila koja su možda zrela za diskusiju izvan GGE procesa mogla bi da uključe i zaštićeni status za osnovne funkcije interneta; standarde za lanac snabdijevanja i odgovornost za internet stvari; tretiranje izbornih procesa kao zaštićene infrastrukture; i, još šire, pravila za pitanja kao što su kriminal i informacioni rat. Sve ovo nalazi se među temama koje bi mogla da razmatra nova neformalna Međunarodna komisija za stabilnost u cyberspejsu, koja je ustanovljena ove godine i kojom predsjedava bivša ministrica vanjskih poslova Estonije Marina Kaljurand.

Napredak u novim koracima ka formiranju pravila će zahtijevati istovremenu upotrebu mnogih različitih formata, i privatnih i vladinih. Na primjer, sporazum iz 2015. između Kine i SAD o ograničavanju industrijske cyber špijunaže je bio bilateralni dogovor koji je kasnije preuzet od strane G20. U nekim slučajevima, razvijanje pravila među državama koje slično misle može kasnije da dovede do pridruživanja ostalih. U drugim slučajevima, kao kada je u pitanju internet stvari, pravila za bezbjednosne standarde mogu imati koristi od vodstva iz privatnog sektora ili neprofitnih aktera pri uspostavljanju kodeksa rukovođenja. A napredak u nekim oblastima ne bi trebalo da čeka na druge.

Poredak pravila može biti snažniji u slučaju kada povezanost nije previše jaka, a sveobuhvatan sporazum UN-a bi u tom trenutku mogao nanijeti štetu takvoj fleksibilnosti. Proširenje broja učesnika je važno za prihvatanje pravila, ali za napredak će biti neophodna akcija na više frontova. S obzirom na to, neuspeh GGE u julu ove godine ne treba posmatrati kao završetak procesa.

/Autor je profesor na univerzitetu Harvard i član Globalne komisije za stabilnost cyberspacea/

(TBT, Project Syndicate, 2017.)