DA LI ĆE IRAN POSTATI SLJEDEĆA KOREJA? Razlozi za brigu postoje, a sličnosti između dva slučaja su uznemirujuće

15.08.2017. u 13:00

GEOPOLITIKA

Ispravan pristup Iranu danas stoga nije odustajanje od pregovora, što bi ostavilo katastrofalne alternative prihvatanja iranske bombe ili bombardiranja Irana, već rad na pregovorima dok ne urode plodom


FOTO:  (MORTEZA NIKOUBAZI / REUTERS)

Posljednja sjevernokorejska testiranja balističkih raketa dugog dometa, koja predstavljaju još jedan korak naprijed ka sposobnosti lansiranja nuklearnog oružja koje bi moglo doći do teritorija SAD-a, najviše zabrinjavaju SAD i njegove azijske saveznike. Međutim, posljedice testiranja osjete se i dalje od Azije i Sjeverne Amerike. Širom Bliskog istoka neizbježno pitanje jeste da li očigledna spremnost Washingtona da živi sa sjevernokorejskim nuklearnim oružjem- čak i onim koje može dosegnuti i sam SAD – nagovještava ono što će doći u Iran. Lideri i stanovnici širom regije, posebno u Izraelu i Zaljevskim zemljama, plaše se da možda gledaju film koji se trenutno odvija u Istočnoj Aziji, a koji će se uskoro prikazivati u njihovoj blizini.

Razlozi za brigu postoje, a sličnosti između dva slučaja su uznemirujuće. 1994., vlada Bill Clintona objavila je „Dogovoreni okvir“ čiji je cilj bio „zaustaviti, a potom razoružati“ sjevernokorejski nuklearni program, s obećanjem da će „Južna Koreja i ostali naši saveznici biti zaštićeni,“ te da će „cijeli svijet biti sigurniji,“ a „Sjedinjene Države i međunarodni inspektori će pomno pratiti Sjevernu Koreju kako bi osigurali da se drži svojih obećanja.“ Ali Pyongyang je prekršio obećanje, dogovor je otpao i, u roku od jedne decenije, Sjeverna Koreja je ponovo bila na putu ka bombi.

Vlada George W. Busha pokušala je sa oštrijim pristupom, ali jednako neuspješno. Unatoč novom principu prevencije i obećanjima o spriječavanju da se neprijateljski akteri poput Sjeverne Koreje domognu oružja masovnog uništenja, Bush nije uspio učiniti ništa osim „osuditi taj provokatorski čin“ kada je Pyongyang izvršio testiranje oružja 2006. I unatoč obećanjima da će Sjeverna Koreja „odgovarati za sve“ ukoliko nastavi sa proliferacijom nuklearnog oružja ili materijala, vlada je stajala sa strane dok je Pyongyang nastavio graditi tajni, teškovodni reaktor za proizvodnju plutonijuma u Siriji. Prema izvještaju viših službenika američke obavještajne službe, taj napor je zaustavljen tek kada je Izrael uzeo stvari u svoje ruke i bombardirao to mjesto 2007. godine.

S ciljem da izbjegne vojni sukob, ali i odbijajući da pregovorima nagradi ponašanje Sjeverne Koreje, vlada Baracka Obame 2009. godine okrenula se politici „strateškog strpljenja,“ s kojom su završili strpljivo gledajući dok Pyongyang gradi značajan nuklearni arsenal i unaprjeđuje sisteme lansiranja.

Sljedeća na redu je Trumpova vlada. Kada je, u januaru 2017., sjevernokorejski diktator Kim Jong-un obznanio namjeru da testira interkontinentalnu balističku raketu koja može nositi nuklearnu glavu, Trump se slavno razmetao na Twitteru kako se to „neće desiti“, a kasnije obznanio da je tamo poslao „jednu armadu“. Potpredsjednik Mike Pence utvrdio je Trumpovu poruku otišavši u Korejsku demilitariziranu zonu i upozorivši Pyongyang da ne „testira [Trumpovu] odlučnost niti snagu oružanih snaga SAD-a.“ Ali oni su izvršili test i sve ukazuje na to da ova američka reakcija neće biti ništa efektivnija od onih koje su se javile kao odgovor na druge sjevernokorejske progrese u proteklih 20 godina.

Sa ovakvim rezultatima, lideri i javnost širom Bliskog istoka imaju pravo pitati se da li će američki napori da zaustave iransku bombu biti išta uspješniji. Ali postoje ključne razlike između te dvije situacije, i važno je da se nauče prave lekcije iz iskustva sa Sjevernom Korejom. Još uvijek ima vremena da se Iran zaustavi od toga da krene stopama Sjeverne Koreje, ali samo ukoliko lideri u Washingtonu i drugdje budu iskreni u vezi sa izazovom i prepoznaju ne samo ono što je već poznato, nego i ono što je nepoznato.

Neki bi tvrdili da zbog toga što je diplomatija doživjela propast u Sjevernoj Koreji, SAD i njegovi partneri bi trebali izbjegavati bilo koji pokušaj pregovaranja i jednostavno se fokusirati na ekonomsku i diplomatsku izolaciju dok se iranski režim ne povuče ili ne doživi slom. Ali to bi bila greška zbog nekoliko razloga. U slučaju Sjeverne Koreje, Dogovoreni okvir propao je dijelom zbog toga što je Kongres Sjedinjenih Država, odlučan da ne „ugodi“ Pyongyangu, odbio da održi svoja obećanja da obezbijedi Sjever sa zalihama energije, kako je dogovoreno sporazumom. A odsustvo dogovora nije rezultiralo niti kolapsom Sjeverne Koreje niti kompromisom, već paranoičnom državom s nuklearnim oružjem koja posjeduje balističku raketu dugog dometa – što slabo prodaje tu strategiju. Ispravan pristup Iranu danas stoga nije odustajanje od pregovora, što bi ostavilo katastrofalne alternative prihvatanja iranske bombe ili bombardiranja Irana, već rad na pregovorima dok ne urode plodom.

Iran je otvorenije i dinamičnije društvo od Sjeverne Koreje. Ima nepopularnu vladu, obrazovanu srednju klasu i mlado stanovništvo koje se želi pridružiti međunarodnoj zajednici, što režim čini još osjetljivijim na pritisak i nagovor. Iako je daleko od sigurnog, barem je moguće da će do vremena kada neke od trenutnih restrikcija na iranski nuklearni program isteknu za otprilike deset godina, Teheran biti pod drugačijom vlašću, s kojom će konstruktivniji dijalog, zagarantovana sigurnost, pa čak i regionalna suradnja biti ostvarivi.

Bilo bi naivno vjerovati da bi bilo koja iranska vlada – čak i ona koja nije pretjerano neprijateljski nastrojena prema Izraelu i državama s većinskim sunnijskim stanovništvom – u potpunosti odbacila decenije rada razvijanja industrije nuklearne energije. Ali isto tako ne bi bilo mudro ne testirati pretpostavku da bi prava kombinacija motivacija i demotivacija mogla natjerati druge iranske lidere da prihvate bitna ograničenja i efektivno nadgledanje te industrije. Pyongyang je napravio drugačiji izbor i sada je jedna od najsiromašnijih i najizoliranijih zemalja svijeta. Teheran, ili realnije, iranski narod bi mogao uzeti taj primjer i odlučiti da žele drugačiju budućnost.

Druga ključna razlika jeste da vojna opcija sprečavanja da Iran dobije bombu ostaje ostvariva kao konačno sredstvo. U Sjevernoj Koreji, vojnu prevenciju je već dugo sprječavala strateška realnost da se većina južnokorejskog stanovništva, uključujući glavni grad Seoul, nalazi u dometu hiljada sjevernokorejskih raketa i da se svi susjedi Sjeverne Koreje, uključujući i Južnu Koreju, protive vojnoj akciji preventiranja proliferacije. Preventivni udar na iranski nuklearni program bi naravno bio skup i problematičan, ali s obzirom na troškove i posljedice iranske nuklearne moći, to ostaje kao realna opcija – jedna koju bi većina iranskih susjeda podržala.

Stoga, čak iako mora razumijeti da su vojne opcije za Iran daleko od idealnih, SAD i njegovi saveznici moraju imati ovu opciju otvorenu. To znači održavanje i daljnje razvijanje sposobnosti kao što je 'Masivni eksplozivni penetrator', teška bomba koja ima sposobnost uništavanja podzemnih bunkera, očuvanje deklaratorne politike da Sjedinjene Države neće dobiti nuklearno oružje, te razvijanje efektivnih raketnih odbrana u Izraelu i Zaljevskim zemljama kako bi se osiguralo da njihove prijestolnice ne postanu taoci Irana kao što se desilo Seoulu sa Sjevernom Korejom.

Konačna razlika je da iako je Sjeverna Koreja sada postala država s nuklearnim oružjem, oružana sa raketama dalekog dometa, i dalje ima vremena sa Iranom. Čak i oni lideri u Washingtonu i na Bliskom Istoku koji su se protivili nuklearnom dogovoru sa Iranom trebali bi priznati da je to, barem zasad, zaustavilo razvoj iranskog nuklearnog programa, i trebali bi mudro iskoristiti to vrijeme. Washington treba prihvatiti zaključke Međunarodne agencije za atomsku energiju i ostalih da se Iran drži dogovora i da i dalje pruža periodične ekstenzije izuzeća od sankcija koje su nužne da očuvaju dogovor. Jednostrana odluka od strane Trumpove vlade da izjavi da se Iran ne drži dogovora ili da isprovocira vještačku krizu zbog inspekcija, kao što neki u vladi navodno planiraju, dovela bi samo do izolacije Sjedinjenih Država i pružila Iranu izliku da nastavi svoje nuklearne aktivnosti.

Umjesto toga, Sjedinjene Države i drugi međunarodni akteri trebali bi iskoristiti prednost vremena kupljenog nuklearnim dogovorom kako bi počeli planirati za mogućnost da će se Iran odreći svoje prilike da ubijedi međunarodnu zajednicu i umjesto toga slijediti sjevernokorejski primjer. Sjedinjene Države trebale bi pokrenuti iskren strateški dijalog sa svim svojim međunarodnim partnerima o tome kako dokazati i sprovesti iranski nuklearni sporazum, kao i šta uraditi ukoliko ga Iran prekrši sada ili u budućnosti.

Nuklearni sporazum je sastavljen kako bi se Iranu dala prilika da tokom 10 do 15 godina pokaže da je njegov program nuklearne energije za isključivo miroljubive svrhe. Ukoliko onda kada se ukinu restrikcije Iran ostane jedna od većih država koje sponzoriraju terorizam i koje odbijaju živjeti u miru sa svojim susjedima i koja nije uspjela dokazati da ne želi posjedovati nuklearno oružje, Sjedinjene Države i njeni partneri u regionu i širom svijeta će morati odlučiti šta da rade sa Iranom – diskusija koja bi se s pravom mogla pokrenuti već danas.

Sjeverna Koreja je uvijek imala jednu saveznu državu, Kinu, koja nije voljna kazniti njene nuklearne prijestupe iz straha da će izazvati pad režima i izgubiti posrednika. Iran nema, i ne treba da ima, takvog zaštitnika. Ukoliko ne iskoristi vrijeme kupljeno nuklearnim sporazumom da dokaže svijetu da Iran neće „ni pod kojim uslovima i nikada tražiti, razviti ili steći nikakvo nuklearno oružje,“ velike svjetske sile trebale bi se složiti da sve ostale opcije ostaju otvorene, uključujući i vojnu opciju i vraćanje sankcija koje su prvobitno dovele Iran za pregovarački stol.

Bilo bi naivno poricati problematične sličnosti između slučajeva Sjeverne Koreje i Irana. Ali bilo bi jednako pogrešno ignorisati te razlike. Ukoliko lideri Sjedinjenih Država i bliskoistočnih partnera izvuku prave lekcije iz iskustva sa Sjevernom Korejom, oni imaju priliku da izbjegnu ponavljanje istog.


(TBT, FA, Prevela Esma Latić)