ZVIŽDENJAK Latić: Proglasit ću PRIDVORAČKU REPUBLIKU!

14.08.2017. u 04:49

KOLUMNA

Danonoćno razmišljam kako da odbranim Pridvorce od „zelene gube“ koja se naklatila na njih. Ovako primitivne vladare nije upamtilo nijedno pokoljenje. Kao da su ogluhli od one „zvizge zviždenjaka,“ a oslijepili od sopstvene pohlepe pa ne čuju i ne vide da su Pridvorci, poput stotine bosanskih sela, u smrtnom hropcu.

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Kada je poslije povratka sa dženaze u Srebrenici pridvorački imam Samel-efendija sa mimbera na kraju hutbe rekao kako je ponosan što je imam ovom džematu, brecnuo sam se. „Tri glavne tačke, draga braćo, koje su obilježile ovogodišnji program ukopa srebreničkih šehida vezane su za imena dvojice naših džematlija“, rekao je Samel-efendija svojim tihim glasom. Zastao je malo prije nego je objasnio da se radi o Rijadu Gvozdenu, mladom glumcu koji je izveo recital Meše Selimovića i ilahiji „Šehidi“, odnosno poemi „Srebrenički inferno“ čiji je autor Džemaludin Latić.

Povijesna vertikala

Pridvorci su zaista oduvijek bili rasadnik talenata, ali Pridvorčani su kroz svoju povijest prije svega morali biti junaci jer se nalaze tačno na „menjiku svjetova“, pa tako i braniku kako samog sela tako i domovine.

Zato se povijest Pridvoraca može uzeti kao povijesna vertikala Bosne, odnosno bosanskih muslimana. Njihova okamenjena povijest leži na Poraću ispod Svilinog doca u starom greblju. Tu su (p)ostavljeni veliki nadgrobni spomenici umrlim Pridvorčanim kako iz rimskog perioda, tako i još više iz vremena kad su Pridvorci bili naseobina Bogumila.

Zbog oštrih zima koje su nekoliko godina uzastopce harale ovim krajem, navodno je selo bilo potpuno iseljeno. Ipak toponimi poput Grahorike, Kaleminca, Tura, Kore, Smrinja, Jesića, Kavurskog guvna itd., govore da su Bogumili tu živjeli nekoliko stoljeća.

Tri pećine, Lisičija, Vranja i Medina stina, te dvije rijeke, Tuščica i Drugičina koje vijugaju kroz malo pridvoračko polje između Tura i Kose, sačinjavaju sav reljef ovog sela.

Samo ja znam priču o povijesti Pridvoraca. Kako sam je čuo na krilu svog dede Zulfage, tako sam je ispričao svojoj unuci Havi. Pošto u svom imenu imaju riječ dvorac, lahko mi je bilo ubijediti unuku da su tu živjeli kraljevi, prinčevi i princeze, te da je jedna princeza bila ista ona. A priča ne bi bila zanimljiva da u sebi ne krije tajnu, poput tajne o zakopanom blagu u jednoj od ovih pećina, morao sam zaprijetiti unuci da niko više tu priču ne smije znati osim nas, inače... „Inače će svo selo ogluhnuti!“, zaprijetio sam joj.

Pridvoračka djeca su stvarno vjerovala da daždevnjak, kojeg mi u Pridvorcima zovemo „zvižđenjak“, može zviznuti tako da onaj ko čuje njegovu zvizgu odmah ogluhne. I kad smo polazili u školu trčali smo u Jazin dolac gdje bi se poslije kiše pojavilo najviše zvižđenjaka, pa bi stavljali ruku ispred njih da bi ti crni gmazovi sa žutim šarama po leđima, hladni i lijeni prelazili preko naših šaka. Ko bude imao toliko hrabrosti da mu zvižđenjak pređe preko ruke, taj će prolaziti u školi sa peticom,vjerovali smo. Gledao sam kad je Džemi prelazio preko šake, a da on nije ni trepnuo dok ga je golicao svojim malim šapicama. Zato je, vjerujem, ta ruka ispisala najljepše pjesme, a posebno ilahije na bosanskom jeziku, poput „Šehida“ i „Inferna“.

Danas je, tvrde ekolozi, čista priroda i zdrav okoliš tek tamo gdje žive daždevnjaci. Stoga ih je i u Pridvorcima sve manje. Jedva sam jednog zviždenjaka našao u Jelinku i pokazao ga unuci. Ovo bi mogao biti uvod za priču kako moje selo (od)umire.

Dok ljetujem u Pridvorcima puno šetam. Ujutro odem do Jelinka i mlina u Učioku, a popodne šetam kroz Poraće do Drugičina. Za odlazak na Košare moram potrošiti cijeli dan. Nekad sa braćom i noćim na Košarama uz vatru i zvijezdano nebo. U tim šetnjama se nasamujem i odbolujem nostalgiju za vremenima kad su Košare „vrvile“ od insana i hajvana; čobana, kosaca i kupilica... A ja danas samo nazovem selam pustim ćairama. Čak nemam gdje nazvati selam vrelu kako sam to činio kao čoban: “Selam alejk vodice, ja tebi selam, a ti meni sevap. “Zato me najviše bole zabetonirana vrela kakvih je bilo hebet na sve strane. Danas se ni tice, a kamo li zečevi i srne, na njima ne mogu napojiti. Tako sam spuštajući se iz Prisika na sred puta ugledao dvije srne dok traže neisušene lokve na putu poslije posljednje kiše da bi se napojile.

Pridvorci su "glavno selo" BiH

Posljednji čoban Đuzel, sa svojim rundavim Šrovom, još izvodi stado ovaca na ispašu u Košare. Ima osamdeset i dvije godine i kaže da ga smori vrtoglavica pa će stoga nakon Kurban bajrama i on „smaći“ svoje stado. Žali se kako mu nikad ovce nisu toliko klecale. Otpadaju im papci. On sumnja da je to sve zbog prskanja pesticidima onih silnih malinjaka po polju.

A ovce su bile najveći berićet ovoga kraja odvajkada. U vremenima kad snjegovi zaviju Zec planinu i Vranicu, ljudi su samo u vunenoj odjeći i postelji mogli naći toplinu. A povrh svega muslimani, poput mog rahmetli dede, vjerovali su da je ovca, poput pčele i konja, stvorena iz neke džennetske tvari. Zapamtio sam da je konj stvoren od džennetskog vjetra, a zaboravio sam iz čega je stvorena ovca – možda iz oblaka. Znam da od ovce ne može biti nikakva belaja već samo hajr i berićet.

Uz takva vjerovanja odgojene su generacije plemenitih dječaka koji su svoju plemenitost pokazali u velikim nevoljama. Ti i takvi ljudi su, na primjer, spasili partizanski pokret jer su primili ranjenike i tifusare u vrijeme ofanzive na Neretvi ne pitajući „ni ko je vlah, ni ko je Turčin.“

I na koncu, zbog pilava kojim se hranio turski asker, žitelji sela Privora i Neretvice su islamizirani. Begovi su bili lijeni pa su svoje odžake i kule gradili tek oko Bugojna. Nije im se žurilo penjati se na vrletna naselja što su ih stočari sazidali na padinama Vranice i Zec planine. A, izgleda da se ni stočarima nije žurilo mijenjati svoju „viru“ jer su bili zadovoljni njome. Jedva su naučili arapske molitve pa su se dugo služili svojima. “Crna ovca bilo mliko, čanak-čakmak Allahu ekber“, molili su.

Tek kad bi spremali vojnu prema Hercegovini i dalje prema Klisu na Jadranu, Turci su uzimali harač od stočara u ovcama da bi pravili pilav od riže i bravetine.

Da bi održavali svoja velika stada stočarima su žene rađale mnogo djece da im budu čobani, kosci i kupilice. Zato je privorski kraj u vrijeme bivših Jugoslavija bilježio velik priraštaj stanovništva. Od tih mladića regrutirani su borci Armije BiH. Zahvaljujući njima Pridvorci su bili prva borbena linija koju nisu uspjele osvojiti ni najubojitije „postrojbe“ HV-a, ni HVO-a!

Danas ovim krajem „ruku pod ruku“ haraju dvije opake kuge; pohlepa i fukaraluk. Ove podmukle boleščine  otjeraše mladost tako da sela ostaju pusta.

Stoga danonoćno razmišljam kako da odbranim Pridvorce od „zelene gube“ koja se naklatila na njih. Mislim da ovako primitivne vladare nije upamtilo nijedno pokoljenje. Kao da su ogluhli od neke „zvizge zviždženjaka“ , a oslijepili od sopstvene pohlepe pa ne čuju i ne vide da su Pridvorci, poput stotine bosanskih sela, u smrtnom hropcu.

Utjehu mi pruža unuka koja se upisala na kurs „veranja po stinama“ i nabavila „ful opremu“ da bismo jednog dana ušli u Vranju stinu i pronašli zakopano blago kojeg je, kako sam joj pričao, nekad davno zakopala jedna princeza nalik na nju, prije nego je morala odseliti iz sela zbog dugih zima.

Valjda je stoga već ubijedila učiteljicu da su Pridvorci „glavno selo“, kao što je Sarajevo glavni grad u Bosni i Hercegovini. A kad me je upoznavala sa drugaricom iz razreda upozorila ju je kako ja pričam pridvoračkim jezikom, mislila je na ikavicu, ali da se ne sikira jer će joj ona biti prevoditeljica.

To je sve što sam mogao učiniti za spas bar uspomene na svoje Pridvorce, potpuno svjestan da u njima nikada više neće živjeti insani kakvi su živjeli i kakvih se ja sjećam!

Jedino mi još preostaje da proglasim Pridvoračku republiku i povedem borbu za oslobađanje privorskih sela od „zelene gube!“ Valjda bi se na mene ugledali i drugi Bošnjaci koji vole i pate za svojim zavičajem, pa bismo tako oslobodili cijelu Bosnu i Hercegovinu! 


 (TBT)