ČOVJEK KOJI KROJI SVJETSKU POLITIKU: Kissinger otkrio šokantne stvari!

12.08.2017. u 02:23

ANALITIKA

Svjetski poredak suočava se sa konceptima različitih iskustava, uključujući kontinentalno ili univerzalno-religijsko.


FOTO: Henry Kissinger (AP)

Lady Thatcher bila je jedan od najbitnijih lidera našeg vremena. Odlučna, energična, hrabra i odana, žena koja je bila posvećena oblikovanju budućnosti, a ne praćenju preporuka fokus-grupa.

Prvi put sam je sreo početkom 70-ih, kad je radila kao ministar obrazovanja u vladi Edwarda Heatha. Na našem prvom sastanku gospođa Thatcher je prenaglasila tada konvencionalnu političku mudrost da se politička takmičenja uvijek svode na dobijanje centra. Za nju je vodstvo značilo vođenje političkog centra ka već definisanim principima, a ne obrnuto.

Kako bi sprovela ovu filozofiju, morala je da tokom svoje duge političke karijere stvori novi politički pravac u društvu. Ona je to i učinila kombinirajući svoj karakter i ličnu hrabrost – karakter, jer početne odluke, uslovljene političkim procesima, nemaju jasnu budućnost; i hrabrost da ide naprijed putem kojim nikad ranije nije išla.

Margaret Thatcher je sve te osobine pokazala na Westminsterskom koledžu, mjestu gdje je Winston Churchill prije 50 godina održao svoj govor o gvozdenoj zavjesi. Ona je tada iznijela izazove koji su danas još aktuelniji:

Da li bi Rusija trebalo da bude tretirana kao potencijalna prijetnja ili partner?

Da li bi NATO trebalo da preusmjeri pažnju na stvari van njegovog područja?

Da li bi NATO trebalo da prizna nove demokratije u Centralnoj Evropi sa svakom odgovornošću što je prije i opreznije moguće?

Da li bi Evropa trebalo da razvije sopstveni „odbrambeni identitet“ unutar NATO-a?

Dvije decenije nakon obraćanja Thatcher, transatlantski svijet suočava se sa još jednim setom pitanja slične prirode. Svjetski poredak – koji je Zapad stvorio i koji je zaustavio Tridesetogodišnji rat 1648. godine – zasnovan je na pojmu suvereniteta ostvarenog balansom suvereniteta među mnoštvom entiteta. Sad se taj pojam suočava sa konceptima koji su izvučeni iz raznih historijskih i kulturalnih iskustava, uključujući kontinentalne ili univerzalno-religijske dimenzije. Dakle, dugoročno pitanje je da li će ova pitanja biti riješena u sklopu maksima nacija – država ili će biti rješena novim globalizovanim konceptima, i šta će biti posljedice takvog svjetskog poretka u budućnosti. Sve to ću procijeniti prilagođavanjem izazova Lady Thatcher na današnje okolnosti.

RUSIJA

Ruski izazov – što je bilo prvo pitanje Lady Thatcher – danas je fokusiran na Ukrajinu i Siriju, ali reflektira dublje otuđenje. Rastežući se na 11 zona od Evrope, duž granica islama pa sve do Pacifika, Rusija je uspjela razviti poseban koncept svjetskog poretka. U svojoj predugoj potrazi za sigurnošću duž ogromnih granica sa nekoliko prirodnih razgraničenja, Rusija je evoluirala u nešto što predstavlja definiciju apsolutne sigurnosti, koja se kosi sa apsolutnom nesigurnošću nekih njenih susjeda.

Istovremeno, geostrateška ljuska Rusije, njen skoro mističan koncept veličine, kao i spremnost njenog naroda da izdrži sve teškoće, sve je to kroz mnoge vjekove bilo od pomoći očuvavanju globalne ravnoteže protiv imperijalnih težnji Mongola, Šveđana, Francuza i Nijemaca. Cilj Rusije bio ambivalentnost – njena želja da bude prihvaćena od Evrope i da je istovremeno nadmaši. Ovaj poseban osjećaj za identitet olakšava objašnjenje izjave predsjednika Putina da je „smrt Sovjetskog Saveza bila najveća geopolitička katastrofa vijeka“.

Putinov pogled na međunarodnu politiku se često posmatra kao oživljavanje evropskog nacionalističkog autoritarizma iz 30-ih godina prošlog vijeka. Tačnije, to je naslijeđe pogleda na svijet identičnog pogledu pisca Fjodora Dostojevskog u njegovom govoru 1880. godine na podizanju spomenika Puškinu. Njegov strastveni poziv na novi duh ruske veličine, zasnovan na duhovnim kvalitetima ruskog karaktera, preuzeo je Aleksandar Solženjicin krajem 20. vijeka.

Napuštajući svoje progonstvo u Vermontu kako bi se vratio u Rusiju, Solženjicin u svojoj knjizi O ruskom pitanju poziva na spašavanje ruskog naroda koji je „istisnut“ iz Rusije. U istom duhu Putin je okupljao pristalice protiv onog što je nazivao 300-godišnjim naporima Zapada da obuzda Rusiju. Godine 2007. na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji Putin je napravio ispad koji mnogo liči na Solženjicina. U njemu je optužio Zapad da nepravedno zloupotrebljava probleme Rusije kako bi je izolovao i osudio.

Kako Zapad može razviti odnose sa Rusijom – zemljom koja je ključni element evropske sigurnosti – sa kojom zbog historijskih geografskih razloga ima fundamentalno različite poglede na to kako bi trebalo da izgleda obostrano zadovoljavajući dogovor o zemljama na granicama Rusije? Da li je najmudrije pritiskati Rusiju i kažnjavati je dok ne prihvati zapadne stavove o unutrašnjem i globalnom redu? Ili se ostavlja prostor za politički proces koji prevazilazi ili barem ublažava uzajamno distanciranje u potrazi za zajedničkim konceptom svjetskog poretka?

Da li će ruske granice biti tretirane kao trajna zona sukoba ili sve to ipak može biti transponirano u sferu potencijalne saradnje? Kakvi su kriteriji neophodni za takvu suradnju? To su pitanja evropskog poretka koja je potrebno sistematski razmotriti. Svaki od tih koncepata zahtijeva odbrambene sposobnosti koje bi uklonile iskušenje od ruskog vojnog pritiska.

KINA

Pitanja Lady Thatcher koja se tiču problema „van područja“ uglavnom su Kina i Bliski istok. Kina je pokrenula inicijativu Put i pojas, što je velika kreacija sa političkim, privrednim ekonomskim i sigurnosnim implikacijama od istočne Kine pa sve do Engleskog kanala. Sve to podsjeća na lekciju koju je sir Halford Mackinder održao u Kraljevskom geografskom društvu 1907. godine, kad je opisao evroazijski „hartlend“ kao geostrateško težište planete.

Tražeći povezivanje Kine sa Centralnom Azijom i eventualno Evropom, novi Put svile će prebaciti svjetski centar gravitacije sa Atlantske na Evroazijsku kopnenu masu. Na tom Putu susreću se ogromne raznolikosti ljudske kulture, nacija, vjera, institucija i suverenih država. Na tom Putu su druge velike kulture – Rusija, Indija, Iran i Turska, i na samom kraju Puta zemlje Zapadne Evrope, koje će tek da odluče hoće li učestvovati, surađivati ili se protiviti projektu i u kojoj mjeri. Kompleksnost međunarodne politike je zapanjujuća koliko je i ubjedljiva.

Inicijativa Pojas i put gura se u međunarodnom strateškom okruženju koje je vestfalsko i definirano zapadnjačkom filozofijom reda. Međutim, Kina je jedinstvena i prevazilazi dimenzije vestfalske države; ona je stara civilizacija, država, imperija i globalizirana ekonomija. Neizbježno je da će Kina stremiti adaptaciji međunarodnog poretka koji bi bio uklopiv sa njenim historijskim iskustvom, rastućom moći i strateškom vizijom.

Ta evolucija će obilježiti treću transformaciju Kine u posljednjih pola vijeka. Maova evolucija donijela je jedinstvo, Dengova reformu, a sad kineski predsjednik Xi Jinping želi ispuniti ono što naziva „kineski san“, vraćajući se poznim reformatorima dinastije Ćing i realizacijom „dvije stogodišnjice“ (sklop ciljeva koji se mora ispuniti kako bi se došlo do „kineskog sna“, prema govoru Xi Jinpinga na Kongresu partije 2012; prim. prev.). Kada NR Kina uđe u svoju drugu stogodišnjicu 2049. godine, ona će, prema Xiju, tad biti jaka, ako ne i jača od bilo kog društva na svijetu i imat će veći BDP po stanovniku od bilo koje zemlje.

U tom slučaju će SAD i Kina postati dvije najvažnije zemlje i ekonomski i geopolitički, zbog čega će biti obavezne da bez presedana promijene svoje tradicionalno razmišljanje. Sve do poslije kraja Drugog svjetskog rata SAD nisu mogle da se takmiče sa sebi geopolitički ravnima. I nikad u svojoj milenijumskoj historiji Kina nije mogla zamisliti da će morati plaćati danak stranoj državi, centralnom ili „srednjem“ kraljevstvu.

Obje zemlje vide sebe kao izuzetne mada na drugačije načine. Amerika širenje svojih vrijednosti i sistema na druge zemlje vidi kao misiju, dok je Kina kroz historiju djelovala na pretpostavci da će njen nastup motivirati druge zemlje da pristupe hijerarhiji zasnovanoj na poštovanju.

U obje zemlje postoje mišljenja o tome kako pomiriti ta dva koncepta – bilo u kontekstima nacionalne države, bilo u nekim globalnijim varijantama, čega je primjer „Kineski san“ Xija Jinpinga. Za oba društva, kao i ostatak svijeta, njihova koevolucija ključno je iskustvo današnjice.

Kakva će uloga Evrope biti u takvom svijetu? Da li će imati ulogu kao dio Atlantskog svijeta ili kao entitet koji se redefinirao unutar sebe i koji se samostalno prilagođava fluktuacijama koje je okružuju? Ili kao drugačiji entitet, čiji elementi učestvuju u historijskom balansu modela moći? Koja vrsta svjetskog poretka će zavisiti od toga da li će transatlantski koncept i koncept Put i pojas biti sinhronizirani?

BLISKI ISTOK

U Evroaziji i duž ruskih granica svjetski poredak izazvan je posljedicama konsolidacije. Ali na periferiji Bliskog istoka je pod prijetnjom od raspada. Vestfalski poredak, stvoren na Bliskom istoku nakon Prvog svjetskog rata, sada je pretvoren u klanicu. Četiri države prestale su da funkcioniraju kao suverene. Sirija, Irak, Jemen i Libija su postale bojno polje različitih frakcija koje teže da nametnu svoju vladavinu.

ISIS, ideološki radikalna vjerska armija koja kontrolira velika prostranstva Iraka i Sirije, proglasila se nemilosrdnim neprijateljem moderne civilizacije, želeći da silom zamijeni međunarodni sistem višestrukosti država jednom islamskom imperijom, kojom bi se upravljalo šerijatskim zakonom. U takvim okolnostima više ne važi tradicionalni kliše da je neprijatelj vašeg neprijatelja vaš prijatelj. Na savremenom Bliskom istoku neprijatelj vašeg neprijatelja može biti i vaš neprijatelj. Bliski istok utječe na svijet nepredvidivošću svojih ideologija, baš kao što to radi i nepredvidivošću svojih dešavanja.

Rat svijeta protiv ISIL-a to ilustrira. Većina anti-ISIL sila (uključujući i šiitski Iran i vodeće sunitske zemlje) slažu se u potrebi da je unište. Međutim, koji entitet bi zatim trebalo da naslijedi tu teritoriju? Koalicija sunita? Ili sfera utjecaja u kojoj dominira Iran? Odgovor je nedostižan, imajući u vidu da Rusija i NATO podržavaju sukobljene frakcije. Ukoliko teritoriju ISIS zauzme iranska Revolucionarna garda ili šiitske snage koje obučava Iran, posljedica toga bi mogla biti formiranje luka od Teherana do Bejruta koji bi mogao da znači izlazak iranskog radikalnog carstva.

Zapadnu računicu mrsi i aktuelna transformacija Turske – nekad ključnog umjerenog utjecaja – od sekularne zemlje do ideološki islamske verzije. Prethodno utječući na Evropu upravljanjem toka migranata i frustriranjem Washingtona transportom nafte i drugih dobara preko svoje južne granice, podrška Turske sunitskom faktoru odvija se zajedno sa naporima da se što više oslabi kurdska autonomija, koju je Zapad do sada podržavao.

Nova uloga Rusije će utjecati na vrstu poretka koji će iz toga proizaći. Da li je njen cilj poraz ISIL-a i i sprečavanje stvaranja novih entiteta? Ili se ona samo vodi historijskim potragama za svjetskom dominacijom? Ukoliko je u pitanju ovo prvo, politika suradnje Rusije i Zapada bila bi konstruktivna. Ukoliko je ovo drugo, obnova obrazaca Hladnog rata vrlo je vjerovatna. Rusko raspoloženje u rješavanju problema kontrole teritorije ISIL-a će tad biti ključni test.

Sa istim izborom se suočava i Zapad. Zapad mora odlučiti koji ishod je kompatibilan sa novim svjetskim poretkom i kako ga definira. Ne može podleći izborima baziranim na religijskom profiliranju. Njegova podrška mora naginjati ka stabilnosti i suprotstavljanju grupama koje prijete stabilnosti. Računica bi morala biti dugoročna i ne bi smjela biti podložna taktici momenta.

KUDA IDE ATLANTSKA ALIJANSA

Svi ovi trendovi obuhvataju dvije implikacije za Atlantsku alijansu. Svi preokreti na kontinentu prijete balansu moći i zato predstavljaju prijetnju po sigurnost. Ali isto tako i izazivaju Zapad da doprinese izgradnji novog svjetskog poretka. Član 5 povelje NATO definiše šta mora biti sačuvano, i to ne može biti krajnji rezultat Atlantske politike.

NATO je formiran 1949. godine kako bi sačuvao svoja članice od direktnog napada Sovjetskog Saveza. Od tada se savez razvio u mrežu nacija, koje se kombiniraju u raznim dimenzijama kako bi reagirale na međunarodno destabilizujuće situacije. Ipak, NATO je bio precizniji u svom prvobitnom cilju nego u svojoj evoluciji; jasniji je u svojim odbrambenim obavezama nego u ulozi svom doprinosu svjetskom poretku.

Zamišljen kao prepreka Sovjetskom Savezu u procesu uvećavanja arsenala nuklearnog naoružanja, što bi pojačalo njegove brojčano nadmoćnije kopnene snage, NATO je bio i zakonska obaveza i izraz zajedničkog opredjeljenja slobodnih nacija Zapada u očuvavanju svojih vrijednosti.

Tradicija američkog vodstva rezultat je toga budući da je američki nuklearni arsenal bio ultimativna protivteža sovjetskoj vojnoj sili. Kako su decenije prolazile, Savez se postepeno mijenjao u unilateralnu američku garanciju, umjesto da postane dogovoreni strateški koncept relevantan za svijet u razvoju.

Koncept Lady Thatcher o Alijansi se veoma razlikuje od trenutne realnosti. Ona je to u svojoj suštini opisala kao savez „gdje bi Amerika bila dominantna sila, sa svojim saveznicima, koji bi je u principu pratili u stopu“. To više nije slučaj u potpunosti. SAD više ne vodi onako kako je Thatcherova mislila, a previše je Evropljana koji žele istražiti alternative.

Realnost stanovništva, resursa, tehnologije i kapitala obezbjeđuju uloge za uključenu Ameriku i vojno angažovanu Evropu. Međutim, do toga neće doći bez dogovorenog strateškog i političkog koncepta.

U današnjem svijetu koji se brzo mijenja, NATO mora preispitati svoje ciljeve i svoje sposobnosti. Promjena u strukturama koje obuhvataju savremeni svjetski poredak moraju izazvati NATO i njegove članice da se zapitaju koje promjene (osim promjene teritorije svojih članica) će sprečavati i kojim putem? Koji su politički ciljevi i čime su spremni da ih brane?

Zato mi dozvolite da zaključim onako kako je rekla Margaret Thatcher na svom predavanju na Findlayju prije dvije decenije:

„Šta bi trebalo učiniti? Vjerujem da je sad potrebna jedna nova i maštovita atlantska inicijativa. Njen cilj mora biti da se redefinira atlantizam u jeku promjena koje sam opisala. Ovo su rijetki momenti kada je historija otvorena i kada se kurs mijenja ovakvim mjerama. Možda je upravo ovo taj trenutak.“

Citat Lady Thatcher prije svega reflektira upozorenje i definiciju zadatka. Danas, kad smo u još većoj krizi.

Ovo je šira verzija izlaganja Henryja Kissingera na konferenciji „Margaret Thatcher o sigurnosti“, održanoj u junu 2017.

(TBT, standard.rs)