OHRABRUJUĆI RAZVOJ CENTRALNE AZIJE: Zašto regija teži većoj suradnji i koordinaciji?

12.08.2017. u 02:22

ANALITIKA

Nešto se veliko krčka na prostranom području koji obuhvata Kavkaz i Centralnu Aziju, površinu od skoro 1,6 miliona kvadratnih milja i više od 86 miliona ljudi. U cijeloj regiji se okuplja svježa politička snaga radi dublje suradnje, angažmana i koordinacije, a razlozi nove energije su praktični i politički.


FOTO: Taškent (Reuters)

Ovo je definitivno novi razvoj. Prije hiljadu godina, široko područje danas poznato kao Centralna Azija bilo je globalno središte za trgovinu, nauku i inovacije, prije nego što je postepeno potisnuto rastom suparničkih imperija i intelektualnom stagnacijom. U novije vrijeme, potencijal regije gušen je decenijama sovjetske kontrole i post-sovjetskom političkom fragmentacijom. Tokom proteklih 25 godina, teritorijalni sporovi (poput onog između Armenije i Azerbejdžana oko Nagorno-Karabaha), preplitanja resursa (poput onih oko kaspijske energije i dijeljenja vode u Centralnoj Aziji), kao i razne druge podjele dominiraju regionalnim diskursom, oblikuju stav država jednih prema drugima - i način na koji spoljašnji svijet gleda na to područje u cjelini.

Sada, međutim, regija pokazuje nove znake života. U protekloj godini, gruzijska vlada počela je implementaciju ambicioznog plana reforme sa ciljem poboljšanja stanja investicija u zemlji, a Kazahstan je napravio velike korake u reformi obrazovanja. Vlada Ilhama Alijeva u Azerbejdžanu pokrenula je ubrzane vizne procedure osmišljene za podsticanje turizma i trgovine, a Nursultan Nazarbayev u Kazahstanu ukinuo ih je za najmanje 45 zemalja. U međuvremenu, Uzbekistan je uspostavio nove transportne veze sa centralnim gradovima Kazahstana, Astanom i Almatyjem, kao i sa glavnim gradom Tadžikistana Dušanbeom. Ovi i drugi događaji sugeriraju na stepen političke konsolidacije i inovacija koje su bile nezamislive čak i prije deset godina.

POKRETAČI DINAMIKE

Razlozi nove energije sada orijentirane oko Centralne Azije i Kavkaza su praktični i politički.

Prvi i najvažniji je stepen unutrašnjeg razvoja koji se odvija širom regiona. 25 godina nakon njihovog odvajanja od Moskve, još mnogo toga ostaje da se uradi u bivšim sovjetskim republikama u smislu ekonomskog razvoja, civilnog društva i gradnje infrastrukture. Uprkos tome, stalno povećanje broja institucija, značajan (iako neujednačen) ekonomski rast i konstruktivni utjecaj generacijskih promjena zajednički su stvorili veću osnovu za suradnju među zemljama regiona.

Ali i oživljen strah od Rusije. Za mnoge u SAD-u i Evropi, ofanziva ruske vlade protiv Ukrajine 2014. (i njeni stalni napori da destabilizira zemlju) predstavlja odstupanje od pretežno mirnog poretka nakon Hladnog rata u Evropi. Međutim, za zemlje tzv. post-sovjetskog prostora, ukrajinska kriza je podsjetnik na trajnu želju Kremlja da sruši sigurnost i suverenitet svoje bivše imovine – i svojevrsno upozorenje o potrebi zaštite njihove s mukom stečene nezavisnosti. Zato je kremljanski avanturizam podstakao na obnovljene diskusije o granicama Rusije i neophodnosti veće interakcije, suradnje i koordinacije u vezi s nizom pitanja, te gradnje nezavisnih struktura oko ovih tema, a ne samo da se oslanjaju na one koje je Moskva pokrenula do sad.

Evolucijska promjena stava koja se sada odvija u Uzbekistanu također pokreće veći dio trenutne promjene. Smrt dugogodišnjeg državnog moćnika Islama Karimova prošlog septembra je aktivirala veliku promjenu politike u Taškentu, uz Karimovog nasljednika, predsjednika Shavkata Mirziyoyeva, i njegova obećanja da će provesti značajne reforme civilnog društva u zemlji i preispitati njezinu vanjsku politiku. Čak i prije nego što je Mirzoyoyev, ranije premijer, izabran za predsjednika u decembru 2016., nagovještavao je svoju spremnost na drugačiji pristup prema regionalnim pitanjima, te parlamentu govorio o svojoj posvećenosti „otvorenom, prijateljskom i pragmatičnom položaju“ prema ostalim centralnoazijskim državama, sa kojima su odnosi pod Karimovim bili znatno narušeni.

Od tada, Mirziyoyev ispunjava svoje obećanje: pokrenuo je „proces normalizacije“ sa susjednim Kirgistanom, otputovao u Turkmenistan u sklopu svoje prve zvanične posjete u tradicionalno neutralan Ašhabad i inicirao ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa sa vladom Nursultana Nazarbayeva u Kazahstanu.Veze između Uzbekistana i susjednog Tadžikistana – odavno iščezle kao posljedica tenzija između Karimova i predsjednika Emomalija Rahmona – sada se značajno poboljšavaju, što je dokazano novim transportnim vezama i proširenjem bilateralne trgovine. Obližnje države uočavaju promjene i glavni gradovi širom regije zdušno odobravaju ovu novu dobrosusjedsku politiku.

TIHA MREŽA

Podrška ovim regionalnim događajima je nešto što je do sada u regiji bilo zapanjujuće odsutno: mlada, sofisticirana i umrežena elita. Posmatrane zajedno, zemlje Centralne Azije i Kavkaza su među najmlađim u svijetu, sa prosječnom dobi od samo 28,6 godina, znatno nižom od Evrope (39,9) ili Sjeverne Amerike (38,4). Ali, veći dio proteklih 25 godina, očuvanje zastarjelih političkih struktura sovjetskog perioda – zajedno sa sveprisutnom korupcijom širom regije – onemogućilo je pojavu nove grupe međusobno uvezanih i reformski orijentiranih lidera.

To više nije slučaj. Kombinacija faktora – od poboljšanja u regionalnom pristupu obrazovanju do širenja internetske povezanosti u Centralnoj Aziji i na Kavkazu – doprinijela je usponu energičnog kadra sve spremnijeg na suradnju. Također, tu su i inicijative poput stipendije Rumsfeld, za koju su zajednički nadležne fondacija Rumsfeld i Institut Centralne Azije i Kavkaza. Tokom protekle decenije, stipendija je omogućila povezivanje nekih od najboljih i najperspektivnijih iz Centralne Azije, Kavkaza, Afganistana i Mongolije sa političkim krugovima u Washingtonu i pomogla im da izgrade zajednicu od povjerenja u matičnoj regiji.

Rezultati fasciniraju. Mreža sada broji skoro 200 bivših stipendista. Jedan od njih je viši savjetnik gruzijskog predsjednika Giorgija Margvelashvilija. Drugi je zamjenik gradonačelnika glavnog grada Afganistana, Kabula. Treći je izvršni direktor najveće privatne medijske mreže u Mongoliji. Drugi su vodeći bankari, poduzetnici i trgovci naftom iz Azerbejdžana, Kirgistana i Tadžikistana.

POSAO TEK PREDSTOJI

Još uvijek je prerano znati da li će se nova dinamika vidljiva na Kavkazu i Centralnoj Aziji pokazati trajnim fenomenom ili prolaznom fazom. Opasne barijere stvarnoj i trajnoj regionalnoj integraciji – od nedostatka ključnih transportnih veza i duboko ukorijenjenih problema sa korupcijom i konfliktima oko resursa i teritorije, te historijska nezadovoljstva – postoje, i tokom vremena mogu rezultirati povratkom na prethodni status quo. Također, tu je dugotrajna ekonomska malaksalost koja je zahvatila regiju, kako je dokumentirao MMF. Međutim, barem za sada i uprkos ovim preprekama, strateški igrači u regiji su jasno posvećeni stvaranju nove, kooperativnije i dinamičnije političke vizije.

Sve ovo bi trebalo mnogo značiti Washingtonu. Historijski, SAD imaju tendenciju posmatrati Centralnu Aziju kao zaštitnu zonu za transnacionalne sigurnosne prijetnje (kao što su trgovina drogom i islamski fundamentalizam), pregovarački čip u odnosima sa Rusijom, ili arenu za nadmetanje sa Moskvom i Pekingom oko energetskih resursa. Međutim, događaji koji se sada dešavaju u regionu, ukazuju na to da nije suviše rano da SAD počne razmišljati o post-sovjetskom prostoru kao geopolitičkom centru te istraživati kakav odnos bi Amerika možda željela imati sa njim u ne tako dalekoj budućnosti. 

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)