RAZLIKA SAMO U JEDNOM SLOVU Zweiri: Iranska vlada je razvila posebnu verziju priče o njenom odnosu s Irakom

08.08.2017. u 02:11

ANALITIKA

Teheran se pojavljuje u statusu igrača koji želi ostati u igri čak i kada nije na terenu ili bude prisiljen izaći

Piše: Mahjoub Zweiri, thebosniatimes.ba

Između Ministarstva odbrane Iraka i Irana potpisan je sporazum o odbrambenoj i vojnoj saradnji 23. jula, za vrijeme posjete iračkog ministra odbrane Irfana al-Hayalija Teheranu.

Prema informacijama iranskih i iračkih medija, sporazum govori o jačanju odbrambene i vojne saradnje u borbi protiv terorizma, te stavljanju fokusa na pitanja granične sigurnosti i razmjene vojnih iskustava i obuke.

Pored toga, Iran će pružiti stratešku, informacijsku i tehničku podršku Iraku. Obje strane su potvrdile značaj sporazuma u formiranju okvira vojne i sigurnosne saradnje dvije države u budućnosti.

Sporazum na vagi

Dominira mišljenje da je dubina iranskog prisustva i utjecaja na značajne institucije u Iraku dosegla razinu na kojoj Iranu ne trebaju nikakvi memorandumi ili sporazumi. Iran se pojavljuje kao strana koja izdaje naredbe u većini detalja koji se tiču vojne i sigurnosne situacije, bilo direktno ili preko milicija Narodne mobilizacije koje se naslanjaju na iranske paravojne formacije Basij i iransku Revolucionarnu gardu.

Dakako, ovu percepciju podržava prisustvo stotina, ako ne i hiljada, iranskih vojnih savjetnika, koji pripadaju specijalnim Quds snagama pod komandom Qassema Soleimanija, na većini frontova na kojima se bore iračke snage i milicije Narodne mobilizacije, a legitimitet svoga prisustva temelje na fetvi, pravnoj odluci, imama Ayatollaha Alija al-Sistanija.

U ovom kontekstu, treba imati na umu da je sigurnosni vakuum, nastao kao rezultat povlačenja američkih snaga 2009. godine, pružio zlatnu priliku Teheranu da ojača svoju vojnu ulogu u Iraku, pod izgovorom da se radi o pomoći u uspostavi vojnih pretpostavki za čuvanje sigurnosti države.

Možda se slika čini ovakvom u trenutku dok se piše ovaj članak, međutim, budućnost i ono što ona nosi sa sobom od promjena iziskuje drugačiju vrstu djelovanja i priprema. Iran je svjestan da svoje djelovanje treba usredotočiti na elemente unutar Iraka kako bi osigurao svoje interese, bez potrebe za vojnim prisustvom na terenu koje iziskuje materijalne troškove i izaziva političke pritiske na Iran, s druge strane.

Iranska vlada je razvila posebnu verziju priče o njenom odnosu s Irakom još od pada Mosula i slična je verziji koju plasira kada se govori o dešavanjima u Siriji.

Prema iranskoj verziji priče, prisustvo Teherana u Iraku postalo je „regionalna nužnost u okviru napora u borbi protiv tekfirijsko-vehabijskog terorizma koji se širi po Iraku i Siriji“. Drugim riječima, ova verzija priče fokusira se na to da iransko prisustvo ima neku vrstu legitimiteta kod pojedinih međunarodnih sila, posebno kod SAD-a i Rusije.

Bitka za Mosul

Kako bi se podržala ova iranska verzija priče, dolazi do osnivanja milicije Narodna mobilizacija koja je uvedena u okvire struktura iračkog Ministarstva odbrane. Vojnici Narodne mobilizacije dobijaju plate od države, jednako kao i ostali pripadnici iračke vojske. Ovaj korak je bio dodatna i rana pobjeda Irana.

Da to znači pobjedu govori i činjenica da se ovom odlukom vrši fragmentiranje vojne strukture na profesionalnu i regularnu vojsku koja ima vojnu doktrinu povezanu s domovinom Irakom i uglavnom dobija američku podršku i obuku, dok drugu strukturu čine milicije Narodne mobilizacije koje imaju drugačiju vojnu doktrinu i, naravno, bliske su s Iranom s obzirom na komandni kadar i metode obuke.

U kontekstu takve historijske pozadine vojne saradnje tokom nekoliko proteklih godina, iranska vojna i sigurnosna struktura uspjela je učvrstiti svoje prisustvo u Iraku, daleko od ambijenta političkog djelovanja koje je izgleda, i to u velikoj mjeri, usklađeno s ritmom sigurnosnih i vojnih relacija.

Informacija o sporazumu dolazi nakon izjava iračkog premijera Haidera al-Abadija vezano za oslobađanje Mosula od kontrole oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL). Procjenjuje se da u Mosulu, u kojem je nekada živjelo oko dva miliona stanovnika, danas nije ostalo više od nekoliko hiljada njih.

Kraj ISIL-ove kontrole na Mosulom Iran vidi kao plod sigurnosne i vojne saradnje s Irakom, budući da su iranski savjetnici pružali podršku Narodnoj mobilizaciji u logističkom smislu i planiranju vojnih operacija u kojima je stradalo više od 40.000 civila, prema procjenama bivšeg iračkog ministra vanjskih poslova Hoshyara Zebarija.

Ono što je nazvano kao „Bitka za oslobođenje Mosula“ upotrebljava se za jačanje uloge Narodne mobilizacije u iračkom vojnom sistemu, kako bi ove snage dobile dodatni legitimitet i prostor i time ojačale iransko vojno prisustvo u Iraku.

Svi ovi napori koje ulaže Iran dolaze u vrijeme kada su Arapi uveliko odsutni sa iračke scene. Jedina stvar koju pojedini Arapi znaju uraditi jeste da kritiziraju ulogu Irana u Iraku, bez obzira da li se radi o političkoj ili vojnoj ulozi ove države. Ovakve konstantne kritike čuju se još od 2003. godine, međutim, od njih nema nikakve koristi - osim što potvrđuju arapsku nemoć pred ekspanzijom iranskog prisustva u arapskim prijestolnicama.

O reakcijama

U vrijeme kada Iran jača svoje prisustvo u Iraku, te sa političkog i ekonomskog prelazi na vojni i sigurnosni aspekt, zvanični arapski režimi zarobljeni su u verbalne napade, proklinjanje i kritike onoga što radi Teheran. Pa ako se i desi da neki od njih pređu dalje od ove faze, njihove reakcije i dalje nemaju jasne ili odlučujuće rezultate koji bi mogli utjecati na odnose između Irana i Iraka.

Ova dešavanja su vrlo interesantna jer arapske države, poput Saudijske Arabije, dijele pristup Irana i drugih država da je borba protiv terorizma ispred svih drugih sukoba. Time se iranska verzija priče nameće svima, te se i drugi prisiljavaju da daju prednost onome što Iran smatra prioritetom, a ne onome što drugi misle. Stoga se u sporazumu između Irana i Iraka možemo pronaći govor o ratu protiv terorizma.

Ovo se ne odnosi samo na sporazum između Iraka i Irana, s obzirom na to da je postignut sličan dogovor između Saudijske Arabije i Iraka, prema informacijama koje su procurile u javnost nakon posjete načelnika Generalštaba saudijske vojske i njegove delegacije Iraku, i to nekoliko dana prije potpisivanja sporazuma između Bagdada i Teherana.

Na tom sastanku se govorilo o osiguravanju granica između Saudijske Arabije i Iraka koja se proteže na 814 kilometara, te o sprečavanju njene zloupotrebe od terorističkih grupa.

Na sastanku se, također, razgovaralo o otvaranju graničnog prijelaza Arar kako bi se olakšalo putovanje iračkim hadžijama. Čini se da Rijad pokušava narušiti odnose između Iraka i Irana, što je već ranije činio slanjem svoga ambasadora Thamera Al-Sabhana, od kojeg je zatraženo (u septembru 2016. godine) da napusti Bagdad zbog prigovora iračkih vlasti, posebno onih koji su bliski Iranu.

Reakcije i kritike sporazuma o vojnoj saradnji između Iraka i Irana došle su iz Washingtona koji smatra da se njime jača „odmetnuta država“ poput Irana. Međutim, radi se samo o verbalnim osudama čisto za medijske potrebe, posebno ako se zna da je Washington pokrovitelj sporazuma o iranskom nuklearnom programu kojeg nije uspio dokinuti ni predsjednik Donald Trump, iako je to obećavao tokom predizborne kampanje.

Igrač koji ne napušta teren

Sasvim suprotno, Washington smatra, prema riječima američkog državnog sekretara Rexa Tillersona, da je Iran ispunio sve svoje obaveze preuzete sporazumom o nuklearnom programu. Stoga američki stavovi ostaju samo verbalno negodovanje u političkom ambijentu prepunom iranskih „provokativnih“ akcija koje se ne zaustavljaju.

U kratkim crtama, sporazum o odbrani između Irana i Iraka možda izgleda poput bilo kojeg drugog bilateralnog sporazuma. Međutim, kontekst događaja i polemike koje se vode o prirodi iračko-iranskih odnosa kažu da se radi o neuobičajenom sporazumu.

Čini se da Iran - već duboko involviran u političke i ekonomske prilike u Iraku - sada ide dalje u pogledu uređenja svojih odnosa sa Irakom, bez obzira na ishod aktualnih netrpeljivosti u regionu.

Teheran se pojavljuje u statusu igrača koji želi ostati u igri čak i kada nije na terenu ili bude prisiljen izaći, što želi ostvariti ovakvom vrstom sporazuma koji učvršćuju fragmentiranje vojnih struktura u Iraku, sada suočenih sa unutrašnjim izazovima u kojima će se država nužno naći u nezavidnom položaju zbog slabosti i podijeljenosti, te širenja pojave konkurentskih centara moći unutar države koji će nastojati uništiti ideju o jedinstvenoj državi.

Ovo je u skladu sa strategijom Teherana da ne smije postojati koherentna i centralizirana država u Iraku. To će onda učiniti iransku ulogu poželjnom i potrebnom, što Teheran i želi u trenutno narušenom balansu snaga.


(TBT, Al Jazeera)