PEDESET GODINA OD ARAPSKO-IZRAELSKOG RATA: Palestina zaglavljena u historiji

07.08.2017. u 04:09

GEOPOLITIKA

U zoru 5. juna 1967. godine, izraelska vojska uništila je prizemljeni avion egipatskog ratnog vazduhoplovstva. U narednih šest dana osvojila je Sinaj, sirijski Golan i dio historijske Palestine koji joj je 1948. godine izmakao kontroli: Zapadnu obalu, Istočni Jerusalim i Gazu. Pedeset godina kasnije okupacija i dalje traje, ali se strategija iskorjenjivanja palestinskih državotvornih težnji suočava s otporom ukorijenjenim u dugoj historiji


FOTO: (Thinkstock)

Krajem aprila ove godine, nekolicina republikanskih kongresmena formirala je grupu (kokus) pod nazivom „Pobjeda Izraela" (1). „Smatramo", poručuju oni, „da je Izrael odnio vojnu pobedu i da je tu činjenicu nužno usvojiti želimo li mir između Izraela i njegovih susjeda." Kako objašnjava profesor Daniel Pipes, jedan od pripadnika te grupe, Izrael bi trebalo da „nametne svoju volju neprijatelju". Poput eha, nekoliko stotina palestinskih političkih zatvorenika ušlo je u štrajk glađu na poziv najpoznatijeg od njih, Marwana Bargouthija - što je njihov način da jasno i glasno poruče da se otpor nastavlja i da će se iluzije o njihovom uništenju još jednom raspršiti. Jer ovo nije prvi put da Izrael i njegovi saveznici maštaju o kapitulaciji, pa i nestanku, Palestinaca.

„Izbjeglice će u dijaspori pronaći svoje mjesto. Zahvaljujući prirodnoj selekciji, jedni pružaju otpor, drugi ne... Većina će se pretvoriti u ljudski ološ i stopiti s najsiromašnijim slojevima arapskog društva (2)." Utjecajni cionistički radnički lider i budući premijer Izraela Moshe Sharett prorekao je po završetku izraelsko-arapskog rata iz 1948/49 godine da će 700.000 protjeranih Palestinaca svoje domove napustiti u smrtnoj tišini.

Oni su upravo pretrpjeli težak poraz, prostor na kojem je prema planu podjele Ujedinjenih nacija, izglasanom 29. novembra 1947, trebalo da uspostave svoju državu, završio je podijeljen na tri dijela: jedan dio (prevashodno sjever Galileje) osvojio je Izrael; Zapadnu obalu i Istočni Jerusalim anektiralo je Hašemitsko Kraljevstvo Jordan; i, na kraju, mala teritorija, Gaza, prešla je pod egipatsku kontrolu, uz izvjesni stepen autonomije. S institucijama u haosu, Palestinci su se našli u stanju političke dezorijentiranosti.

Rađanje pokreta za oslobođenje

Ovoj katastrofi (na arapskom jeziku Nakba) prethodila je još jedna: slamanje velikog palestinskog ustanka iz 1936-1939, građanske i oružane pobune kojom su se zahtijevali okončanje britanskog prisustva i obustava doseljavanja Jevreja. Taj ustanak ugušio je savez trupa Njenog veličanstva i naoružanih cionističkih milicija, koje su tokom tih borbi stekle oružje (od Londona) i umijeće koji su im omogućili pobjedu nad arapskima vojskama 1948/49.

Protjerani u šatorska naselja u susjednim zemljama ili pod izraelskom kontrolom, Palestinci su naizgled nestali, baš kao što je Sharett predvidio. Budućnost im je ličila na ono što je zadesilo crvenokošce i „autohtono" stanovništvo istrijebljeno tokom osvajanja Sjeverne Amerike, Australije i Novog Zelanda. Ili to, ili će se rastvoriti u blagonaklonom arapskom okruženju: nisu li, uostalom, govorili istim jezikom, dijelili istu kulturu, pa često i religiju kao i narodi koji su ih ugostili?

Izrael je osudio odbijanje arapskih zemalja da asimiliraju ili bar integrišu izbjeglice. Pa ipak, upravo su Palestinci bili ti koji su odbacili svaki pokušaj ukorjenjivanja u zemljama-domaćinima - što je bio prvi čin otpora. Isprva su čak odbacili i ideju čvrstih građevina u kampovima u koje su smještani. Dok je nova egipatska vlada Slobodnih oficira, predvođena Gamalom Abdelom Nasserom, u julu 1953. potpisivala sporazum s UNRWA (3), kojim je na Sinaju omogućeno smještanje desetina hiljada izbjeglica, u Gazi su izbile nasilne palestinske demonstracije koje su odbacivale taj vid naseljavanja. Jedini prihvatljivi san bio je povratak.

Izraelski mirovni aktivista Uri Avneri prenio je ovaj prosvetljujući razgovor koji je kao vojnik obavio tokom rata iz 1956. (4) i prve kratkotrajne izraelske okupacije Gaze: „Ispitivao sam jednog arapskog dječaka koji je živio u izbegličkom kampu: 'Odakle si?', upitao sam ga. 'Iz Al Kubaba', odgovorio mi je. Njegov odgovor me je frapirao... jer, dečak je imao sedam godina. On je, dakle, bio rođen u Gazi nakon rata i nikada nije video Al Kubab, selo kojeg odavno nema (5)." Šezdeset godina kasnije, većina Palestinaca rodila se u izgnanstvu, a odgovori i djece i odraslih ostali su isti: oni pripadaju selu iz kog im je porodica protjerana. Cionistički pokret, koji je hiljadama godina staru molitvu („Dogodine u Jerusalimu") pretvorio u političku parolu, trebalo bi da je u stanju da razume ovu privrženost.

Na temelju te odlučnosti koja ne mari za poraz palestinski nacionalni pokret ponovo će se uspostaviti poslije Nakbe. Tome je doprinio i regionalni kontekst. Stvaranje Izraela uzdrmalo je Bliski istok i ubrzalo pad prozapadnih arapskih režima. Uslijedili su Nasserov dolazak na vlast u Egiptu 1952, talas revolucionarnog nacionalizma koji je preplavio region i slom iračke monarhije 1958. Ta previranja, kao i rivalitet i nadmetanja među arapskim zemljama koje su pokušavale izbrisati sjećanje na poraz od Izraela, naveli su Arapsku ligu da donese odluku: 1964. formira se Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO). Za to vrijeme, dotad nepoznata organizacija Fatah pokrenula je 1. januara 1965. prve oružane operacije protiv Izraela. Novi arapski poraz juna 1967. (6) stvorio je uvjete za osamostaljenje palestinske borbe. Prvog februara 1969, lider Fataha, Yasser Arafat, izabran je za predsedavajućeg Izvršnog komiteta PLO-a.

Palestinski nacionalni pokret ustanovio se u međunarodnoj areni koju su u tom periodu karakterizirale borbe naroda Indokine protiv američke intervencije, latinoameričke gerile i rađanje oružanih pokreta protiv portugalskog kolonijalizma i režima aparthejda u Južnoj Africi. Pisac Jean Genet je u Zatočeniku ljubavi (1986) dobro rezimirao njihove snove: Palestina se našla u srcu „vatrometa grandiozne revolucije, čiji je plamen skakao s obale na obalu, od poprišta do poprišta, od zatvora do sudnice".

Ta je nada bila kratkog vijeka. Zaglavljeni u unutrašnjim libanskim sukobima, osujećeni izraelskim operacijama kako na okupiranim teritorijama, tako i u Libanu, žrtve podjela unutar arapskog svijeta i miješanja nekoliko zemalja regiona (Irak, Sirija, Jordan) u njihova pitanja, Palestinci su bili primorani da pribjegnu ograničenijim ciljevima i prihvate ideju o podjeli Palestine. Malo-pomalo odustajući od oružane borbe i „spoljašnjih angažmana", uključujući otmice aviona, koje su njihovu borbu učinile poznatom u čitavom svijetu, a koje su zapadne države okarakterisale kao „terorizam", dali su se na diplomatske i političke aktivnosti i izgradnju manje-više stabilnih institucija (omladinske, ženske, sindikalne organizacije, udruženja pisaca itd.).

Osjećaj superiornosti spram „urođenika"

Gradeći se prije svega na osnovu rastuće mobilizacije stanovništva Zapadne obale, Gaze i Istočnog Jerusalima, okupiranih 1967. godine, PLO je stekao međunarodni status; Arafat je dobio poziv da se 13. novembra 1974. godine obrati sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Tom prilikom većina zemalja priznala je PLO, uz izuzetak Izraela i Sjedinjenih Država koje sve do 1990-ih nisu promijenile poziciju. Tokom 1980-ih, Evropa i Francuska doprinijele su usvajanju još dva principa: prava Palestinaca na samoopredjeljenje i nužnosti dijaloga s njihovim predstavnikom, PLO-om.

Intifada, koja je izbila u decembru 1987. godine, i kraj Hladnog rata doveli su do sporazuma iz Osla, koji su pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Billa Clintona u Washingtonu 13. septembra 1993. godine potpisali Yasser Arafat i izraelski premijer Jicak Rabin. Prvog jula 1994. godine, Arafat je uspostavio Palestinsku samoupravu, za početak u Gazi i Jerihonu. U suštini, neodređenost potpisanih dokumenata trebalo je nadomjestiti priznavanjem jednog jasnog principa: razmjenom „zemlje za mir", stvaranjem palestinske države pored Izraela, u okviru granica od 4. juna 1967. godine. Kao što znamo, taj „mirovni proces" u potpunosti je propao. Uprkos odozgo garantovanoj „autonomiji", svakodnevni život Palestinaca pogoršavao se; teškoće života u rasijanju umnožavale su se paralelno s vojnim kontrolnim punktovima. Kolonizacija je tekla neumoljivim tempom, pod ljevičarskim vladama Izraela podjednako kao i pod desničarskim.

Može se raspravljati o brojnim objašnjenjima neuspjeha tog procesa, ali glavnu krivicu svakako snosi kolonizatorski karakter cionističkog poduhvata. On je zaslužan za uzgajanje osjećaja superiornosti spram „urođeničkog" stanovništva i guranje lidera Izraela u pravcu odbijanja da priznaju Palestince, odnosno njihovo pravo na jednakost i samoopredjeljenje. Ako uzmemo da je vladi u Tel Avivu stalo do bezbjednosti svakog Izraelca, bezbjednost Palestinaca joj nije bila bitna.

Poraz druge Intifade, koja je izbila u septembru 2000. godine, znatno je oslabio Palestinsku samoupravu i unio podele između Gaze - pod kontrolom islamističke partije Hamas - i Zapadne obale - Arafatovog Fataha. I pored toga, postignuti su nepobitni diplomatski uspjesi, poput priznanja Palestine kao države-posmatračice u Ujedinjenim nacijama i njenog diplomatskog priznanja od stotinjak država (ali ne i Francuske). Među postignućima je i konsolidacija snažnog nacionalizma koji uspijeva da nadiđe lokalne lojalnosti i višestruka iskustva progona. Ni unutrašnje podjele, niti napori Izraela nisu uspjeli primorati Palestince na pokajanje. Oni ne samo da ne odustaju od svojih domova već su i ponosni na svoj identitet, kako pod okupacijom, tako i u egzilu. Prema Centralnom zavodu za statistiku Palestine, danas je na nekadašnjoj teritoriji Britanskog mandata nad Palestinom onoliko Palestinaca (više od šest miliona, uključujući i one u Izraelu) koliko i izraelskih Jevreja: to je košmar za cionističke lidere i njihove snove o „zemlji bez ljudi" (7).

„Obnavljanje mirovnog procesa" puka je fantazija - za sve osim za predsjednika Mahmouda Abasa i međunarodnu zajednicu, koja u održavanju njegove administracije na aparatima pronalazi opravdanje za sopstvenu nesposobnost i nedostatak inovativnih prijedloga zasnovanih na međunarodnom pravu. Kako će izgledati nova strategija Palestinaca? Za ponovnu izgradnju ovog projekta potrebno je vrijeme; poglavlje otvoreno ratom iz juna 1967. godine nedvosmisleno je zaključeno neuspjehom Osla, a međusobne nesuglasice trenutno ih dijele. Možda bi trebalo odustati od ideje podjele? Zahtijevati jedinstvenu državu? Rasformirati Palestinsku samoupravu? Gdje je tu mjesto nasilju? Čak ni Hamas, čuven po disciplini, nije ostao imun na ovu raspravu, čemu svjedoči njegov novi program u kojem prvi put jasno pristaje na ideju države u okviru granica iz 1967. godine (8).

Simbolički značaj konflikta

Međutim, kako dvije palestinske autorice objašnjavaju, „u nedostatku jasno zacrtanog krajnjeg političkog rješenja, središnje mjesto zauzela su osnovna prava, koja čine srž prava na samoopredjeljenje palestinskog naroda i koja moraju biti sastavni dio ma kojeg budućeg političkog rješenja: oslobođenje od okupacije i kolonizacije, pravo izbjeglica na povratak u njihove domove i na njihova imanja (9), prestanak diskriminacije i puna jednakost za palestinske građane Izraela. Ta tri cilja, budući da su ključni činioci samoopredjeljenja, posve su rječito iznesena u pozivu palestinskog civilnog društva na bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) protiv Izraela, sve do ostvarenja tih ciljeva (10)."

Pokret BDS, započet 9. jula 2005. godine na poziv sto sedamdeset članova jedne nevladine organizacije, predstavlja prekretnicu u palestinskoj historiji: suočeno s nemoći političkih snaga, civilno društvo preuzelo je štafetu. Ova mirna mobilizacija u prilog ravnopravnosti, koju određene zapadne države, uključujući i Francusku, pokušavaju kriminalizirati, okuplja veliki broj ljudi, od Latinske Amerike, preko Evrope, sve do Azije, što se jasno pokazalo leta 2014. godine tokom rata u Gazi. Otkuda to?

Tokom druge polovine 20. vijeka, ljudi su se mimo državnih granica organizovali povodom dva ključna pitanja: Vijetnama i potom Južne Afrike. Glavni uzrok tih pobuna nije bio broj mrtvih. Međunarodno javno mnijenje ne odmjerava svoje reakcije isključivo na osnovu tog sablasnog računovodstva već i na osnovu simboličkog značaja situacije. U nekom trenutku konflikt može da izbije iz svojih uskih geografskih okvira i stekne univerzalni značaj, kao izraz istine o čitavoj epohi. Uprkos međusobnim razlikama, i Vijetnam i Južna Afrika nalaze se na granici između Sjevera i Juga, a i jedno i drugo predstavljali su kolonijalne konflikte.

Isto važi i za Palestinu; međutim, kontekst se promijenio. Kako nam južnoafričko iskustvo pokazuje, još je projekat Afričkog nacionalnog kongresa (ANC) za izgradnju „nacije duginih boja", koji je uključivao i bijelce - nasuprot teorijama „crne moći" - ukazao na promjenu epohe; oružana borba više nije bila jedini način, tragalo se za novim načinima oslobođenja, a glavni zahtjev postala je ravnopravnost.

Slučaj Palestine, najduži konflikt savremenog doba, predstavlja više od čisto teritorijalnog spora. Više od pitanja tla, ovdje je prije svega u pitanju pravde, ili prije nepravde koja se iznova ponavlja. Stanovništvo okupiranih teritorija suočava se s jednim fenomenom kojeg drugdje više nema: s marširajućim kolonijalizmom. Izrael je od 1967. godine na Zapadnu obalu i u Istočni Jerusalim naselio više od 650.000 doseljenika, što je praksa koju Međunarodni sud pravde karakterizira kao „ratni zločin". Svakodnevni život Palestinaca obilježen je konfiskacijom zemlje, uništenjem njihovih domova, hapšenjima - većina odraslog muškog stanovništva prošla je kroz zatvorski sistem - torturom, vojskom lahkom na obaraču / koja puca da ubije, izgradnjom zida koji ne „odvaja" dva stanovništva, već jedno od njih ograđuje. To čini jedan arhipelag bantustana (11), okružen specijalnim putevima rezerviranim za Izraelce - što je oblik segregacije kakav nije postojao ni u Južnoj Africi. Stanovništvom se vlada posebnim zakonima, što je režim koji po mnogo osnova podsjeća na aparthejd: dva stanovništva na istoj zemlji (Zapadna obala i Istočni Jerusalim), Palestinci i doseljenici, za koja važe različiti zakoni (12).

Milioni ljudi širom svijeta pronašli su se u borbi Palestinaca. Ona odražava njihova zalaganja protiv diskriminacije, za ravnopravnost. U liku Palestinca prepoznaju se mladi iz zapuštenih četvrti na Zapadu, Indijanci protjerani sa svoje zemlje i Irci ponosni na svoju nekadašnju borbu protiv britanskog kolonijalizma. Uprkos tome što nije nikakav garant uspjeha njihove borbe, ta solidarnost jedan je od glavnih aduta Palestinaca, jer nezavisno od same njihove odlučnosti garantira da će njihova borba nastaviti da živi.

Drugog novembra 1917. godine, lord Artjur James Balfour potpisao je pismo kojim je proglasio da vlada Britanije „blagonaklono gleda na to da se u Palestini uspostavi nacionalni dom za jevrejski narod. U prvoj verziji napisao je „jevrejsku rasu" i učinit će sve što je u njenoj moći da omogući ispunjenje tog cilja". „Jedna nacija", dodao je kasnije pisac Arthur Kestler, „koja se rame uz rame borila sa cionističkim organizacijama, svečano je drugome obećala teritoriju trećeg." Ovaj kolonijalni poduhvat započeo je dugi vijek nestabilnosti, ratova, ogorčenosti i mržnje. Danas kao i tada taj poduhvat potpiruje sva nezadovoljstva u ovom regionu (vidi okvir). Rješavanje palestinske tragedije neće momentalno dovesti do mira; ali, sve dokle okupacija traje, neće biti ni mira ni stabilnosti na Bliskom istoku.

/Alain Gresh je urednik online portala Orient XXI/

(1) „New Republican pro-Israel caucus wants Palestinians to admit defeat", Jewish Telegraphic Agency, 27. april 2017.

(2) Citirano u Alain Gresh i Dominique Vidal, Palestine 47. Un partage avorté, Complexe, Brisel, 1994. (prvo izdanje: 1987).

(3) Agencija Ujedinjenih nacija za pomoć palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku, osnovana 8. decembra 1949.

(4) Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Izrael su odgovarajući na Nasserovu nacionalizaciju Sueckog kanala 26. jula 1956. godine pokrenuli ofanzivu protiv Egipta. Iako je u vojnom smislu odnijela pobjedu, ta ofanziva završena je neslavno pod pritiscima Sjedinjenih Država i SSSR-a.

(5) Citirano u Palestine 47, op. cit.

(6) Rat iz juna 1967. godine, treći izraelsko-arapski rat nakon onih iz 1948/49 i 1956. godine, završen je porazom Egipta, Sirije i Jordana. Izrael je osvojio Sinaj, sirijski Golan, Zapadnu obalu, Gazu i Istočni Jerusalim.

(7) Temu relativnog neuspjeha naseljeničkog poduhvata razvio sam u De quoi la Palestine est-elle le nom?, Actes Sud, Arl, 2012.

(8) Cf. Leďla Seurat, „Révolution dans la révolution au Hamas", OrientXXI.info, 1. maj 2017.

(9) Rezolucija 194 Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, usvojena 11. decembra 1948. godine, između ostalog navodi da je „poželjno omogućiti izbjeglicama koje to žele povratak u njihove domove čim prije je moguće" i da se „onima koji odluče da se ne vrate svojim domovima, isplati odšteta po osnovu kompenzacije za njihovu svojinu". Rezolucija 3236 (1974) potvrdila je ove odluke.

(10) Nadia Hijab i Ingrid Jaradat Gassner, „Parler de la Palestine: Quel cadre d'analyse? Quels objectifs et quels messages?", Agence Médias Palestine, 12. april 2017.

(11) Bantustani su bile regije koje je za crno stanovništvo veoma ograničenih prava oformila bjelačka vlast Južne Afrike. Cf. i mapu objavljenu u L'Atlas du Monde diplomatique, „L'archipel de Palestine orientale", 2009.

(12) Cf. Céline Lebrun i Julien Salingue (ur), Israël, un État d'apartheid? Enjeux juridiques et politiques, L'Harmattan, kol. "Comprendre le Moyen-Orient", Pariz, 2013.

(TBT, Nedeljnik, Piše: Alain Gresh, Prijevod: Matija Medenica)