TURSKA I EU U DIPLOMATSKOM ĆORSOKAKU: Malo je vjerovatno da će Erdogan prekinuti veze sa EU

06.08.2017. u 03:17

ANALITIKA

Dok se Turska udaljava od demokratske vlasti, EU pooštrava svoj stav u javnosti kako bi izbjegla privid da aktivno podržava autokratski režim.

FOTO: Erdogan, Tusk (Reuters)

6. jula 2017., Evropski parlament usvojio je rezoluciju kojom se poziva na obustavu pregovora o pristupanju između EU i Turske. Ovo nije prvi put da je parlament izrazio zabrinutost zbog turske kandidature, nakon što je izdao sličnu rezoluciju u decembru 2016. Na površini, višestruki pozivi na zamrzavanje pregovora i ponovna procjena kandidature Turske za članstvo u EU naglašavaju sve veću zabrinutost za demokratski kredibilitet Ankare, posebno nakon godinu dana od propalog pokušaja puča protiv turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i njegovog posljedičnog proglašenja vanrednog stanja.

Najnovija rezolucija izričito poziva na obustavu pregovora ukoliko se ustavne reforme, usvojene u aprilu 2016. (i za koje se očekuje da će stupiti na snagu 2019.) implementiraju kao u fazi nacrta. Evropski parlament tvrdi da bi predložene reforme stvorile politički sistem koji ne poštuje podjelu vlasti ili ne nudi dovoljno provjera i ravnoteže i na taj način ne bi ispunjavao kriterije za pristupanje. U rezoluciji se također upozorava na Erdoganove izjave podrške za ponovno uvođenje smrtne kazne u Turskoj (zabranjene Članom 2. Povelje o osnovnim pravima EU), kao i na njegovu represivnu upotrebu državne vlasti tokom vanrednog stanja.

Rezolucija, međutim, ne sugerira da EU treba prekinuti veze sa Turskom ili zatvoriti vrata kontinuiranom partnerstvu sa zemljom. Umjesto toga, poziva na održivu pa čak i povećanu suradnja oko niza pitanja, uključujući trgovinu, borbu protiv terorizma, i, naravno, trenutnu izbjegličku krizu. Kontradiktornost između prijetnje da će zamrznuti pregovore o pristupanju zbog demokratskog nazadovanja i kršenja ljudskih prava, s jedne strane, i naglašavanja važnosti ekonomske i sigurnosne suradnje između Turske i EU, s druge, ukazuje na ćorsokak u kojem su zaglavili njihovi odnosi. Ipak, koliko god se Erdogan uznemiravao oko javnih opomena EU, malo je vjerovatno da će on prekinuti veze sa EU. Ako se proces pridruživanja mora okončati, predsjednik bi radije da to dođe od EU, što bi mu omogućilo da izgradi svoju domaću bazu podrške kritizirajući tako ono što on smatra predrasudama prema muslimanima očigledno „kršćanskog kluba“.

IZBJEGLIČKI FAKTOR

U prethodnim pregovorima o pristupanju, EU je uspješno koristila „mehku silu“ – posebno aspekt „uvjetovanja“ –  prilikom zahtijevanja demokratskih reformi u državama od Grčke, Portugala i Španije tokom mediteranskog proširenja 1980-ih do zemalja od Baltika do Balkana nakon pada komunizma. Za razliku od većine prethodnih aplikanata, međutim, Turska ima pregovaračku moć nad Briselom i čvrstog političkog lidera voljnog i sposobnog da je koristi. Evropskoj uniji je suradnja s Turskom potrebna iz više ekonomskih i političkih razloga, uključujući sigurnosnu suradnju i nastavak učešća u carinskoj uniji. Ono što je najvažnije, Turska joj treba da preuzme teret sadašnje izbjegličke krize.

Činjenica da je EU sama odgovorna za svoje oslanjanje na Tursku, trenutni položaj Bruxellesa učinila je još  težim. Sporazum o izbjeglicama postignut u martu 2016. obećao je finansijsku podršku i vizne olakšice turskim državljanima, a Turska bi trebala prihvatiti povratak desetina hiljada migranata. EU je sklopila sporazum zbog nemogućnosti svojih država članica da se dogovore o alternativnom mehanizmu, pod kontrolom EU, za suočavanje sa sve većim prilivom migranata i izbjeglica. To je bio pokušaj rješavanja krize koja prijeti destabilizaciji nekoliko država članica tako što će se platiti nekom drugom da to obavi. Činjenica da se EU okrenula sve manje liberalnoj državi s već problematičnom aplikacijom o pristupanju stvorila je pravu zavrzlamu što je dovelo do interno kontradiktorne (i neefikasne) rezolucije.

Dok se Turska udaljava od demokratske vlasti, EU pooštrava svoj stav u javnosti kako bi izbjegla privid da aktivno podržava autokratski režim. U isto vrijeme, ne može sebi priuštiti da rizikuje nikakve značajne poteze protiv Turske kako Erdogan ne bi ostvario prijetnju i „otvorio granice“. Rezolucija Evropskog parlamenta pruža savršeno sredstvo da EU ostvari svoje ciljeve: ukor turskoj vladi da se naglasi kontinuirana posvećenost EU demokratskim principima sa nultom efektivnom vlasti da se promijeni status quo. Čak je i rasprava oko usvajanja Rezolucije dala do znanja da je EU svjesna da „Zapad treba Tursku”, kao što je Erdogan izjavio kao odgovor na raniju rezoluciju Evropskog parlamenta iz 2016. Matti Maasikas, čelnik Evropskog vijeća, istakao je da je Turska „ključni partner EU” u pitanjima kao što su borba protiv terorizma, energetski sektor i trgovina. Victor Boştinaru, potpredsjednik Kluba zastupnika Progresivnog saveza socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu, izjavio je da „ovo nije vrijeme da se odustane od Turske. Vrijeme je da kritika bude jaka kada je to potrebno i kada se konstruktivan, otvoren i pragmatičan dijalog treba održavati.“ On je dodao da Turska i EU trebaju „nastaviti svoju suradnju u vrlo važnim poljima... Tamo gdje Turska može odigrati pozitivnu ulogu.“

Uprkos jasnoj želji EU za održavanjem bliske suradnje sa Turskom u brojnim političkim arenama, njihovi odnosi se i dalje narušavaju. Rastuće tenzije između Njemačke i Turske naglašavaju sve veći sukob proizašao iz turskog demokratskog nazadovanja. Nedavna hapšenja njemačkih novinara i aktivista za ljudska prava naveli su njemačku vladu da izda upozorenja svojim građanima o putovanju u Tursku, da ohrabri Evropsku komisiju da stopira nastojanja modernizacije Carinske unije EU-Turske, i ograniči pomoć oko pristupanja EU. Kao i sa rezolucijom Evropskog parlamenta, njemački odgovor je prestanak poziva na okončanje suradnje EU i Turske, ali pritisci sa predstojećih izbora mogu promijeniti tu dinamiku ako Erdogan nastavi prelaziti granice u svom poslovanju s Njemačkom, EU i domaćom opozicijom.

PODOBAN NEGATIVAC

Važno je imati na umu da, koliko god najnovija Evropska rezolucija može biti isprazna prijetnja, činjenica je i da Turska, a posebno Erdogan, također treba EU, iako više kao podobnog  protivnika nego saveznika. Iz perspektive režimskog opstanka i samoodržanja, Erdoganu je sve potrebniji vanjski negativac kome može demonstrirati svoju snagu. Kako su protiv njega porasli domaći politički pritisci, arena vanjske politike postala je neophodno pomagalo za stabilizaciju režima i održavanje i svoje i vladine popularnosti. Uz prolaz nedavne rezolucije, EU igra upravo onu ulogu koja mu treba.

Erdogan već neko vrijeme koristi EU kao retoričku vreću za udaranje. Od 2007, odluka pojedinih članica da blokiraju poglavlja o pristupnim pregovorima i njihovo odbijanje da puste izdvojena sredstva u okviru planiranih pristupnih partnerstava doprinijelo je ogromnoj motivaciji za Erdogana da se isključi iz procesa pristupanja. Zaista, ovi potezi su poslužili jačanju Erdoganove čuvene tvrdnje da je EU protiv muslimana i da je neiskrena u svom nastojanju da odobri članstvo Turskoj. Kako je domaća popularnost članstva u EU opala kao posljedica takvog tumačenja, aktivna težnja za istim prestala je biti politički unosna. Pa ipak, jednostavno udaljavanje iz procesa pristupanja nije u Erdoganovom interesu.

Od 2012. Erdoganova domaća pozicija lidera ugrožavana je na nekoliko frontova, uglavnom zbog svađe između njega i gulenista, pokreta na čijem je čelu Fethullah Gulen, turski imamo nastanjen u Pennsylvaniji. Donedavno su gulenisti bili neizostavni saveznik Erdoganove vladajuće koalicije. Zbog fundamentalnih ideoloških razlika i nemogućnosti da dijele vlast, srušio se savez između dvaju političkih divova početkom 2010-ih. Gulenove pristalice su otad na različite načine pokušale svrgnuti Erdogana s mjesta prvog čovjeka Turske, uključujući istrage o korupciji protiv njega, njegove porodice i ključnih ministara njegove vladajuće stranke. Ovi napori kulminirali su pokušajem puča u julu 2016.

Do sada, Erdogan je bio u mogućnosti prebroditi napade, velikim dijelom zbog jake i iznenađujuće izdržljive baze narodne podrške. Ta podrška dolazi dijelom iz njegove sposobnosti da se predstavi kao branilac turskog identiteta protiv agresora EU. Najnovija rezolucija Evropskog parlamenta dobro se uklapa u ovaj narativ. Erdogan je sada u mogućnosti ukazati na rezoluciju kao nastavak ranijih nepravdi EU, uključujući i bezličnu osudu neuspjelog puča zvaničnika EU. EU i dalje nema suosjećanja prema prijetnjama turskom suverenitetu i pruža sigurno utočište gulenistima i prokurdskim separatistima.

U ovim okolnostima, teško je zamisliti kako se proces pristupanja može nastaviti. Samim tim, ni EU ni Erdogan nisu zainteresirani da budu prvi koji će ga prekinuti. Učini li to Erdogan, to će potvrditi da Tursku više ne zanima da ostane članica zajednice demokratskih zapadnih zemalja. U takvom scenariju, Erdogan bi vjerovatno pobrao značajne kratkoročne izborne bodove iz njegove baze podrške jer je poduzeo odlučan i dugo očekivan potez protiv primijećene nepravde i predrasuda iz EU. Međutim, dugoročno gledano, takav postupak može imati potencijalno ozbiljne ekonomske posljedice ako se ne ostvari članstvo Turske u Carinskoj uniji EU. Približno dvije trećine turskih trgovačkih interesa u EU mogle bi biti ugrožene, a da ne spominjemo potencijalno znatan pad direktnih stranih investicija. Prestanak pregovora bi također predstavljao ključnu i možda nenadoknadivu obustavu u pozicioniranju Turske u svijetu. Od osnivanja republike 1923, tokom Hladnog rata, i u periodu nakon 9/11, položaj Turske u liberalnom međunarodnom poretku je zasnovan na njezinoj identifikaciji kao zapadne sile i evropskog partnera. U ovom trenutku, Erdoganov odgovor na aktivnosti EU je potvrda da se ta pozicija treba ili preispitati ili potpuno napustiti. Međutim, njegova prijetnja je vjerovatno isprazna, pošto ni on ni Turska nemaju izvodivu alternativu s obzirom na dubinu trenutnih ekonomskih i vojnih odnosa sa EU i sadašnje previranje na Bliskom istoku.

Pravno odustajanje Turske od ambicije usmjerene ka EU, bez obzira na to koliko je u ovom trenutku neizvjestan ishod pristupanja, Erdogana bi lišilo izuzetno korisnog sredstva političke propagande. U isto vrijeme, ako Evropska komisija i zemlje članice obustave kandidaturu Turske, to bi značilo ne samo priznanje neuspjeha mehke sile i uvjetovanja u velikoj mjeri, nego bi to išlo na Erdoganovu ruku i jačalo njegov sve nedemokratskiji pristup vlasti u Turskoj. Prema tome, rezolucija Evropskog parlamenta – iako rezultira dobrim naslovima i omogućava EU da tvrdi kako se zalaže za demokratiju u Turskoj – u stvarnosti je sirovina za Erdoganove domaće političke igre i alibi za EU.

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)