TEŠKA ISTINA O TURSKOJ OPOZICIJI: Zašto će joj biti teško suprotstaviti se Erdoganu?!

27.07.2017. u 02:19

ANALITIKA

Turska opozicija je konačno shvatila da efikasnom svrganjavanju predsjednika Erdogana mora pristupiti zdravorazumski. Opasnost je u tome što su do ovog saznanja došli ipak malo prekasno.


FOTO: (Umit Bektas/Reuters)

Prošlo je više od godinu dana od pokušaja puča u Turskoj, ali se u zemlji i dalje osjeti nemir. Vlada je pojačala čistke protiv svakoga za koga sumnja da je u nekoj vezi s imamom Fethullahom Gulenom, za kojeg predsjednik Erdogan tvrdi da je organizirao udar kako bi ga zbacio s vlasti iako Gulen živi u SAD-u od 1999. Erdogan je također poduzeo radnje protiv niza drugih pojedinaca koji nemaju jasnu vezu s gulenistima. Ministarstvo pravde tvrdi da je pokrenulo „postupke“ protiv 169.000 građana, a više od 50.000 njih su uhapšeni. Nova hapšenja se obavljaju skoro svakodnevno. Drugih 150.000 je pod suspenzijom na svojim radnim mjestima zbog navodne suradnje s gulenistima iako ne postoje dokazi koji to potvrđuju. Turski referendum o ustavnim promjenama održan je u aprilu - njime se ukida mjesto premijera 2019. i eliminirana je svaka preostala podjela vlasti u turskoj vladi. Referendum je Erdoganu omogućio ne samo moćan predsjednički sistem koji je odavno priželjkivao nego i jedinstvenu kontrolu nad sudskim i sigurnosnim službama. Za to vrijeme, od ponovnog buđenja u julu 2015., turski sukob sa PKK-om postao je još agresivniji. Broj žrtava na objema stranama konflikta raste svake sedmice – od jula 2015. poginulo je skoro 3000 ljudi – a oko 500.000 civila je protjerano iz svojih domova.

Dobra strana svega, ukoliko je ima, je što turska opozicija pokazuje nove znakove snage zadnjih mjeseci i daje nadu da se može suprotstaviti vladajućoj Stranci pravde i razvoja (AKP) na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2019. Teška istina je, međutim, što se ovaj novi zanos javio malčice prekasno.

Nakon aprilskog referenduma o ustavnim promjenama, kampanja „ne“, koja se usprotivila novom predsjedničkom sistemu, bila je iznenađujuće efikasna imajući u vidu koliko je teren bio neujednačen: kampanja „da“ imala je koristi od otvorene podrške vlade i medija koje uglavnom ona kontrolira. Neki predstavnici opozicije, poput lidera prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP) su iza rešetaka, a mnoge njihove pristalice su među ljudima raseljenim zbog sukoba vlade i PKK-a; kao rezultat, mnogima od ovih „ne“ glasača uskraćena je prilika da glasaju na referendumu. Štaviše, zvaničnici u općinama pod kontrolom AKP-a redovno su uklanjali plakate kampanje „ne“ te zabranjivali njihova okupljanja. Na koncu, i uprkos dokazima o nepravilnostima glasanja, kampanja „da“ je uspjela dobiti na referendumu sa samo 54,1% glasova. Erdogan je možda konsolidirao svoju vlast, ali ne bez izdaje novih biračkih slabosti.

Možda još impresivnije, u junu ove godine je Kemal Kilicdaroglu, vođa glavne opozicijske grupe Republičke narodne stranke (CHP), poveo je nevjerovatni „Marš za pravdu“ iz Ankare u Istanbul. Sedmicama je Kilicdaroglu uspijevao medijsku pažnju otimati od Erdogana. AKP je se glasno protivila maršu navodeći da njegovi učesnici „podržavaju terorizam“, ali se Erdogan suzdržao od stvarnog suzbijanja priznavši da bi tim potezom prešao granicu i razbjesnio zemlju. Marš na kojem su učestvovale stotine hiljada ljudi je završio u Istanbulu. To je bio ogroman politički trenutak – koliko praznik otpora koliko i politički skup. Prvi put je izgledalo da kritičari vlade još gaje nadu.

Ta je nada možda izgubljena, ali nije isprazna. Kilicdarogluov marš je pokazao da, želi li opozicija biti efikasnija nago ranije, mora biti kreativnija i dinamičnija. Štaviše, marš je, poput kampanje „ne“ prije aprilskog referenduma, sakupio podršku HPD-a i „pobunjeničkih“ elemenata Stranke nacionalnog pokreta (MHP). Barem zasada, čini se kako opozicija razumije da jedino kroz suradnju može očekivati da dovede u pitanju Erdoganovu poziciju na vlasti.

Scenarij u kojem opozicija uspijeva u ovome se može pojmiti, ali su izgledi zaista mali. Ovog mjeseca je Meral Aksener, najistaknutiji od svih pobunjenika iz MHP-a, najavio da će grupa u novembru formirati novu stranku. Ovo je važno ne samo što će ugroziti Bahcelijevu poziciju u parlamentu, gdje je pozicionirao MHP kao mlađeg partnera AKP-a, a ne kao opozicijsku stranku, nego i što nova stranka može preuzeti glasove AKP-a. Turska je u suštini zemlja desnog centra; ključni element uspjeha AKP-a je što ima mali broj konkurenata s kojima se može takmičiti u ovom segmentu glasača.

Na izborima 2019. pravi izazov desnog centra primorao bi AKP da se nadmeće za taj dio biračkog tijela u parlamentu, potencijalno stvorivši prostor za „veliku koaliciju“ među strankama opozicije. Dinamičan kandidat koji može APPEAL TO desnom centru je jedina prava nada opozicije da uzdrma Erdoganovu poziciju predsjednika. Ljevičari i naprednjaci možda neće biti ushićeni oko takvog kandidata, ali strah od Erdogana mogao bi ih potaknuti da podrže kandidata koji naginje centru. Uprkos 15 godina na vlasti i potpunoj kontroli nad većinom medija u Turskoj, AKP nikada nije mogla proširiti svoju biračku bazu mimo 50%. Čak i kad je 40% zemlje apsolutno odano Erdoganu, skoro pola zemlje ostaje mu apsolutno suprotstavljeno. Ova stvarnost će se teško promijeniti.

Uprkos ovim slabostima, AKP zadržava prednosti, čak i na prilično spornim izborima. Erdogan je iznimno nadaren političar, ali je sasvim jasno da su ga se neki glasači AKP-a zasitili. Odmah nakon pokušaja puča, Erdoganova popularnost je porasla a opet, prema anketi Research Istanbul, 10% glasača AKP-a podržali su Kilicdarogluov marš. Ali ova apstraktna želja za alternativom ne mora se nužno pretvoriti u konkretan glas za kandidata. Na predsjedničkim izborima 2014. CHP i MHP ujedinili su se iza političkog anonimusa, Ekmeleddina Ihsanoglua, čiji je islamski kredibilitet trebao privući glasače vjernike; rezultat je bio jako loš. MHP, HDP i nova stranka koju je zamislio MHP, bile bi u opasnosti da se nađu ispod 10% izbornog praga što bi dovelo do većeg broj AKP-ovih mjesta u parlamentu. Na izborima 2002. AKP je dobio tek 34,3% glasova, ali je bez obzira n to dobio 363 mjesta u parlamentu od 550 mjesta. Štaviše, i daje AKP izgubio većinu mjesta, ne bi nužno bio udaljen s vlasti. Parlamentarna većina AKP-a uvijek je bila ograničena turskim izbornim sistemom koji kažanjava manje stranke. 2015. AKP je pretrpjela veliki gubitak na parlamentarnim izborima osvojivši samo 41% glasova. Umjesto stvaranja koalicije, međutim, sastavila je privremenu vladu koja je u biti bila nastavak AKP-ove vladavine. Kako nakon tri mjeseca nije stvorena koalicija, Erdogan je jednostavno raspisao nove izbore na kojima je AKP lahko odnijela pobjedu.

Problem sa svim ovim scenarijima je što su oni zasnovani na pretpostavci o slobodnim i poštenim izborima. Reklo bi se da ovo više nije slučaj u Turskoj. Ako je jedna pouka aprilskog referenduma da je Erdoganovo uporište oslabljeno, druga je da se opozicija ne može osloniti na ravnopravne uvjete za sve ili na čak vjerodostojno brojanje glasova. Štampa više nije slobodna. Osnovne državne institucije, uključujući sudstvo, sada su samo produžeci AKP-a. Od triju opozicijskih stranaka u parlamentu, jednu je vlada izabrala a lideri drugih kopne u zatvoru. Turska ni u kojem konstruktivnom smislu nije demokratija.

Kako stvari stoje, Erdogan vidi važnost prisustva CHP-a u parlamentu: glavna opozicija služi kao protuteža njegovoj autoritarnoj retorici i kao demonstracija njegove demokratske iskrene namjere. Erdoganova tolerancija Marša za pravdu nagašava njegovo razumijevanje opasnosti u izravnom gušenju glavne opozicije. Međutim, to nikako ne znači da će dozvoliti opoziciji da ga skloni s pozicije.

Čistka, koja je već uzdrmala strukturu turskog društva, ne jenjava; ona je sve češća. Već neko vrijeme, hiljade akademskih radnika su ostale uklonjene s radnih mjesta širom zemlje, ali je najelitniji turski univerzitet ostao uglavnom netaknut. Ali, dan nakon Marša za pravdu, akademsko osoblje fakulteta univerziteta Bosphorus bilo je na meti novog niza hapšenja. Aktivisti za zaštitu ljudskih prava, uključujući one koji rade za velike međunarodne organizacije poput Amnesty Internationala, također su uhapšeni.

Turska opozicija je konačno shvatila da efikasnom svrganjavanju predsjednika Erdogana mora pristupiti zdravorazumski. Opasnost je u tome što su do ovog saznanja došli ipak malo prekasno.

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)