ZAŠTO SMJENA REŽIMA U IRANU NEĆE FUNKCIONIRATI? SAD bi mogle podržati monarhiste koji su pobjegli iz zemlje tokom revolucije

22.07.2017. u 09:34

ANALITIKA

Prošle sedmice je Politico naveo da je odmah nakon inauguracije Donalda Trumpa, Fondacija za odbranu demokratija, kozervativni kružok iz Washingtona, predala memorandum Vijeću nacionalne sigurnosti s tvrdnjom da je „Iran sklon strategiji prisilne demokratizacije jer mu nedostaje podrške naroda i oslanja se na strah kako bi održao svoju moć […]

FOTO: Reuters

Iranski nuklearni sporazum ovog mjeseca puni dvije godine, a lokalni huškači opet zagovaraju svoje rješenje iranskog problema: smjenu režima. Prošle sedmice je Politico naveo da je odmah nakon inauguracije Donalda Trumpa, Fondacija za odbranu demokratija, kozervativni kružok iz Washingtona, predala memorandum Vijeću nacionalne sigurnosti s tvrdnjom da je „Iran sklon strategiji prisilne demokratizacije jer mu nedostaje podrške naroda i oslanja se na strah kako bi održao svoju moć […] Sama struktura režima priziva nestabilnost, krizu i mogući kolaps.“ Kako je Ray Takeyh iz Vijeća za vanjske odnose kazao u drugom primjeru, „Zadatak administracije je sada proučiti načine na koje možemo iskoristiti nadolazeću krizu u Iranu kako bi se potencijalno udaljio jedan od najčvršćih protivnika Amerike.“ Neprijateljski stav predsjednika Trumpa i njegovog tima prema Islamskoj Republici sigurno je ohrabrio takve huškače, a američki državni sekretar Rex Tillerson nedavno je naveo da je miroljubiva smjena režima politička opcija kojoj će njegov tim težiti. Međutim, smjena režima prosto nije isplativa ukoliko SAD nije spreman vojno i politički posvetiti se još jednom bliskoistočnom ratištu na duži vremenski period. Pokušati ostvariti tranziciju vlasti na ekonomičan način, s ograničenom političkom predanošću i vojnim prisustvom, nije pogodno ni za ostvarenje cilja uklanjanja Islamske Republike niti za formiranje održive zamjenske vlade.

Još od osnivanja Islamske Republike 1979., Iran predstavlja strateški izazov SAD-u. Da bi se suprotstavili opakim aktivnostima iz Teherana, od kršenja od ljudskih prava do nuklearnog programa i podrške terorističkim grupama, određeni učenjaci i inetelektualci pozivaju Washington da izvrši veći pritisak na režim. Ali prečesto njihove preporuke dolaze sa fundamentalnim nedostacima. Na primjer, neke pretpostavljaju da zračni udari mogu zaustaviti iranske nuklearne aktivnosti. Ali one prečesto ne uspijevaju iznijeti realističnu strategiju koju bi podržale predložene vojne operacije i ne nude adekvatno rješenje potencijalnih komplikacija. Druge preporuke nalažu da je smjena režima jedini način da se jednom zauvijek zaustavi bijes Irana, ali ne donose adekvatna rješenja kako bi se to ostvarilo i ishod bio održiv.

Dobri političari bi trebali uvidjeti da je analiza profitabilnosti smjene režima u Iranu uvjetovana strategijom i uključenim sredstvima. Američka duga historija smjene režima navodi da ugrubo postoje dva smjera kojima bi Washington mogao pokušati ostvariti cilj u Iranu: podrškom frakciji koja je više prijateljski naklona SAD-u ili invazijom zemlje i smjenom njezinih institucija.

PROBLEMATIČNA OPOZICIJA

Teoretski, tu su tri potencijalna kandidata za američku podršku u Iranu.             

Prvi je organizacija Narodni mudžahedini (MEK) poznata po svojoj opoziciji Teheranu. Sve su prisutniji u Washingtonu i među izvjesnim zvaničnicima i zakonodavcima uživaju određenu podršku. Iako je SAD grupu uklonio sa Spiska stranih terorističkih organizacija 2012. nakon sporazuma o razoružavanju i premještanju njihovih operativaca iz iračkog kampa Ashraf, MEK-ov nasilan i kultni brend komunističkog šiitskog islama čini ga nepouzdanim saveznikom. Još važnije, MEK je izuzetno nepopularan na domaćem terenu zbog svoje podrške Saddamovoj invaziji Irana 1980., gdje se borio uz iračke snage čak iako je Bagdad koristio hemijsko oružje protiv Iranaca i iračkih Kurda. Ukratko, promjena uz podršku MEK-u bila bi osuđena na propast.

Druga opcija bila bi Zelenih pokret koji je isplivao tokom spornih predsjedničkih izbora 2009. koji su završeni prevarantskim ponovnim izborom tvrdolinijaša Mahmouda Ahmadinejada. Iako je pokret u biti nestao nekoliko mjeseci nakon izbora, neki u Washingtonu još uvijek vjeruju da je skoro svrgnuo režim i da bi se danas mogao ponovo pojaviti. Pokret nikada nije bio kohezivna frakcija i nije imao za cilj svrgavanje režima. Dvojica vođa pokreta Mir Hossein Mousavi i Mehdi Karroubi trenutno se nalaze u kućnom pritvoru. Bivši predsjednik Muhammad Khatami, također ključna ličnost na protestima, isto je pod prismotrom. Bez obzira na ovo, svaki od njih bi obezbijedio institucionalni kontinuitet nađe li se na dužnosti. Zapravo, svaki od njih je više puta izjavio da podržava institucionalne osnove Islamske Republike i svi su podržali Hassana Rouhanija kao predsjedničkog kandidata na dvama izborima održanim od 2009., 2013. i 2017. Poput šire iranske javnosti, ova grupa je željela reformu režima, ne revoluciju. Odabrali su Rouhanija i dozvolili mu da unese promjenu kroz postojeće institucionalne mehanizme i procese. Ove ličnosti ne bi dozvolile američko uplitanje u iransku domaću politiku, niti bi njihov dolazak na vlast predstavljao pravu smjenu režima.

Na koncu, SAD bi mogle podržati monarhiste koji su pobjegli iz zemlje tokom revolucije. Sin nekadašnjeg iranskog šaha Reze Pahlavija trenutno je natsanjen u SAD-u i teoretski bi se mogao vratiti u Iran na očevo mjesto na tronu. Zapravo, nakon predsjedničkih izbora 2016., Pahlavi je čestitao izabranom predsjedniku na njegovoj pobjedi i, pokušavajući se nametnuti kao politički igrač, zatražio je od Trumpa da se angažira među sekularnim i demokratskim snagama u Iranu. Ipak, iako je monarhija popularnija od MEK-a, nostalgija za njom je ograničena. Naposljetku, zemlja nije prošla kroz revoluciju, razorni osmogodišnji rat i podnijela skoro 40 godina sankcija i izolacija da bi se vratila na prijašnje stanje.

Svim ovim grupama ili nedostaje političkog kapitala i podrške naroda ili volje za suradnju sa SAD-om u cilju svrgavanja režima. Kao rezultat, druga opcija vrijedna razmatranja je tajna operacija sklanjanja ključnih režimskih figura. Naprimjer, američka obavještajna zajednica mogla bi pokrenuti kampanju ubistava da se uklone vrhovni vođa ajatolah Khamenei i zapovjednici Revolucionarne garde. Međutim, ovo ne bi riješilo probleme Washingtona sa Teheranom. Iransku vladu čini prilično kompleksna mreža igrača u političkom i sigurnosnom establišmentu, ali i van njih. Ovi sistemi su namjenski osmišljeni da čuvaju režim od potencijalnih udara. Ovo sistem čini drugačijim od iračkog prije 2003. gdje je Saddamova centralizacija moći olakšala svrgavanje režima uklanjanjem njegovog vodstva.

DIPLOMATIJA JE KLJUČNA

U nedostatku svih podobnih ličnosti koje bi se mogle podržati, jedina preostala opcija za Washington bila bi smjena režima vojnim sredstvima i postavljanjem novog sistema. Ali, niti jedna tranzicija vodstva ne može na koncu uspjeti i biti održiva bez institucionalnog preustroja. Bez fleksibilnih i legitimnih institucija, zemlja će biti sklona nestabilnosti i novim ciklusima tranzicije vodstva ili pučeva u već krhkoj regiji. Kao rezultat, jedini način da se obezbijedi održivi politički sistem je stvaranje snažnih institucija uz podršku naroda. Ali stvaranje neophodne institucionalne infrastrukture i novih političkih procesa iz temelja zahtijeva znatno vrijeme i resurse. Ovo bi izgledno iziskivalo dugotrajnu i skupu kampanju u veoma kompleksnom operativnom okruženju, trostruko većem od Iraka i dvaput od Afganistana, a koje uključuje prostrane pustinje, planine i ravnice, te velike gradove u kojima živi preko 70% iranskog stanovništva od oko 80 miliona – što bi dovelo do brutalnog urbanog rata. Jednom započeta, takva promjena bila bi u najboljem slučaju neefikasna i skupa, a u najgorem bi dovela do građanskog rata.

Historija svjedoči da čak i nakon prirodnih i mirnih tranzicija moći, nove države često imaju krhke sisteme i slabe institucije, i relativno su više sklone sukobima. A kako je pokazala i invazija Iraka 2003., kao i njene posljedice, ovi se efekti mogu produbiti kada je tranzicija motivirana s vana, a novu vladu stvara strana zemlja.

Kroz proteklih 14 godina, Amerikanci su težim putem naučili da smjena režima vojnim sredstvima nije brzo i lahko rješenje. Zapravo, da bi se postigla održiva smjena režima, tranzicija vlasti je često tek početak beskonačne vojne kampanje. Želi li SAD više prijateljsku i poslušniju državu, trebao bi se voditi drugim sredstvima iz svog vanjskopolitičkog arsenala koja ne uključuju istu količinu krvi, finansija i volje i koja će se dugoročno pokazati efikasnijima.

Danas, Bruxelles i ključni glavni gradovi u EU, Berlin, Pariz i Rim, imaju nekoliko otvorenih kanala s Teheranom u vezi s pitanjima podrške terorizmu, kršenja ljudskih prava i programa balističkih projektila. Kako je Visoka predstavnica EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini kazala: „Uvijek tražimo zajednički teren. Vjerujemmo da uvijek postoji mogućnost zajedničke suradnje i pronalaska rješenja koja ne idu nauštrb drugoj strani.“ Ova nastojanja već daju rezultate; čak su i konzervativniji elementi Islamske Republike pristali surađivati s Evropljanima, kao što je slučaj sa iranskim zloglasno konzervativnim ministrom pravde Sadeghom Larijanijem, koji je pristao na razgovore o stanju ljudskih prava u državi.

Ovo je primjer koji se slijedi. Washington bi trebao iskoristiti prednost koju ima da pokuša pritisnuti Iran da promijeni svoju politiku. Diplomatski pristupi su sasvim iscrpljeni. Američki i iranski interesi se podudaraju češće nego što huškači u Washingtonu žele priznati. Naprimjer, obje zemlje dijele interes za uništavanjem ISIL-a – što je prioritet SAD-a. Poraz organizacije i osiguranje kontinuirane stabilnosti i sigurnosti u regiji zahtijevaju angažman zemlje. Nema sumnje da se dvije države ne slažu oko svega i SAD ne bi trebao ostaviti kritičke iranske prijetenje neodgovorenim. Ali, odustati od diplomatskih sredstava prije nego što im se da prilika, bilo bi u najmanju ruku nepromišljeno.

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)