GRUPA EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK PROGNOZIRA: Šta poslije ISIL-a?

15.07.2017. u 02:08

ANALITIKA

Poraz džihadističke grupe u Mosulu i Raqqi uskoro će označiti početak novog perioda – i novih sukoba – širom Bliskog istoka.


FOTO: (Getty Images)

ISIL  je na rubu dvostrukog poraza. Mosul, najveći grad pod njegovom kontrolom, skoro potpuno je izgubljen, a snage predvođene Kurdima sve su bliže Raqqi. Sada, kako to biva, slijedi teži dio. Teritorijalni gubici ISIL-a nameću nova pitanja o elementarnoj budućnosti Bliskog istoka, a na njih odgovara grupa političara i stručnjaka za tu regiju.


SAD se ne može povući sa Bliskog istoka

Piše: Elliott Abrams, thebosniatimes.ba

Poraz ISIL-a kao „države“ pred SAD će postaviti dva ozbiljna pitanja. Prvo je: Ko će ispuniti prostor iz kojeg je protjerana džihadistička grupa? Sasvim je jasno nastojane nove koalicije u sastavu  Irana, Hezbollaha, šiitskih milicija i Rusije da odgovori: „Mi ćemo.“

SAD bi ovaj odgovor trebao odbiti. Takav razvoj događaja bi zakucao antiameričku koaliciju u mjestu, ugrozio Jordan i Izrael a Iran učinio dominantnom silom u većem dijelu regije. Međutim, odbaciti ovaj izazov samo verbalno bilo bi smiješno; na njega se mora odgovoriti na terenu, upotrebom sile koalicije koju treba formirati i predvoditi SAD.

Rat u Siriji je uništio svaku mogućnost jednostavnog rješenja da se ta zemlja obnovi, ali u bližoj budućnosti, može se zamisliti pregovori s Rusijom o tome kako se naši i njihovi interesi mogu usuglasiti a da se nasilje svede na nivo koji će omogućiti velikom broju izbjeglica da se vrate na svoja ognjišta. Ipak, ovaj razgovor neće ostvariti ništa ukoliko američka vlast prvo ne pridobije poštovanje iz Rusije i ukoliko Rusi ne shvate da je kompromis neophodan.

U najboljem slučaju, i sa poraženim ISIL-om i gubitkom njegove kontrole nad „državom“, on i dalje može postojati kao teroristička grupa – a šta se god desi, al Qaeda i druge slične grupe neće nestati. Drugo pitanje je onda: Kako da se borimo protiv sunnitskih džihadista koji i dalje kuju zavjere protiv SAD-a? Trebalo bi biti jasno da će šiitska dominacija u regiji doprinijeti ohrabrivanju ovih sunnitskih grupa i pomoći pri njihovom vrbovanju vojnika kod kuće i dalekim sunnitskim krajevima. Percepcija američke prećutne suglasnosti ili suučesništva u toj dominaciji će od SAD-a napraviti veću metu.

Sve ovo vodi ka nemilom zaključku – sigurno nemilom u Bijeloj kući i među mnogim Amerikancima. Poraz ISIL-a neće okončati naš angažman u bliskoističnim sukobima već zapravo može dovesti do većeg. Irački ratovi s velikom američkom vojskom na terenu se neće ponoviti, ali bit će potreban nastavak zalaganja kakvo vidimo danas: možda 5000 trupa u Iraku, 1000 u Siriji, 1000-2000 u Jordanu i mnogo više njih u Šestoj floti i u bazama širom regije iz kojih možemo crpiti snage.

Sve dok Iran pokušava ostvariti dominaciju nad cijelom regijom i dok sunnitske džihadističke grupe na meti imaju SAD, poraz ISIL-a mijenja – ali ne umanjuje – američki ulog u bliskositočnoj igri za moć.

/Elliot Abrams je viši suradnik u na Bliskoistočnim studijama Vijeća za vanjske odnose./


Rat nakon rata

Piše: Robert Malley, thebosniatimes.ba

Za većinu američkih saveznika na Bliskom istoku, rat protiv ISIL-a nikada nije bio glavni interes. Čak i kad su nacije sa Zapada proglasile ovu borbu univerzalnim prioritetom, one su uveliko udovoljile Washingtonu, ponovile njegovu uzbunu, priključile se njegovoj međunarodnoj koaliciji – i okrenule se na drugu stranu. Skoro od samog početka, njihov je pogled bio fiksiran na ratove poslije rata sa ISIL-om.

Turskoj je bila važna borba protiv Kurda, a Kurdima borba za nezavisnost; Saudijskoj Arabiji i Iranu, prioritet je njihovo regionalno nadmetanje; u sunnitskom arapskom svijetu, takmičenje između islamističkih (Katara i Turske) i manje islamističkih (Egipta i UAE-a) smatrano je egzistencijalno važnim; a među Iračanima je počasno mjesto zauzela sektaška i etnička utrka za postkonfliktne plijenove. Kampanja protiv ISIL-a oduvijek služi kao nesavršen paravan za regionalne konflikte i protivrječnosti.

Kad se prašina slegne, Washington će se suočiti sa bliskoistočnom borbom sa poznatim demonima. Također će se suočiti sa vlastitom poznatom dilemom: Koliko duboko se treba uključiti? Saveznici će ga moliti da skoči u vatru. Svjesni su trenutnih sklonosti Washingtona i udovoljit će im, prerušavajući sirove igre moći u privlačniju odoru. Trumpova administracija je preokupirana suprotstavljanjem terorizmu, dvobojem s Iranom i – ništa manje važno – svim čime bivši predsjednik Barack Obama nije bio preokupiran. Tako će američki saveznici oblikovati vlastite interese.

Dokaz za to već postoji. Saudijska Arabija i UAE su svoj rat u Jemenu predstavili kao suprotstavljanje Teheranu i njihovom pokušaju da Katar učine svojim poslušnikom u antiiranskoj i antiterorističkoj igri. Sirijski Kurdi, u strahu odbacivanja od Washingtona kad više ne budu korisni u borbi protiv ISIL-a, nameću se kao bedem protiv iranskog utjecaja i turskog islamizma – dok Ankara te iste Kurde strpava u isti koš sa teroristima. Egipat prikriva svoju haotičnu netoleranciju svih islamista i predstavlja je kao svetu bitku protiv terorizma.

Svi navode da je određeni brend američkog aktivizma za kojim žude u suprotnosti sa Obaminom navodnom pasivnošću, koju osuđuju.  Oni znaju svoju ciljnu grupu. Sve je okrenuto prema njoj.

Trumpova administracija će doći u iskušenje da se opredijeli za određenu stranu i upusti, ali će u toj opkladi izgubiti. Optimalan način kojim će se zaštititi američki ineteresi u svijetu nakon ISIL-a, nije priključiti se sukobima u kojima se ne pitaju mnogo ili ih intenzivirati jer bi to pokrenulo veći haos i sektaštvo iz kojeg je rođena teroristička grupa i kojim se hrani. Potrebno je ublažiti posredničke ratove, ispregovarati saudijsko-katarski dogovor, pozvati na okončanje rata u Jemenu, držati se na sigurnoj udaljenosti od političkog islama i smanjiti tenzije između Saudijske Arabije i Irana – a u tom slučaju, i između SAD-a i Irana.

Ovo ne žele američki regionalni saveznici. Ali ako istinski žele vodstvo, bolje ih je voditi putem kojim SAD smatra da trebaju ići nego gdje su se oni, tvrdoglavo i nepromišljeno, već uputili.

/Robert Malley je potpredsjednik Međunarodne krizne grupe i bio je specijalni pomoćnik bivšeg predsjednika Baracka Obame, viši savjetnik predsjednika za kampanju protiv ISIL-a i koordinator Bijele kuće za Bliski istok, Sjevernu Afriku i Zaljev./


Islamska država će preživjeti

Piše: Cole Bunzel, thebosniatimes.ba

Kako će ISIL-ovi gubici terotorije utjecati na budućnost međudržavnog sunnitskog džihadizma? Mnogi navode da bi mogli najaviti radikalnu transformaciju: Možda će šteta brendu ISIL-a biti tako ozbiljna da će se al Qaeda prozvati neospornim vođom džihadističkog pokreta, ili će dvije grupe razlike ostaviti po strani i pokušati se pribiližiti zarad očuvanja džihadističkog duha.

Ova predviđanja – o trijumfu al Qaede ili spajanju džihadista – ponavljaju se posljednjih nekoliko godina u svjetlu naizgled konačnog pada ISIL-a. Ipak, ni jedno od njih se nije počelo obistinjavati – a postoje razlozi zašto treba ostati skeptičan u vezi s jednim i drugim.

Prvo predviđanje se oslanja na pretpostavku da je al Qaeda jaka, otporna i vođena opreznom strategijom pridobijanja naroda i okončavanja lokalnih sukoba iz vlastitih interesa. Ali koliko je zaista tačna ova ideja? Sigurno da al Qaeda i dalje drži kontrolu nad mrežom svojih partnera od sjeverne Afrike do Indije. Ali, ona je nedavno izgubila svog najjačeg i najuspješnijeg partnera, sirijski Al Nusra front (sada poznat kao Hayat Tahrir al-Sham) koji je smatran oličenjem ove strategije.

Kada je Nusra front prekinuo veze sa matičnom organizacijom u julu 2016., mnogima se ovo činilo kao obmana. Kasnije se pak saznalo da vođa al Qaede Ayman al-Zawahiri nije konsulitran i nije odobrio ono što se dogodilo. Ovo je uslijedilo nakon al Qedinog gubitka, samo dvije godine ranije, bivšeg partnera u Iraku, Islamske države Irak, koja je promijenila ime i proglasila halifat. Ništa od ovog ne upućuje na savršenu dugoročnu strategiju.

A tu su i očito sve slabije terorističke sposobnosti al Qaede. Zawahiri i dalje insistira na brojnim izjavama da je napad Zapada njegov prioritet. Ali kada je al Qaeda zadnji put izvela veliki napad na Zapadu ili čak nešto slično napadima u Manchesteru ili na mostu u Londonu? Već godinama. U ovom smislu je ISIL daleko sposobniji.

Ideju pomirenja među džihadistima još je teže pojmiti nego onu o trijumfu al Qaede. Nivo obostranog animoziteta između ISIL-a i al Qaede ne može se preuveličati. Ove grupe i njihove vođe okrivljavaju jedni druge. Al Qaedini podanici ISIL-ove borce opisuju kao „ekstremiste“, „haridžije“ i „tekfire“; s druge strane, ISIL al Qaedine pristalice opisuje kao podanike „sufijskog“ vođe bogohulnih talibana. Razdor je prosto nepremostiv. On se može činiti novijeg datuma, ali je u suštini ukorijenjen u teološkim i strateškim razlikama u džihadističkom svijetu koji datira od prije više decenija.

Ukratko, džihadistički pokret će ostati podijeljen. ISIL, koji je prisutan od 2006. u jednom ili drugom obliku, skoro sigurno će opstati. Al Qaeda također. Jedno drugo neće prihvatiti niti će se pomiriti.

/Cole Bunzel je doktorant na Bliskoistočnim studijama na univerzitetu Princeton i autor analize „Ideologija Islamske države“/


Sirijski Kurdi se klade na kontinuirano prisustvo Washingtona

Piše: Noah Bonsey, thebosniatimes.ba

Kao američki posjetilac sjevernoj Siriji, uvijek ćete dobiti isto pitanje: DA li će SAD na kraju ostaviti svoje prijatelje Kurde? Odgovor može ovisiti o tome kako će Trumpova administracija izvagati četiri prioriteta: završetak započetih poslova u inozemstvu, popravak napetih odnosa sa Turskom, zaštita od džihadističkog povratka i suprotstavljanje utjecaju Irana.

Kampanja protiv ISIL-a predvođena SAD-om oslanja se na nesigurnog partnera u Siriji: Jedinice zaštite kurdskog naroda (YPG), vojnu formaciju s bliskim vezama sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK), pobunjeničkom grupom koja ratuje sa NATO-ovim saveznikom Turskom. YPG upravlja Sirijskim demokratskim snagama koje podržava SAD, kontrolira većinu sjeverne Sirije i ključni je partner protiv ISIL-a.

Za YPG važnost američke podrške daleko nadilazi rat s džihadistima. Prisustvo Amerikanaca sprečava velike napade moćne turske vojske i štiti od prorežimskih snaga s kojima se YPG nadmeće za teritorij. Povuče li se SAD iz Sirije, navedeno bi moglo predstavljati egzistencijalne prijetnje. YPG vjeruje da će Washington na kraju proširiti svoju zaštitu preko političkih i vojnih „garanta“, koji bi pomogli očuvanju značajnog stepena autonomije uspostavljene u područjima pod njegovom kontrolom i koju promovira kao model budućeg federalnog uređenja u Siriji.

Ovo kockanje je uvjerilo YPG da SAD-u dokaže svoju korisnost boreći se u Raqqi i eventualno dalje. Ipak, paradoksalno, poraz ISIL-a u Siriji bi omogućio SAD-u da razmotri smanjenje svoje uloge tamo, ostavljajući YPG opasno izloženim. Ova se opcija može činiti privlačnom Trumpovoj administraciji koja želi suzbiti troškove i izbjeći dodatno narušavanje odnosa sa Turskom.

Mnogo toga će ovisiti o tome da li je SAD spreman proširiti svoju ulogu nakon poraza ISIL-a u nastojanju da spriječi oživljavanje džihadista. Kao što je prethodnik ISIL-a, Al Qaeda u Iraku, tako dramatično pokazao, radikali se veoma brzo mogu oporaviti ukoliko se fundamentalne prijetnje stabilnosti ostave neodgovorenim. Ograničavanje te opasnosti u Siriji zahtijevalo bi nastavak američkog angažmana fokusiranog na sprečavanje eskalacije između Turske i YPG-a i promoviranje održivog upravljanja u područjima koje YPG oslobodi od ISIL-a. Što se tiče YPG-a, mogao bi poraditi na svojoj privlačnosti partnera u stabilizaciji tako što bi implementirao neophodne promjene u svom modelu upravljanja.

Iran je drugi faktor koji bi mogao potaknuti na kontinuiranu suradnju. YPG ovisi o vezama transporta teheranskih posrednika i Damaska i vjerovatno bi naginjao bliže toj osovini (i Rusiji) ukoliko SAD povuče svoju podršku. Ali YPG sve veću iransku moć u sjevernoj Siriji također vidi kao prijetnju i tu nastoji ograničiti trag sirijskog režima. Ukoliko Washington želi zadržati prednost u Siriji vis-à-vis Teherana i u isto vrijeme nastoji izbjeći direktan sukob, možda uoči važnost svog daljeg ulaganja u YPG.

/Noah Bonsey je viši analitičar za Siriju u Međunarodnoj kriznoj grupi, neovisnoj organizaciji za sprečavanje konflikta./


Otvorene rane u Siriji će aktivirati obnovu džihadista

Piše: Amr al-Azm, thebosniatimes.ba

Dok ISIL propada, SAD i proiranske snage u Siriji će vjerovatno okrenuti oružje prema najozbiljnijoj preostaloj prijetnji – jedni prema drugima.

Sirijske demokratske snage (SDF), u kojim dominiraju Kurdi i uz podršku SAD-a, bez problema su protjerivale džihadističku grupu, a raniji primjeri ukazuju na to da će Kurdi dozvoliti režimu i njegovim državnim institucijama postepen povratak u Raqqu i početak pružanja osnovnih usluga. Zauzvrat, SDF bi pružao neophodnu sigurnost područja. Međutim, ovo djelimično prepuštanje grada režimu tek je privremeni brak iz koristi.

Naredna kritična faza bit će ponovno osvajanje strateški važnog Deir Ezzora, posljednjeg velikog gradskog središta u Siriji pod kontrolom ISIL-a. Sirijski režim i njegovi saveznici osigurali su sebi pozicije s kojih se mogu probijati kroz grad i preuzeti ga iz ISIL-ovih ruku što bi režim približilo i granici s Irakom – važnom cilju Irana, njegovog glavnog saveznika.

Ovo se vjerovatno neće svidjeti američkoj administraciji koja sada želi aktivno minimizirati utjecaj Irana. SAD, ipak, na raspolaganju ima nekoliko opcija. Eliminacija ISIL-a iz istočne Sirije jedino se može ostvariti osvajanjem Deir Ezzora, a SDF će teško ući u grad sve dok su jedinice Slobodne sirijske vojske u južnoj Siriji nedovoljno jake da pokrenu tako veliku ofanzivu – tako režim i njegovi saveznici ostaju jedina praktična opcija. Dalje, Iranci su dobro pretpostavili da se SAD neće upuštati u potpuni sukob s režimom oko ovog pitanja.

Samim tim, u neposrednom ishodu poraza Islamske države u istočnoj Siriji, kao pobjednici će isplivati sirijski režim i njegov saveznik Iran. Sadašnji dogovor s Kurdima u gradovima poput Raqqe i Manbija je trenutno u svom najboljem izdanju i na kraju će se slomiti što će dovesti do trajne nestabilnosti i neizvjesnoti u regiji.

Malo je vjerovatno da će ISIL imati ikakve operativne sposobnosti u Siriji u prvim rezultatima aktuelne kampanje, a sveprisutni izazovi podjela i regionalne dinamike potvrđuju da će razbuktale etničke i sekatške tenzije i dalje potpirivati ekstremizam i na koncu omogućiti reinkarnaciju Islamske države u drugom obliku kako u Siriji tako i u Iraku.

/Amr al-Azm je profesor historije na univerzitetu Shawnee u Ohioju i član sirijske opozicije./


Iračke igre moći su tek početak

Piše: Renad Mansour, thebosniatimes.ba

Mnogim Iračanima, razaranje Mosulovog znamenitog minareta al-Hadba značilo je poraz ISIL-a u Iraku. Baš ispod ovog minareta je Abu Bakr al-Baghdadi proglasio svoj „halifat“ – i sada ga je uništila džihadistička organizacija kada su se približile Iračke sigurnosne snage. Ipak, narav ovog poraza, i izvjestan put Iraka „nakon islamske države“, ostaju nejasni.

Iako je njeno vrijeme isteklo, ISIL će i dalje postojati. Restrukturirana organizacija koja ne kontrolira teritorij predstavlja nove izazove. U vojnom smislu, grupa se okreće gerilskom ratovanju, uključujući napade na civile u gusto naseljenim područjima Iraka. Za razliku od ranije, na raspolaganju ima dosta resursa i usvaja mafijašku taktiku, pere ogromne rezerve novca kroz naizgled zakonite poslove uključujući lijekove i razmjenu valuta. Sve donedavno, to je također uključivalo i prodaju iračkih dinara i kupovinu američkih dolara preko Centralne banke Irana.

Prikriveni sukobi među mnogim iračkim političkim snagama također će dobiti na važnosti kada nestane zajednički cilj – poraz ISIL-a. Postojeći sporovi oko zemlje u sjevernom Iraku doći će do tačke ključanja: vodstvo Iračkog Kurdistana, šiitske arapske i turkmenske paravojne grupe uz jedinice Narodne mobilizacije (PMF), lokalne političke vođe, sunnitski arapski plemenski borci i regionalni akteri nadmetat će se za veći utjecaj u ključnim tačkama poput Kirkuka, sjevernog Ninveha i pograničnog područja Iraka i Sirije.

U Baghdadu, unutaršiitska borba za vlast između premijera Haidera la-Abadija, bivšeg premijera Nourija al-Malikija i šiitskog imama Muqtade al-Sadra također će izaći na vidjelo. Američka i iranska politika se ovdje razilaze: Teheran će raditi na tome da osnaži svoje saveznike od povjerenja, uključujući Malikija i starije vođe PMF-a poput Hadija al-Amerija, Qaisa Khazalija i Abu Mahdija al-Muhandisa. Za to vrijeme, Washington se fokusira na jačanje Abadijeve moći. Još važnije, takmičenje između Abadija, Malikija i Sadra potpiruje sve ogorčeniji narod koji sada vjeruje da je korupcija, a ne sektaštvo, u korijenu Islamske države.

Da bi se Irak nosio s ovim izazovima, mora ojačati lokalne i federalne državne institucije kako bi se izborile sa nasilnim nedržavnim akterima i postigle novi dogovor i podjelu moći. Tek tada se država može uhvatiti u koštac s problemima oko uspona ISIL-a, a trenutne vojneih pobjede može pretvoriti u dugoročne političke dogovore i osigurati da Irak više ne bude mjesto novih sukoba.

/Renad Mansour je suradnik na institutu Chatham House i author novijeg rada “Irak nakon pada ISIL-a: Borba za državu“/

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)