VESELI I TRAČERSKI ŽIVOT VIRGINIJE WOOLF Woolf: Nervni slomovi i Evropa u previranju 1915.

10.07.2017. u 02:14

ESEJ

Nakon više od sto godina od objavljivanja prvog romana Virginije Woolf, rodica poznate spisateljice u njenim dnevnicima i pismima otkriva jednu potpuno drugačiju ženu

Piše: Emma Woolf,thebosniatimes.ba

„Jutros sam izazvala malu svađu s Leonardom kad sam pokušala da skuham doručak u krevetu. Ipak, mislim da će na kraju sve biti dobro, tj. ako se uspijem riješiti ljuski od jaja.“

(13. januar 1915)

Tako je prije sto godina pisala Virginia Woolf, razmišljajući o svom posljednjem domaćinskom eksperimentu. Pokušaj da u krevetu skuha jaja bio je samo uvod u jednu od najgorih godina u njenom životu. Čitajući nedavno njena pisma i dnevnike u Londonskoj biblioteci, otkrila sam jednu vedriju stranu spisateljice modernizma, za koju obično mislimo da je bila ozbiljna, izmučena osoba bez smisla za humor. Virginijin dnevnik i prepiska otkrivaju osjetljivu, perceptivnu mladu ženu, koja je uživala u „trač partijama“ sa svojim prijateljima. Taj period njenog života, januar i februar 1915, bio je zatišje pred buru. Mjesec dana kasnije, doživjela je tako težak nervni slom da je ostatak te godine za nju bio izgubljen.

Nažalost, ti nervni slomovi nisu bili ništa novo. Prvi je doživjela sa 13 godina nakon iznenadne smrti majke. Drugi poslije smrti oca 1904. Treći u 31. godini, manje od godinu dana nakon udaje za Leonarda Woolfa. U periodu od 1913. do 1915. Virginia je nekoliko puta pokušala da se ubije.

PREOKRET

Ipak, 1915. trebalo je da bude dobra godina za nju. Objavila je svoj prvi roman i počela da zarađuje za život od kritika i recenzija. Ona i Leonard su živeli u Richmondu i planirali da osnuju sopstvenu štampariju. Dakle, zašto je onda te 1915. došlo do takvog katastrofalnog preokreta?

Virginia se četiri-pet godina mučila s bezbroj verzija romana „Izlet na pučinu“ - Leonard se sjeća da ga je prerađivala „sa strašću ravnoj mučenju“. Roman je napokon objavljen 26. marta 1915, dan nakon što je Virginia otišla u stacionar, u kojem je ostala narednih šest meseci.

Ponovo sam iščitavala pisma i dnevnike svoje baba-strine u Londonskoj biblioteci - njen otac sir Leslie Stephen bio je direktor biblioteke od 1892. do svoje smrti 1904. Kad mi je bibliotekarka pokazala njen originalni članski karton, shvatila sam da je imala samo 22 godine kad je na kartonu upisala da je po zanimanju „usidjelica“.

Virginijina privatna prepiska je živa i raznovrsna po sadržini - od književnih vrhunaca, preko kućnih niskosti i tračeva o njenim savremenicima i rodbini, često satirična, s ponekom zajedljivom opaskom.


FOTO: Faksimil stranice iz dnevnika Virginie Woolf (Heathcliff Omalley/REX)

RAZVOJ

Dnevnici nude i fascinantan uvid u Virginijin rani razvoj kao spisateljice: „Cijelo jutro sam pisala s beskrajnim zadovoljstvom, što je neobično jer sve vrijeme znam da nema razloga da budem zadovoljna onim što pišem i da ću za šest sedmica ili čak dana to mrziti.“ (6. januar 1915). Ipak, te sumnje liče na uspone i padove koje doživljava svaki pisac, a ne samo žena na ivici nervnog sloma. Prema mišljenju Virginijinih najbližih, završetak rada na „Izletu na pučinu“ bio je glavni razlog njenog nervnog sloma 1915. Dakle, šta je u tom romanu izazvalo takav lom? Postoji mnogo interesantnih paralela između tog romana i Virginijinog života tokom godina kad ga je pisala. Njena junakinja Rachel Vinrace, koja brodom iz Engleske plovi u tropsku južnoameričku džunglu, na tom putovanju spoznaje sebe, što odgovara Virginijinom izlasku iz zaštićenog viktorijanskog djetinjstva provedenog u Južnom Kensingtonu i ulasku u period intelektualnog i seksualnog oslobađanja u Bloomsberryju, gdje se preselila nakon očeve smrti. Isto tako, Rachelini prvi koraci u svijet žene oslikavaju događaje u Virginijinom životu - dok je prerađivala „Izlet na pučinu“, vjerila se, a zatim i udala za Leonarda Woolfa. Nevinost, povređivanje i strah od seksualne bliskosti stalne su mučne teme ovog romana, koji odražava bojazni i njegove junakinje i autorice. Oklijevajući tokom proljeća 1912. da prihvati Leonardovu prosidbu, Virginia se borila da pomiri osjećanje „polovične zaljubljenosti“ u njega sa svojevrsnim gađenjem zbog „seksualnog aspekta toga“. Pišući mu nekoliko sedmica prije nego što su se vjerili, objasnila je šta je sputava: „Kao što sam ti grubo rekla prije neki dan, ja prema tebi ne osjećam strast. Ima trenutaka - jedan od njih je bio kad si me prije neki dan poljubio - kad osjećam kao da sam od kamena.“ Ona je oklijevala ne zato što je premalo osjećala, već možda zato što je previše očekivala. „Mi oboje želimo brak koji je sjajan živi organizam, uvijek živahan, uvijek strastven, a ne mrtav i mlitav kao većina brakova. Mnogo tražimo od života, zar ne?“ (maj 1912).

Rachel Vinrace iskazuje slična osjećanja kad svom budućem suprugu Terrenceu Hewittu kaže: „Cijelog života sam željela nekog kome ću moći da se divim, nekog izuzetnog, velikog i sjajnog. Većina muškaraca je tako mala.“ Kao i Virginia, Rachel se divi svom budućem mužu, ali se plaši onoga što je očekuje kao suprugu. Virginia piše Leonardu: „Ponekad sam ljuta zbog jačine tvoje želje“, a Rachel o muškoj seksualnoj želji kaže: „Ona jeste zastrašujuća, ona jeste odvratna.“

Mnogo je spekulacija o seksualnom aspektu odnosa Woolfovih - da li je u tom braku bilo seksa, da li je ona bila frigidna ili lezbijka? Prije vjeridbe Virginia je Leonardu napisala sljedeće: „Želim sve - ljubav, djecu, avanturu, intimnost, rad.“ Često je prikazivana kao žena bez materinskog poriva, ali izgleda da to nije tačno. Ona i Leonard su se nadali da će imati svoju porodicu. Međutim, bila je suviše labilna za materinstvo.

Virginia je znala da svoj život duguje Leonardu, što potvrđuje pismo koje je 1929. napisala svojoj ljubavnici, čuvenoj Viti Sackville-West: „Da nije bilo njega, odavno bih se ubila u jednom od onih napada bolesti.“

PREVIRANJA

Godina 1915. bila je teška ne samo za Woolfove već i za Evropu, koja je bila u previranju. Iako Virginia nije direktno pisala o ratu, on odzvanja u njenim romanima, posebno u „Jakovljevoj sobi“ (1922) i „Gospođi Dalloway“ (1925). Virginijino protivljenje ratu bilo je tijesno povezano s njenim feminizmom - ona ga je nazivala „nečuvenim muškim izumom“ i još jednim izrazom muškog šovinizma. U „Tri gvineje“ (1938) napisala je: „Glavna muška zanimanja su prolivanje krvi, zarađivanje novca, izdavanje naređenja i nošenje uniformi.“

Virginia je mrzila rat, ali se gnušala i popularnih parola svojih sunarodnika, kao što je bila „Objesite Kaisera“, pa ih je u januaru 1915. u pismu umetniku Duncanu Grantu ovako opisala: „Izgledaju ispunjeni najdivljim i najprljavijim strastima.“ Tu spominje i koncert u Queens Hallu, „gdje je patriotsko raspoloženje bilo tako odvratno da mi je gotovo pozlilo“.

U februaru 1915. Virginia i Leonard otišli su da vide štampariju u Farringdonu. Najzad, 1917. godine osnovali su izdavačku kuću „Hoggart Press“, u kojoj su objavili djela T. S. Elliota, Katherine Mansfield, E. M. Forstera i Sigmunda Freuda, kao mnogih drugih istaknutih pisaca 20. vijeka.

PARTNERSTVO

Šta god da je istina o braku Woolfovih, njihovo partnerstvo bilo je od ogromne važnosti za književnost 20. vijeka. Bez Leonarda malo je vjerovatno da bi Virginia dovoljno dugo poživjela da napiše „Gospođu Dalloway“, „Svjetionik“ i „Talase“, romane koji se danas smatraju uzorima modernizma. Nema nikakve sumnje da je među njima postojala duboka ljubav. Virginijina oproštajna poruka Leonardu, napisana prije nego što se u martu 1941. udavila u reci Ouse, svjedočanstvo je njihove bliskosti: „Želim ti reći da svu sreću u životu dugujem tebi. Bio si beskrajno strpljiv sa mnom i nevjerovatno dobar... Mislim da dvoje ljudi ne mogu biti sretniji nego što smo bili mi.“ Taj oproštaj je tako slikovito nagoviješten u Terrenceovim posljednjim riječima upućenim Rachel na samrti, napisanim 30 godina ranije: „Ne postoji dvoje ljudi koji su ikada bili sretniji od nas.“

Kad je prije 100 godina izašao roman „Izlet na pučinu“, kritika ga je dobro primila, iako je Virginia bila suviše bolesna da bi to znala. U januaru 1915, po povratku iz šetnje pored Temze, napisala je: „Pisanje me sad toliko oduševljava zato što volim da pišem i, iskreno, uopće ne marim šta drugi kažu. U kakav samo okean užasa čovjek mora zaroniti da bi pronašao bisere, ali vrijedilo je.“ Najzad, Virginijino ludilo bilo je dio pisanja, a pisanje dieo ludila. Možda je zbog bisera vrijedilo zaroniti u taj okean užasa.

(TBT, Newsweek.rs)