EKSKLUZIVNO: KAKO JE NASTALA POEMA, A KAKO ORATORIJ 'SREBRENIČKI INFERNO' Latić: Ljudi su se pitali kako mi nejmamo poemu poput Goranove 'Jame'

12.07.2017. u 07:48

INTERVIEW

Nakon što je moj brat Nedžad objavio moju poemu, ja sam tu svoju knjigu dao Gradi Gojeru, koji ju je pročitao za jednu noć, a ujutro me probudio rekavši: “Maestro, idemo na scenu, ovo ne smije ostati samo na papiru!“ Gojer je odnio moju poemu Đeli, koji je bio potresen i koji je odlučio da se, kako je rekao, „oduži svojoj Bosni i njezinim žrtvama.“


FOTO: Latić (Screenshot, OBN)

TBT: Kako je nastala poema, a kako oratorij „Srebrenički Inferno?“

LATIĆ: Bismillahi'r-Rahmani'r-Rahim: Kao što znate, poemu sam napisao ja, a muziku za oratorij maestro Đelo Jusić. Tekst i muzika u oratoriju –slično kao u operi, koja, osim glasonoše, ima i glumce, pa, dakle, i glumu, likove, kompleksnu radnju, dijaloge... na sceni – srastu jedno uz drugo. Dugo godina nas nekoliko bh. bošnjačkih pjesnika je šutjelo, zanijemjelo pred genocidom ne samo u Srebrenici, nego u cijeloj Bosni..., a ljudi su se pitali kako je moguće da su partizani imali „Jamu“ Ivana Gorana Kovačića, i druge potresne poeme, a mi nejmamo nikoga da umjetnički obilježi ovaj genocidni pohod na našu državu i naš narod. Bilo me je stid, osjećao sam da izdajem svoje pjesničko pozvanje, da sam dužan svim našim žrtvama, uostalom, kao i svi bh. umjetnici. Na ulici me je susreo jedan naš aktivist, iz tadašnje SDA, i u lice mi rekao da od mene i Sidrana očekuje da progovorimo..., a Bog je dao da sam tih mjeseci iznova čitao Dantea, i poslije susreta sa ovim našim čovjekom, navečer sam progovorio..., i nisam se zaustavio dok nisam završio svoju poemu..., ako sam je završio, ako ju je moguće završiti..., i to sve u tercinama u kojima je, kao što znate, napisan najveći spjev u evropskim jezicima... Nakon što je moj brat Nedžad objavio moju poemu, ja sam tu svoju knjigu dao Gradi Gojeru, koji ju je pročitao za jednu noć, a ujutro me probudio rekavši: “Maestro, idemo na scenu, ovo ne smije ostati samo na papiru!“ Gojer je odnio moju poemu Đeli, koji je bio potresen i koji je odlučio da se, kako je rekao, „oduži svojoj Bosni i njezinim žrtvama.“

TBT: ­Kako Vi kao pjesnik gledate na ovo Đelino muzičko djelo?

LATIĆ: Ja nisam muzički stručnjak, ali od prvog dana kada sam prvi put čuo prve taktove ove Đeline kompozicije, do danas, za mene je to najpotresnija muzika koju sam ikada čuo. Poredim Đelin oratorij sa muzikom Varšavskoga geta; svi Jevreji svijeta, čim čuju prve taktove toga „oratorija“, nađu se u Varšavskom getu – kao što se mi svaki put kada čujem prve taktove i riječi Srebreničkog Inferna, nađemo ne samo u Potočarima, nego u paklu (lat. inferno) kroz koji su prošla naša ubijena braća i sestre i oni koji su ga preživjeli. Veoma, veoma žalim što niko iz ove države, osim gdina Alije Behmena, dok je bio gradonačelnik našega Grada, ni jednim gestom nije iskazao zahvalnost maestru Jusiću na njegovom historijskom djelu. Prije šest godina zajedno smo bili u Potočarima 11.jula, vjerujte mi da niko nije prišao ni da poselami Đelu. Dapače, ima bošnjačkih munafika koji se bore protiv našeg djela, dakle i protiv nedužnog Đele, kada pokreću hajke na mene, jer ti hajvani ne znaju da je oratorij prvenstveno muzičko, pa tek onda pjesničko djelo...

TBT: Ko su ti krugovi i kako se to oni bore protiv vašeg djela koga slavi čitava Bosna i Hercegovina i svi Bošnjaci svijeta?

LATIĆ: Na žalost, to su krugovi iz vrha Islamske zajednice, onaj krug sa moga Fakulteta islamskih nauka koga sam nazvao „socijalističkim strojem“, i neki pojedinci iz Srebrenice, koji se javno gnušaju „Džemine kuknjave“ i koji svake godine pokušavaju da skinu „Inferno“ sa programa u Potočarima... A pretprošle godine, kada je predsjednik Republike Slovenije, gosp. Pahor, čak u ime tijela EU, pozvao nas, sa Omladinskim horom iz Zenice, u Ljubljanu i zamolio da maestro Đelo Jusić dirigira izvedbom „Inferna“ u glavnom gradu ove prijateljske zemlje, pred slovenskim državnim Simfonijskim orkestrom, tamošnji muftija Nedžad Grabus, inače potrčko Enesa Karića i Hilme Neimarlije, samozvanih vlasnika današnje Islamske zajednice, zabranio je izvođenje „Inferna“ u Ljubljani zbog mojih navodnih „ispada“ protiv Islamske zajednice, pa je predsjednik Pahor morao da to izvođenje premjesti u Narodno gledališče u Mariboru. Bio sam šokiran i, ni kriv ni dužan, stidio se i Đele, i predsjednika Pahora, i maestra Miljenka Karovića  i Omladinskog hora Zenica, žalio se reisu Kavazoviću na ponašanje ovog njegovog barbarina u Sloveniji, ali – ništa nije moglo pomoći. Malo kasnije, iz Srebrenice su stigle laži kako smo ja i Đelo „skupi“, kako tražimo novac i sl. Ni Đelo, ni ja, čak, koliko znam, ni gdin Miljenko, nikada nismo ni zatražili, niti uzeli, niti bismo željeli uzeti, dinara za ovo naše djelo, niti smo mi to djelo stavili u program prilikom obilježavanja Dana genocida..., ali, eto, trpimo uvrjede zbog njega.


FOTO: Jusić (Screenshot You tube)

TBT: U nedavnom intervjuu maestro Jusić kaže da bi to djelo trebalo snimiti na CD...

LATIĆ: Nas dvojica se godinama borimo za to da Majke Srebrenice i Žepe, Predsjedništvo i sva državna tijela i nevladine organizacije dobiju profesionalni snimak ovog oratorija, ali do danas – bezuspješno. Ja sam čak zamislio – i izvršio dobre pripreme za to sa našim ambasadorima i drugim osobljem u UN-, našim odjelom UNESCO-a u Italiji, s našim ljudima uBelgiji..., sa nekim parlamentarcima u Evropskom parlamentu, čak je i gđa Eshton, dok joj je trajao mandat, oduševljeno bila za to, obećala svu svoju pomoć... - da Đelo dirigira na koncertu koji bi se izveo u Briselu ili Strasburu, pred najvećim evropskim i našim političkim, vjerskim i drugim autoritetima i da taj koncert uživo prenose sve nacionalne televizije svih onih zemalja koje su prihvatile 11. jul kao dan sjećanja na genocid nad našim narodom..., i stvari bio doveo do kraja, išao kod predsjednika Izetbegovića, molio ga samo da, kao predstavnik naroda nad kojim je izvršen genocid, bude pokrovitelj ovoga koncerta, ali, nažalost, on mi je samo hladno odgovorio da „on nije za toga, neka to drugi urade ako hoće“ i u sličnom tonu... Zanijemio sam, ne znam kako sam izišao iz zgrade Predsjedništva... Nikad mu to neću halaliti, ni njemu, ni toj bošnjačkoj nacionalnoj sramoti zvanoj „muftija Nedžad Grabus“, ni „socijalističkom stroju“ sa Fakulteta islamskih nauka, ni onim smradovima iz Srebrenice! A svima su im puna usta genocida i Srebrenice!

 

(TBT, Razgovarao Ajdin Latić)