TALASASTE ZLATNE DINE U ZEMLJI IZLAZEĆEG SUNCA: Kako u Japanu nastaju skulpture od pijeska

10.07.2017. u 02:13

PANORAMA

Tokom protekle decenije skulptori bi se ovdje, u jedinom unutrašnjem pješčanom muzeju na svijetu, svake godine skupili na dvije nedjelje da predstave izložbu nevjerovatno zapetljanih živih slika, izrađenih od oko 3.000 tona pijeska

FOTO: (Profimedia)

Totori, zabačeno mjestašce na zapadnoj obali Japana, nerijetko se definiše onim što mu nedostaje.

Broj stanovnika ovdje je manji nego u bilo kojoj drugoj prefekturi u zemlji. Nijedan brzi voz ne prolazi ovuda. Po privlačenju turista, na 39. je mjestu od 47 prefektura.

Ali ono što Totori ima u izobilju jeste pijesak: talasaste zlatne dine ovdje se prostiru 15 kilometara niz obalu, toliko veličanstvene da su pretvorene u nacionalni park.

Tokom protekle decenije skulptori bi se ovdje, u jedinom unutrašnjem pješčanom muzeju na svijetu, svake godine skupili na dvije nedjelje da predstave izložbu nevjerovatno zapetljanih živih slika, izrađenih od oko 3.000 tona pijeska.

Ove godine, 19 umjetnika iz zemalja poput Kanade, Kine, Italije, Holandije i Rusije, doputovalo je u Totori da uradi skulpturu na temu Sjedinjenih Američkih Država. Neke od ranijih tema bile su Afrika, Rusija i Južna Amerika.

Radeći po devet sati dnevno, umjetnici su, između ostalog, izvajali Maunt Rašmor, siluetu Njujorka na liniji horizonta, predimenzionirane biste Ele Ficdžerald i Luja Armstronga, scene iz zlatne groznice i potpisivanja Deklaracije o nezavisnosti.

U trenutku kada populacija Japana opada, zvaničnici Totorija žele da privuku više stranih turista, a muzej ima centralnu ulogu u njihovim naporima.

Oni koji prate lokalni turizam priznaju da je udaljenost Totorija izazov, ali kažu da su predlagali da se posjetiocima dozvoli da posmatraju umjetnike dok rade, ili da čak pomažu u rušenju skulptura kada se izložba završi.

Ovaj pješčani muzej osnovan je 2006. godine kada je grad Totori odlučio da iskoristi blizinu pješčanih dina.

Iako su dine zaštićene kao nacionalni park, grad je sačuvao zalihe iskopanog pijeska kada se između dina prije desetak godina gradio put.

"Privlačnost pješčanih skulptura je u njihovoj krhkosti", kaže Jošihiko Fukazava, gradonačelnik Totorija. "Sve u nekom trenutku nestanu, razobliče se ili uruše."

Cijeniti i njegovati tu prolaznost, dodao je, to je "japanska vrlina".

Grad je potrošio pet i po miliona dolara na prilagođenu zgradu u kojoj će na 2.000 kvadratnih metara izložbenog prostora skulpture biti postavljene sve do decembra, dok ih buldožeri ne rasture u gomile pijeska koji će se koristiti sljedeće godine.

Godišnje muzej posjeti manje od 500.000 ljudi. Poređenja radi, snježni festival u Saporou, na Hokaidu, svake godine posjeti dva miliona.

Za umjetnike ova ustanova, najfiniji pijesak i prilika da sarađuju sa vrhunskim svjetskim skulptorima čine Totori jednim od najcjenjenijih mjesta za izradu pješčanih figura.

"Ne postoji mjesto poput ovog nigde na svijetu", kaže Džon Vudvort (50) iz Teksasa.

Kacuhiko Čaen, umjetnički direktor muzeja, nada se da će Totori doprinijeti etabliranju pješčane skulpture kao legitimne umjetničke forme.

"Bilo je teško pješčane skulpture posmatrati kao umetnosti", rekao je. "Ljudi misle da je to nešto čime se djeca bave na plaži, ili hobi."

Dvije nedjelje pre nego što je izložba otvorena sredinom aprila, umjetnici su izrezbarili pijesak lopatama, dlijetima, noževima, skalpelima, zidarskim i baštovanskim alatima. Nerijetko djeluju kao da ispituju granice fizike dok detaljno rezbare lica ili delikatne pejzaže. Da bi pijesak zadržao oblik ne koriste ništa osim vode, ni lijepak, ni šelak.

A pijesak ponekada ne sarađuje. Sedam dana prije nego što je trebalo da skulpture po raspredu budu gotove, umjetnici koji su radili na holivudskoj sceni otkrili su tanušnu pukotinu na glavi Lusil Bol.

Morali su da sa glave figure srežu nekoliko kilograma pijeska i preko noći ostave ventilatore kako bi se što brže osušio. Dio dizajna također je izmijenjen kako bi se napravila bolja potpora za Lusilin vrat.

"Pijesak je svuda u svijetu drugačiji", kaže Danijel Dojl (43), irski umjetnik. "Ako pođete sa nekom idejom i pokušate da pijesak nadgrade da se ponaša onako kako vi želite, njega možda uopšte neće biti briga."


(TBT, NYT)