BIVŠI BRITANSKI AMBASADOR Roberts: Milošević mi je priznao: Bio sam glupa, tvrdoglava budala...

10.07.2017. u 02:13

REGIONAL

Nekadašnji britanski diplomata svjedoči da je Milošević u isto vrijeme bio i piroman i vatrogasac. Otkriva o čemu je razgovarao s Mladićem, Karadžićem, Dobricom Ćosićem, Vukom Draškovićem...

FOTO:Roberts (Foreign and Commonwealth Office/ Flickr)

Ne dešava se često da neka knjiga doživi uspjeh i privuče veliku pažnju tek nekoliko godina nakon objavljivanja. Upravo to je slučaj sa knjigom „Razgovori s Miloševićem“ ser Ajvora Robertsa, britanskog ambasadora (najprije otpravnika poslova) u Beogradu od 1994. do 1997. godine. Izvorno objavljena 2012, knjiga je tek početkom ove godine imala promociju izdanja na engleskom.

Robertsova sjećanja na bezmalo četiri godine provedene u turbulentnoj Srbiji prepričavaju se kako na najvišim mjestima tako i među „običnim“ ljudima širom svijeta. I to s razlogom. Jer knjiga zaista vjerno odslikava Srbiju i krnju Jugoslaviju devedesetih godina, te njene ključne političke aktere.

Robertsovi susreti sa Slobodanom Miloševićem, Vukom Draškovićem, Milanom Milutinovićem, Dobricom Ćosićem, Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem više su nego vjerno svjedočanstvo o jednom vremenu o kojem još ni historija nije dala svoj konačan sud. Zato ga treba čitati pažljivo, jer nam i te kako može pomoći da bolje shvatimo ono što nam se dešavalo zloglasnih devedesetih, koje ovaj ugledni britanski diplomata opisuje kao „najtežu deceniju srpske historije od 14. vijeka“.

Vrijeme najveće depresije

Roberts je karijerni diplomata i u britanskoj diplomatskoj službi radio je od 1968. do 2006. Osim u Jugoslaviji, kao ambasador Velike Britanije bio je i u Rimu i Dablinu, a službovao je i u Libanu, Parizu, Luksemburgu, Kanberi, Vanuatuu i Madridu. Od 2006. je predsjednik Triniti koledža.

U Beograd je, početkom 1994. godine, stigao u nimalo sjajnom trenutku - ugled Srbije u svijetu je veoma loš, Jugoslavija je pod teretom međunarodnih sankcija, predsjednik Slobodan Milošević ima ogromnu moć, narod je potpuno osiromašen... Uz to, rat u Bosni još nije završen, a i situacija na Kosovu se svakim danom dodatno komplikovala.

Roberts danas ocjenjuje da je to bilo vrijeme najveće depresije.

„Ulice su bile prazne. Nije bilo goriva, pa je funkcionisala tek polovina javnog prijevoza, hiperinflacija je dostigla apsurdan nivo... To je bila najgora inflacija u historiji, što je dovelo do toga da pacijenti umiru u bolnicama, jer nije bilo grijanja, a također su zatvarane i pekare i mesare. Bilo je teško živjeti među ljudima koji toliko očajno pate i koji su, u većini slučajeva, bili nevine žrtve politike jugoslovenske/srpske vlade.“

Govoreći o Slobodanu Miloševiću, s vremenske distance od skoro dvije i po decenije, naš sagovornik ističe da se uloga nekadašnjeg predsjednika Srbije i Jugoslavije može tumačiti samo u veoma negativnom smislu. Smatra da je Milošević - uz hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana - zapalio požar u bivšoj Jugoslaviji.

„Od toga da je bio jedna od najpopularnijih ličnosti u Srbiji još od cara Lazara, Milošević je postao jedna od najomraženijih. Na kraju je Srbija izgubila sve ratove u tom periodu - od Slovenije do Hrvatske, od Bosne do Kosova. Niko u historiji Srbije nije imao tako katastrofalan učinak... Kada je Miloševićev san da bude novi Tito ispario, počeo je sebe da vidi kao lidera svih Srba u velikoj Srbiji. Kada je i ta slika počela da blijedi, on se predstavljao kao neko ko će biti međunarodni mirotvorac. Kao što je jedan njegov biograf opisao, Milošević je u isto vrijeme bio i piroman i vatrogasac.“

Milošević je tokom devedesetih imao nekoliko prilika za mir, koje je, nažalost, propustio. Da ih je iskoristio, historija Balkana bi, nesumnjivo, bila znatno drugačija.

„Jedan od njegovih propusta bio je taj što, poslije odlaska Slovenije i Hrvatske iz SFRJ, nije uspio da ubijedi Aliju Izetbegovića da prihvati mjesto premijera federacije kako bi ubijedio bosanske muslimane da nemaju čega da se plaše ako ostanu u Jugoslaviji, čak iako Srbi budu dominantni igrači. Druga, veća greška bila je ta što nije uspio da ubijedi skupštinu na Palama da prihvati Vens-Ovenov plan u maju 1993. Da je ovaj plan bio prihvaćen i primijenjen, čak i uz veoma mlaku podršku Amerike, rat bi bio završen dvije godine ranije i nikad se ne bi dogodilo onakvo krvoproliće, uključujući, naravno, i masakr u Srebrenici“, kaže Roberts za Newsweek.


FOTO: Milošević, Izetbegović, Tuđman (Profimedia)

Balkanski kasapin

Miloševićev imidž balkanskog kasapina stvorio sam, naravno, u sebi prije dolaska u Beograd 1994. godine, prisjeća se Roberts u knjizi „Razgovori s Miloševićem“.

„Međutim, iza neminovno pojednostavljene slike pojavila se složenija i često paradoksalna figura. Osjećao se, na primjer, neprijatno u masi - što je bilo iznenađujuće s obzirom na način na koji je stekao slavu - i gotovo nikada se nije pojavljivao na javnim mjestima. Isto tako se malo interesovao za pompu i zvanične formalnosti, iako je tokom nekoliko mojih posljednjih nedjelja u Beogradu pred njegovom rezidencijom mogao da se vidi gardista u paradnoj uniformi, što nije viđeno još od Titovog vremena. U suštini je bio nezainteresovan za spoljašnji sjaj vlasti - interesovalo ga je samo ono konkretno“, navodi on.

Sjeća se da mu je podsekretar u Londonu rekao, prije nego što je krenuo za Beograd, da je na jednom sastanku u Briselu sa evropskim ministrima spoljnih poslova, u decembru 1993, iz Miloševića „curila moć“. „Međutim, na prvom susretu (bio je prisutan i britanski ministar spoljnih poslova Daglas Hog, prim. nov.) nije imalo smisla razmišljati ni o opasnosti, ni o moći. (...) Prvi susret i upoznavanje s ‘najopasnijim čovjekom Evrope’ (tako je Milošević opisivan u Guardianu, prim. nov.) nisu me uopšte impresionirali. Djelovao je više tromo nego dominantno; puštao je da se razgovor odvija dugo, ne pokušavajući da ga usmjeri...“

Slobodan Milošević, „neprikosnoveni autokratski vođa“ Srbije, a potom i nove krnje Jugoslavije duže od deset godina, bio je svakako, ocjenjuje Roberts, jedan od najzahtjevnijih diplomatskih i vojnih izazova za diplomate, državnike i generale. Svi oni su ga češće shvatali pogrešno nego pravilno.

„Iako je bio predsjednik u najtežoj deceniji srpske historije od 14. vijeka, uspijevao je da se održi na vlasti, često se i agresivno suprotstavljajući usaglašenoj volji međunarodne zajednice.“

Nož u Stambolićeva leđa

Roberts posebno ističe ulogu koju je na početku uspona Slobodana Miloševića imao Ivan Stambolić.

„Dok je studirao pravo, Milošević se sprijateljio sa čovjekom za čiju će karijeru vezati sopstvenu u sljedećih 15 godina. Ivan Stambolić je bio pet godina stariji od Miloševića i pošto se upisao na studije iz redova radničke klase, odmah je usmjerio pažnju na građenje političke karijere. (...) Stambolić nije bio samo Miloševićev politički mentor; bio mu je i blizak lični prijatelj, koji je bez rezerve delio političko i poslovno iskustvo s njim. (...) Miloševićeva konačna izdaja prijatelja i zaštitnika odlično je dokumentovana. Pošto je u aprilu 1987. poslat na Kosovo da predstavlja partiju i čuje pritužbe sa obje strane o pogoršanju situacije u pokrajini, Milošević je iskoristio glavnu binu čuvenim pozivom Srbima sa Kosova da ostanu na Kosovu ‘zbog predaka i potomaka’ i obećanjem: ‘Niko ne smije da vas bije.’ Godinu dana poslije prvog javnog pojavljivanja na Kosovu, postao je najpopularnija ličnost u živom srpskom pamćenju.“

Osvrće se i na čuvenu Osmu sjednicu Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, održanu septembra 1987, na kojoj su Miloševićeve pristalice pokrenule svoje snage i izolovale Stambolića.

„Ispostavilo se da predsjednik Srbije (u to vrijeme je bio Stambolić, prim. nov.) nije pribjegao tradicionalnim političkim lukavstvima, kao da nije vjerovao da njegov najbliži prijatelj može da upotrebi nož. Kasnije se sjećao: ‘Kada vam neko gleda u leđa 25 godina, razumljivo je da u nekom trenutku poželi da vam zabije nož. Mnogi ljudi su me upozoravali, ali ja nisam prihvatao.’“

S Miloševićem u četiri oka

U sjećanju britanskog diplomate je do detalja ostao njegov prvi privatni sastanak sa Slobodanom Miloševićem. Do susreta u četiri oka - kojem je na neki način kumovao profesor i političar Nikola Koljević - došlo je u nimalo bezazlenom trenutku - u mirovnom procesu se bilo stiglo do kritične tačke, na Pale uopšte nije uticala blokada na Drini, Mladić je napadao zaštićenu zonu Bihaća, a razgovori o okončanju rata, ili čak o prekidu vatre, djelovali su iluzorno.

„Kao što ću kasnije otkriti, svi takvi mali sastanci održavali su se u Miloševićevim kancelarijama na prvom spratu; bio je to niz od tri međusobno povezane sobe, sa čekaonicama desno, kancelarijom njegovog ličnog sekretara u sredini i njegovom kancelarijom lijevo, iz koje se dalje išlo u druge prostorije koje su se mogle koristiti za obroke. Njegova kancelarija je bila velika i klasična. Nije bilo televizije ili nekih drugih drangulija. Veliki sto sa relativno malo hartije za rad - Srbija svakako nije bila autokratija koja počiva na papiru - i velika fotografija njegove supruge na zidu lijevo od stola. Milošević me je ponudio da sjednem u jednu od četiri ili pet fotelja koje su bile razmještene oko okruglog staklenog stola, na kojem je stajao veliki časovnik. Uprkos očiglednim pokazateljima, on je rijetko ostavljao utisak da mu se naročito žuri. Formalno oslovljavanje ostalo je sačuvano: gospodine predsjedniče, gospodine Roberts. Ponudio mi je uobičajeno: kafu, voćni sok ili šljivovicu.“

Mira Marković sijala strah u narodu

„Uticaj Mire Marković na Slobodana Miloševića je legendaran i, po mom osjećaju, bio je samo štetan“, ocjenjuje diplomata. Markovićeva je svog supruga držala u šaci, iako je on bio potpuno racionalan, a ona sva u vlasti ideologije. U vezi sa svim važnim stvarima Milošević se devedesetih konsultovao s Markovićevom, pod njenim uticajem počet će da okreće SRJ prema Istoku, dok će mu uzori u jednom trenutku postati Kina i Sjeverna Koreja.“

„Imao je veoma malo bliskih prijatelja. Odbacivao je kolege i prijatelje kada bi poslužili svojoj svrsi, ali ih je uklanjao na način koji ih je obično sprečavao da mu naškode. Jedinog pravog prijatelja imao je u svojoj supruzi. Lord Oven je isticao paradoks da projugoslovenska antinacionalistkinja Mira Marković živi sa čovjekom ‘za koga se veruje da je glavni vinovnik raspada Jugoslavije’. Ona je rekla Dejvidu Ovenu i njegovoj supruzi da shvata da Milošević nije uspio da ih ubijedi da nije nacionalista. ‘Reći ću vam zbog čega nije nacionalista. Nikada se ne bih udala za njega ili ostala s njim u braku da je nacionalista.’ Miloševićevo poštovanje njenih stavova sve više je iz njegovog kruga isključivalo sve one koji su naginjali ka zapadnom liberalizmu. Njeni činovnici su bili, s njene tačke gledišta, ideološki zdravi i često su bili odaniji njoj nego njenom mužu. Stalno ih je unapređivala na uticajna mjesta, tvrdeći da su, za razliku od njegovih ljudi, oni pravi vjernici. Zbog moći i štetnog uticaja na muža, ona je sijala strah u narodu“, piše Roberts u svojoj knjizi.

Potom prepričava jednu šalu - mada bi se, gledano s ove distance, reklo da nije isključeno da je to istinita priča - koja je svojevremeno kružila srpskom prijestonicom.

„Beogradom je kružila šala o tome kako su se Milošević i njegova žena nalazili u kolima kada su ona ostala bez goriva. Iako je, zbog sankcija, vladala akutna nestašica benzina, Mira je ubijedila prodavca na benzinskoj stanici da napuni njihova kola. Kada ju je on upitao ko je prodavac, ona je odgovorila: ‘Moja prva ljubav.’ ‘Dakle’, uzvratio je Milošević, ‘da si se udala za njega, bila bi žena prodavca benzina.’ ‘Ne’, rekla je Mira, ‘da sam se udala za njega, on bi bio predsjednik Srbije’ (navedeno i kod Slavoljuba Ðukića u knjizi „Milošević i Marković“)“.

Milošević: Evo gdje sam griješio

Oproštajni susret Robertsa i Miloševića 1997. bio je i prilika da se sumira pređeni četvorogodišnji put, koliko je ovaj Britanac proveo u Beogradu. Upitan šta su njegove greške, Milošević je Robertsu odgovorio da je sigurno mnogo griješio, ali da nije pravio katalog grešaka. „Ako imam jedno opšte osjećanje, onda je to da sam previše vjerovao ljudima.“

„Sačuvavši ozbiljan izraz lica, vratio sam ga u prve dane na funkciji. Milošević je rekao da je bio nevjerovatno proamerički čovjek u početku. SAD su bile apsolutno odlučno protiv raspada Jugoslavije. Dobro je poznavao SAD i Amerikance iz svoje ranije bankarske inkarnacije i u Americi se lijepo osjećao. Zato je bio pomalo šokiran kad je shvatio da su se Amerikanci okrenuli protiv njega. Jedna od njegovih najvećih ličnih grešaka bila je svađa sa američkim ambasadorom Vorenom Cimermanom. Na 600. godišnjicu Kosovskog boja, u junu 1989, Milošević je organizovao veliki miting u Kosovu Polju, na kojem su bila rukovodstva svih republika, cijeli diplomatski kor i predstavnici centralne i lokalnih vlasti. Jedini uglednici koji nisu prisustvovali bio je novopostavljeni Cimerman i još nekoliko predstavnika zemalja koje je on natjerao da bojkotuju ovaj događaj. Zato je Milošević odlučio da ne primi Cimermana. Tako se nisu sreli duže od godinu dana. Milošević je rekao, ovako iz retrospektive, da se ponio kao ‘glupa, tvrdoglava budala’. (...) To je bio najsamokritičniji komentar koji sam ikad čuo od Miloševića.“


(TBT, Newsweek.rs)