PREVRTLJIVA VANJSKA TURSKA POLITIKA: Između islamizma i pragmatizma

08.07.2017. u 02:00

ANALITIKA

Prevrtljiva vanjska politika iz Ankare sada izgleda kontradiktorna – brani Erdoganove panislamističke partnere dok u isto vrijeme radi s njihovim rivalima.

FOTO: (Recep Tayyip, Khalid bin Mohammed al-Attiyah/Reuters)

Konstantan pad Turske u autoritarijanizam pod vodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana popraćen je ekscentričnom vanjskom politikom. Od dolaska na vlast 2002., Erdogan kombinira neoosmansku retoriku kod kuće sa panislamističkim ambicijama u inozemstvu, patronizirajući Muslimansko bratstvo na globalnom nivou i, u novije vrijeme, podržavajući džihadiste posrednike u Siriji. Ipak, promjene među domaćim saveznicima i neuspjesi vanjske politike onemogućili su sposobnost diktatora da se vodi samo ideološkim principima. Posljedične tenzije – između Erdoganovog islamističkog entuzijazma i njegovog isforsiranog pragmatizma – pomažu da se objasni šarolika politika iz Ankare na Bliskom istoku i šire.

Faze promjene

U zadnje četiri godine Erdogan je preživio dva pokušaja njegovog zbacivanja: korupcijski skandal 2013. i krvavi pokušaj puča prošle godine. Gulenisti, Erdoganov najbliži politički suradnik između 2002. i 2013., odigrali su ključnu ulogu u oba slučaja. Opako neslaganje u redovima turskog vladajućeg bloka je doveo do toga da Erdogan sprovede čistku među političkom i birokratskom elitom u zemlji, zamijenivši guleniste ultranacionalistima. Za to vrijeme, neuspjeh pokušaja iz Ankare da se riješi sukob sa kurdskim grupama 2015. i uspon džihadističkih grupa u susjednoj Siriji doveo je do periodičnih terorističkih napada u Turskoj i velikog broja žrtava. Kao rezultat, i turski narod i njihov vođa postaju sve više paranoični i nacionalistički raspoloženi.

Susjedstvo u Turskoj se također transformira. Muslimansko bratstvo – grupu koja je djelovala vladajućom tokom Arapskog proljeća sada su zagriženi neistomišljenici izgurali na margine bliskoistočne politike – poimenice, Saudijska Arabija i Sissijev Egipat. Sadašnja kriza u Zaljevu, koja je kulminirala koordiniranim diplomatskim napadom na Katar, glavnim saveznikom Bratstva pored Turske, još je jedna nedaća političkog islama. Od 2013. Odnosi Turske sa Egiptom i Libijom su neprijateljski, a sa blokom kojeg predvodi Saudijska Arabija, napeti. Frakcije koje podržavaju Turska i Katar i dalje vode posrednički rat protiv snaga u Libiji koje podržavaju Egipat i UAE. Erdoganova svesrdna podrška Kataru u najnovijoj krizi samo će dodatno izolirati Tursku na Bliskom istoku.

Najveća briga u Ankari sada je susjedna Sirija. Kako se zemlja našla u građanskom ratu, područja s kurdskom većinom zadržala su autonomiju pod vodstvom Stranke demokratskog saveza (PYD), ogranka Kurdistanke radničke partije (PKK), terorističke organizacije koja vodi 40-godišnju pobunu protiv Turske. Uspon džihadističkih militanata, uključujući ISIL, u međuvremenu je naveo jedinice za odbranu PYD-a da se zaštite šireći svoju kontrolu van sirijskih kurdskih regija u gradove s arapskom većinom. Kako smatra Ankara, političko i vojno napredovanje Rojave, kako se naziva samoupravna kurdska državica u sjevernoj Siriji, je nemila inspiracija za Kurde na turskoj strani granice. Turska sigurnosna birokratija, međutim, vidi Rojavu kao leglo PKK-a i samim tim, egzistencijalnu prijetnju Turskoj.

Nacionalistički zaokret

Sve veći antagonizam prema Kurdima u Turskoj, kao i opasnost koju Rojava predstavlja za tursku državu, podudario se s pojavom nove egzistencijalne prijetnje Erdoganovoj autokratskoj vlasti  u vidu prošlogodišnjeg pokušaja puča. Puč je samo pojačao rizike predsjedničkog raskida s gulenistima i natjerao Erdogana da se okrene turskim ultranacionalistima, relativno sekularnom i sigurnosnom establišmentu kojeg je ranije odbijao. Zaista, ovaj novi savez je najveći pritisak na njegov ideal domaće i vanjske politike. Erdogan, prvi turski lider koji traži  sveobuhvatno političko rješenje sukoba s Kurdima, sada vodi brutalnu kampanju na jugu, gdje dominiraju Kurdi, a Rojavu predstavlja kao glavnu sigurnosnu prijetnju Turskoj.

Ovo praktično znači da je turska politika u Siriji sada opsjednuta kontroliranjem kurdskog političkog napretka tamo – što je veliki obrat u odnosu na Erdoganove ranije ambicije. Na samom početku nemira u Siriji, Erdogan je težio proaktivnoj islamističkoj politici s ciljem brze promjene režima, otišavši tako daleko da je finansirao i naoružao džihadiste za zbacivanje sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Danas, Erdogan je spreman ostaviti sirijskog moćnika na miru, a svoje prijetnje usmjerava ka Rojavi, na veliko zadovoljstvo tvrdolinijaških turskih nacionalista.

Ali Erdoganov nacionalistički zaokret, nastao iz potrebe, nije eliminirao trajne islamističke konotacije njegove vanjske politike. Ono što je 2011. izgledalo kao koherentna, proaktivna, panislamistička velika strategija napravilo je mjesta za svjestan i šarolik pristup. Ideologija pak upozorava da velika strategija i dalje postoji, ograničena samo taktičkom potrebom i prijetnjama Erdoganovoj vlasti. Kratkoročno, dok potpuno ne konsolidira svoju poziciju, Erdogan će biti pod okriljem nacionalističkog zanosa njegovih novih saveznika. Dugoročno, međutim, ovi će saveznici samo obeshrabriti ali ne i okončati Erdoganove panislamističke planove.

Dugoročna strategija

Istrajnost njegove panislamističke vizije je najevidentnija u turskom pristupu izraelsko-palestinskom ratu. Prije dolaska islamista na vlast u Turskoj, Ankara i Jeruzalem su blisko surađivali u smislu obavještajnih i sigurnosnih poslova te odbrane. Uprkos Erdoganovim najvećim naporima da to potkopa, koji su kulminirali slabljenjem diplomatskih odnosa 2011., turska sigurnosna birokratija i dalje vidi Jeruzalem kao ključni resurs, naročito u svjetlu oživljenog kurdskog nacionalizma i rastućeg utjecaja Irana u regiji. Tako današnja Turska, uznemirena zbog sigurnosti, želi popraviti svoje odnose s Izraelom te je Ankara pristala vratiti ambasadore kao i na otvaranje trajne misije Izraela u sjedištu NATO-a. Ali, iako će Erdogan nastaviti s prilagođavanjem Izraelcima, nikada neće odbaciti svoje drugove u Hamasu, koje i dalje podržava i čijim je izbjeglim članovima omogućio utočište u Turskoj. Osim njegovih zajedničkih stavova sa Hamasom, posvećenost palestinskom cilju je ključna za Erdoganove kampanje u Turskoj i muslimanskom svijetu.

Drugi primjer Erdoganovog šarolikog pristupa je turska politika prema Iranu. Historijski, Ankara je bila na oprezu zbog hegemonskih ambicija Teherana u regiji. Ipak, Erdogan i njegovi prijatelji turski islamisti su tradicionalno naklonjeni Teheranu i pod pravim uvjetima bi vjerovatno bili spremni ući u partnerstvo s Iranom i zajedno dovesti u pitanje liberalni svjetski poredak predvođen Zapadom. Zbog ovog  suosjećanja se Ankara 2010. usprotivila sankcijama UN-a zbog iranskog nuklearnog programa, uprkos značajnoj prijetnji koju bi Iran mogao predstavljati za Tursku. Međutim, sigurnosni sistem iz Ankare, skeptičan zbog Irana,  dugo vremena smatra Teheran jednim od glavnih pristalica PKK-a. U kombinaciji sa sve dubljim sektaškim suparništvom u Iraku i Siriji, ova skepsa će i dalje podrivati Erdoganove nade u gradnju strateškog partnerstva između dviju zemalja. Čak i tada, iransko-turska suradnja spremna je izdržati u područjima energije, trgovine i nezakonitog finansiranja.

Prevrtljiva vanjska politika iz Ankare sada izgleda kontradiktorna – brani Erdoganove panislamističke partnere dok u isto vrijeme radi s njihovim rivalima. Ova konfuzija proističe iz isforsiranog pragmatizma do kojeg je doveo niz izazova pred Erdoganom: zabijanje noža u leđa saveznika kod kuće, oživljeni kurdski nacionalizam i globalni preokret u sudbini Muslimanskog bratstva od Arapskog proljeća. Ali Erdogan je lukav političar i odlučan opstati. Učinit će sve što je potrebno da ostane na vlasti, ali nije izgubio svoje islamistički žar. Za sad, Erdogan će i dalje praviti kompromise kako bi zaštitio svoju vladavinu, nadajući se povoljnijim vjetrovima naredno proljeće.

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)