RAM ZA SLIKU BIVŠE DOMOVINE: Kako su crtane republičke granice i čiji su Piranski zaliv, Dunav, izlaz na more u Boki...

01.07.2017. u 11:13

TEME

Arbitražnim sud u Hagu odlučio je da Slovenija dobije tri četvrtine Piranskog zaliva i slobodan prolaz ka međunarodnim vodama. Ali, Piranski zaliv je samo jedna od spornih tačaka nove političke geografije bivše Jugoslavije

FOTO: (Profimedia)

Badinterova komisija je 1992. godine zaključila da SFRJ više ne postoji i da se novonastale države razgraničavaju po postojećim međurepubličkim granicama. I tako je avnojevska administrativna podjela dobila međudržavni nivo. Ali - nikada nisu definitivno utvrđene granice pošto je zaključak Avnoja bio „da to i nije tako važno pošto svi živimo u istoj državi".

Slučaj Piranskog zaliva i spor oko dijela vodene površine koji Sloveniji otvara koridor do međunarodnih voda godinama su posmatrani kao periferno pitanje u odnosima Slovenije i Hrvatske. Sve dok na dnevni red nije došlo pitanje pristupanja Hrvatske EU, koji je blokirala Slovenija upravo zbog Pirana. Mada se o ovom slučaju trenutno najviše govori, sličnih neriješenih pitanja je mnogo.

Bosna i Hercegovina ima jedan neriješen unutrašnji problem razgraničenja. Formiranjem Distrikta Brčko, narušena je ravnoteža od 51-49 posto teritorije između Republike Srpske i BH Federacije zagarantovana Dejtonskim sporazumom. Osim neriješenih pitanja s Hrvatskom, BiH u budućnosti može otvoriti još jedno pitanje. Naime, prema Berlinskom kongresu iz 1878, Bosni su zagarantovana dva izlaza na more kod Neuma i sedam kilometara na području na kome se rijeka Sutorina ulijeva u Topaljsku uvalu. To je isto potvrđeno i poslije Drugog svjetskog rata, da bi usmenim dogovorom 1947. godine teritorija BiH, odnosno Sutorina, Igalo i Njivice, bila ustupljena Crnoj Gori.

S vremena na vrijeme su u bosanskoj javnosti pokrene pitanje drugog izlaska na more, uz neizostavnu dilemu da li bi po eventualnoj izmjeni granica taj morski pojas pripao Republici Srpskoj.

Srbija i Hrvatska nakon raspada SFRJ nisu potpisale ugovor o granici. Zbog toga se drže „privremeni granični prelazi". Granica na Dunavu postala je problematična pošto je rijeka mijenjala tok i, ako bismo se držali „starih" linija, dijelovi mnogih naselja bi „promijenili" državu.

Različite republike određivane granice na različitim principima. Tako su za Srbiju i Crnu Goru kao osnov uzimane teritorije iz perioda prije balkanskih ratova. Slovenija je dobila granice Dravske banovine iz 1929. godine, a Bosna i Hercegovina granice po Berlinskom ugovoru iz 1878., dok je osnov za formiranje Hrvatske bila Hrvatska banovina iz 1939., umanjena za BiH.

Hrvatska sa Slovenijom, osim Piranskog zaliva, ima spornu granicu i na Muri i Svetoj Geri. Prošle godine je u crnogorskim medijima ponovo postavljeno pitanje Prevlake. Sa BiH problematična je granica na Uni kod Kostajnice, na Plješevici, odnosno kod Željave (Bihać) i kod Martin Broda. Problematična je situacija i s Neumom. Jedini bosanski grad koji izlazi na more presijeca hrvatsko primorje, zbog čega Hrvatska planira da sagradi most koji bi povezao teritoriju. Međutim, na taj način, Bosni bi bio uskraćen plovidbeni izlaz na otvoreno more. Hrvatska kao kompenzaciju nudi korišćenje luke Ploče. Sa Srbijom, Hrvatskoj je praktično sporna granica duž većeg dijela toka Dunava.

Srbija i BiH imaju spor na Drini. Problematične tačke su hidroelektrane „Zvornik" i „Bajina Bašta" pošto bosanska strana smatra da polaže pravo na eksploataciju dijela kapaciteta tih elektrana. Još su dvije problematične tačke: željeznička pruga Beograd-Bar, koja jednim dijelom ulazi u teritoriju BiH, i granični prelaz kod Priboja.

Kosovo je veliki geopolitički problem Balkana. A iz činjenice da Makedonija i Crna Gora priznaju nezavisno Kosovo, proizilazi i problem utvrđivanja državnih granica s tim zemljama.

Kosta Čavoški je svojevremeno pisao o razgraničavanju novonastalih republika SFRJ. Čavoški kaže da je najproblematičnije to što su za različite republike određivane granice na različitim principima. Tako su za Srbiju i Crnu Goru kao osnov uzimane teritorije iz perioda prije balkanskih ratova. Slovenija je dobila granice Dravske banovine iz 1929. godine, a Bosna i Hercegovina granice po Berlinskom ugovoru iz 1878., dok je osnov za formiranje Hrvatske bila Hrvatska banovina iz 1939., umanjena za BiH.

Čavoški ističe da je Moša Pijade na Sednici Ustavotvornog odbora Savezne skupštine u decembru 1945. rekao da su republičke granice nastale prirodnim putem. „Razgraničenje spada u kompeticiju čitave zemlje. Prema tome, ako se pojavi spor, svršiće ga Skupština, a ako se ne pojavi, ostaće kakve su granice prirodnim putem nastale", rekao je Moše Pijade.

Međutim, po Čavoškom, granice mogu nastati prirodnim putem samo između civilizacije i divljine, dok su državne granice uvijek predmet sporazuma ili odluke. On napominje da se, iako se granice među republikama kolokvijalno nazivaju avnojevskim, to vrhovno komunističko ustavotvorno tijelo u procesu razgraničenja nije imao udjela jer je u ratnim uslovima odluke donosilo najuže rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije. Ili nekolicina ljudi oko Josipa Broza: Kardelj, Ranković, Đilas.


(TBT, Nedeljnik)