IZAZOVI KOJI OČEKUJU ARAPSKI SVIJET Osman: Jedna obećavajuća opcija bilo bi pravljenje sveobuhvatnog "Maršalovog plana" za arapski svijet

21.06.2017. u 02:56

KOLUMNA

Sada se pet sunitskih zemalja okrenulo protiv Katara, koji je tokom jedne generacije sprovodio svoj sopstveni regionalni plan. Pritisci koji dolaze od strane cijelog južnog dijela Arapskog poluostrva mogli bi izazvati nove političke šokove

Piše: Tarek Osman, thebosniatimes.ba

Pedeset godina poslije Šestodnevnog rata, koji je obilježio početak izraelske okupacije Istočnog Jeruzalema i Zapadne obale, Bliski istok je ostao područje naizgled vječne krize.

Zato ne iznenađuje to što se, prilikom obraćanja ovom regionu, političari, diplomate, donatori i humanitarna zajednica uvijek fokusiraju na ovdje i sada. Ipak, ako ikad uspijemo prekinuti današnji ciklus kriza na Bliskom istoku, ne smijemo iz vida izgubiti budućnost. A, već sada, četiri stvari doprinose zakuhavanju novih problema u narednoj deceniji.

Prva stvar utječe na Levant. Postotomansko carstvo koje se formiralo prije jednog vijeka - i koje je zasnovano na sekularnom arapskom nacionalizmu - već se raspalo. Dvije zemlje koje su davale težinu ovom sistemu, Irak i Sirija, su izgubile svoju centralnu vlast i ostat će politički rascjepkane i društveno podijeljene još najmanje jednu generaciju. U Libanu, sektaštvo je ostalo definirajuća karakteristika politike. Jordan je dostigao tačku zasićenja izbjeglicama, a kontinuirani priliv migranata već ograničene resurse stavlja pod još veći pritisak. Kada je izraelsko-palestinski sukob u pitanju, ne postoji nova inicijativa ili okolnost na političkom horizontu koja bi mogla da razbije ovaj zastoj.

Bliski istok će sigurno nastaviti da se suočava sa stalnim migracijama velikog broja ljudi, najprije ka mirnijim oblastima u tom regionu, a u mnogim slučajevima i dalje - prvenstveno u Evropu. Ovaj region će se najvjerovatnije suočiti i sa intenziviranjem borbi oko nacionalnog identiteta, a možda čak i sa promjenom granica - što je sve proces koji će izazvati nove sukobe.

Drugi veliki problem utječe na Sjevernu Afriku. Najnaseljenije države u regionu - Alžir, Egipat i Maroko - će održati društvene i političke strukture koje su utvrđene tokom proteklih šest decenija njihove postkolonijalne historije. Vladajuće strukture u ovim zemljama uživaju široku popularnost, kao i podršku utjecajnih institucija, među kojima su udruženja radnika i farmera. Imaju i efikasna sredstva prinude koja služe kao uporište za relativnu stabilnost. Ali ništa od toga ne garantira "glatku plovidbu" za ove vlade. Naprotiv, one moraju biti spremne da se suoče sa masovnim prilivom mladih, pošto će više od 100 miliona ljudi mlađih od 30 godina ući na domaće tržište rada u Sjevernoj Africi do 2025. godine. A velika većina ovih mladih ljudi, koji su proizvod neuspjelih obrazovnih sistema, će biti u potpunosti nekvalificirana za većinu poslova koji nude šansu za društvenu pokretljivost.

Sektori koji su najbolje opremljeni da prihvate ove mlade Arape su turizam, građevinarstvo i poljoprivreda. Ali cvjetanje turističkog sektora nije u igri - naročito zbog ponovnog buđenja militantnog islamizma, što će Sjevernu Afriku izložiti riziku od terorističkih napada u narednim godinama. Povrh toga, opadanje udjela u evropskom tržištu hrane i smanjena ulaganja u nekretnine ugrožavaju mogućnost da poljoprivredna i građevinska struka prime nove radnike. Moguće posljedice priliva mladih u Sjevernoj Africi će biti obnavljanje socijalnih nemira i potencijalno povećanje migracionih tokova ka Evropi.

Zaljev je nekada obezbjeđivao regionalni "sigurnosni ventil". Tokom više od pola vijeka, zaljevske zemlje su primile milione radnika, prvenstveno iz nižih slojeva društva svojih arapskih susjeda. Zaljev je također bio i glavni izvor investicionog kapitala, da ne spominjemo desetine milijardi dolara pomoći za ostatak regiona. A mnoge arapske zemlje su na to gledale kao na zajmodavca u krajnjoj nuždi.

Ali - a ovdje leži treći ključni problem - ekonomija zaljevskih zemalja trenutno prolazi kroz period nadogradnje, tokom kojeg su u usponu razne industrijske grane. To umanjuje njihovu potrebu za niskokvalificiranim stranim radnicima. U godinama koje dolaze, može se očekivati da će zaljevske zemlje uvoziti sve manje radnika iz ostatka arapskog svijeta, kao i da će izvoziti sve manje kapitala u njega. Moguće je čak i da u Zaljevu bude povećana nestabilnost. Nekoliko moćnih zaljevskih zemalja i Iran su umiješani u djelimično sektaški posrednički rat u Jemenu - koji se neće uskoro okončati. A sada se pet sunitskih zemalja okrenulo protiv Katara, koji je tokom jedne generacije sprovodio svoj sopstveni regionalni plan. Pritisci koji dolaze od strane cijelog južnog dijela Arapskog poluostrva mogli bi da izazovu nove političke šokove. To je sve izglednije da se desi s obzirom na rastući pritisak da se sprovedu reforme, koji dolazi od strane tehnološki pismenog i globalno osviještenog mladog građanstva. Reforme vjekovima starih društvenih i političkih struktura će biti teške jednako koliko su i potrebne.

Četvrti problem koji utječe na čitav arapski svijet, kao i na Iran i Tursku: društvena uloga religije se sve više osporava. Ratovi i krize tokom posljednjih šest godina unazadili su većinu stvari koje je islam unapredio u deceniji prije ustanaka koji su izbili 2011. tokom takozvanog Arapskog proljeća. Sa radikalizmom koji postaje sve čvršće utvrđen, s jedne strane, i mladim muslimanima koji na prvo mjesto stavljaju prosvijetljeno shvatanje svoje religije, s druge strane, bjesni borba za dušu islama.

Kada su u pitanju ova četiri navedena problema, lideri u arapskom svijetu i oni van njega neće se moći pozabaviti sa svima odjednom, pogotovo u vrijeme procvata populizma i nativizma širom zapada. Ali nešto treba i mora da se preduzme. Odgovor se nalazi u fokusiranju na društveno-ekonomske probleme, umjesto na geopolitičke. Zapad ne smije da podlegne iluzijama o prekrajanju granica ili oblikovanju novih zemalja; takvi pokušaji bi doveli samo do katastrofe. Jedna od obećavajućih opcija bilo bi pravljenje sveobuhvatnog "Maršalovog plana" za arapski svijet. Ali, u ovo surovo doba, mnogim zapadnim zemljama nedostaju sredstva, i podrška javnosti, za tako nešto - a većina današnjeg arapskog svijeta u svakom slučaju ne bi mogla to sprovesti. Ono što lideri iz regiona i van njega mogu učiti je da nastave sa velikim i pametnim ulaganjima u osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, u mala i srednja preduzeća (koja su kičma arapske ekonomije), i u obnovljive izvore energije (što bi moglo da podstakne razvoj u regionu).

Ostvarenje tog plana neće zaustaviti raspad moderne arapske države u Levantu. Neće doprinijeti stvaranju održivih društvenih ugovora u Sjevernoj Africi. I sigurno neće uspjeti da izmiri sveto i svjetovno. Ali, pokušaj da se riješe društveno-ekonomska pitanja mladih ljudi može ublažiti mnoge dugoročne posljedice ovih problema.

/Autor ovog teksta je pisac knjiga "Šta islamizam znači za Bliski istok i svijet" i "Egipat na ivici"/

 

(TBT, Project Syndicate)