ZAŠTO SU BOŠNJACI ZAOSTALI, A DRUGI NAPREDOVALI? Latić: Ili će Izetbegović promijeniti politiku ili će Bošnjaci odbaciti njega i njegov režim

20.06.2017. u 13:18

KOLUMNA

Ne mora uopće biti tačna usporedba Sebije Izetbegović sa Mirom Markovićem, ali to asocira i pokazuje da je politički ambijent u kojem tavore Bošnjaci u odnosu na druge narode, davno prevaziđen čak i na Balkanu!

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Sve što smo čuli od Bakira Izetbegovića sa nekoliko tribina koje je održao na stranačkim i (pred)iftarskim ramazanskim skupovima dovoljno pokazuje da on ne namjerava ništa mijenjati u svojoj politici. On ostaje odan svojoj demagogiji kako su on i njegova stranka do sada uradili mnogo za ovu državu i ovaj narod, te da je i sada mnogo bolje stanje nego što se narodu čini. Čak uporno ubjeđuje mase da se obistinjava njegovo obećanje o otvaranju 100 hiljada mjesta itd. Odaje ga samo „govor tijela“ jer djeluje umorno i zabrinuto. Junači se samo na demagoškim parolama kako on i njegova stranka neće dozvoliti nikakvo otcjepljenje niti daljnje podjele, a zainatio se da svom koalicionom partneru Fahrudinu Radončiću neće dozvoliti da bude izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

SDA nema alternativu?!

Prema ovakvim pogledima SDA bi trebala biti opet vodeća politička „snaga“ u Bosni i Hercegovini i ako se to slučajno ne desi krivica će se sigurno pripisati narodu. Ni to što beznađe i depresija metastazira baš kod Bošnjaka i što njegova jalova politika frustrira naciju, kao da Izetbegovića baš puno brine jer se uzda u dosadašnju spasonosnu krilaticu da za Bošnjake „SDA nema alternativu“. Međutim, nekoliko je činilaca koji ukazuju da je upravo ovako jalova Izetbegovićeva politika ohrabrila opoziciju koja svakim danom sve jasnije i glasnije prijeti rušenjem režima. Također, opozicija se okrupnjava. Sudeći po prijateljskim odnosima lidera SDP-a Nermina Nikšića i DF-a Željka Komšića, koji se ogledaju kroz zajedničke javne nastupe, ujedinjenje ovih stranaka je već gotova stvar. Vrlo je simpatično da je lider GS- a Reuf Bajrović obznanio da je došlo do fuzije njegovog GS-a sa LDS-om čime su se stekli uvjeti pristupu saveza evropskih lidera. Ovaj potez je vrlo pohvalan sa stanovišta poboljšanja imidža Sarajeva i stoga će sigurno ova opcija imati punu podršku predstavnika EU, pa i regiona.

Doda li se svemu ovome upornost koju iskazuju načelnici općina okupljenih oko Nezavisne liste, kao i grupa odmetnutih parlamentaraca sa Senadom Šepićem, više je nego jasno da se stvara vrlo ozbiljna alternativa SDA-u.

Radončićev SBB se može izostaviti u ovoj analizi jer je još uvijek formalno u koaliciji sa SDA-om, ali i za to što, zar nije ovo paradoks svih paradoksa ?!, Izetbegović iskazuje najveći strah od ove stranke i njenog lidera. Osim personalnih animoziteta koji traumatiziraju bošnjačku političku scenu, za pretpostaviti je da se Izetbegović najviše boji činjenice što Radončića favoriziraju lideri iz susjedstva. On to sve pojednostavljuje i optužuje Radončića da šuruje sa Draganom Čovićem pa i Miloradom Dodikom. Međutim, kako stvari sada stoje, ni Dodik ni Čović nisu ništa u boljoj poziciji od samog Izetbegovića kad je u pitanju podrška iz susjedstva, a posebno međunarodne zajednice. U vrlo ozbiljnim krugovima se procjenjuje da će Dodik biti politički eliminiran u narednim izborima na način da će biti procesuiran – i to ne zbog kriminala, već zbog provođenja nelegalnog referenduma! Čović i njegov HDZ zaista nemaju alternativu u hrvatskom korpusu! Ali, ukoliko se odstrani Dodik iz političkog života BiH, on će ostati „riba na suhom“. Uz to dokazi za njegov kriminal koje je nevidljiva ruka sklonila kako ne bi bili predočeni na sudu, ne mora značiti da su i uništeni. Naprotiv, ti dokazi su samo sklonjeni i mogu se aktivirati svakog trenutka.

Geopolitičke turbulencije na Bliskom istoku, koje su eskalirale krizom u Kataru, izravno se mogu odraziti i na vanjsku politiku Bakira Izetbegovića kao bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, zato što se tu radi o ideološko-sektaškom sukobu selefističko-saudijske i šiitsko-iranske provenijencije. Strah od ovog sukoba u BiH bio je privremeno otklonjen tako što su zapadne zemlje bile prepustile Turskoj, odnosno Erdoganovoj AK Partiji uticaj na Balkan, a posebno na Bosnu i Hercegovinu. Odnosi Izetbegovića prema Erdoganu bili su toliko poltronski da je njegova stranka (SDA) postala franšiza AK Partije, na način kao što je Al Jazeera Balkans puka franšiza Al Jazeere Arabic iz Dohe.

U ovom svjetlu se mogu posmatrati i problemi koji su iskrsli u Rijasetu Islamske zajednice a koji su eskalirali kroz sukob predsjednika Sabora IZ-e Hasana Čengića i reisa Husejna Kavazovića. Uskraćivanje vize Čengiću od strane Saudijske Arabije samo je prva (prijeteća !) poruka saudijskog režima da se Bošnjaci ne bi drznuli stati na stranu Katara, odnosno Irana.

Bakir nije Slobo, ali Seka sliči Miri

I za kraj, kao primjer zaostalosti Izetbegovićeve politike u odnosu na region može se navesti izbor Ane Brnabić za primjerku Srbije. Ovo je zaista senzacija i politički najrevolucionarniji potez postkomunistike ere na Balkanu. Ne samo za to što je riječ o ženi, jer prije toga Kosovari su imali predsjednicu Atifetu Jahjagu, a Hrvati i danas imaju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, već stoga što se radi o gay osobi čije je porijeklo iz Hrvatske. Nema toga ko je ostao ravnodušan i da nije iskazao respekt prema ovom potezu Aleksandra Vučića. Tim prije jer se butum pravoslavni svijet, kako Srbija tako i Rusija, proteklih godina zgražao na gay populaciju i javno ih progonio.

Nema sumnje da Bakir Izetbegović u odnosu na Vučića tapka u prošlom stoljeću. On još pokušava uskratiti pravo Bošnjacima koji nisu rođeni u Bosni da se mogu kandidirati za člana Predsjedništva BiH, a njegova supruga ima imidž Mire Marković, nekada najmoćnije žene na Balkanu.  Ne mora uopće biti tačna usporedba Sebije Izetbegović sa Mirom Marković, posebno se ni u kakvom kontekstu ne može upoređivati Izetbegović sa Miloševićem, ali politički ambijent u kojem tavore Bošnjaci u odnosu na druge narode, posebno u odnosu na Srbe i Hrvate, davno je prevaziđen čak i na Balkanu!

Postojala ili ne politička alternativa, ovu i ovakvu politiku Bošnjaci moraju mijenjati iz temelja. Inače će se dovijeka pisati knjige „Zašto su muslimani zaostali a drugi napredovali“, kakvu sam krišom čitao u svojoj mladosti od Šekiba Arslana!

Stoga sam svjesno na ovom portalu objavljivao kritičke tekstove glede islamskog svijeta, kao i lidera islamskih zemalja, želeći na taj način ukazati na „shvatanja koja moramo ispraviti“. Da, svjesno sam djelovao suprotno od ideologa selefizma koji vrše islamizaciju Bošnjaka na osnovu knjige identičnog naslova. Jer, prema tvrdnjama istraživača, najveći uspjeh selefističkih daija/propovjednika u rušenju bosanskog nasljeđa tradicionalnog islama zasniva se na stavovima da su Bošnjaci zbog svojih pogrešnih shvatanja bili griješni i da ih je stoga Bog kaznio ratnim stradanjima.

Sjećam se hutbe Halila Mehtića koju je održao 1994. godine u maloj džamiji na Jaliji u Zenici, gdje su klanjali predsjednici Sulejman Demirel i Alija Izetbegović. Mehtić je imao iste poglede i krivio bošnjački narod da trpe Božiju kaznu zbog izopačenosti u vrijeme komunizma. Na izlasku iz džamije neko je prokomentirao da je sreća što predsjednik Demirel nije imao prevodioca. Ne sjećam se, a zakleo bih se, da je taj neko bio sam Alija, jer znam njegova shvatanja i poglede. Da navedem jednu angedotu, kojoj sam osvjedočio, kad su rahmetli Alija i moj brat Džemaludin zapodjenuli raspravu o bošnjačkoj hrabrosti. „Tako na nas gleda islamski svijet. Da smo najhrabriji narod na svijetu“, prepričavao je Džemaludin svoje utiske sa nekog skupa u islamskom svijetu. „Meni drago, Predsjedniče, srce mi ovoliko...“.  „Šta ako stvarno jesmo takvi kakvi nas oni vide?“ nasmijao se rahmetli Alija, pogledavši u mene kao da me pita da li se slažem sa njegovim stavom. „Pokažemo se takvim Predsjedniče, kad bude ono stani-pa'ni, zar ne?!“, prokomentirao sam.


(TBT)