KOME JE PRIJETNJA AL JAZEERA? Fuller: Al Jazeerino jedino nepisano pravilo je bilo da ne izvještava o samom Kataru

20.06.2017. u 13:18

KOLUMNA

Devedesetih godina bila je popularna šala: 'Katar je mala država u Perzijskom zaljevu, a glavni grad joj je Al Jazeera'

Piše: Graham E. Fuller, thebosniatimes.ba

Mala zaljevska država Katar danas je pod surovom opsadom gotovo svih na Bliskom istoku, i predstavljaju je kao državu koja „podržava terorizam“. Amerika je pala na ovu priču. Šta se ovdje zaista dešava?

Devedesetih godina prošlog stoljeća, bio je popularan ovaj vic: "Katar je mala država u Perzijskom zaljevu, a glavni grad joj je Al Jazeera“.

Iz ovog vica se, na neki način, i danas puno može zaključiti. Upravo je pojavljivanje novog satelitskog kanala Al Jazeere 1996. godine, dovelo stvarni glavni grad Katara Dohu, na čelo političke svijesti na Bliskom istoku; taj događaj je zauvijek promijenio arapske medije. Al Jazeera je uništila dosadne i ukočene državne medije širom regije. Zapanjila je, privukla i pridobila arapske gledatelje pomoću zanimljivih, slobodno vođenih programa u kojima je obrađivan širok spektar tema koje su nekada bile tabu, a sada su se prikazivale na televiziji, što je bilo šokantno. Gledatelji su bili prikovani za svoje ekrane zbog novog fenomena uzbudljive profesionalne televizije u arapskom svijetu i to na arapskom jeziku. Ovaj kanal je donio usijane debate uživo i novi pogled na teme o kojima su svi razmišljali: islam, islamizam, demokratija, arapski nacionalizam, prava žena, sloboda govora, zapadnjačko radikalno razmišljanje, zapadnjački imperijalizam, patnja Palestinaca, i izvještavanje o zapadnjačkim ratovima koji se vode u arapskom svijetu. Na Al Jazeeri su čak povremeno gostovali izraelski analitičari, komentarišući važna pitanja. Al Jazeera je sponzorisala iznimno popularne programe s pitanjima gledalaca uživo, na kojima su popularni vjerski stručnjaci dijelili praktične savjete u vezi stvarnih problema u svakodnevnom životu i u ljubavi.

Optužbe na račun Al Jazeere

Možda još značajnije je to što je Al Jazeera poremetila ekskluzivni monopol na vijesti na arapskom na relaciji BBC-Glas Amerike; sada su Arapi imali vijesti prezentovane iz perspektive muslimanskog svijeta. Reakcija vođstva širom arapskog svijeta bila je predvidivo apoplektična. Tradicionalni diktatorski režimi izgubili su kontrolu nad svojim medijima zbog novog informativnog kanala iz Katara. Možda je najveća čast Al Jazeeri bila to što ju je osudio doslovno svaki arapski režim. Izvan Bliskog istoka, Washington je bio posebno ljut jer je Al

Jazeera detaljno izvještavala o američkim ratovima u regiji, uključujući prikazivanje prizora pokolja i uništenja koje su američki mediji ocijenili kao isuviše uznemirujuće za svoje građane. Urede Al Jazeere je „greškom“ dvaput bombardovao SAD, prvo u Afganistanu, a onda u Bagdadu.

Uistinu, Al Jazeera je mnogo kritizirala američke politike, odražavajući široko rasprostranjeno mišljenje javnosti u regiji. Zauzvrat su ovaj kanal optužili da je propagandni ured Muslimanske braće – dobar dio prezentera imao je veze sa Braćom – iako nikad nisu zagovarali nasilje. U isto vrijeme Al Jazeeru su optužili da promovira arapske nacionalističke, sekularne, pa čak i marksističke poglede. Sve ove kritike sadržavale su elemente istine, opet odražavajući raznolikost stanovišta i javnog mnijenja u arapskom svijetu.

Al Jazeerino jedino nepisano pravilo je bilo da ne izvještava o samom Kataru. Ovo zasigurno jeste oblik domaće cenzure, ali to je malo kome od gledatelja smetalo kada je ostatak svijeta bio pokriven.

Fenomen Al Jazeere predstavlja značajan kontekst za razumijevanje trenutnog i oštrog zvaničnog sukoba protiv Katara koji su poveli mnogi arapski režimi – ali ne i arapski građani. Danas je ušutkivanje Al Jazeere jedan od ključnih zahtjeva arapske koalicije protiv Katara koju predvodi Saudijska Arabija.

Podrška katarske države Al Jazeeri je samo jedan indikator odvažne nezavisnosti ove male zaljevske države. Osim tog, obrnuto proporcionalan utjecaj Katara u odnosu na njegovu površinu moguć je i zbog ogromnog bogatstva ove države: Katar dijeli ogromno gasno polje Južni Pars sa Iranom – što znači da Katar ima treće po veličini rezerve prirodnog gasa na svijetu.

Katarski diplomatski doseg također je veoma raznolik, počevši sa Izraelom. Katar je održao brojne sastanke visokog nivoa sa izraelskim zvaničnicima, a u Dohi je postojao izraelski trgovinski ured nekih 13 godina dok nije došlo do tenzija zbog izraelskog destruktivnog rata u Gazi 2008. Katar je radio na posredovanju između Izraela i izabrane vlade Hamasa u Gazi, i velikodušno je trošio novac da popravi uslove života u Gazi. Katar blisko sarađuje sa Hamasom – uspješnom političkom strankom kao i sa pokretom otpora protiv Izraela.

Dosljedni dobri odnosi

Daleko važnija je činjenica da Katar dosljedno održava dobre odnose sa Iranom – dijelom zbog zajedničkog gasnog polja. Pa ipak, Katarani nisu šiiti, oni slijede vehabijski islam, koji predstavlja dominantnu sektu u Saudijskoj Arabiji. Ali katarska verzija vehabizma je opuštenija – i dalje teološki stroga ali u praksi fleksibilnija, otvorena za kina, djelimično miješanje spolova; žene voze automobile i natječu se za lokalne političke pozicije, kršćanske crkve su otvorene, alkohol je dostupan na nekim javnim mjestima, i moderne umjetničke galerije doprinose dinamičnom javnom životu. U Kataru se nalazi više od dvanaest ispostava američkih univerziteta koji su otvorili kampuse u Dohi – uključujući Georgetown, Carnegie Mellon i Texas A&M. Sve je ovo u suprotnosti sa općom strogom kulturnom pustinjom Rijada.

Pa ipak, iz saudijske perspektive najozbiljnija greška Katara su dobri odnosi sa Iranom. Iako Katar nije demokratija, kao monarhija politički je daleko slobodniji od Saudijske Arabije, Bahreina ili UAE-a. (I Oman i Kuvajt su u pogledu politike slobodniji od Katara i također održavaju dobre odnose sa Iranom. Nisu se pridružili saudijskom savezu protiv Katara.)

I da upotpunimo ovu kontradiktornu sliku, u Dohi se nalazi najveća američka vojna baza na Bliskom istoku u Al-‘Udaydu, dok istovremeno održava dobre odnose sa Rusijom.

Zašto je Katar uključen u sve ove različite diplomatske inicijative? Jedan od razloga je da postane poznat kao država – zbog vitalnih egzistencijalnih razloga. Katar je mali poluotok koji se nastavlja na Saudijsku Arabiju na Arabijskom poluotoku; fizički je njegova sigurnosna situacija ugrožena. Rijad bi vjerovatno mogao u vojnom smislu pregaziti ovu državu za dan. Zato je Katar riješen da uspostavi snažnu mrežu međunarodnih veza, što ovoj državi omogućava da prikupi međunarodnu podršku kako bi zaštitila svoju nezavisnost pred saudijskom dominacijom ili ekspanzionizmom. Upravo sada Katar koristi te veze.

Ne bismo trebali zaboraviti da je Saudijska Arabija regionalni hegemon na poluotoku. Dvaput je u dva stoljeća vidjela kako vehabijske vjerske sile nadiru širom Zaljeva; mogla bi tražiti da uspostavi stratešku kontrolu nad cijelim poluotokom kao dio vehabijske/saudijske manifestne sudbine. Naravno, nije mudro javno izražavati takve strahove, ali svijest o tome nije ništa manje stvarna.

Zaista, Katar nije jedina država koju muče takvi strahovi. Bahrein je sada doslovno postao saudijska pokrajina, budući da Rijad podržava njegovu represivnu sunitsku monarhiju koja pokušava ostati na vlasti putem okrutnog ugnjetavanja većinske šiitske populacije. Čak i UAE – koji začuđujuće podržava Rijad u ovoj katarskoj krizi – obično pokušava izbjeći situacije u kojima pod pritiskom biva uvučen u saudijske regionalne sigurnosne sheme koje predstavljaju prijetnju za sigurnost Emirata. Ipak, jedan od Emirata, Dubai, održava tihe ali srdačne radne veze sa Iranom. A druge dvije zaljevske države, Oman i Kuvajt, daleko su otvorenije nezavisne od saudijskog pritiska.

Ovo su neki od brojnih razloga zbog kojih je Rijad početkom mjeseca konačno objavio potpunu i kaznenu blokadu Katara, zatvorivši kopnene, pomorske i zračne puteve u znak protivljenja neprihvatljivo nezavisnim metodama Katara.

Surovi potez

Značajan broj drugih režima podržava saudijsku koaliciju, uglavnom zato što su kupljeni: Egipat (koji svakako ne voli Muslimansku braću), Libija, jemenska vlada u egzilu i drugi – svi dužni Rijadu.

Surovost ovih poteza protiv Katara je neuobičajena za Zaljev, ali odražava poteze ambicioznog i impulsivnog Muhammada bin Salmana, sina saudijskog kralja. Saudijska mantra je naravno da za sve regionalne probleme okrive Iran i šiizam. U stvarnosti, međutim, religija gotovo da uopšte nema veze sa saudijsko-iranskim sukobom, dok geopolitika ima velike veze s tim.

Ipak postoji i neka vrsta borbe oko islama. Ne, ne radi se o šiitima naspram sunita. Katar je sunitska država, kao i Saudijska Arabija. Kao i Hamas. Ali Katar u suštini doživljava Muslimansku braću kao ključnog predstavnika budućnosti umjerenog političkog islama u regiji. Zaista, Muslimanska braća su relativno moderan islamistički pokret. U suštini je nenasilan, nije džihadistički, izbjegava sektaške podjele na sunite i šiite, i prihvata principe demokratske politike i političkih stranaka; ima modernistička i tradicionalistička krila. Pa ipak, ako čitate US MSM, teško da ćete čuti išta od ovog jer Izrael ne voli Muslimansku braću.

Ima dosta realizma u katarskom stanovištu. Pokreti u političkom islamu zapravo pokrivaju čitav spektar: diktatorski naspram demokratskih, tradicionalistički naspram modernističkih tolerantni naspram netolerantnih, nasilni naspram nenasilnih, pragmatični naspram ideoloških. Oni su u stanju stalne evolucije u zavisnosti od lokalnih uslova. Jedno je sigurno – politički islam neće uskoro nestati. Predugo je ukorijenjen u muslimansku kulturu da ne bi imao utjecaja na političku misao. Ključno pitanje je koje oblike će uzeti i koje će lekcije naučiti iz današnjeg svijeta. Nažalost, zapadnjački liberalizam ima tek plitke korijene u muslimanskom svijetu.

Katar je u suštini odabrao progresivni islamizam u budućnosti regije. Zato je podržao pokret Muslimanska braća jer ih vidi kao autentični, demokratski, u suštini nenasilan način da se uđe u politički i izborni poredak. Katar je pokazao naklonost prema Arapskom proljeću koje su Saudijska Arabija i UAE prezreli. Blago islamistička vlada AKP-a u Turskoj dijeli slične simpatije prema Muslimanskoj braći. Oni su se nadali da će, ako Assadov režim bude zbačen, Muslimanska braća, kao član sirijske opozicije tokom dugih decenija, doći do izražaja. Pa ipak, daleko radikalniji i nasilniji pokreti kao što su Al-Kaida i ISIL u vojnom smislu su došli do izražaja u sirijskom haosu.

Nažalost, dosta država u regiji – Katar, Saudijska Arabija, UAE i Turska između ostalih – su sve do jedne flertovale sa pomoći ovim više nasilnim – i djelotvornijim – džihadističkim grupama kako bi zbacile Assada s vlasti. Saudijska optužba da „Katar podržava terorizam“ u osnovi je licemjerna; ova optužba se jednako odnosi na sve ove države, ponajviše na samu Saudijsku Arabiju koja globalno sponzoriše iznimno netolerantan islam. Podrška Katara (u suštini) nenasilnoj, demokratskijoj Muslimanskoj braći ljuti diktatore koji strahuju da će ih uvođenje bilo koje demokratske prakse koštati njihovih tronova. Egipat im se pridružuje u ovom strahu.

Zanimljivo je da Iran također sa simpatijama gleda na sunitsku Muslimansku braću kao relativno progresivnu političku silu za promjenu u regiji.

Ujedinjeni Arapski Emirati skreću pažnju na još jedno dugogodišnje teritorijalno pitanje ovdje: tri mala otoka u Zaljevu sada u iranskom posjedu. Zapravo ovo je doslovno jedino teritorijalno pitanje koje uključuje Iran bilo gdje. Kada su Britanci povukli svoje čete iz Zaljeva, a prije nego što je nastao UAE, 1971. iranski šah je zaplijenio ova tri otoka za Iran; danas UAE još tvrdi da polaže prava na te otoke. Bez obzira na implikacije ovog slučaja, on ne sugeriše obrazac iranske teritorijalne agresije, koja je doslovno bila nepoznata više od 200 godina.

Saudijska Arabija neće postići svoj cilj uspostavljanja „bliskoistočnog NATO-a“ protiv Irana; neće čak uspjeti ni u stvaranju trajnog regionalnog saveza. Ali implikacije ovog ishitrenog pokušaja da se izolira i sruši Katar su ozbiljne sa brojnim eksternim posljedicama. Na kraju će sve tri države vjerovatno odstupiti u sklopu nekog kompromisa koji će im sačuvati obraz – kao što to obično biva u razmiricama u Zaljevu.

Ali niko ne treba misliti da drama u vezi Katara predstavlja „borbu protiv terorizma“ ili „borbu protiv šiizma“. Ovdje je na kocki samoočuvanje diktatorskih vladara. Međutim, izgleda da je i Washington pao na saudijsko viđenje bliskoistočne politike. Katar nekako vidi drugačiju budućnost za Zaljev – možda i malo prosvjetljeniju.

SAD-u bi odgovaralo da ostane neutralan u ovoj kompleksnoj borbi koju je uglavnom isprovocirala Saudijska Arabija svojim pokazivanjem snage. Washington isto tako ne bi trebao dozvoliti da Katar bude potčinjen. Slamanje Katara je veoma loš i nazadan instrument kojim se provodi upitna igra zastrašivanja Irana.


(TBT, grahamefuller.com)