BESMRTNOST: Slijedeći veliki korak u evoluciji?!

17.06.2017. u 09:03

NAUKA

Peter Thiel, milijarder i suosnivač „Paypala“, namjerava doživjeti sto dvadesetu


FOTO: (Peter Thiel, Reuters)

U poređenju sa ostalim milijarderima iz svijeta visoke tehnologije, on i nije pretjerano ambiciozan. Dmitrij Ickov, „kum“ ruskog interneta, kaže da mu je cilj da živi deset hiljada godina. Za Larryja Ellisona, suosnivača „Oraclea“, prihvatanje smrtnosti je „neshvatljivo“, dok se Sergey Brin, suosnivač „Googlea“, nada da će jednog dana „izliječiti smrt“.

Ovi tehnološki titani nisu smešni niti čak razmetljivi; njihove težnje zasnivaju se na stvarnoj nauci, koja bi, iako je u povoju, iz temelja mogla promijeniti naše shvatanje života i smrti. Ipak, u to je teško povjerovati pošto je ljudska potraga za besmrtnošću stara koliko i sam ljudski rod, a taj put posut je kobnim neuspjesima. Otprilike 200. godine prije nove ere prvi kineski car Qin Shi Huang slučajno se ubio u pokušaju da živi zauvijek - otrovao se nakon što je popio pilule žive, nadajući se da će mu donijeti besmrtnost.

Nekoliko vjekova kasnije potraga za vječnim životom nije bila mnogo sigurnija. Godine 1492. papa Inocentije VIII umro je poslije transfuzije krvi primljene od trojice zdravih dječaka, čiju je mladost želio da upije. Nešto bliže modernim vremenima, godine 1868. u Americi, Leonard Jones, političar iz Kentuckyja, kandidirao se za američkog predsjednika pod sloganom da je postigao besmrtnost kroz molitvu i post, nudeći javnosti da joj otkrije tajnu kako prevariti smrt. Kasnije iste godine Jones je umro od upale pluća.

Međutim, ovi primjeri iz historije nisu obeshrabrili neke od najvećih imena u Silicijskoj dolini. Thiel je, na primjer, poklonio 3,5 miliona dolara Fondaciji „Metuzalem“. Aubrey de Gray, suosnivač „Metuzalema“, kaže da je ta neprofitna organizacija usvojila istraživačku inicijativu pod nazivom „Strategije za zanemarljivo biološko starenje“ (SENS) i da joj je cilj „pronalaženje lijeka za sedam tipova oštećenja izazvanih starenjem, kao što su gubitak ćelija, prekomjerna dioba ćelija, defektna smrt ćelija, đubre unutar ćelija, đubre izvan ćelija, mutacije u mitohondrijama i spajanje vanćelijskih matrica. Polazi se od pretpostavke da ljudsko tijelo, budući da je nalik mašini, ima konstrukciju koja određuje sve aspekte njegovog funkcioniranja, tako da ako možemo obnoviti tu konstrukciju - na molekularnom i ćelijskom nivou - onda možemo obnovimo i njeno funkcioniranje, pa ćemo dobiti sveobuhvatno podmlađeno tijelo.“

Ali SENS, koji ima godišnji budžet od pet miliona dolara, nije ništa u poređenju sa projektom „Calico“ Sergeya Brina i njegovim pokušajem da „izliječi smrt“. „Google“ namjerava da uloži milijarde dolara u partnerstvo sa farmaceutskim gigantom „AbbVie“. „Google“ je kao i uvijek tajanstven, ali se šuška da je u toku proizvodnja lijeka koji imitira FOX03, gen odgovoran za dugovječnost.

Tu je i Glennova fondacija za medicinska istraživanja, koju je osnovao Paul F. Glenn, poznat po ulaganju u rizični kapital, davne 1965. godine. Glennova fondacija usko surađuje sa Ellisonovom medicinskom fondacijom, mnogo mlađom institucijom (osnovanom 1997). Relativno skroman istraživački projekat koji finansiraju ove dvije fondacije po svoj prilici prerasta u uspješne eksperimente za zaustavljanje starenja kod laboratorijskih miševa. Ključno pitanje glasi - mogu li ti laboratorijski rezultati da se primjene na čovjeka?

STARENJE UNAZAD       

Godine 1956. gerontolog Clive M. McCay izveo je pomalo morbidan eksperiment na Univerzitetu Cornell u državi New York. On je zašio više parova živih miševa kako bi spojio njihove krvotoke. U tim prišivenim parovima jedan miš je bio živahan, zdrav i mlad, dok je drugi bio star i relativno u lošem zdravstvenom stanju. Nakon što su im krvotoci povezani, stari miš je počeo da stari unazad, postajao je sve zdraviji i mlađi kako je eksperiment odmicao. Mladi miševi su pak preuranjeno starili.

U to vrijeme malo toga znalo se o sastavu krvi. McCayevi eksperimenti bili su fascinantni, ali su ga odveli u ćorsokak, tako da se on kasnije preorijentirao na istraživanje efekta smanjenog unosa kalorija, što ga je na kraju i proslavilo, dok je njegovo originalno proučavanje krvi bilo uglavnom zaboravljeno.

Četrdeset osam godina kasnije, 2004, Amy Wagers, sa odsjeka za matične ćelije i regenerativnu biologiju na Univerzitetu Harvard, ponovila je McCayeve eksperimente sa prišivanjem miševa da bi vidjela može li postići njegove rezultate. I uspjelo joj je. Stoga je Wagers, koju su finansirale Glennova i Ellisonova fondacija, odlučila da pokuša izdvojiti pojedinačne bjelančevine iz krvi miševa da bi vidjela šta izaziva taj nevjerovatni efekat.

Otkrila je da bjelančevina GDF11, uobičajena u krvi mladih miševa, ali rijetka u krvotoku starijih glodara, izaziva „obrnuto starenje“ kod životinjica. Ova bjelančevina održava aktivnost matičnih ćelija. Kad koncentracija GDF11 opada, što se dešava s godinama, matične ćelije (zadužene za obnavljanje tkiva) ne mogu tako dobro obavljati svoj zadatak, pa povrede sporije zarastaju i počinje neumitno starenje. Međutim, čak i u veoma starim organizmima sa veoma malo GDF11 te matične ćelije ne nestaju - one se jednostavno uspavaju pošto se količina GDF11 u njima smanjuje. Kada se mlada krv, sa visokom koncentracijom GDF11, ubrizga u stare miševe, te usnule matične ćelije se bude, a stari miševi se podmlađuju pošto njihov organizam ponovo proizvodi zdrava i vitalna tkiva tipična za mladost.

U međuvremenu, u Centru za rak „M. D. Anderson“ u Houstonu, jedan od stručnjaka za starenje iz Ellisonove medicinske fondacije također eksperimentira sa miševima. Doktor Ronald Depinho zainteresirao se za telomere, strukture na krajevima hromozoma nalik na kapice na krajevima pertli, koje služe kao zaštita hromosoma od oštećenja. U mladim organizmima enzim telomeraza doprinosi zdravlju telomera. U starijim organizmima nivo telomeraze opada, telomere se skraćuju i hromosomi počinju da se „habaju“. Izgleda da su ti „pohabani“ hromoszomi odgovorni za neke od fizičkih efekata starenja, a Depinho je želio saznati na koji način.

Njegov tim je genetskim inženjeringom stvorio miševe kod kojih je proizvodnja telomeraze mogla da se regulira i otkrio da su miševi preuranjeno starili ako se proizvodnja telomeraze isključivala. „Doveli smo ih do starosti koja kod čovjeka odgovara devedesetogodišnjacima, sa smanjenim mozgom, oštećenom kognicijom, neplodnošću, stanjenim kostima, gubitkom kose, itd.“ objašnjava on.

Zatim su Depinho i njegove kolege ponovo „uključili“ proizvodnju telomeraze, a ono što su vidjeli bilo je nevjerovatno. „Organi su počeli da se obnavljaju. Mozak se povećao, kognicija se popravila, plodnost se obnovila, kosa je povratila zdrav sjaj, a sve ostale tegobe kod životinja bile su ublažene. Ubacivanje telomeraze nije samo zaustavilo proces starenja, kao što je slučaj sa GDF11, već je dovelo do podmlađivanja životinja.

Mogu li ova dva otkrića da se iskoriste za stvaranje vrela mladosti poput onoga za kojim je tragao istraživač Ponce de Leon? „Nismo proučavali životni vijek ovih životinja, tako da ne znamo da li bi to utjecalo na njihovu dugovječnost. Međutim, mislim da bi to utjecalo na njihov zdravstveni vijek - to jest na broj godina tokom kojih bi živjeli bez ozbiljnijih bolesti“, kaže Wagers. Preliminarna istraživanja djeluju ohrabrujuće.

Nakon što su otkrića Wagers i Depinha izazvala erupciju uzbuđenja u naučnom svuhetu, ideja da bismo mogli živjeti duže - ali ne samo nekoliko godina duže već možda cio vijek ili čak nekoliko stotina godina duže - iznenada je postala jedna od kontroverznih tema ovog vijeka. „Ako budemo živjeli u prosjeku 400 godina umjesto 80, morat ćemo iznova napisati mnogo toga što se odnosi na život i smrt“, ističe Aubrey de Grey.

Ako starenje može da se zaustavi, kaže Wagers, umjesto sporog i kontinuiranog biološkog starenja, na koje smo navikli, mogli bismo jednostavno da živimo, živimo i živimo kao zdrava i naizgled mlada ljudska bića sve dok nam neki od organa potpuno ne otkaže. To je u oštroj suprotnosti sa zastrašujućom budućnošću kakvu je, na primer, zamislio Greg Easterbrook u prošlogodišnjem članku „Šta će se dešavati kad svi budemo živjeli sto godina?“ objavljenom u Atlanticu. Easterbrook i njegovi istomišljenici prikazuju budućnost u kojoj se životni vijek produžava, ali ne i „zdravstveni vijek“, tako da dugovječni bolesni i nemoćni starci decenijama isisavaju sav novac iz privrede. Ali u verziji Wagers svi ljudi su zdravi dok ne umru, tako da možda neće ni morati da odlaze u penziju, pa će privreda nastaviti kontinuirano da se razvija. To je, međutim, još jedan recept za zastrašujuću orvelovsku budućnost u kojoj radimo, radimo i ne prestajemo da radimo 384 godine, sve dok ne umremo.

ODŠTAMPAJTE SEBI NOVU JETRU

Možda ipak u budućnosti nećemo morati da se plašimo otkazivanja organa. Kada ne bude bilo dovoljno rezervnih organa, uskoro će postojati klonirane kopije, bilo da se uzgajaju u laboratoriji ili štampaju pomoću 3D štampača. Već imamo štampane jetre i bubrege na 3D štampaču, ćelije kože pretvaramo u matične ćelije, a matične ćelije u organe, i redefiniramo smrtnost zahvaljujući proceduri poznatoj pod nazivom oživljavanje hladnim slanim rastvorom. Ako se krv umirućeg pacijenta zamijeni hladnim slanim rastvorom, temperatura tijela može da se snizi, a pacijent dovede u stanje suspendirane animacije u kome su sve životne funkcije bitno usporene. A kada je pacijent u tom stanju, ljekari mogu mnogo toga popraviti: ranu od metka ili noža, krvarenja i otkazivanje organa - naročito ako pri ruci imaju zalihu rezervnih, kloniranih organa u operacionoj sali.

Za ukus današnjeg čovjeka ima nečeg pomalo morbidnog u ovoj paradigmi: živjeti zauvijek, ili barem veoma dugo, u vječnoj, statičnoj mladosti sa sve učestalijim odlascima u urgentni centar kako budemo starili, da bismo povremeno zamijenili organe koji nam otkazuju. Prema istraživanju kompanije „Pfizer“ iz 2012, kada je riječ o starenju, ljudi se najviše plaše da će „postati zavisni od drugih“ ili „živjeti u bolovima“. U našoj kulturnoj mašti taj strah mogao bi biti zamijenjen strahom od vječne mladosti koja vodi u iznenadnu smrt - šta ako vam srce, staro 200 godina, odjednom otkaže kada ste daleko od bilo kakve bolnice? Tjelesni horor budućnosti možda se veoma razlikuje od današnjeg, ali to je ipak tjelesni horor.


FOTO: (Ilustracija, AP)

Možda se rješenje krije u zamijeni tijela - tih nepouzdanih kontejnera sklonih kvarovima. To je cilj Ickovljeve „Inicijative 2045“, najambicioznijeg od svih projekata milijardera iz Silicijske doline. Ova inicijativa, pokrenuta početkom 2011, već je okupila impresivnu grupu eksperata iz takvih oblasti, kao što su robotika i neuralni interfejs ili stvaranje vještačkih organa. Njihov cilj je da se naše tijelo zamijeni robotima ili holografskim avatarima do 2045. godine.

U izvjesnom smislu rok do 2045. nije toliko besmislen kao što se čini. Teledirigovani roboti-avatari postoje, iako se zasad više nalaze u domenu naučnih inovacija nego stvarnog života. Ickov smatra da će sa usavršavanjem teledirigovanih avatara „poslovi sa povećanim rizikom za ljudski život i zdravlje, kao što su posao vatrogasca, policajca, minera i sličnih, nestati“. Na kraju će ti teledirigovani avatari postati „superiorni u odnosu na biološko tijelo“ i stoga će utrti put eri povećane popularnosti avatara.

Međutim, bilo da ostvarimo besmrtnost posredstvom robota, injekcija ili proteinskih tableta, ostaje jedno ozbiljno i uznemirujuće pitanje: da li zaista želimo živjeti vječno? I, ako želimo, zašto?

Ickov kaže da je njegov motiv frustracija. Kao neko ko se bavi brojnim hobijima, ruski milijarder je trenirao džudo, dizanje tegova, ronjenje, streljaštvo, „ali svaki put kada bih ostvario izvjesne rezultate u nekom novom sportu ili hobiju, shvatio bih da, ako želim ozbiljne rezultate, onda moram da stavim tu aktivnost u središte čitavog života i žrtvujem nešto drugo ništa manje zanimljivo.“ Zahvaljujući toj dilemi, kaže on, duboko je svjestan koliko je život kratak. „Uprkos brojnim prilikama koje nam život pruža, malo toga uspijevamo da otkrijemo i uradimo. Kad najzad ostvarim ovaj moj megaprojekat, konačno ću imati 10.000 godina za brojne hobije.“

Što se ostalih milijardera tiče, kratak životni vijek ne djeluje tako strašno u poređenju sa patnjama koje sa sobom nosi starenje - sporim smanjenjem tjelesnih i intelektualnih funkcija i smrću, koje većina nas prihvata kao neizbježne. Za Ellisona, propadanje ljudskog tijela ima lične asocijacije: „Majka mi je umrla od raka i za svakoga ko je posmatrao takve patnje život ne može biti strašniji“, izjavio je on.

STRAH OD STOGODIŠNJAKA

Ako pitate etičare za mišljenje o besmrtnosti, ta potraga postaje manje herojska. Paul Root Wolpe, direktor Centra za etiku na Univerzitetu Emory, smatra da bi trebalo da obratimo pažnju na to kako se društvo danas odnosi prema starima prije nego što počnemo razmišljati o produžetku životnog vijeka. „Mi smo već sada udvostručili prosječni životni vijek čovjeka, a to je stvorilo kult mladosti u savremenom društvu“, ističe on. A društvo se prema starima odnosi kao prema otpadu. Između osam i deset odsto starijih Amerikanaca prijavilo je zlostavljanje prošle godine, prema statistici Nacionalnog centra za zlostavljanje starih (NCEA), a na svaki prijavljeni slučaj otpada između 14 i 24 neprijavljena. Iz studije Univerziteta De Montfort proističe da 61 odsto starih smatra da društvo na njih gleda kao na teret, dok 57 odsto misli da mediji podstiču ideju da su stari ljudi problem za društvo. Wolpe smatra da cilj savremenog čovjeka treba da bude potraga za načinima „kako da živimo zdravije u starosti, kako da usporimo štetne aspekte starenja. Treba da otkrijemo kako ljudi duže da budu zdravi i kako da produžimo vrijeme u kome možemo da uživamo u životu. I ako u tom procesu uspijemo produžiti i životni vijek, onda je to u redu“, smatra on.

Međutim, najalarmantnije pitanje koje se postavlja u vezi sa perspektivom da će milioni (čak milijarde) stogodišnjaka šetati planetom glasi da li planeta može izdržati takav porast stanovništva. Današnje prognoze govore da će svjetsko stanovništvo sa sadašnjih sedam milijardi da se poveća na devet milijardi 2050, poslije čega slijedi stagnacija. I već sada se postavlja pitanje šta će te milijarde ljudi raditi, a da ne pominjemo gdje će pronaći čistu vodu za piće i hranu za zdrav život. Ali sve te prognoze ne uzimaju u obzir mogućnost da ćemo prestati da umiremo. A ako se to desi, slijedeća generacija preduzetnika iz Silicijske doline suočit će se sa još većim izazovom: kako da redizajniraju planetu da bi mogla izdržati ogromno stanovništvo superiornije ljudske rase, čovječanstvo 2.0.

(TBT, Newsweek.rs)