RIJEČ UREDNIŠTVA THE GUARDIANA: Za Laburiste!

10.06.2017. u 01:47

ANALIZA

Konzervativci zastupaju tvrdi brexit – tvrdeći da je Britanija izložena napadima unutrašnjih i spoljnih neprijatelja. Oni ne zaslužuju naš glas


FOTO: Ilustracija (Digtal Spy)

Britanija odlučuje četvrti put u posljednje tri godine. Od 2014. nikako da se smirimo. Povjerenje i poštovanje koje nas je povezivalo narušeno je nizom izbora koji su nas udaljili međusobno i od svijeta. Sada imamo šansu da to promijenimo: da započnemo demontažu projekta izolacionizma koji nam je kroz brexit donio strah od budućnosti; da odbacimo ekonomiju u kojoj plate direktora vrtoglavo rastu dok siromašnima prihodi opadaju; da prevaziđemo viktorijansku ideju da moralna odvažnost i preduzetništvo mogu da zamijene državu u zaštiti građana od oskudice, neznanja i bolesti. Doživjeli smo niz političkih potresa poslije velike krize 2008. Dobili smo dominaciju Škotske nacionalne partije nakon referenduma o nezavisnosti Škotske. Prošlogodišnje glasanje o članstvu Britanije u Evropskoj uniji umanjilo je popularnost Ukipa i liberalnih demokrata, iz različitih razloga. Zato se u Engleskoj i Velsu treba vratiti dvopartijskoj politici i jasnom izboru između laburističke i konzervativne vlade.

Nepotrebni izbori

U društvu se osjeća želja ljudi za drugačijom, pravednijom, boljom i pristojnijom Britanijom – manje podijeljenom i sa više socijalne pravde; Britaniju sa više nade, a manje strepnje. Ljudi su umorni od ekonomije koja se oslanja na stagniranje plata da bi se održala zaposlenost i od sve veće ispraznosti svakodnevnog života.

Konzervativci ne zaslužuju naš glas. Tvrdnje da će država pomoći ljudima i obećanja da će podići minimalne plate, graditi jeftinije stanove i obuzdati cijene energenata koje vrtoglavo rastu, svakako su dobrodošli, ali nisu u skladu sa politikom koju oni vode. Njihov olako napisani manifest samo skreće pažnju sa njihovog bezosjećajnog i nemarnog ponašanja na vlasti. Posljedica toga su narodne kuhinje po lokalnim zajednicama, smanjenje budžeta za školstvo po prvi put u posljednjih 20 godina i pacijenti koji čekaju duže nego ikada po loše održavanim bolnicama. Ekonomija torijevaca je stvorila novu radničku klasu ljudi koji žive u siromaštvu iako imaju posao. Umjesto da sa ozbiljnošću pristupe rekonstrukciji javnih finansija bez svaljivanja troškova na siromašne, Konzervativna partija se zalaže za povratak lova na lisice, dok mlade majke koje su bile silovane treba da zasluže poreske olakšice za više od dvoje djece.

Konzervativci zastupaju tvrdi brexit – tvrdeći da je Britanija izložena napadima unutrašnjih i spoljnih neprijatelja. Torijevci prizivaju najgori mogući ishod brexita za Britaniju: odlazak iz EU bez postizanja dogovora i imigracionu politiku koja će potkopati rast, umjesto da ga stvara. To bi bila katastrofa, jer bi nas odsjeklo od našeg najvećeg izvoznog tržišta i susjeda sa kojima smo povezani mnogim zajedničkim poduhvatima. Kombinacija mjera štednje i tvrdog brexita čini konzervativce nepodobnim za vršenje vlasti. Njihov plan za pobjedu na ovim izborima zasnivao se na svođenju kampanje na nadmetanje partijskih predsjednika, usredsređeno na ličnosti umjesto na politike. Ideja je bila da se Tereza Mej predstavi kao jaka liderka, sposobnija od laburiste Džeremija Korbina da od Brisela obezbijedi povoljan dogovor za Britaniju. Ona je raspisala nepotrebne izbore koje niko nije želio.

Zajedništvo

Kampanja Tereze Mej bila je sumorno negativna i lišena svake vedrine. Njen nagli zaokret u vezi prijedloga za socijalnu zaštitu pokazao je da g-đa Mej ima slabe izborne procjene. Posebno je budalasto bilo to što je taj zaokret predstavljen kao međugeneracijski sukob oko resursa kojih je sve manje. G-đa Mej oklijeva da se izloži riziku kontakta sa glasačima i izbjegava novinare. Propustila je da odreaguje na Trampov destruktivni impuls u vezi sa klimatskim dogovorom. Od javnosti se očekivalo da proguta propagandu koju pod maskom vijesti plasiraju njeni novinari. Ukratko, dok je kredibilitet g-đe Mej tokom kampanje opadao, uvažavanje za g. Korbina je raslo. On nesumnjivo nije savršen. Mnogi ga vide kao parazita, kandidata sa margine koji je na prevaru preuzeo partiju. U parlamentu nije uspio da dopre dalje od svoje frakcije. Ne snalazi se sa pitanjima vezanim za modernu, sofisticiranu digitalnu ekonomiju. Historijat njegovih izjava objašnjava zašto mnogi ljudi ne mogu da ga zamisle kao premijera.

Ali lider laburista je imao dobru kampanju. Energičan je i efektan govornik koji se dobro osjeća pred publikom. Očigledno voli ljude i zanimaju ga njihovi problemi. Uspio je da proizvede neobičan osjećaj da su promjene moguće. Zahvaljujući njemu politika je ljudima opet uzbudljiva. Njegova kampanja je bila strateški dobro osmišljena, zasnovana na manifestu vješto usmjerenom ka istovremenom podsticanju laburističke baze i mlađih od 35 godina, koji su se odazvali sa rijetkim entuzijazmom. Ovaj manifest ubrzava politički puls. On nije savršen – prenaglašava ulogu države i ne bavi se torijevskim smanjivanjem beneficija – ali jeste iskren pokušaj bavljenja našim neuspjelim društvenim i ekonomskim modelom. On nas mnogostruko podsjeća na to koliko je osjećaja društvene pravde i duha zajedništva izgubljeno od 2010. Laburisti su postavili okvire političke debate: prije svega kejnsijanskim odgovorom kroz rast javnih investicija i povećanje javne potrošnje finansirane iz većih poreza, kako bi se stimulisala ekonomija i kako bi zemlja iz toga izašla bogatija nego što bi to bila u slučaju da se primijeni bilo šta od predloženog u planovima torijevaca.

Promjena politike

Ako političari lijevog centra žele podršku za svoju politiku, moraju naći način da ostvare kontakt sa britanskom provincijom – sa njenim ekonomskim potrebama, lokalnim identitetom i otuđenjem od tokova moći – ali i da se istovremeno uspješno udvaraju urbanim ljudima. Kada govori o velikim pitanjima, o nejednakoj raspodjeli bogatstva i moći, g. Korbin rezonira sa svojom publikom. Ako pobijedi, trebalo bi da u duhu partijske tradicije obnovi laburističku koaliciju u Donjem domu i u vladu uključi najbolje partijske talente. Laburisti moraju pronaći ubjedljiv nastup za osjetljive razgovore o brexitu. G. Korbin bi morao da se drži svog manifesta: najvažnije od svega, s obzirom na ekonomsku reputaciju laburista, morao bi da pokaže da je njegova partija u stanju da mudrim upravljanjem oslobodi rast i tako obezbijedi sredstva za javna dobra koja želi da isporuči.

Mi želimo laburističku vladu, ali prvi prioritet je zaustaviti konzervativce. Svaka politika je lokalna i u svakoj od 650 britanskih izbornih jedinica postoji jedinstvena dinamika. Pristup izborima u Škotskoj je sada drugačiji i mi ćemo u posebnom uredničkom tekstu razmotriti opcije koje su tamo na raspolaganju. Na sličan način je i Sjeverna Irska priča za sebe. Postoji mnogo razloga da se glasa za Liberalne demokrate, ne samo zbog njihove kampanje za članstvo u jedinstvenom tržištu EU i reformu izbornog sistema. Sličnu pažnju zaslužuju Zelena partija i njena briga za zaštitu životne sredine koja obilježava našu epohu. Naša podrška laburistima ne znači da “progresivni savez” partija sa sličnim stavovima treba odbaciti. Treba ga prihvatiti kao ideju čije vrijeme još nije došlo. Ima smisla ograničiti torijevce taktičkim glasanjem.

Političke prognoze se zasnivaju na premisi „ako se nastavi sadašnji trend“, dok je u prirodi trenda da se mijenja. To svake izbore čini toliko zanimljivima. Mi ne znamo koje se političke grupacije ujedinjuju, kakva prestrojavanja su u toku. Politika se mijenja. Ono što se danas čini važnim, historija može proglasiti irelevantnim. Izbori su zahvatanje jedne čaše iz rijeke javnog mišljenja. Dok smo mi zagledani u njene dubine, rijeka juri dalje. Većina analitičara smatra da će glasači odbaciti Laburističku partiju g. Korbina. Možda i hoće. Ali g. Korbin je pokazao da ta partija može biti početak nečeg velikog, a ne posljednji uzdah nečeg malog. Laburisti zaslužuju naš glas 8. juna.


(TBT, The Guardian)