ZINEDINE ZIDANE Genijalac ili srećković?

04.06.2017. u 01:05

TEMPO

Kao nogometaš, Zinedine Zidane bio je jedan od najvećih ikada. Zizou je tokom svoje dugotrajne vladavine postao puno više od nogometaša


FOTO: Zidane (Guliver Image/Getty Images)

Kao nogometaš, Zinedine Zidane bio je jedan od najvećih ikada. Kao simbol koji je utjelovio toliko raznovrsnih aspekata nogometne igre u jedno, Zizou je tokom svoje dugotrajne vladavine postao puno više od nogometaša. Bio je personifikacija najpopularnijeg sporta na svijetu, njegova avangarda, ikona koja je nadišla granice sporta i na koncu, čovjek koji je unatoč mnogobrojnim manama, ostao voljen kao rijetko koji nogometaš prije i poslije njega.

S loptom u nogama bio je pjesnik

S loptom u nogama Zidane je bio pjesnik koji je oko sebe okupio armiju sljedbenika, a ta njegova mračna, zamamna i buntovnička strana koja je svako toliko uspijevala nadići staloženost i mirnoću, osigurala mu je kultni status koji je u jednom trenutku, protokom vremena, dosegao epske proporcije.

Godine 2005. bio je tema ambicioznog i skupog dokumentarca dvojice filmaša Douglasa Gordona i Philippea Parrenasa koji su postavili sedamnaest sinkroniziranih kamera oko stadiona Santiago Bernabéu dok je Zidane igrao za Real. Kamere su bile usredotočene na bivšu Juventusovu zvijezdu u svakom trenutku. Rezultat cijele ideje bila je 91-minutna nogometna bajka posvećena genijalnosti jednog igrača. Zidanea kao junaka i kao legende. Oda koja je slavila Zidaneov kult u njegovoj punoj snazi.

Takav je Zidane bio kao igrač. Elegantan i graciozan poput Rudolfa Nurejeva, trčao je racionalno i nikad se uzalud nije umarao. Znao je da s jednim pravim potezom može nadomjestiti hektolitre nepotrebno prolivenog znoja, a takvih je matnih i genijalnih poteza u svojoj kolekciji imao na bacanje. Ono što u Realu danas igra Luka Modrić, prije dvaju desetljeća izumio je upravo Zizou. Kontrola, osjećaj za prostor i ritam, konzistentnost, inteligencija, racionalnost – talent. Kao igrač, Zidane je revolucionirao nogomet kao rijetko tko.

Kao trener… Tu sad dolazimo do određenih problema. Doista, kakav je Zinedine Zidane kao trener? Koji je njegov trenerski trademark, ima li on uopće izgrađen stil, kakva je njegova vizija igre i ideje koje nogometne filozofije Francuz poštuje – napadačke, obrambene, neke treće…?


FOTO: (Guliver Image/Getty Images)

Kao igrač bio je genij, a kao trener?

Mnogi će reći da Zidane kao trener uopće nema svoj identitet, prepoznatljivost koja ga je krasila kao igrača. Real pod Zidaneom ne igra nešto naročito lijep nogomet, to je činjenica. Madriđani nisu uvjerljivi, igraju nekako na silu i silni bodovi i trijumfi više su plod improvizacije i monstruozne individualne kvalitete koju Zizou ima u svlačionici, nego organiziranog sustava, precizno osmišljenih taktičkih uzoraka, uigranih mehanizama i trenerskih trikova koji rade razliku između dobrog i lošeg stručnjaka.

Sve je to tačno, međutim iza Zizoua stoje rezultati, a oni su jedino pravo mjerilo kvalitete nečijeg rada. U svega godinu i pol dana koje je proveo na klupi Kraljeva, Zidane krupnim koracima grabi prema nogometnoj povijesti i nogometnoj kući slavnih. Naravno, onoj trenerskoj, kao igrač odavno je njen stanar.

Slavljem u finalu Lige prvaka lani protiv Atletica, Zinedine Zidane postao je tek četvrti strateg u povijesti, nakon Miguela Muñoza, Guusa Hiddinka i Pepa Guardiole koji je u svojoj debitantskog sezoni osvojio naslov prvaka Europe. Nevjerojatan je podatak da je Zidane, ako izuzmemo mizerni staž u drugoj momčadi Madriđana, trenerom jednog prvoligaša postao tek u januaru 2016. godine.

U pet mjeseci do trofeja koji brojni velikani nikad nisu dočekali

Francuz je tako u smiješno kratkoj, svega petomjesečnoj karijeri, osvojio trofej koji je mnogim trenerima ostao tek pusti san. Velikanima poput Tomislava Ivića, Bobbyja Robsona, Valerija Lobanovskog, Arsena Wengera, Otta Rehhagela, Franza Beckenbauera pa i Diega Simeonea ako hoćete, o kojem je posljednjih godina napisano stotine spjevova.

Istovremeno, Zinedine Zidane postao je nakon milanskog finala tek sedma osoba u povijesti nogometa koja je osvojila najcjenjenije klupsko natjecanje Starog kontinenta kao igrač i kao trener. Prije njega to je pošlo za rukom još Španjolcima Miguelu Muñozu i Pepeu Guardioli, Talijanima Giovanniju Trapattoniju i Carlu Ancelottiju te Nizozemcima Johanu Cruyffu te Franku Rijkaardu.

U manje od godinu i pol ''neznalica'' Zidane ima priliku srušiti rekod star 60 godina i napraviti nešto što nikad nitko nije

Uz to, Real je u subotu imao priliku postati prva momčad otkako se Liga prvaka igra u ovom formatu (od 1993.) kojom je odbranio naslov prvaka Starog kontinenta. Kako se u ovih 25 godina Lige prvaka na krov Europe penjalo nekoliko uvijek jednih te istih supermomčadi, nevjerojatno je to da nijedna nije uspjela obraniti titulu. Eto, Real s ''neznalicom'' Zidaneom je to postigao prvi put. Također, Real je u posljednjih devet godina osvojio samo jednu Primeru. Sa Zidaneom je stigla i druga. Nadmaši li Zizou u subotu u Cardiffu Allegrija, mogao bi se pohvaliti da je Kraljevskom klubu vratio slavu nenadmašnih 1950-ih, kad je Real godinama dominirao španjolskim i europskim nogometom i kad je 1957/58., upisan posljednji doublet (Primera/Kup prvaka). Nova dvostruka kruna i kako smo već kazali, prva obrana Lige prvaka bila bi gotovo pa filmska priča.

Sreća bila njegova vjerna pratilja

Je li onda Zidane zaista nepodnošljivi srećković? Možda su u pravu oni koji ga tako tituliraju jer kako drugačije, dovraga, objasniti činjenicu da je sve ovo u manje od dvije godine postigao čovjek koji ne posjeduje trenerski gen i čija igra nema identitet? A navodno, prema nekima, sreća je u dobroj mjeri oblikovala i njegovu igračku karijeru.

Zidane je donio Francuzima svjetsku titulu kad je Brazilu, u finalu 1998., zabio dva gola glavom. Nakon kornera. Sreća, naravno, jer što je pobogu igrač njegova kalibra uopće radio u srcu kaznenog prostora Seleçaa, gurajući se sa svojim i protivničkim stoperima? U redu, jedan gol postignut glavom, ali dva, to je čista sreća, što drugo? Na koncu, kad je Zizou prije i poslije zabio gol glavom?

Dva gola glavom Brazilu za svjetski naslov, volej kojeg bi potegao samo luđak ili genij za europski i penali za prvi trenerski pokal s ''klempavim ušima''. Što je to nego sreća?

Svoj jedini klupski naslov prvaka Europe Zidane je kao igrač uzeo protiv Bayera 2002., kad je cijeli Hampden Park zanijemio gledajući velikog Francuza kako zabija najljepši gol u povijesti natjecanja. Svijeća koju je poslao s lijevog boka Roberto Carlos putovala je prema Zidaneu cijelu vječnost i tu svijeću malo tko bi se usudio prasnuti iz voleja. Zidane se usudio i pogodio je, a takve golove mogu zabiti samo genijalci, luđaci ili totalni srećkovići. Na koncu, u onom mitskom finalu SP-a 2006. koje je zbog ikonskog sukoba s Marcom Materazzijem postalo opće mjesto nogometne povijesti, Zizou je zabio za vodstvo Francuza iz penala, panenkom. Koliko bi se igrača usudilo to učiniti u finalu SP-a, dok su oči u oči s vjerojatno najboljim vratarom svih vremena Gianluigijem Buffonom? K tome, lopta se od grede odbila tek nekoliko centimetara iza gol linije. Naravno, to je bila sreća, kao što je sreća bila ključni faktor prošlogodišnjeg finala protiv Atletica jer je Zidane do svoje prve velike trenerske titule došao tek nakon ruleta s bijele točke.

Sigurno je da je sreća bila velika prijateljica Zinedinea Zidanea u njegovoj nestvarnoj karijeri, to nije sporno, ali postoje ljudi - istina malo ih je - koji sreću znaju izazvati i uvjeriti ju bude u njihovoj službi. Neki ljudi poput Zinedinea Zidanea rođeni su "pod sretnom zvijezdom" i uspjesi im dolaze prirodno.

Ipak, postoje točno određeni i sasvim opipljivi razlozi koji nemaju nikakve veze s tarotom ni ezoterijom, koji objašnjavaju zbog čega je Zidane uspio napraviti super posao s Realom.

Sreća je Zidaneu pomogla, ali ništa od svega ovog ne bi bilo da Francuz nije znao povući neke genijalne poteze

Najprije, fantastično je posložio odnose u kraljevskoj svlačionici prepunoj taština, zbog kojih su bivši treneri koji nisu znali tako dobro plivati u kavezu s piranjama, redovito gubili glave. Realova momčad prepuna je veličina, golemih ega, a onda i posljedično nezadovoljstava. Zizou je svojom karizmom, ali i drugačijim pristupom uspio zagušiti nervozu u vječno nervoznoj svlačionici, znao je homogenizirati ekipu i stvoriti kemiju u momčadi. U tom segmentu Francuz je napravio možda i ključan posao.

Dok je u navali igrao s trozupcem BBC, igra mu je patila, posebice u veznom redu. Iskoristio je ozljedu neprilagođenog Balea, da bi izmislio Isca, koji je postao Realov Franko Andrijašević. Isco je sredio vezni red, bio je karika koja je povezala vezu s napadom i pokazao se kao tajno oružje s kojim je na kraju Zidane slavio.

Zizou je puno riskirao

Zidane je cijelu sezonu stalno rotirao momčad, kidajući tako živce i navijačima, ali i igračima kojima nije bilo baš po volji često odmarati. U ovoj sezoni Francuz je koristio čak 26 igrača, od toga njih 23 barem su jednom istrčali na teren. Nerijetko je osvajao je ključne bodove u La Ligi protiv ozbiljnih rivala skoro s B sastavom. Puno je riskirao, to je istina, ali je postigao to da se i igrači iz drugog plana, poput Isca i Matea Kovačića, osjećaju kao dio pobjedničke družine. Time je ubio dvije muhe jednim udarcem. Dobio je zadovoljne zamjene koji u svakom trenutku mogu adekvatno zamijeniti ozlijeđene i umorne te odmornu udarnu momčad koja je u finišu sezone furiozno prva protrčala kroz ciljnu ravninu.

Uspio je u dobroj mjeri zagušiti golemu Ronaldovu egocentričnost i uvjeriti ga da odustane od mahnitih utrka s Messijem te ganjanja individualnih rekorda. Uspio je u nemogućem – tašti Portugalac posve se prilagodio momčadi i nije inzistirao da se ona prilagodi njemu. Ronaldo je ove sezone zabio najmanje golova otkako je u Madridu, dosta je utakmica odmarao, ali je konac sezone odigrao goropadno i impresivno, kako u Primeri, tako u Ligi prvaka.

Ćudljivi predsjednik Kraljeva, Florentino Perez, opsjednut blještavilom i glamurom, nikako nije mogao progutati atipičnog, pa čak i prljavog čovjeka od zadatka Brazilca Casemira. Perezova riječ je u Realu svetinja i puno veća trenerska imena od Zizoua u trenutku su nestajala kad bi se suprostavili big bossu. Zidane je uvjerio Pereza da mu je Casemiro prijeko potreban i tu je bitku dobio. Učinak Brazilca u drugom dijelu sezone dokaz je da je Francuz bio prokleto u pravu.

Nakon nesretnog poraza na Bernabeuu protiv Barcelone, mnogi su smatrali da je Real izgubio utrku s Kataloncima, ponajviše na psihološkom planu. Zidane se s tim nije slagao i u zadnjih pet kola Enriqueu nije ostavio na grama šanse.

Na korak do vječnosti

O Zidaneovoj stručnosti mogli bismo do sutra polemizirati, ali činjenica je da je postigao strašnu stvar i čistim pragmatizmom, nogometnom i socijalnom inteligencijom, došao je do pozicije na kojoj se sad nalazi. Na korak do vječnosti.

Nakon svega što smo vidjeli od Zidanea, moramo se s pravom zapitati je li sreća eksplozija kozmičke slučajnosti ili vrlina s kojom se rađaju oni koji pišu povijest.


(TBT, Index.hr)