ESEJ VII
TEMELJI CIVILIZACIJE ISLAMA Da li je islam ispunio svoje pozvanje, ili je 'istrošio snagu'?

14.07.2015. u 09:08

ESEJ

Civilizacija islama nikada nije imala ništa sa onim konceptima koji su počivali na rasnim ili nacionalnim osnovama, tako da je njoj uvijek nedostajao onaj vezivni element rasne ili nacionalne homogenizacije, koji igra presudnu ulogu u svim ostalim civilizacijama.


Piše Muhammed Asad, thebosniatimes.ba

ODMAH na svome početku, muslimanska civilizacija je nastala na isključivo ideološkim osnovama; ta civilizacija nikada nije imala ništa sa onim konceptima koji su počivali na rasnim ili nacionalnim osnovama, tako da je njoj uvijek nedostajao onaj vezivni element rasne ili nacionalne homogenizacije, koji igra presudnu ulogu u svim ostalim civilizacijama. Naša civilizacija je uvijek bila ideološka civilizacija – sa kur'anskim zakonodavstvom (šeri'atom) kao svojim izvorom i, više od toga, kao svojim jedinim povijesnim razlogom nastajanja i postojanja. Govoriti o muslimanskoj zajednici, Ummetu,  kao o nečemu što ima političko opravdanje i kulturnu vrijednost (što bi, dakle, trebalo njegovati i braniti) i, u isto vrijeme, dovoditi u pitanje važnost islamskog zakonodavstva kao formativnog elementa u našem životu -licemjerno je ili, ako hoćete, posljedica neznanja. Šta će ostati od našeg hvalisanja Ummetom ukoliko se udaljimo od šeri'atskog bekgraunda? Sigurno ništa drugo do jedna društvena filozofija vrijedna tek toliko da se zabilježi – jer i ta se filozofija temelji na konceptu koji je izveden iz šeri'ata a koji podrazumijeva ljudske odnose uređene prema Božijoj volji; i sigurno ništa drugo do ummetska etika – zato što je Muslimanova predodžba dobra i zla u potpunosti izvedena iz Kur'ana i učenja poslanika Muhammeda, s.a.w.s.; i sigurno ništa drugo do jedan politički ideal – zato što je to ideal koji Muslimane čini posebnim pred ostatkom čovječanstva budući da je on proistekao iz revolucionarnoga koncepta bratstva ljudi koji se ujedinjuju ne na krvnoj ili rasnoj vezi, nego na njihovom svjesnom zajedničkom pogledu na život i na zajedničkim aspiracijama; to je koncept koji je ostvaren prije više od četrnaest stoljeća i etabliran u islamskom Ummetu  - zajednici otvorenoj za sve muškarce i žene, svejedno kojoj rasi pripadali ili koje su boje kože, za sve koji prihvataju ovaj zajednički ideal i koji su zatvoreni za svakoga, čak i za svoga rođaka, koji odbacuje ovaj koncept, tj., ukratko, ovaj "društveni ugovor."

Ukoliko uklonimo šeri'at iz našeg života...

Prema tome, ukoliko mi šeri'at  uklonimo iz našeg svakodnevnog života i okruženja; ukoliko mi počnemo, poput zapadnjačkih naroda, da postavljamo rigoroznu granicu između praktičnog života i naše vjere, naša civilizacija, ili ono što je ostalo od nje, doći će u situaciju da izgubi ne samo svoj identitet, nego i svoj povijesni razlog postojanja – zato što je sve čemu se ima zahvaliti za rast i uspon ove civilizacije tokom stoljeća na ovaj ili onaj način povezano sa kreativnom snagom naše vjere.

I kao što sam više puta naglasio, nijedna druga civilizacija nije na ovako jednostavan i jasan način bila pokrenuta. U većini tih civilizacija religija nije bila tako prisutna pojava, nije bila ravna nekim drugim, presudnim kulturnim poticajima. Uzmimo kao primjer evropsku civilizaciju, u kojoj je kršćanstvo uvijek bilo samo jedan među ostalim faktorima razvoja. To je tako očito da se može dobrahno zamisliti da će, jednog dana, Zapad moći dići ruke od kršćanstva (ili, praktički, od svake druge vrste institucionalne religije), a ipak sačuvati živim identitet i kontinuitet svoje kulture. Najbolji primjer za ovu tezu je slučaj Sovjetske Rusije, u kojoj je kršćanstvo / hrišćanstvo bilo definitivno odbačeno kao izvor društvene etike, ali, uprkos odbacivanju kršćanstva, za komunistički eksperiment u Rusiji se ne može reći da je (bio) išta manje zapadnjački  od, recimo, konzervativizma Amerike, u kojoj institucionalno kršćanstvo još čuva svoju počasnu – premda samo teoretsku – poziciju.

Ali bez obzira što je u drugim civilizacijama, od kojih je savremeni Zapad samo jedan egzemplar, teoretski moguće (iako ja u to sumnjam) ili da zadrže institucionalnu religiju ili da u potpunosti dignu ruke od nje a da pritom ne unište vlastitu civilizacijsku moć i kontinuitet, mi Muslimani nemamo takve alternative. Za nas, islam nikada nije bio samo jedan od sudjelujućih faktora kulturnog razvoja, nego je on uvijek bio korijen i izvor toga razvoja. Što se nas tiče, eliminacija vjerskog mišljenja i, posebno, islamskog zakonodavstva (šeri'ata) iz područja ekonomije, politike i društvenog života podrazumijevala bi nešto mnogo više nego što je to sama promjena kulturnog usmjerenja; to bi značilo gubitak ukupnoga kulturnog usmjerenja. Prema tome, u onoj mjeri u kojoj šeri'at prestaje da bude praktična propozicija u našem svakidašnjem životu, u toj mjeri islamska civilizacija nužno proturječi samoj sebi, a muslimansko društvo postaje društvo kulturne mješavine i duhovnih polukasta.

Instinktivna ljubav muslimanskih naroda prema islamu

Što to prije shvatimo, mi ćemo prije početi razumijevati zbog čega je u naše vrijeme došlo do jednog procesa u kome se Muslimani gotovo utrkuju da ne slijede islam ne samo u njegovom duhu nego, čak, ni u njegovoj formi, a slijede neke običaje koji se teško ili nikako ne mogu dovesti u vezu sa našom vjerom. Za mnoge naše savremenike, vjera živi samo na jeziku, ili je to samo prazna priča u kojoj nema one iskre entuzijazma koji je, u ranoj fazi naše povijesti, Muslimane inspirisao na neprolazna, veličanstvena djela u kulturnim i društvenim pregnućima. Nema sumnje, islam i danas živi kao emocija. Islam je živ u instinktivnoj ljubavi nebrojenih Muslimana koji nejasno osjećaju da su njegovi principi ispravni, ali samo manji broj njih duboko intelektualno shvata te principe i spremni su da ih iskreno i bez oklijevanja primjenjuju u svakodnevnom životu. Zbog toga se mi ne smijemo čuditi što je muslimanska civilizacija dospjela u ćorsokak i što danas preživljava samo zahvaljujući svojoj nečujnoj, nesvjesnoj vitalnosti. U ovakvom stanju, ona više neće moći da nastavi svoj život. U samoj svojoj prirodi, muslimansko društvo je zamišljeno samo u svome ideološkom obliku, što će reći: ne samo kao emocija već i kao svjesna odanost velikog broja sljedbenika islama privrženih ideji prema kojoj je šeri'at  temelj toga društva. Ukoliko mi dopustimo da ovaj temelj (p)ostane beživotan, islam će biti osuđen da postepeno iščezava i nestane iz stvarnog života  i da, prije ili kasnije, postane samo puka historijska uspomena ili, u najboljem slučaju, jedna neodređena duhovna opomena koja je životna – ili beživotna – koliko i savremeno kršćanstvo.

Zašto je islam danas beživotan

Ali, zašto je islam postao tako beživotan? Zašto je islam danas – za razliku od tako dugo vremena u prošlosti – izvan svoje funkcije? Da li je, nakon svega, moguće da su ideje i ideali islama u nekim svojim aspektima defektni i da nisu atraktivni u svim vremenima? Da li je islam ispunio svoje pozvanje, ili je "istrošio snagu"? Ima li islam uistinu nešto jedinstveno da ponudi – nešto što, možda, ne postoji u drugim ideologijama – ili je on samo iluzija koju proizvodi naša ljubav prema tradicionalnim formama? Ukratko, da li je islam neki reakcionarni sentiment? Da li je originalna poruka Kur'ana i danas dovoljno životna, ili dovoljno relevantna da zadovolji naše duhovne težnje i da oblikuje naš vanjski život – ili je islam samo jedna tugaljiva melodija koja je u zavadi sa našom naukom i iskustvom? Da li islam nudi rješenja za sve naše goruće društvene i ekonomske probleme , ili je  njegov program ograničen, tj. primjenljiv samo na društvene i ekonomske okolnosti u vrijeme njegove pojave, odn. nije istinski relevantan za potrebe i probleme našeg današnjeg života? Grubo rečeno: da li islam uistinu može biti praktična propozicija za naš svakidašnji život, ili je on balast tradicije?

Sva ova pitanja imaju svoju duboku opravdanost. Ona se kotrljaju poput groma na površini savremenog muslimanskog života i uzbuđuju umove mnogih ljudi koji su dostojni da o tome raspravljaju. Ta pitanja vrlo često postavljaju nemuslimanski kritičari islama, ali – ono što je interesantnije sa naše tačke gledišta – to ne čini onaj veliki broj Muslimana koji su razočarani pred spektakularnim kulturnim i društvenim propadanjem koje je tako evidentno u savremenome muslimanskom svijetu; kod njih ne postoji kreativna snaga; njih je zahvatio konfuzni haos rasprava o tome šta jeste a šta nije islamsko; odsustvo svakog autentičnog – tj. praktično pokazanog – dostojanstva u vlastitoj kulturi; vještačko, uglavnom nesvjesno imitiranje zapadnjačkih društvenih ciljeva i formi; sterilna konverzacija naših 'alima koji najčešće nude samo jedne te iste formulacije i pobožne opomene. Kad se to sve sagleda, čovjeku ne ostane ništa drugo do da se dobro ne zapita:"Na osnovu čega se, onda, može tvrditi da islam može biti 'praktična propozicija"? Neko bi mogao zaključiti da propast naše civilizacije – koja je, kao što je općepoznato, utemeljena na islamu – pokazuje da njezine osnove, ustvari, nisu bile dovoljno praktične da bi mogle osigurati naš društveni pozitivni i kontinuirani napredak i hod u budućnost...

Ne možemo reći da naši kritičari svoje teze nisu postavili na čvrstim temeljima. Oni nama ljubazno poručuju da su principi islama mogli biti ispravni i primjenljivi prije hiljadu i četiri stotine godina, kada ljudsko društvo nije bilo toliko komplicirano i kada su ljudske potrebe bile malobrojne i jednostavne, ali "naše vrijeme traži mnogo savremeniju ideologiju." Ma šta da je – kažu oni -  potaklo učenja arapskoga Poslanika da, u prošlim stoljećima, donese kulturne plodove, danas su se ta učenja pretvorila u zastarjele formule; i to se nije dogodilo slučajno, već zbog toga što je islam – prema mišljenju ovih kritičara – jedna ljudska tvorevina za određeno vrijeme i za određenu sredinu. U međuvremenu – nastavljaju ti kritičari – ljudski rod je prošao kroz nova iskustva i pred njim su iskrsle nove potrebe,  pa pošto su drevna učenja bila relevantna samo za tadašnje društvene i intelektualne uvjete, ona su se (do) danas istrošila, i onda je sasvim prirodno što su moderni Muslimani postepeno odustajali od tih učenja i počeli se okretati kulturnim inspiracijama koje u sebi imaju više vitalnosti i koje idu ukorak sa savremenim Zapadom. Drugim riječima, naši kritičari hoće da kažu da je muslimanska civilizacija propala zato što se sam islam pokazao neadekvtanim za zahtjeve savremenog doba.

Islam – to nije samo puka faza u povijesti

Pa ipak, unatoč tome što muslimanska civilizacija zaista jeste u fazi propadanja, što muslimansko društvo zaista gubi  svoje znakove koje mu je, nekad davno, dao islam, gornja argumentacija sadrži najozbiljnniji izazov za svakoga ko vjeruje da je islam,  uprkos savremene muslimanske degeneracije,  nešto mnogo više od puke faze u historiji ljudskog roda. Neće biti dobro po nas da ovaj izazov izbjegavamo samo time što ćemo reći:"Da, muslimansko društvo je propalo zato što su Muslimani prestali da žive u skladu sa duhom islama." Ma koliko bila tačna, ova rečenica ne objašnjava u potpunosti naš problem; ona se, čak, ne dotiče njegove suštine. Jer, ako su učenja islama ono što mi za njih kažemo da jesu, onda mora postojati neki validni razlog zašto su Muslimani prestali da žive u skladu sa duhom islama. "Da, ali koji je to razlog?" upitat će neki nedobronamjerni kritičar. I dok ovdje naš obični Musliman, pošto ne umije da ponudi uvjerljiv odgovor na to pitanje, "ostaje bez teksta", njegov oponent zadovoljno sliježe ramenima i kaže:"Očigledno zato što je duh islama neadekvatan za progresivne zahtjeve..."

Ali, šta ćete vi  na to reći? Hoćemo li mi, vi i ja, slijediti primjer ovog našeg šutljivog brata i ostati bez riječi sučeljeni sa nečim što je, zapravo, potpuna osuda islama i što, indirektno, daje za pravo kritičarima koji podržavaju stajalište prema kojem islam nije ništa drugo do produkt određenog vremena i sredine pa je, prema tome, zastario i danas nema šta reći čovječanstvu.

 Mi to ne možemo i ne smijemo činiti. Mi vjerujemo – i mi znamo  - da je poruka islama – Božija Poruka ljudskom rodu, i da je ona validna ne samo za određeno vrijeme, nego za sva vremena – inače ja ne bih ispisivao ove stranice i vi ne biste imali nikakvog razloga da ih čitate. Pošto je to tako, ni vi ni ja nijednog momenta nećemo sebi dopustiti da kažemo da je duh islama ikada mogao  biti neadekvatan za realne potrebe ovog ili onog doba. Upravo obrnuto, mi smo uvjereni da su islamska učenja nudila i nude sve što je čovjeku potrebno u duhovnom i društvenom smislu, svejedno koliki bio stepen njegovoga razvoja.  Ali, sa druge strane, mi smo suočeni sa neprikosnovenom činjenicom da duh islama nije – i nije bio u nekoliko prošlih stoljeća – pretvoren u praksu miliona ljudi koji javno tvrde da pripadaju ovoj vjeri. Zaista je neshvatljivo kako toliki milioni ljudi mogu, vlastitom voljom i tako nemarno, da se odriču svekolikih raznovrsnih blagodati i prednosti koje, kako mi tvrdimo, islam stavlja pred ljudski rod! Kako su, onda, oni mogli da se odreknu  tih blagodati i prednosti?

Ukoliko želimo da još jedanput vidimo islam na djelu, mi moramo potražiti neke druge odgovore da bismo odgonetnuli ovo teško pitanje, odgovore koji bi bili realni i zadovoljavajući.

 

(The Bosnia Times, Prevodi Džemaludin Latić)