KRAJ HISTORIJE JE POČETAK TRAGEDIJE: Kako kolektivna amnezija vuče SAD i svijet pravo u katastrofu

03.06.2017. u 01:49

ANALITIKA

Poslije 25 godina globalne vojne nadmoći, američke snage gube primat i svoju oštricu, dok Rusija i Kina u odbrambenom sektoru napreduju enormnom brzinom.

FOTO: (AP)

SAVREMENA AMNEZIJA

Kako je poslijeratni poredak za SAD bio toliko uspješan, Amerikanci polahko ali sigurno gube tragički senzibilitet koji je direktno odgovoran za njegovo uspostavljanje. Poslije 25 godina globalne vojne nadmoći, američke snage gube primat i svoju oštricu, dok Rusija i Kina u odbrambenom sektoru napreduju enormnom brzinom.

Trumpove dimne zavjese, koje pravi povećanjem vojnog budžeta i slanjem armade blizu obale Sjeverne Koreje, teško da mogu upaliti kod Vladimira Putina ili Xi Jinpinga. Amerikanci i njihovi izabrani zvaničnici zaboravljaju da je apsolutna vojna nadmoć bila ono što je, barem po njih, sprečavalo najgore.

Također, posljednjih nekoliko godina u SAD je sve rasprostranjenije mišljenje da Amerika prvo treba da počisti "svoje dvorište", prije nego da se previše miješa u međunarodna pitanja. Još 2013. godine 52 posto Amerikanaca se složilo da SAD treba da "gledaju svoja posla", a danas taj broj je porastao na 57 posto. To je najnaglašeniji pokazatelj antiinternacionalizma još od kraja Vijetnamskog rata i on oslikava stav prema kojem većina smatra da Amerika ne treba više da nosi breme koje tradicionalno nosi globalno liderstvo.

Ipak, teško je kriviti Amerikance zbog toga. Dugačak spisak vojnih intervencija koje su jedino izazvale haos, kao i milijarde dolara američkih poreskih obveznika na "izgradnju nacija" polako izazivaju rezignaciju običnih Amerikanaca, zbog čega je Trumpova maksima "Amerika na prvom mjestu" i privukla tako veliki broj ljudi.

U Trumpovom pogledu na svijet, manjak tragičkog senzibiliteta je naročito evidentan. On ne samo da ne priznaje da je međunarodni sistem Americi omogućio prosperitet, on također ne pokazuje ni najmanju naklonost konceptu slobodne trgovine, dok sa druge strane, prema autokratskim vođama svakodnevno iskazuje simpatije.

Zaista, Amerikanci su se umorili od bremena globalnog liderstva, ali to je vjerovatno zbog toga što su zaboravili šta im je ono ustvari donijelo. Zbog čega su američke trupe i baze raspoređene po čitavom svijetu? Zašto SAD potenciraju na očuvanju vojnog saveza NATO? Zašto Washington brine šta se događa u Ukrajini ili u Južnom kineskom moru? Naravno, postoje dobri historijski odgovori na ova pitanja, i svi oni se nakraju oslanjaju na katastrofe koje su se odigrale na globalnom nivou.

Sada kada je zemlja zaboravila tu istoriju, američki tragički senzibilitet zamijenjen je pogledom na svijet koji je istovremeno naivan, opasan i ahistoričan.

NESIGURNA BUDUĆNOST

Neobično je ironična činjenica da američka amnezija nastupa upravo u trenutku kada je međunarodni poredak sve ugroženiji. Širom svijeta, revizionistički autokratski režimi izazivaju čarke sa susjedima; Kina pokušava stvoriti sinocentičnu Aziju; Rusija govori u tranziciji ka post-zapadnom svijetu; na Bliskom Istoku Iran hrli ka statusu regionalne supersile; terorističke organizacije poput Islamske države siju strah na nekoliko kontinenata; Sjeverna Koreja proizvodi sve naprednije nuklearne bombe - teško je naslutiti kako ove zemlje mogu ostvariti svoje ambicije bez nasilja i rata. 

Neagresivni pristupi rješavanju razmirica, kao i sposobnost zemalja da pronađu konsenzus po pitanju suprotstavljenih ekonomskih ili geopolitičkih interesa sve su na testu u svakom uglu planete.

Prijetnje su raznovrsne, ali sve ih karakterizira jedna zajednička osobina - one pokazuju da međunarodni poredak, koji je toliko dugo bio uspješan, počinje da se kruni po ivicama, i samo je pitanje vremena kada će pući prvi šav.

Geopolitički revizionizam nezadovoljnih velikih sila po pravilu je bio ono što je prethodilo velikim ratovima. Ali ako je tragedija opće mjesto, onda ovo nije neizbježno i "mračni scenario" ne mora biti ostvaren. 

Naravno da se balans moći mijenja i da neće biti isti 2017. kao što je bio 1945. ili 1991, ali SAD još uvijek nisu posrnuli hegemon. Washington i dalje upravlja neprevaziđenom ekonomskom i vojnom moći. Uz pomoć saveza, institucija, dogovora i diplomatije, poredak može biti sačuvan, a čak i najprkosnije zemlje mogu biti dovučene za pregovarački sto ako je ponuda mirnog rješenja dovoljno privlačna, odnosno privlačnija od rata.

Ključno pitanje nije pitanje moći, već volje. Da li će zemlje koje su u Drugom svjetskom ratu branile poredak - a to su prije svega Rusija, Velika Britanija, SAD i Kina - smoći snage da ga ponovo brane danas?

U svakom slučaju, Amerikanci će uskoro ponovo steći svoj tragički senzibilitet - bilo zato što će se natjerati da to učine kako bi spriječili katastrofu, bilo tako što će im katastrofa sama pokucati na vrata i odagnati njihovu amneziju.


(TBT, FP, Newsweek.rs)