PRVA ŽENA FARAON: Hatšepsut, žena kralj Egipta

22.05.2017. u 11:01

CIVILIZACIJA

Šta je podstaklo Hatšepsut da drevnim Egiptom vlada kao faraon, dok je njen pastorak ostao u sjenci? Njena mumija, kao i istina o njoj, izlaze na vidjelo. Tekst Žena faraon je objavljen u National Geographic Srbija u aprilu 2009. godine


FOTO: (Shutterstock)

Na vrhovima njenih prstiju bilo je nečeg neobično dirljivog. Ljepota njenog tijela je nestala. Tkanina koja joj je bila zbrčkana oko vrata djelovala je poput neprikladnog modnog detalja. Njena usta, s gornjom usnom položenom preko donje, ličila su na jezivi nabor. (Poticala je iz čuvene loze s malokluzijom isturenih gornjih zuba.) Očne duplje su joj bile ispunjene neprozirnocrnom smolom, a nozdrve čvrsto zapušene urolanim platnenim tuferima. Lijevo uho utonulo u lobanju, a glava skoro sasvim bez kose.

Nagnuo sam se prema otvorenoj vitrini u kairskom Egipatskom muzeju i zagledao se u to što je najvjerovatnije bilo tijelo žene – faraona Hatšepsut, neobične žene koja je vladala Egiptom od 1479. do 1458. g. p.n.e., a danas je poznata manje po tome što je vladala u zlatno doba egipatske XVIII dinastije, koliko po tome što je imala smjelosti da sebe prikazuje kao muškarca. U vazduhu nije bilo omamljujućeg mirisa mira – vrste tamjana, tek nekakav oštar, kiselkast zadah koji kao da su stvorili vijekovi njenog boravka u krečnjačkoj pećini. Nije bilo nimalo lako poistovetiti tu ispruženu „stvar“ s velikom vladarkom koja je živjela prije toliko godina i o kojoj je zapisano da je „gledati u nju bilo ljepše od svega“. Jedino što je na njoj djelovalo ljudsko bio je odsjaj kostiju vrhova njenih prstiju s kojih se mumifikovano meso odavno povuklo, stvarajući utisak doteranih noktiju i prizivajući time ne samo našu praiskonsku taštinu već i našu tananu međusobnu povezanost, naš zajednički kratki i prolazni doživljaj svijeta.

Otkriće izgubljene mumije Hatšepsut bilo je udarna vijest prije dva ljeta, ali čitava priča izranjala je polako, korak po korak, poput forenzičke drame više nalik „Istražiteljima“ nego „Otimačima izgubljenog kovčega“. I zaista je potraga za Hatšepsut pokazala u kojoj mjeri se špahtle i četkice kao najčešće korištene arheološke alatke nadopunjuju skenerima za kompjutersku tomografiju (CT) i PCR aparatima sa gradijentnom temperaturom.

Godine 1903. čuveni arheolog Hauard Karter je pronašao sarkofag koji pripada Hatšepsut u dvadesetoj grobnici otkrivenoj u Dolini kraljeva – KV20. Taj sarkofag, jedan od tri koja je Hatšepsut bila pripremila, bio je prazan. Naučnici nisu znali gdje je njena mumija, i da li je uopšte uspjela da preživi kampanju uklanjanja svih tragova njene vlasti koju je za vrijeme svoje vladavine sprovodio njen suvladar i konačni nasljednik Tutmes III, kad su skoro sve predstave nje kao kralja sistematski bile dletima obijane sa hramova, spomenika i obeliska. Potragu, koja je izgleda konačno riješila zagonetku, započeo je 2005. godine Zahi Havas, vođa Projekta egipatskih mumija i generalni sekretar Vrhovnog savjeta za starine. Havas i tim naučnika su se usredsredili na mumiju koju su zvali KV60a, a koja je bila otkrivena prije više od sto godina, ali nije smatrana dovoljno značajnom da bi bila pomjerena s poda jedne od manje važnih grobnica u Dolini kraljeva. KV60a krstarila je kroz vječnost lišena čak i najobičnijeg kovčega, a kamoli svite figurina koja bi pripomagala pri njenim kraljevskim dužnostima. Nije čak imala ni šta da obuče – nikakvih ukrasa za glavu, nakita, zlatnih sandala ili zlatnih navlaka za prste na rukama i nogama, ništa od blaga kakvim je bio snabdijeven faraon Tutankamon, koji je u poređenju s Hatšepsut praktično bio niko i ništa.

I čak uz sve te visokotehnološke metode korištene za rješavanje slučaja nestanka jedne od najistaknutijih egipatskih osoba, da nije došlo do sasvim slučajnog otkrića jednog zuba, KV60a mogla je i dalje da ostane da leži sama u mraku, bez priznanja kraljevskog imena i statusa. Danas se ona čuva kao dragocjenost u jednoj od dvije Odaje kraljevskih mumija u Egipatskom muzeju, s metalnim pločicama koje na arapskom i engleskom objavljuju da je to Hatšepsut, žena – kralj lično, ponovo sjedinjena, poslije toliko vremena, sa svojom širom porodicom faraona iz perioda Novog carstva.

Šta je podstaklo Hatšepsut da drevnim Egiptom vlada kao faraon, dok je njen pastorak ostao u sjenci? Njena mumija, kao i istina o njoj, izlaze na vidjelo.

S obzirom na zaborav koji je zadesio Hatšepsut, teško je sjetiti se ijednog drugog faraona čije su nade da će ostati zapamćen bile jalovije. Izgleda da se više bojala anonimnosti nego smrti. Bila je među najistaknutijim graditeljima jedne od najvećih egipatskih dinastija. Podizala je i obnavljala hramove i svetilišta od Sinaja do Nubije. Četiri granitna obeliska koja je podigla u ogromnom hramu velikog boga Amona u Karnaku spadala su među najveličanstvenije ikada stvorene. Naručila je izradu stotina sopstvenih skulptura i u kamen uklesala podatke o svojoj lozi, titulama, svojoj prošlosti, stvarnoj i izmišljenoj, pa čak i o svojim mislima i nadanjima, koje je ponekad povjeravala u svojoj neobičnoj iskrenosti. Izrazi zabrinutosti koje je Hatšepsut ispisala na jednom od svojih obeliska u Karnaku još odjekuju skoro simpatičnom nesigurnošću: „Srce mi zatreperi kad pomislim na to šta će ljudi govoriti. Oni koji će gledati moje spomenike u godinama koje dolaze i pričati o svemu što sam činila.

 

U ranijoj historiji Novog carstva mnogo toga je nepoznato, ali sasvim je sigurno da je u vrijeme rođenja Hatšepsut Egipat bio u usponu. Njen mogući djeda Ahmoze, osnivač XVIII dinastije, protjerao je strašne osvajače Hikse koji su tokom dva vijeka zauzimali sjeverni dio doline Nila. Kako Ahmozeov sin Amenhotep I nije imao sina koji bi ga naslijedio, vjeruje se da je princezinim vjenčanjem u kraljevsku lozu uveden zastrašujući general poznat pod imenom Tutmes.

Hatšepsut je bila najstarija kćerka Tutmesa i njegove Velike kraljevske supruge, kraljice Ahmoze, koja je vjerovatno bila u bliskom srodstvu sa kraljem Ahmozeom. Ali Tutmes je također imao sina s drugom kraljicom i taj sin, Tutmes II, naslijedio je krunu kad je njegov otac „otpočinuo od života“. Pribjegavši uobičajenoj metodi jačanja kraljevske loze – i to neopterećen današnjim samoprijekorima u slučaju spavanja sa sopstvenom sestrom – Tutmes II i Hatšepsut su se vjenčali. Dobili su jednu kćerku; supruga nižeg ranga, Izida, doneće Tutmesu muškog nasljednika kojeg Hatšepsut nije uspjela da osigura.

Tutmes II nije dugo vladao i kad ga je na onaj svijet odvela, kako će to CT skeniranje sprovedeno 3500 godina kasnije utvrditi, srčana bolest, njegov nasljednik Tutmes III još je bio dječak. U skladu sa običajima, Hatšepsut je preuzela stvarnu vlast zamjenjujući mladog faraona u svojstvu kraljice – regenta. I tako je započeo jedan od najzamršenijih perioda u historiji drevnog Egipta.

Hatšepsut je u početku djelovala u korist svog bratanca – pastorka, pažljivo poštujući pravila po kojima su prethodne kraljice vodile političke poslove tokom stasavanja maloljetnih nasljednika. Ali poslije izvjesnog vremena pojavili su se znaci koji su ukazivali na to da bi Hatšepsutino regentstvo moglo da bude drugačije. Stariji reljefi je prikazuju kako obavlja kraljevske dužnosti poput prinošenja žrtvenih darova bogovima ili zapovijesti o podizanju obeliska načinjenih u kamenolomima crvenog granita u Asuanu. Poslije samo nekoliko godina preuzela je ulogu „kralja“ Egipta, vrhovnu moć u toj zemlji. Svom pastorku – koji je do tada vjerovatno već bio sasvim sposoban da preuzme prijesto – namijenila je tek drugu ulogu po važnosti. Hatšepsut je na taj način nastavila da vlada i vladala je 21 godinu.

Šta je podstaklo Hatšepsut na tako radikalno kršenje običajne uloge kraljice – regenta? Društvena ili vojna kriza? Dinastijska politika? Amonov božanski nalog? Želja za vlašću? „Nešto je nagnalo Hatšepsut da promijeni način na koji je sebe prikazivala na javnim spomenicima, ali mi ne znamo šta je to bilo“, kaže Piter Dorman, ugledni egiptolog i predsjednik Američkog univerziteta u Bejrutu. „Jedna od najtežih stvari koju bi trebalo odgonetnuti su njeni motivi.“ Možda je krvno srodstvo imalo neke veze sa tim. Na jednom kenotafu u kamenolomima pješčara Gebel el Silsile, njen glavni nadzornik i arhitekta Senenmut o njoj govori kao o „prvorođenoj kraljevoj kćeri“, što je svojstvo koje naglašava njeno porijeklo kao glavnog nasljednika Tutmesa I, ispred svojstva glavne kraljevske supruge Tutmesa II. Ne treba zaboraviti da je Hatšepsut imala pravu plavu krv, povezanu s faraonom Ahmozeom, dok je njen suprug – brat bio samo potomak usvojenog kralja. Egipćani su vjerovali u božanstvenost faraona; samo je Hatšepsut, ali ne i njen pastorak, posjedovala biološku vezu s božanskim kraljevstvom.

Šta je podstaklo Hatšepsut da drevnim Egiptom vlada kao faraon, dok je njen pastorak ostao u sjenci? Njena mumija, kao i istina o njoj, izlaze na vidjelo.

Ipak, postojao je taj mali problem vezan za pol. Kraljevska čast se prenosila sa oca na sina, a ne na kćer; postojalo je religijsko uvjerenje da žena ne može primjereno da obavlja ulogu kralja. Savladavanje te prepreke mora da je zahtijevalo veliku oštroumnost žene – kralja. Kad joj je suprug umro, titula koju je Hatšepsut isticala nije bila ona Kraljeve supruge, već Božanske Amonove supruge, imenovanje za koje neki vjeruju da joj je otvorilo put do prijestola. Hatšepsut u zapisima nikad nije skrivala svoj pol; natpisi o njoj često sadrže ženske nastavke. Ali izgleda da je u prvim godinama vladavine tragala za načinima spajanja predstava kraljice i kralja, kao da će vizuelni kompromis riješiti protivrječnosti žene na vlasti. Na jednoj sjedećoj skulpturi od crvenog granita, Hatšepsut je prikazana s nedvosmisleno ženskim tijelom, ali i s prugastom nemes – maramom na glavi ukrašenom kobrom – ureusom, obilježjima kralja. Na nekim reljefima u hramovima, Hatšepsut je prikazana odjevena u tradicionalnu usku haljinu do gležnjeva, ali u širokom raskoraku u pozi kralja. Kako su godine prolazile, izgleda da je zaključila da je lakše da u potpunosti zaobiđe pitanje pola. Prikazivala se isključivo kao muškarac – kralj, s faraonskim ukrasima za glavu i u faraonskoj šendit – pregači, te s lažnom faraonskom bradom – bez ikakvih ženskih obilježja. Mnoge od skulptura sa njenom predstavom, slike i natpisi izgledaju kao sastavni dio pažljivo smišljene propagandne kampanje sa ciljem da se podrži legitimnost njene vladavine u ulozi kralja – i opravda njen prijestup. Reljefi u Hatšepsutinom hramu mrtvih ispredaju priču o njenom stupanju na prijesto kao o ispunjenju božanskog plana i obznanjuju da je njen otac, Tutmes I, ne samo namjeravao da ona bude kralj već i da je bio u mogućnosti da prisustvuje njenom krunisanju. Na tim predstavama veliki bog Amon je prikazan kako se pred Hatšepsutinom majkom pojavljuje prerušen u Tutmesa I. On zapovijeda Knumu, bogu stvaranja s glavom ovna, koji oblikuje glinu čovječanstva na svom grnčarskom vitlu: „Idi i učini je boljom od svih bogova: oblikuj za mene tu moju kćer koju sam začeo.“

Za razliku od većine preduzimača, Knum se odmah prihvata posla, odgovarajući: „Njen lik će biti uzvišeniji od bogova, u njenom veličanstvenom dostojanstvu kralja…“

Na Knumovom grnčarskom točku, mala Hatšepsut je nedvosmisleno prikazana kao dječak.

O tome koja je mogla da bude ciljna grupa ovakve propagande još se raspravlja. Teško je zamisliti da je Hatšepsut morala da ojačava svoj legitimitet pred moćnim saveznicima kao što su vrhovni sveštenici Amona ili članovi elite poput Senenmuta. Kome je, dakle, ona namijenila te svoje priče? Bogovima? Budućnosti? National Geographicu?

Jedan od odgovora na to pitanje moguće je pronaći u natpisima gdje Hatšepsut spominje vivka, čestu nilsku močvarnu pticu koja je starim Egipćanima bila poznata pod nazivom rekit. U hijeroglifskim tekstovima se riječ „rekit“ obično prevodi kao „obični ljudi“. Taj izraz se često pojavljuje na natpisima Novog carstva, ali je prije nekoliko godina Kenet Grifin, sada na Univerzitetu Svonsi u Velsu, primjetio da ga je Hatšepsut češće koristila od ostalih faraona XVIII dinastije. „Izgledalo je kao da njeni natpisi ukazuju na neku ličnu povezanost s rekit – pticom kakva je u tim vremenima bila bez premca“, kaže on. Hatšepsut je često posesivno govorila o „mom rekitu“ i tražila odobrenja od rekita – kao da je ta neobična vladarka bila prikriveni populista. Kad Hatšepsutino srce zatreperi pri pomisli na ono šta će „ljudi“ govoriti, ljudi koje je ona imala na umu su možda bili obični poput vivaka na Nilu, rekita. Poslije njene smrti, oko 1458. g. p.n.e, njen pastorak je proživio svoj život kao jedan od velikih faraona egipatske historije. Tutmes III je bio graditelj spomenika kao i njegova maćeha, ali i ratnik bez premca, takozvani „Napoleon drevnog Egipta“. U rasponu od 19 godina predvodio je 17 vojnih pohoda na Levant, uključujući tu i pobjedu protiv Kanaanaca kod Megida u današnjem Izraelu o kojoj se i danas uči na vojnim akademijama. Imao je mnogo žena, od kojih mu je jedna podarila nasljednika, Amenhotepa II. Tutmes III je također pronašao vrijeme da uvede piletinu na egipatsku trpezu.

U kasnijem periodu svog života, kad drugi ljudi pronalaze zadovoljstvo u prepuštanju uspomenama na protekle pustolovine, Tutmes III je pronašao još jednu zabavu. Odlučio je da iz historije sistematski izbriše svoju maćehu – kralja.

Kad je Zahi Havas odlučio da pronađe Njeno veličanstvo kralja Hatšepsut, bio je prilično siguran u jednu stvar: da gola mumija pronađena kako leži na podu jedne od manje važnih grobnica nije ona. „Kad sam počeo da tragam za Hatšepsut, nisam ni pomišljao da ću otkriti da je ona baš ta mumija“, kaže Havas. Kao prvo, na njoj nije bilo nikakvih očiglednih kraljevskih obilježja; bila je debela i, kako je Havas napisao u jednom članku objavljenom u časopisu KMT, imala je „velike viseće dojke“ kakve bi se prije očekivale kod njene dojilje.

Nekoliko mjeseci ranije Havas je posjetio Hatšepsutinu grobnicu, KV20, tragajući za dokazima o njenom približnom konačnom boravištu. Sa šeširom na glavi koji je postao njegov zaštitni znak, Havas se spustio u 200 metara duboku grobnicu, jednu od najopasnijih u Dolini kraljeva. Tunel koji je vodio kroz trošni škriljac i krečnjak zaudarao je na izmet slijepih miševa. Kad ga je 1903. godine Hauard Karter raščišćavao, nazvao je to „jednim od najtegobnijih poslova koje sam ikada nadgledao“. U grobnici je Karter pronašao dva sarkofaga na kojima je bilo ispisano Hatšepsutino ime, nekoliko krečnjačkih panelovanih zidova i jednu kanopsku posudu, ali ne i mumiju.

Karter je došao do još jednog otkrića u drugoj obližnjoj grobnici – grobnici KV60, manje važnoj građevini čiji je ulaz bio usječen u hodničkom prilazu grobnici KV19. Karter je u KV60 pronašao „dvije prilično ogoljene ženske mumije i nekoliko mumifikovanih gusaka“. Jedna mumija se nalazila u kovčegu, dok je druga bila na podu. Karter je uzeo guske i zatvorio grobnicu. Tri godine kasnije jedan drugi arheolog odnio je mumiju u kovčegu u Egipatski muzej. Natpis na kovčegu je kasnije povezan sa Hatšepsutinom sluškinjom. Mumija na podu je ostavljena da leži onako kako su je na to mjesto vjerovatno odložili sveštenici prilikom resahranjivanja u vrijeme XXI dinastije, oko 1000. g. p.n.e.

Tokom godina egiptolozi su izgubili trag ulaza u KV60 i mumija s poda grobnice je praktično nestala. To se promijenilo u junu 1989. godine, kad je Donald Rajan, egiptolog i predavač na Pacifičkom luteranskom univerzitetu u Takomi, država Vašington, došao da istraži nekoliko malih neukrašenih grobnica u dolini. Na nagovor uticajnog egiptologa Elizabet Tomas, koja je naslutila da bi u KV60 mogla da se nalazi Hatšepsutina mumija, Rajan je i tu grobnicu obuhvatio u svojoj molbi za dobijanje dozvole za istraživanja. Stigavši prvog dana prekasno za bilo kakvo započinjanje radova, Rajan je odlučio da malo prošeta po lokalitetu kako bi razmjestio neki alat. Nabasao je na ulaz u KV19 i palo mu je na pamet da malo metlom počisti prilaz, misleći da bi tu negdje mogla biti KV60. Čistio je unazad od vrata u KV19. Poslije pola sata pronašao je pukotinu u kamenom hodniku. Otvor u kamenu otkrio je niz stepenica. Nedjelju dana kasnije, uz zvuke Betovenove Patetične sonate koji su dopirali iz njegovog kasetofona, on i lokalni nadzornik za starine ušli su u „izgubljenu“ grobnicu.

„Bilo je sablasno“, prisjeća se. „Do tada još nisam bio pronašao nijednu mumiju. Nadzornik i ja smo ulazili vrlo oprezno. Na podu je ležala žena. O bože!“ Mumija je ležala u grobnici u koju su u davna vremena provalili razbojnici. Lijeva ruka joj je bila savijena preko grudi u položaju za koji neki misle da je bio uobičajen kod sahranjivanja egipatskih kraljica XVIII dinastije. Rajan je počeo da bilježi ono na šta je naišao. „Pronašli smo smrskani dio posmrtne maske s kovčega i mrvice zlata koje je s nje bilo sastrugano“, prisjeća se. „Nismo mogli da znamo koliko toga je Hauard Karter pomjerio, pa smo lokalitet dokumentovali kao netaknut.“ U bočnoj odaji Rajan je pronašao veliku hrpu zavoja, mumifikovanu kravlju nogu i naslaganu gomilu „mumifikovane hrane“, umotanih zavežljaja sa hranom ostavljenih pokojniku za dugo putovanje kroz vječnost.

Što je duže Rajan proučavao tu mumiju, sve više mu je izgledalo da je riječ o nekoj važnoj osobi. „Bila je izuzetno dobro mumifikovana“, kaže. „I bila je u kraljevskom položaju. Pomislio sam: zašto? Pa to je neka kraljica! Da nije Hatšepsut? Možda. Ali nije bilo ničega što bi povezalo tu mumiju s nekom određenom osobom.“

U svakom slučaju, izgledalo je nepristojno ostaviti to tijelo, ma kome ono pripadalo, da leži tako golo na podu okruženo hrpom dronjaka. Prije nego što je zatvorio grobnicu, Rajan i njegov kolega malo su sredili grobnu odaju. U obližnjoj stolarskoj radnji naručili su da se izradi jednostavan kovčeg. Položili su nepoznatu damu u njen novi ležaj i zatvorili poklopac. Dugotrajni period Hatšepsutine anonimnosti primicao se kraju.

Historičari su dugo Hatšepsut pripisivali ulogu zle maćehe mladog Tutmesa III. Dokaz o njenoj navodnoj okrutnosti bio je čin posthumne osvete kojom se njen pastorak okomio na njene statue i brisao njeno kraljevsko ime s javnih spomenika. I zaista, Tutmes III je toliko temeljno obavio posao uništavanja ikonografije „kralja Hatšepsut“, koliko je i temeljno potukao Kanaance kod Megida. U Karnaku su njene predstave i kartuš s njenim imenom oklesani sa zidova svetilišta; tekstovi na njenim obeliscima pokriveni su kamenom (čime se nenamjerno doprinijelo njihovom očuvanju).

U Deir el Bahriju, mjestu njenog najsjajnijeg arhitektonskog dostignuća, njene statue su izlomljene i bačene u jamu pred njenim hramom mrtvih. Poznat pod nazivom Džeser džeseru, Svetinja nad svetinjama, taj hram smješten na zapadnoj obali Nila nasuprot modernom Luksoru nalazi se u uvali okružen liticama boje lavlje grive koje uokviruju žutosmeđe kamenje hrama na način na koji nemes marama uokviruje faraonsko lice.

Sa svoja tri niza stubova, svojim trijemovima i prostranim terasama koje su međusobno povezane rampama, s pristupnim putem oko kojeg su nekad bile nanizane danas nestale sfinge i jezerca u obliku slova T u kojima je rastao papirus i stabla mironosne biljke koja su pravila hladovinu, Džeser džeseru spada među najveličanstvenije hramove koji su ikad podignuti. Taj hram je bio osmišljen (možda ga je isplanirao Senenmut) da bude središte kulta Hatšepsut.

Prikazi nje kao kraljice ostali su netaknuti, ali sve ono gdje je sebe prikazivala kao samog kralja, radnici njenog pastorka su svojim dletima izbrisali, pažljivim i preciznim vandalizmom. „To uništavanje nije bilo emotivna odluka; ono je bilo politička odluka“, kaže Zbignjev Šafraski, direktor poljske arheološke misije u Egiptu koja se pogrebnim hramom Hatšepsut bavi još od 1961. godine.

Od vremena kad su istraživači raščistili ruševine tog pretežno zakopanog hrama krajem 1890-ih, tajanstvenost Hatšepsut postajala je sve izrazitija: kakvoj li je vrsti vladara pripadala? Brojnim egiptolozima, koji su žurno prihvatili ideju da je nasrtaj Tutmesa III na uspomenu na Hatšepsut predstavljao čin osvete izazvan njenim besramnim prisvajanjem njegove kraljevske moći, odgovor na to pitanje činio se sam po sebi očiglednim. Vilijam Hejz, kustos egipatske umjetnosti u Metropoliten muzeju i rukovodilac iskopavanja u Deir el Bahriju 1920-ih i 1930-ih godina, 1953. je napisao: „Nije dugo prošlo… prije nego što se ta uobražena, ambiciozna i bezobzirna žena pokazala u pravom svjetlu.“

Kad su 1960-ih godina arheolozi otkrili dokaz koji je ukazivao na to da je proganjanje „kralja Hatšepsut“ započelo najmanje 20 godina poslije njene smrti, sapunica o goropadnom pastorku koji se sveti svojoj bezobzirnoj maćehi pala je u vodu. Logičniji scenario zasnovan je na mogućnosti da je Tutmes III htio da ojača legitimitet prava na nasljedstvo svog sina Amenhotepa II s obzirom na suparničke pretenzije ostalih članova porodice. A Hatšepsut, najprije kuđena zbog okrutne ambicije, postaje poštovana zbog svoje političke spretnosti. „Niko ne može da zna kakva je zaista bila“, kaže Ketrin Rorig, sadašnji kustos istog onog odjeljenja na čijem čelu je nekad bio Hejz. „Vladala je 20 godina jer je bila sposobna da učini da stvari funkcionišu. Mislim da je bila vrlo lukava i da je znala kako da okrene ljude jedne protiv drugih – a da nikog ne ubije, ili da sama bude ubijena.“

Skoro pune dvije decenije pošto je Donald Rajan ponovo otkrio lokaciju KV60, Zahi Havas je zatražio od kustosā Egipatskog muzeja da se prikupe sve neidentifikovane moguće kraljevske ženske mumije iz XVIII dinastije, uključujući tu i ona dva tijela – jedno mršavo, drugo debelo – koja su bila pronađena u KV60. Mršava mumija izvučena je iz skladišta u muzejskom potkrovlju; ona debela, KV60a, koja je ostala u grobnici u kojoj je i pronađena, dovezena je iz Doline kraljeva. Tokom četvoromjesečnog perioda krajem 2006. i početkom 2007. godine mumije su prolazile kroz CT-skener koji je arheolozima omogućio da ih detaljno pregledaju i procijene njihovu starost i uzroke smrti.

Rezultati CT-skeniranja četiri mumije – kandidata nisu doveli do nekog određenog zaključka. Tada je Havasu pala na pamet još jedna ideja. U velikoj skrivnici kraljevskih mumija u Deir el Bahriju 1881. godine pronađena je neka drvena kutija s izrezbarenim Hatšepsutinim kartušom; vjerovalo se da se u njoj nalazi njena jetra. Pošto su tu škrinju provukli kroz skener, istraživači su se iznenadili kada su u njoj otkrili jedan zub. Timski zubar je ustanovio da je riječ o drugom kutnjaku kojem je nedostajao dio korijena. Kad je Ašraf Selim, profesor radiologije na Univerzitetu u Kairu ponovo pregledao snimke vilica četiri mumije, u gornjoj vilici desno one debele mumije iz KV60 nalazio se korijen bez zuba. „Izmjerio sam taj korijen u mumiji i onaj zub i otkrili smo da se međusobno slažu“, kaže Selim.

Da ne bude nesporazuma, naučnici su pouzdano mogli da utvrde samo da zub iz kutije pripada onoj mumiji. Sama identifikacija se temelji na pretpostavci da natpis na kutiji ispravno ukazuje na njen sadržaj i da je taj sadržaj nekada bio vitalni dio slavne žene – faraona. A ta kutija s upisanim Hatšepsutinim kartušom zapravo i nije tipična kanopska posuda u kakvima se pronalaze mumifikovani organi. Napravljena je od drveta, a ne od kamena i mogla je da služi kao kutija za nakit ili ulje ili za neke sitnije dragocjenosti.

„Neki bi mogli da kažu da baš i nismo pronašli apsolutni dokaz“, kaže Selim. „I ja bih se sa tim složio.“ Pa ipak, pita Havas, šta znači ako neka škrinja, koja se povezuje s Hatšepsut i koja je pronađena u skrovištu kraljevskih mumija, sadrži u sebi zub koji se savršeno uklapa u rupu u osmijehu mumije pronađene neposredno uz omiljenu njegovateljicu velikog egipatskog ženskog faraona? I kakvim se to čudom zub našao baš tamo samo da bi povezao Hatšepsutin kartuš sa mumijom. „Da ga balsamer nije uzeo i stavio unutra zajedno s jetrom, mi danas ne bismo znali šta se dogodilo s Hatšepsut“, kaže Havas.

CT-skeniranje već mijenja historiju, pobijajući teorije po kojima je Hatšepsut možda ubio njen posinak. Ona je najvjerovatnije umrla od infekcije koju je izazvao gnojni apsces, s komplikacijama od uznapredovalog raka kostiju i vjerovatno dijabetesa. Havas pomišlja da su vrhovni sveštenici Amona možda prenijeli njeno tijelo u grobnicu njene negovateljice kako bi ga zaštitili od pljačkaša; posmrtni ostaci mnogih kraljevskih ličnosti iz perioda Novog carstva skrivani su iz sigurnosnih razloga u tajnim grobnicama. Što se tiče DNK testova, prva tura je započela u aprilu 2007. godine i nije pokazala ništa nedvosmisleno. „Kad je riječ o drevnim uzorcima, nikada ne možete da dobijete potpuno slaganje jer genetske sekvence nisu potpune“, kaže Anželik Kortals, profesorka biomedicine i forenzičkih nauka na Univerzitetu Stoni Bruk u Njujorku i jedna od troje savjetnika koji rade sa Egipćanima. „Istražili smo mitohondrijski DNK mumije za koju se misli da bi mogla da bude Hatšepsut i njene bake Ahmoze-Nefertari. Vjerovatnoća da ta dva uzorka nisu povezana iznosi oko 30 do 35 procenata, ali veoma je važno naglasiti da su to tek prvi rezultati.“ Sljedeći krug testova mogao bi ubrzo da ponudi jasniji zaključak.

Prošlog proljeća fotograf Kenet Garet zamolio je Vafau el Sadik, direktorku Egipatskog muzeja u Kairu, da pregleda popis Hatšepsutinih dragocjenosti, nadajući se da će ih snimiti za ovaj članak: Hatšepsutina sfinga od krečnjaka iz ruševina njenog hrama, drvena kutija koja sadrži zub, Hatšepsutino poprsje od krečnjaka u odeždi boga podzemlja Ozirisa. Sadikova je stigla i do posljednje stavke na tom popisu: mumifikovano tijelo same Hatšepsut. „Želite da sklonimo staklo?“, zapitala je u nevjerici, kao da u toj mumiji, koja je dugo bila zanemarena, sad ima nečeg neizrecivo dragocjenog. Fotograf je klimnuo. Direktorka je bila užasnuta. „Ali tu je riječ o svjetskoj historiji!“, uzviknula je. Na kraju je odlučeno da se skloni jedna staklena ploča s vitrine u Odaji kraljevskih mumija, jer time svjetska historija neće biti ugrožena. Zagledan pod namještenim svjetlima u ono što je preostalo od te velike faraonke, počeo sam da se pitam zbog čega je uopšte bilo toliko važno dokazivati autentičnost njenog tijela. S jedne strane, šta bi bolje oživjelo zadivljujuću historiju drevnoga Egipta od jedne stvarne žene očuvane uprkos prirodi i silama raspadanja. Ona je tu sad, među nama, poput diplomatskog predstavnika drevnog doba.

S druge strane, šta će nam ona uopšte? Da nema nekakve užasne morbidnosti u toj radoznalosti koja milione znatiželjnika dovodi u Odaje kraljevskih mumija stvarajući fetiš od mrtvih članova kraljevskih porodica? Što sam duže bio zagledan u Hatšepsut, to su me više odbijale te nedokučive oči i zagušljiva trajnost tog beživotnog mesa. Većina nas živi s vjerom običnih vivaka koja je potpuno suprotna vjeri faraonā: jer prah si i u prah ćeš se vratiti. Iznenada mi je sinulo koliko je Hatšepsut još živa u njenim tekstovima u kojima i poslije toliko milenijuma možete da osjetite drhtaje njenog srca.


(TBT, nationalgeographic.rs, autor: Chip Brown)