KAKO SE KALIO JOCKO: Šta sve Stanišić zna i ko sve u Srbiji zazire od njega?

20.05.2017. u 17:10

REGIONAL

Jovici Stanišiću i njegovom zamjeniku ponovo se sudi u Haškom tribunalu. O Franku Simatoviću skoro sve se zna, o šefu gotovo ništa, mada je prvi čovjek tajne policije privlačio ogromnu pažnju u Miloševićevo vrijeme


FOTO:  Stanišić, Karadžić (Profimedia)

Roman Nikolaja Aleksejeviča Ostrovskog „Kako se kalio čelik“ odavno je izbačen iz lektire. Najznačajnije djelo o Oktobarskoj revoluciji i glavni junak Pavle Korčagin nisu, međutim, skrajnuti samo zato što je neko nadležan shvatio da je ono „skromno po književnim dometima“, kako su ga vidjeli kritičari po objavljivanju 1932.

U Staljinovo vrijeme Ostrovski je bio slavljen, bogat priručnik za edukaciju revolucionara ostavio je traga i na ovdašnje pisce za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, Korčagin je predstavljan kao pravi primjer sovjetskog čovjeka. To je onaj koji ukazuje na to kako treba živjeti, koji nikada ne skreće s puta i čije riječi treba citirati. Tako je bilo je sve do momenta kada ga je politička policija izbrisala gumicom.

Ipak, nije potpuno zaboravljen. Danas postoji Udruženje za njegovanje tradicija dobrovoljnog omladinskog rada, koje s ponosom nosi njegovo ime, u Beogradu je 2001. otvorena kafana „Pavle Korčagin“. Jedan site za ljubavne sastanke stavio je junačkog sina na naslovnicu, ime su mu prisvojili tviteraši...

Različita raspoloženja

Neko ih je ipak debelo pretekao. Korčagin je bilo prvo kodno ime mladog Jovice Stanišića u vrijeme kad je (1975) počeo da radi u Službi državne bezbjednosti (SDB). Da li zato što je sam volio ovaj ideološki pravolinijski lik, ili što su drugi u njemu vidjeli čvrstog momka za koga akcije obračuna s neistomišljenicima predstavljaju pozitivno društveno ponašanje - nije poznato.

Uz predanost poslu zaradio je i drugi nadimak - Tuhač, prema najmlađem maršalu Sovjetskog Saveza Mihailu Nikolajeviču Tuhačevskom, koji je, baš kao i on Miloševiću, bio trn u oku Visarionoviču. Načelnika štaba Crvene armije zvao je „malim Napoleonom“. I sudio mu, baš kao što se danas sudi Stanišiću u Haškom tribunalu. Tuhačevski nije preživio Staljinovu veliku čistku: pogubljen je kao zavjerenik, trockista, 1937, rehabilitovan 1957.

Nije ni Stanišiću lako. Njegov zamjenik Franko Simatović i on po drugi put se terete za učešće u „udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem prisilnog i trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva iz velikih dijelova Hrvatske i BiH 1991-1995, koje je počinjeno putem ubistava, deportacija, prisilnog premještanja i progona“. Posle odbacivanja optužbi, 30. maja 2013. su oslobođeni, ali Žalbeno vijeće je ukazalo na „niz pravnih nedostataka“, pa se dogodilo ono što čak ni Nataša Kandić nije očekivala: proces je vraćen na početak.Žalbene sudije su, naime, smatrale da bi „bilo neumesno“ da daju novu procenu dokaza jer nisu saslušali svedoke i uverili se u relevantnost ponuđenih dokaza: radi se o obimnom spisu sa 133 usmena/pisana svedočenja, 4.843 dokazna predmeta. Kako vraćanje loptice istom veću - ponovno razmatranje dokaza „uz primjenu ispravnih pravnih standarda“ nije moguće jer je dvoje od troje prvostepenih sudija napustilo Tribunal, odlučeno je da se predmet Stanišića i Simatovića vrati na početak i da im sudi novo prvostepeno vijeće po svim tačkama optužnice: 15. decembra, do jučer slobodnjaci, ponovili su u Haagu da se ne osjećaju krivim. Nastavak suđenja će, ipak, sačekati kao lica privremeno puštena na slobodu.

Premda je prije nešto više od dvije i po godine pretresno veće sudije Alfonsa Orija zaključilo da su na područjima SAO Krajine, SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema (Hrvatska), odnosno u opštinama Bijeljina, Zvornik, Trnovo, Doboj i Sanski Most (BiH) počinjeni zločini nad Hrvatima i muslimanima, navodi optužnice o krivici srpskog Korčagina i prvog do njega su odbačeni jer „oni nisu znali da će zločini biti počinjeni“. Nije bilo „konkretne usmjerenosti“, pravnog standarda koji je uspostavljen u presudi bivšem načelniku GŠ VJ, general-pukovniku Momčilu Perišiću.

Upućeni tvrde da je Stanišić teško podnio poziv koji se ne može odbiti - novi, prinudni odlazak u Holandiju, dok je Frenki ostao pribran. Uostalom, on je daleko bolje iskoristio pritvor u Sheveningenu: kondiciju je održavao stonim tenisom, iscrtavao je ikone. Stanišić je pak, kažu njegove zatvorske kolege, bio depresivan (mučile su ga i brojne bolesti), a izuzetno loše raspoloženje držalo ga je još iz Beograda, gdje je 13. marta 2003, samo dan poslije ubistva premijera Zorana Ðinđića, završio u zatvoru kao jedan od najčuvenijih pritvorenika tokom akcije „Sablja“. Odatle je i ekspedovan na prvo suočavanje s haškim sudijama.

Dugačak jezik

O Simatoviću se, manje-više, sve zna. Volio je da govori o sebi, njegova brbljivost ih je i odvela pred Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

Naime, iako su u Tribunalu poricali da postoji optužnica protiv njega i Stanišića, ona je „nacrtana“ upravo uz svesrdnu pomoć samog Simatovića. Kao komandant Jedinice za specijalne operacije (JSO), nije izdržao a da se ne pohvali 1996, na proslavi Dana JSO, predsjedniku Slobodanu Miloševiću, pred kamerama, kako su „Knindže“, „Škorpioni“, Arkanovi „Tigrovi“ i „crvene beretke“ (frenkijevci) od konstituisanja JSO 4. maja 1991. „djelovali neposredno u funkciji zaštite nacionalne bezbjednosti u uslovima direktne egzistencijalne ugroženosti srpskog naroda na njegovom cjelokupnom prostoru“.

Vidjevši da im se smiješi Hag (kaseta sa snimljenim materijalom očas posla je nestala iz RTS), insajderi iz jedinice su, tražeći pomilovanje, potvrdili da su svi bili dio DB i da su se nalazili na platnom spisku Stanišićeve službe.

Jedinica je ugašena 2003. jer su neki njeni pripadnici, s Legijom na čelu, bili direktno umiješani u atentat na Ðinđića. Iste godine Haški tribunal je podigao optužnicu protiv Stanišića i Simatovića. Proces je počeo 2008.

Da li je Stanišić sanjao da će završiti u kazamatu za Srbe, kako su Tribunal zvali i s ove i s one strane Drine? Vjerovatno nije. Možda je mislio, kao i pravi Korčagin, da je smrt protivnika (djelo tamo nekih drugih ljudi) eliminacija lišena svake emocije, bezvrijedna činjenica na nivou statističkog podatka. U tom smislu je i sačekao oslobađajuću presudu: „Ona je samo logičan slijed događaja. Zahvalan sam svima koji su mi pomagali ovih deset godina da dokažem kakva je bila moja stvarna uloga u teškim vremenima koja su iza nas.“ Da li je?

Zlobnici tvrde da ga je oslobodila CIA, čiji je bio saradnik. To je 2009. objavljeno u Los Angeles Timesu. Navodno uz saglasnost američke agencije, objelodanjene su neke usluge Stanišića, među kojima se ističe predavanje mape skrovišta koje su jugoslovenske firme izgradile za Sadama Huseina. Otkriveno je i da je CIA garantovala Haškom tribunalu za šefa SDB dostavljanjem niza povjerljivih dokumenata iz kojih proističe da je on „pomagao napore da se u regionu sklopi mir“, a da, za razliku od mnogih drugih, za usluge nije primao „bakšiš“.

Drugi pak tvrde da ovakve „bajke ne piju vodu jer CIA islužene kadrove upravo pušta niz vodu“. Njegov i Simatovićev povratak u Beograd, zaključuju, kompenzacija je za Kosovo i puštanje generala Gotovine, Markača i Haradinaja na slobodu.

Hoće li Stanišiću događaji ponovo ići naruku? Da li je to moguće s obzirom na to da će sud njega i Simatovića podvrgnuti daleko strožim kriterijumima? Inače, do sada je Tribunal samo za Haradinaja naložio novo suđenje, ali delimično. Očito, u ovom slučaju će se još lomiti koplja, nije prvi put da iz Haga stigne neko iznenađenje, iskrčkano na ukrštenim putevima od Vašingtona do Moskve.

Nataša Kandić vjeruje da Stanišić (i Simatović), ukoliko bude osuđen, neće biti tretiran kao učesnik udruženog zločinačkog poduhvata. „Njegova krivica biće definisana kao individualna.“ Ostaje da sačekamo rasplet, a polje međunarodnog prava prilično je mračno, kako je, uostalom, priznala i haška sutkinja Mišel Pikar.

Uspon u službi

Kad je u Beograd stigao sa oslobađajućom presudom maja 2013, državni vrh ga nije sačekao. Strepjeli su. Šta li će Ledeni izvući o njima? On mnogo zna i u Srbiji nema status heroja kao brojni generali. Na aerodromu „Nikola Tesla“ našao se tek košarkaški as Predrag Danilović. Izbjegavši novinare, poručio je da će „biti vremena za široku priču“. Ali ovaj čovjek još mudro ćuti, i dalje je misteriozan.

Ko je on zapravo i zašto ga se ljudi toliko plaše?

Još je Radmilo Bogdanović (šef MUP Srbije) sumnjao da se mladi obavještajac Korčagin zaigrao (Stanišić je priznao da su ga istraživali godinu dana, navodno zbog curenja podataka). Za prvog čovjeka službe postavio ga je ministar Zoran Sokolović tek kad se „uvjerio da ne radi protiv Miloševića“. Tako je počela da nastaje i legenda o Ledenom. Novi nadimak je dobio zbog mirnoće (hladnoće) kojom je rješavao i najkomplikovanije situacije. „Spoljna mirnoća sakriva vulkan unutra“, tvrdile su njegove kolege.

Prethodno se iskalio u slučajevima koji su s pažnjom bili praćeni širom planete a da o tome ovdašnja javnost nije imala pojma. U septembru 1975. mladi Jovica je recimo bio u prilici da u oči gleda jednog od najčuvenijih terorista svijeta - Ramireza Sančeza zvanog Karlos. U pidžami i bez pištolja. Bio je među onima koji su ga uhapsili u beogradskom hotelu „Metropol“, gdje je stigao s lažnim identitetom, kao profesor arheologije Džordž Osharan iz Alžira.

No, kako je za druga Tita drugar Karlos „obavio značajne posliće“, poslije dva dana srdačnih razgovora Stanišić je Karlosa ispratio na avion za Irak. Čuveni terorista govorio je o tome kad je uhvaćen. Da ga ne bi uhvatio njemački BND, obukli su ga u odijelo radnika „Energoprojekta“ - kruže priče da se upravo Jovica toga dosjetio. Sva dokumenta o hvatanju Karlosa nalaze se danas u Muzeju BIA.

Na prvoj liniji fronta bio je i 18. januara 1977, kad je u avionskoj nesreći stradao Džemal Bijedić, predsjednik BiH i premijer bivše Jugoslavije. Navodno su loši vremenski uslovi uticali na to da avion udari u Lisin, najviši vrh planine Inač, na povratku u Sarajevo poslije ispraćaja Tita na druženje s Gadafijem.

U eksploziji su stradali njegova supruga Razija i još šest putnika i članova posade. Nekadašnji konzul SFRJ Bahrudin Bijedić tvrdi da je njegov rođak, kao najbolji pretendent na Titovo nasljeđe, zapravo ubijen u aranžmanu vrha tadašnje JNA i SDB. Njemu je vazduhoplovni pukovnik Lazo Vukosavljević posvjedočio da je otkrio kako visinomer i brzinomer nije korektan, na šta mu je Stanišić odbrusio kratko i jasno, kao pravi Ledeni: „Zaveži!“


FOTO: Stanišić (Nemanja Pančić)

Odmah po diplomiranju na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, mladi Korčagin je angažovan u SDB kao operativac. Vrlo brzo je postao kontraobavještajac za sektor Istok. Stručnjak za KGB potom je prešaltan u sektor Zapad (otud i priče da je tada počeo da radi za CIA). S radom je više nego ambiciozno nastavio u odjeljenju za analitiku, avanzovao u pomoćnika načelnika Sektora kontraobavještajne djelatnosti. Da je Bogdanović uspio u namjeri da ga, kao kompromitovanog, izbaci iz službe - Stanišić ne bi imao priliku da 28. juna 1989. obezbijedi Miloševićev dolazak na Gazimestan. On je osmislio dolazak predsjednika helikopterom. Na najvišim pozicijama ostao je do 27. oktobra 1998.

Sve bliže politici

Nešto upućenija javnost prvi put je čula za čovjeka iz sjenke početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Šta je tačno radio za Miloševića dok bivša Jugoslavija nije prokrvarila - nije poznato do kraja. Zna se da je svesrdno organizovao podobnu opoziciju. Zaslužan je i za posredovanje u oslobađanju Arkana i Zorana Stanojevića, uhapšenih 1990. u Dvoru na Uni i zatočenih u Zagrebu. Kad je 1991. postao šef SDB Srbije, Službi je promijenio naziv u Resor državne bezbjednosti MUP.

Pravo iznenađenje uslijedilo je 3. juna 1995. U maniru Džejmsa Bonda, stao je ispred stranih TV kamera i izgovorio čuvenu rečenicu: „My name is Jovica Stanišić!“ Nasmejan, prvi put: oslobodio je 121 unproforca koje su ljuti momci Radovana Karadžića uzeli za taoce i vezali za bandere. „Ja sam specijalni izaslanik predsednika Miloševića...“

Da li je Miloševića pecnulo to što je Korčagin obavio posao koji je mislio da završi telefonskim razgovorom s Karadžićem? Priča se, svakako, da je Mirjana Marković pobjesnjela kad je čula objašnjenje s Pala: „Jovičinu molbu nismo mogli da odbijemo!“ Vjerovatno ih je pošteno zadužio.

Poslije je direktno na ruke, u zoru, donio Ričardu Holbruku potpis Radovana Karadžića ispod teksta kojim se on odriče svih političkih funkcija.

Legenda kaže da se Stanišić iz Korčagina tada preobrazio u Tuhača - Staljinovog malog Napoleona. Ponesen uspjehom, pažnjom, dizanjem u nebesa, navodno je sebe već video u politici. Iako je išao na mirovne pregovore u Dejton 1995. s Miloševićem, pronicljiva Markovićeva jedva da ga je pogledala. Nije mirisalo na dobro. I to je bila javna tajna, posebno tokom protesta srpske opozicije 1996-1997.

Posredovao je, viđao se s Ðinđićem (i ne samo s njim), zalagao se za mirno rješenje izbornih kriza. Tvrdi se da je spasavao opozicione glave time što je Miloševića razuvjerio u (Mirinoj) namjeri da pohapsi čelnike opozicije: „Ne radite to, Zoran i Drašković će se ionako posvađati, a onda ste završili posao.“ Stanišić se ujedno bezuspješno trudio da spriječi imenovanje kadrovika JUL Vlajka Stoiljkovića za ministra policije.

Kap je prelila čašu tokom njegovog posredovanja (s Miloradom Vučelićem, na čije slave je odlazio zajedno sa Ðinđićem) u vrijeme sukoba između Beograda i Podgorice. Pažljivi posmatrači su 1997. zaključili da naginje Ðukanoviću. Zato u gradu na Morači i nije napadan, za razliku od svih koji su bili oko Miloševića. Naprotiv, tepali su mu Jocko. Da li zbog učešća u „poslu“ s cigaretama? Ili zbog toga što nije pristao da bude produžena ruka Momira Bulatovića iz Beograda?

Vojislav Šešelj je svjedočio da mu je upravo Stanišić javio da se pazi atentata u Crnoj Gori, pošto je imao informaciju da hoće da ga ubiju. S druge strane, sa mušice „crvenih beretki“ skinuo je samog Ðukanovića. I zbog toga je Stanišić morao da ode.

Početak kraja Stanišićevog službovanja neumitno se bližio, iako je imenovan za Miloševićevog savjetnika za nacionalnu bezbjednost kad je ovaj postao predsjednik savezne države. Putovao je s njim u Rusiju, Kinu. Za to vrijeme u samoj Službi od njega je pravljen otklon. Do jučer uzdizan, ponovo je optuživan, sve glasnije, da radi za CIA.

Neko je vješto proturio informaciju i da zajedno s generalom Perišićem priprema državni udar, da sebe vidi kao novog predsjednika države. Ratko Mladić je to pažljivo zapisao u svojim bilješkama, uz kratak zaključak: „Joca ne voli Slobu“.

Stoga je malo koga iznenadilo kad je Milan Milutinović, tada prvi čovjek Srbije, 27. oktobra 1998. objavio da se šefu RDB „zahvaljuje na saradnji“. Šef vojne službe, general Aleksandar Dimitrijević, stigao je da o tome obavijesti Stanišića 45 minuta pre nego što je uopšte donijeta zvanična odluka.

Odlazak

Naredba državnog vrha bila je konačna: sukobi na KiM ne jenjavaju, Stanišić se zalaže „za suptilne metode“ po nalogu stranaca, a policija se mora kontrolisati kao i vojska. Kadrovi JUL srećno su komentarisali da mu je konačno, s pravom, uručen crveni karton.

Njegovi drugari mu vjeruju kada kaže da se zalagao za političko rješenje na Kosovu, ograničenu antiterorističu akciju bez upotrebe vojske. U tom smislu razgovarao je s Mahmutom Bakalijem, Azemom Vlasijem, ugovarao susrete Miloševića sa Ibrahimom Rugovom i Ademom Demaćijem.

„Uvijek sam bio za kompromise, ja sam muzičar po vokaciji, nisam policajac“, tvrdi se da je rekao haškim istražiteljima 19. novembra 2001.

Ledeni je dva dana poslije smjene, 29. oktobra, konstatovao da je „Služba pod njegovim rukovodstvom djelovala u skladu sa ustavnim ovlaštenjima i pod permanentnom kontrolom Vrhovnog suda Srbije“, odnosno da je odgovornost vezivala prevashodno za instituciju predsjednika.

Time je, posredno, optužio Markovićevu za smjenu. Odmah je počeo da ga prati glas i da je veliki kriminalac, da je ubica Željko Maksimović Maka njegov direktan proizvod... Ime je počelo da mu se pominje uz brojne afere, kad je ubijen policajac Radojica Nikčević, prilikom kidnapovanja Veljka Džakule, hapšenja srpskog ministra Save Vlajkovića, korupcionaške obrade Velimira Mihajlovića...

Manirom igrača koji nesumnjivo u nogama ima mnogo (ne)regularnih utakmica, naizgled je provodio mirne penzionerske dane. Uglavnom je viđan u uskom krugu prijatelja u marini Brodograditelj. Stanišić je tamo ukotvio brod „Dženi Brendon“, koji je kupio u Velikoj Britaniji. No, fatalna privlačnost Službe nije ga napuštala. Uostalom, i JSO, jedinica čiji je idejni tvorac, a koju je, navodno, izmislio Zoran Sokolović, bila je kao on, kako je to njegov zamjenik Simatović plastično objašnjavao - „mala, moćna, ubitačna i diskretna“.

Nije se pojavljivao u javnosti, ali označavan je kao siva eminencija u mnogim krugovima. Upućeni su tvrdili, kao i JUL, da su politika i diplomatija ono što on želi. To je svakako plašilo novokomponovane demokrate: Stanišićeva reputacija jakog patriote nije im odgovarala. Zato je otvoreno sumnjao da je haška optužnica protiv njega napisana u Beogradu.

Političku karijeru do odlaska u Hag omela je njegova bolest. Iako poslije 5. oktobra nije zauzimao nijednu državnu funkciju, vrlo neukusno se, gotovo kao naredba, pominjao ulcerozni kolitis, pa Kronova bolest, sa svim detaljima, pa kamenje u bubrezima, visok rizik od osteoporoze. Korištenje podataka o zdravstvenom stanju Ledenog u dnevnopolitičke svrhe dostiglo je vrhunac njegovim hapšenjem za vrijeme „Sablje“. Označavan je kao teško depresivan čovjek sa elementima psihoze, sklon samoubistvu.

Koliko je situacija bila (ne)ozbiljna, svjedoči i Stanišićeva intimna strana. Objelodanjena je njegova veza s jednom mladom Ðinđićevom saradnicom, s kojom je još 1997. dobio vanbračnog sina. Supruga Gordana samo što nije pala u nesvijest kad je to čula. Paralelnu porodicu mladi Korčagov vješto je, kao i mnogo toga, godinama skrivao. Ipak, obje supruge (danas je razveden) vjerno su čekale presudu Haškog tribunala i pružale mu svu moguću podršku. Jer Jocko je, zaista, bolestan čovjek.

Sve gorenavedeno nije, izgleda, plašilo jedino Ivicu Dačića. Od Stanišića zaziru i Vučić i Nikolić, vlastodršci koji se vrte ukrug i bježe od njega. Predsjednik SPS, u predvečerje novog suđenja u Haagu, navodno ga je pozvao u rukovodstvo partije. Hoće Stanišić u politiku? Što da ne! Novi kadar bi svakako njegovu fioku popunio nedostajućim dosijeima, ili novim elementima.

Međutim, zeznulo ga je novo suđenje u Haagu. Upravo s novim elementima. Korčagin, Tuhač ili Ledeni dodatno će morati da se kali.


(TBT, Newsweek.rs)