KRALJICA TUGE BIVŠE JUGE: Jedna od najljepših pjevačica Jugoslavije poginula je u nesreći koja je uznemirila čitavu zemlju

18.05.2017. u 08:50

LIFESTYLE

Na današnji dan 1939. godine u Doboju je rođena jedna od najljepših i najuspješnijih pjevačica Jugoslavije, Zilha Silvana Armenulić. Od njezine tragične smrti prošlo je više od 40 godina.

FOTO: Armenulić ( TV novosti/Discogs)

Na današnji dan 1939. godine u Doboju je rođena jedna od najljepših i najuspješnijih pjevačica Jugoslavije, Zilha Silvana Armenulić. Od njezine tragične smrti prošlo je više od 40 godina, a povodom njezinog rođendana prisjećamo se prve nesreće koja joj se dogodila, a koju je sama opisala.

Magla je... I poledica. Nešto se zbiva. Volan mi igra u rukama. Igra? Tko igra? Bio je listopad 1971. Hladan. Neka poledica na drumu. Magla, a iz nje rosi nešto između kiše i snijega. Brza kola. Nervozna. Prvi put ih vozim. Kazaljka je igrala, kad sam je posljednji put pogledala, između 150 i 160 kilometara... Žurim na koncert.

Sama sam u kolima. Preda mnom je kolona vozila. Moram da ih prestignem. Žurim... Na koncert. Pretičem... Dug red kola. Vidim farove koji mi idu u susret. Mjesta, mjesta u koloni!

Evo ga! Ulijećem! Ali... Kamion ispred mene iznenada koči. Mjesta više nema... Pogled lijevo...

Farovi prilaze. Kamion ispred mene. Sama sam... Treba udariti desnom stranom... Stranom na kojoj nikoga nema... Praznom stranom...

Udarac. Lom. Crno...

Čujem neke ljude. Govore. Hoću da ih vidim. Dlanovi osjećaju hladnu, uvelu travu. Ono hladno, pod dlanovima, to je inje... Ima li inja, pod kišom i snijegom?

Jesam li još Gara?

*****

FOTO: Armenulić ( TV novosti/Discogs)

Doboj. Tata se vraća iz lova. Zna da volim meso divljeg zeca. Jednom je ulovio lisicu... Pričao je da se mnogo namučio dok joj nije stao nogom na rep. Jednom lisicu, a često zeca. I uvijek je, u meni, imao mušteriju za zečeve.

Prvo nas je bilo šestoro. Tri sestre, tata, mama i ja. Onda se rodio - sin. Hajrudin. Tata, pravo ture, bez sina nije mogao da zamisli porod. Dobio je sina, Hajrudina.

Doboj je pio... Doboj se veselio... Tata je dobio sina. Tata, poslastičar, boem i šarmer, tata, s puno para, moj tata.

*****

Čujem neke ljude, govore... Jesam li još Gara?

Moj mlađi brat, Hajrudin, volio je pse. Igrao se njima i s njima. Bio je mali. Nije znao da psi mogu biti i bjesni... Poslije... Poslije, se igrao s jednim takvim psom.

Poslije smo tražili doktora. U ono vrijeme, 1945. odmah poslije oslobođenja, u onoj gužvi, nije bilo lako naći doktora. Kada smo ga našli, Hajrudina više ništa nije moglo spasiti. Više nije bilo Hajrudina.

*****

Jesam li još Gara? Neki ljudi govore... Trava, pod mojim dlanovima, tako je hladna... Ima li inja, pod kišom i snijegom?

Više nije bilo ni tate... Oca porodice... Nije bilo ni plavih haljinica sa žiponom, koje mi je donosio s vašara, više nije bilo ni licitarskih kolača.

Hajrudin je nestao. Otišao je, ne smijem ni sada da kažem da je umro, od ujeda bijesnog psa. Sve je pošlo naopačke... Kako se ono kaže? Za vrapce i mačke? Ima jedna takva pjesma... A ja pjesmu volim... Samo kad pjevam, živim... Ono ostalo, to je samo disanje, varenje, san...

Tata je tragao za Hajrudinom. Došlo je još petoro djece.

Onda je tata saznao da je neizlječivo bolestan. Bolest se zvala rak. Više nije bilo ni para, ni slastičarnice. Više nije bilo ni mesa od divljeg zeca... Ničega nije bilo... Ostalo je samo nas, devetoro djece, i majka, i kuća...

*****

Jesam li još Gara?

Doboj je bio lijep. Sklupčan kraj obala rijeka, Usore, Spreče i Bosne. Mali, zeleni raj. Bila sam dijete i nisam znala ni za što ljepše od vrta i cvijeća u našoj bašti. Visoka loza... Cementirano dvorište... Moja sestra, Mirjana, i ja zalijevamo dvorište. Ja sam mala, ona još manja. Miriše, u ranu jesen, zaliveno dvorište, ispod loze je sto...

Dolazi tata. Iz lova. Nosi divljeg zeca... Zna da volim meso tog zeca, zna da volim svog tatu, zna, on sve zna.

*****

Doboj. Već sam djevojčurak. Ima nas devetoro djece. Starija sestra je otišla. Znam, moram da pođem i ja. Niko mi ništa ne govori, ali ja znam. Znam da moram da pođem iz tog, mog, najvoljenijeg Doboja, da bih našla sebe.

A, plašim se... Znam što se priča o meni i sestrama. Sve znam, a znam i kako sam raspitana. Znam da sam doticala, do polaska, samo maramicu koju je u kolu, držao muškarac pored mene... Znam, sve znam... I ne samo što znam, nego, što je još gore, sjećam se!

*****

Brza kola... Nervozna... Pretičem kolonu... Vidim farove... Mjesta... Nema... Udariti praznom stranom...

Bila je jedna djevojčica. Moja vršnjakinja... Kćer prijatelja moga oca, Branka. Zvala se Ljiljana Sekson. Bila sam odličan učenik. I ona. Ali, ona je bila najbolja. Bile smo u četvrtom razredu osnovne škole. Najbolji učenik u razredu, dobivao je zastavicu. Ljiljana je dugo nosila tu zastavicu...

Naš učitelj, Ratko, svemu nas je učio. I slovima i muzici. U Doboju je postojala razglasna stanica. Svirala sam mandolinu i bila jako ponosna. Mi, značajni, koji smo preko razglasa svirali, mislili smo da je to radio stanica.

Ljiljana je bila najbolja. Jednom, pri kraju godine, nešto se desilo. Meni je pošlo, a ona, najbolja, zaostajala je. Kada mi je učitelj Ratko stavio zastavicu na klupu, zastavicu najboljeg učenika, učinilo mi se da sam postigla sve u životu.

*****

Ljudi oko mene govore... Negdje sam, na nekom putu, između Beograda i Zagreba... Čujem ih, ali ih ne vidim. Jesam li, kada sam postigla sve u životu, kada sam postala Silvana Armenulić, majka, supruga, oslijepila? Ili sam još Gara?

Opet tata. Pravi Bosanac. Tvrd. Naizgled bezosjećajan, a širok i lijep kao vid. Drži me u krilu i kaže: "Hajde, Garo, djevojčice... "

I ja mu pjevam. Njegovim glasom. Glasom boema i pjevača kojem je Doboj zavidio. Ne ovaj današnji, asfaltirani Doboj, nego onaj, bez i jedne asfaltirane ulice, tamo, neke 1945. s našom starom kućom, s našom slastičarnicom.

I znam, dobit ću najbolji dio divljeg zeca. I znam, dobit ću plavu haljinicu s hiponima. I znam, dobit ću licitarsku lutku, šarenu kao laža, slatku kao san... I znam, nema više moga oca, nema više Hajrudina.

*****

Suze mi peku oči.

Opraštam se od majke, opraštam se od Doboja. Treba da pođem u svet, u potjeru za samom sobom. Plačem. Plačem, jer neću da idem, a osjećam da moram. Jer, u tom mom Doboju, za mene, moju veličinu ili malenkost, nema više mjesta.

Boli me... Nešto me boli. Ljudi kraj mene govore. Otvaram oči. Široko rastvaram kapke. Da oči prestanu da peku. Počela sam da razaznajem ljude oko sebe. Neko jutro se rađalo. Bio je tu i neki direktor, neke štamparije, ne znam koje... On me je, na zahtjev milicionara, odvezao u bolnicu... U Beograd.

Polomila sam pet rebara, pretrpjela kontuzije, bila sam gotovo crna od udaraca. Ali, vidjela sam... Bila sam Gara...

P. S. Neimanje vida, kazali su mi kasnije, trajalo je samo desetak minuta. Uslijed šoka. Nikada više, ni po cijenu života, ne bih pristala, ako se ja pitam, da ne vidim ni deset sekundi. Preteško je. Previše se vidi, kada se ne gleda.

(TBT, Napisala: Silvana Armenulić, pripremio: Nino Milenković, TV novosti, 1974.)