MANIFEST LABURISTA –HRABAR KORAK Guardian: Politika bez programa je kao „Hamlet“ bez danskog princa

18.05.2017. u 04:09

ANALITIKA

Laburisti slobodno mogu da se otisnu u velike teme jer, što je ironično, zaostaju u anketama i već su etiketirani kao ekstremisti


FOTO:  (Christopher Furlong/Getty Images)

U načelu, u Britaniji postoje dvije vrste ljevičara: oni koji vjeruju da su tržišta nužno zlo i oni koji misle da su ona nepotrebno zlo. Manifest Jeremyja Corbyna Laburističku partiju svrstava među ove druge. Ova pozicija je razumljivo privlačna glasačima. Povjerenje u institucije potkopano je još od finansijske krize 2008. godine, djelimično i zato što se smatralo da su one na strani bogatih i moćnih, odgovornih za ekonomsku katastrofu. Bivši laburistički lider Ed Miliband bio je u pravu kada je rekao da se centar gravitacije pomjerio ulijevo i protiv slobodnih tržišta. Javnost je bila, i još uvijek je neprijateljski raspoložena prema velikim bankarima i bijesna zbog visine direktorskih plata.

G. Miliband je izgubio izbore 2015. jer je doživljen kao opterećenje, a Laburistička partija kao simbol koji je izgubio svoj sjaj. Georgeu Osborneu, tadašnjem glavnom strategu torijevaca, odato je priznanje za pobjedu iz pogrešnih razloga. On je vjerovao da je veličina deficita kao mjere ekonomske kompetentnosti zapečatila pobjedu torijevaca; to je omogućilo da se održi mit o uspješnosti štednje. Da biste shvatili koliko je to irelevantno, uzmite u obzir da danas premijerka ne pominje fiskalni deficit, iako je on sada veći nego što je bio prije krize 2008. godine. Umjesto toga, Theresa May je usvojila Milibandovu stambenu i energetsku politiku, kao i politiku korporativnog upravljanja, uprkos tome što su ih torijevci okarakterisali kao „marksističke“ kada su ih laburisti ponudili. Kako se čini da rukovodstvo konzervativaca prihvata mnogo više intervencija u ekonomiji nego što su tačeristi ikada prihvatali, laburistima treba čestitati na ponudi hrabrijeg plana.

Zbog toga manifest laburista treba pozdraviti dobrodošlicom. Od 2010. godine, prosječni glasač gledao je kako plate stagniraju a lični dug vrtoglavo raste. Mada torijevci petljaju oko tržišta, njihov cilj je još jedan saziv parlamenta koji će smanjivati troškove i podizati takse. Zaposleni se suočavaju sa još jednim periodom u kome će plate ostati niske, a stanarine rasti. Većina će provesti svoje zrele godine radeći kako bi svom stanodavcu omogućili da postane još bogatiji. Nasuprot tome, planovi laburista su veće zaduživanje za preko potrebne investicije i finansiranje veće potrošnje uz veće takse. To bi smanjilo rupe u zaštitnoj mreži države, sastavljenoj od Nacionalne zdravstvene službe, državnog školstva i socijalne zaštite, kroz koje sada propada preveliki broj ljudi.

Činjenica da se od laburista traži da se eksplicitno izjasne da li će finansirati opštine da roditeljima obezbijede troškove sahrane svoje djece – samo pokazuje koliko zlonamjerna zemlja smo postali. Laburisti slobodno mogu da se otisnu u velike teme jer, što je ironično, zaostaju u anketama i već su etiketirani kao ekstremisti. Oni nude razumnu mješavinu – zadržavanje Zakona o ljudskim pravima, keša za Sigurni početak, suspenziju prodaje oružja Saudijskoj Arabiji i polovinu mjesta za žene u vladi. G. Corbyn je kompromisno zaobišao osjetljivo pitanje nuklearnog naoružanja, što ide u prilog laburistima. Mnogo je lošije to što je i u vezi sa brexitom njegov stav ostao mutan. On nema jasnu ponudu ni u vezi sa imigracijom. To ostavlja kandidate laburista bez spremnog odgovora na ovo ključno i neizbježno pitanje.

Pogledajmo koje su najprivlačnije politike iz ovog manifesta, one koje će se dobro odraziti u anketama: renacionalizacija željeznica i vraćanje Kraljevske pošte u državno vlasništvo, uz plan da se obezbijedi da pošte i dalje ostanu središta zajednica. I jedno i drugo je popularno, mada skupo. Neka od velikih obećanja iz ovog manifesta su više simbolična nego korisna. Cijena energenata je previsoka, ali preuzimanje Nacionalne mreže u državne ruke tu neće pomoći. U tome bi se zaglavila bilo koja vlada, a posebno jedna do te mjere nepripremljena kao što je vlada g. Corbyna. Ukidanje školarina za univerzitete zvuči kao sjajna ideja, ali od nje bi najviše koristi imali diplomci koji najviše zarađuju. Laburističkoj vladi bi bilo bolje da potroši taj novac – oko 8 milijardi funti – kako bi preokrenula rastuće smanjenje beneficija zbog koga će porodice zaposlenih sa djecom gubiti 3.000 funti 2020. godine. Ovi prijedlozi, kao i veće takse za one koji zarađuju preko 80.000 funti, služe samo isticanju vrlina ove partije. Vođstvo laburista će vjerovatno morati da se suoči sa svojim nezadovoljnim izbornim tijelom. Posvećenost „socijalističkim“ idejama koje provejavaju kroz ovaj radikalni dokument biće stavljena na probu. Politika bez programa je kao „Hamlet“ bez danskog princa. Partije pomoću programa mijenjaju svoje zemlje, ali i same sebe. To treba da bude cilj laburista i g. Corbyna.


(TBT, The Guardian)