MOĆNIK IZ SJENE: Utjecaj Khatamija je presudniji za predsjedničke izbore od utjecaja Khameneija

18.05.2017. u 04:08

ANALITIKA

Iako je Khamenei personifikacija establišmenta, nije važna njegova podrška, nego ona uvaženih antiestablišmentskih figura koje uprkos njihovoj političkoj marginalizaciji i dalje imaju najveći utjecaj na iransko društvo.

FOTO: Khatami (MICK TSIKAS / REUTERS)

Iranski predsjednički izbori sve su bliže, a učenjaci i parlamentarci podjednako prate vrhovnog vođu ajatolaha Khameneija, svaki njegov potez i opasku kako bi uočili koji kandidat je njegov favorit. Prećutno se vjeruje da konačne rezultate izbora odlučuje samo jedan glas – onaj ajatolaha Khameneija. U stvarnosti, vrhovni vođa ima daleko manje kontrole nad izborima nego što se uvriježeno vjeruje. Pretpostavljajući da postoji onaj ko donosi odluku iz sjene, to sigurno nije Khamenei nego njegov reformistički rival, bivši predsjednik Mohammad Khatami, čija podrška nosi najveći značaj.

Uprkos skoro beskrajnoj moći koja se pripisuje Khameneiju, historija pokazuje drugačije: glas antiestablišmenta uvijek je bio dominantan na iranskim izborima. Kako Khamenei simoblizira establišment, iransko izborno tijelo obično odbija kandidate za koje vjeruju da imaju njegovu podršku. 1997., za predsjednika iranskog parlamenta Alija Akbara Nategh Nourija se pretpostavljalo da je Khameneijev favorit, te su mnogi povjerovali da je on izvjestan izbor za predsjednika. Međutim, Iranci su zaprepastili svijet – i Khamenei – podržavši onda mahom nepoznatog reformističkog kandidata: Khatamija.

Osam godina kasnije, drugi nepoznati kandidat Mahmoud Ahmadinejad je porazio navodnog favorita, Alija Akbara Hashemija Rafsanjanija koji je smatran jednim od stupova revolucionarnog režima. Ali upravo zato jer je Rafsanjani smatran utjelovljenjem establišmenta, glas antiestablišmenta je otišao za Ahmadinejada.

Do narednih izbora 2009., uloga Ahmadinejada je preokrenuta: dok je uživao Khameneijevu podršku, bivši premijer Irana Mir Hossein Mousavi ponovo se pojavio nakon više od 20 godina unutrašnjeg političkog egzila, a glasači su na njega gledali kao na kandidata antiestablišmenta. Onda su objavljeni rezultati – Ahmadinejad je osvojio 62,6% glasova, a Mousavi tek 34% - rekordan broj ljudi je izašao na ulice u znak protesta, nazivajući glasanje velikom prevarom. Nekoliko zemljala na Zapadu je izrazilo svoju zabrinutost oko nepravilnosti tokom izbora, a nezdaovoljstvo kod kuće je uskoro kulminiralo Zelenim pokretom.

Ovaj obrazac glasanja protiv elite nastavio se i na izborima 2013. Za bivšeg iranskog vođu nuklearnih pregovora, Saeeda Jalilija, vjerovalo se da je Khameneijev kandidat – ovakvoj percepciji je i sam Jalili aktivno doprinosio. Kad se ovakvo vjerovanje udomaćilo, većina učenjaka i stranih vlada su Jalilija smatrali „nedodirljivim“. Ali nakon što su glasovi izbrojani, Jalili je osvojio samo 11,31%. Radilo se o masovnom odbijanju Jalilijevog načina vođenja nuklearnih pregovora, a nedvojbeno i samom Khameneiju.

Kao što pojašnjavam u svojoj knjizi „Gubiti neprijatelja: Obama, Iran i trijumf demokratije“, čak su i stariji posmatrači situacije u Iranu u američkoj vladi bili ubijeđeni da će Jalili ostvariti svoj cilj. Američke obavještajne službe kazale su da Hassan Rouhani, konačni pobjednik izbora, nije imao nikakvih šansi. „Svi su bili iznenađeni,“ kazao mi je uposlenik Bijele kuće dvije godine kasnije. „Kladili smo se – niko nije pogodio.“ I opet, iranska javnost je šokirala svijet.

Iako su neki tvrdili da je Rouhani mogao pobijediti samo uz Khameneijevu podršku – ovo je skoro zavjerenički pogled na iransku politiku u kojoj se sve desi zato što je Khamenei tako htio – američka vlada je zaključila da Khamenei i drugi tvrdolinijaši prosto nisu imali dovoljno moći da promijene ishod izbora.

Štaviše, Rouhani je pobijedio iako je u biti pravi režimski insajder i teško antiestablišmentska figura. On je pak smatran takvim kandidatom jer je imao podršku bivših predsjednika Rafsanjanija i Khatamija, koji su do tad stekli status protivnika establišmenta nakon njihove podrške Zelenom pokretu 2009. U to vrijeme, glasovi konzervativaca su bili podijeljeni među šest kandidata, zbog čega je Rouhani povjerovao da će osigurati glasove reformista i antiestablišmenta ako ga reformistički pokret podrži. Ovo je, međutim, zahtijevalo da se bivši reformistički potpredsjednik Mohammad Reza Aref povuče iz utrke i podrži Rouhanija. Samo je jedna osoba mogla ubijediti Arefa da tako postupi: Khatami. I samo je jedna osoba mogla ubijediti Khatamija da primora svog bivšeg potpredsjednika da se povuče iz utrke: Rafsanjani, što je ovaj i učinio.

Prema navodima izvora bliskih Rouhaniju i Khatamiju, sedam dana prije izbora, Khatami je Arefu poslao pisanu poruku, a zatim uputio i duži telefonski poziv gdje ga poziva da odustane. Ali uprkos Khatamijevim nastojanjima, Aref je odbio. Na kraju razgovora, Khatami je od Arefa dobio samo jedno obećanje: da će razmisliti. Ali sutradan, Aref je odlučio da će svoju kandidaturu povući zarad većeg dobra. Kao što su počeli činiti i mnogi političari prije, na Facebooku je objavio svoje povlačenje zbog Rouhanija. „Uzevši u obzir eksplicitno mišljenje g. Khatamija, i iskustva posljednjih predsjedničkih izobra,“ napisao je, „objavljujem svoje povlačenje iz izborne utrke.“

I dalje, Rouhani je debelo zaostajao za svojim konzervativnim rivalima samo četiri dana prije izbora – na anketama je bio na 4. mjestu. Ipak, Rafsanjani i Khatami su priznali da tvrdolinijaši u Iranu obično odnose pobjedu ili na prevaru ili kada uvjere narod da njihovi glasovi nisu važni, tako da su se bacili na posao u iranskom stilu. Putem snimljenih You Tube videa, uvjeravali su javnost da moraju izaći na izbore bez obzira na prevaru koja se desila prije četiri godine.

Kada su se ovi snimci pojavili, sve se promijenilo. Za samo jedan dan, Rouhanijeve brojke su se promijenile sa 14,4 na 26,6%, a dotadašnji vođa Qalibaf je počeo gubiti. Njegovo vodstvo je preko noći nestalo. U naredna dva dana, Rouhanijeva podrška je porasla nemjerljivom brzinom i dan prije izbora je imao 38% glasova. Ovo je bila nevjerovatna prekretnica – samo pet dana prije izbora, kako nam kaže jedan od njegovih savjetnika, Rouhani nije bio siguran može li osvojiti više od 10% glasova. Zahvaljujući Rafsanjaniju i Khatamiju, u zadnji čas se našao na samom čelu.

Iz ovih epizoda mogu se izvući dvije ključne lekcije. Prva, kako je Khamenei personifikacija establišmenta, nije važna njegova podrška, nego ona uvaženih antiestablišmentskih figura koje uprkos njihovoj političkoj marginalizaciji i dalje imaju najveći utjecaj na iransko društvo. Trenutno je ta osoba Khatami, koji je uspio iskoristiti društvene mreže da zaobiđe vladin medijski mrak u kojem se on nalazi od 2009.

Drugo, bez obzira na sve, iranski izbori su izrazito nepredvidivi i beskrajno značajni. Iako se mogu utrkivati samo kandidati odani iranskom vjerskom sistemu, kandidati sa oštro drugačijim pristupom od Khamenijevih miljenika uspjeli su izaći iz sjene. Sada Rouhani i reformistički kandidat Eshaq Jahangiri ispunjavaju te kriterije. Upravo zato Iranci izlaze na izbore. Oni predstavljaju jednu od rijetkih prilika da kolektivno utječu na smjer kojim ide njihova zemlja – i da nadgalasaju ajatolaha Khameneija.

(TBT,FA, Prevela Jasmina Drljević)