IZGUBLJENA ULEMA: POČASNI DOKTORAT NAUKA BLASFEMIJI Duraković: Evo zašto su muslimani danas u krizi i zašto su poniženi...

18.05.2017. u 04:08

POLEMIKE

Najmanje što se može reći jet da se radi o najvećoj blasfemiji i samoponižavanju jer se namjeravalo dati počasni doktorat opusu na čijem samom početku autor piše kako je Muhammed bio mentalno neuračunljiv


FOTO: Duraković (public)

Ujesen 2016. godine, dogodio se u sarajevskoj akademskoj javnosti incident koji mora ostati zabilježen. On je izvrsno svjedočanstvo o bošnjačkoj neosviještenosti (možda je adekvatnije reći: o muslimanskoj neosviještenosti, jer su glavni protagonisti iz kruga muslimanske uleme i institucija), o neobičnoj potrebi da se drugima podilazi, dodvorava, čak i po najveću cijenu – po cijenu degradacije vlastite vjere. Sticajem okolnosti, nisam samo svjedok toga događaja, kojeg se moraju stidjeti osviješteni muslimani, nego sam i ja jedan od njegovih protagonista, ali – neka se ovo ne uzme kao razmetljivost – u akciji osujećenja te kolektivne sramote.

Naime, dana 4. 7. 2016. godine dobio sam e-pismo prof. dr. Nevada Kahterana, profesora filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (u ovom kontekstu je važno reći da je Kahteran hafiz), kojim traži moju podršku za inicijativu da Univerzitet u Sarajevu dodijeli počasni doktorat nauka zagrebačkom arabisti Danielu Bučanu. Odgovorio sam da takvu inicijativu ne mogu podržati zbog sljedećih razloga (koje ovdje navodim sumarno, a pismo Kahteranu je inače duže): Bučan je, kao Tuđmanov ambasador u Kairu u vrijeme hrvatske agresije n BiH, pisao o tome kako su Bošnjaci zapravo Hrvati islamske vjere, te da ne postoji bosanski jezik i sl. On je u knjizi Poimanje arabizma (Zagreb, 1980.) negativno pisao o Palestincima u vezi sa izraelskom okupacijom. Najzad, a to je najvažnije, u istoj knjizi je negativno, islamofobno i blasfemično, pisao o poslaniku Muhammedu i o islamu. Naveo sam da je to jedan izrazito angažirani orijentalistički opus u saidovskom značenju pojma orijentalizam.

Kahteran nije prihvatio moju argumentaciju nego je ostao pri svojoj ideji i tražio je da se vidimo kako bismo o toj ideji razgovarali. Uzvratio sam, odlučno, riječima da se možemo vidjeti da bismo razgovarali o drugim stvarima, ali o njegovoj inicijativi u vezi s Bučanom moj stav je formiran davno i konačno, neopozivo, jer je riječ o suštinski negativnim pitanjima u vezi s islamom i nasiljem nad Palestincima. Kahteran je potom prekinuo svaki kontakt sa mnom iako sam s njim dotle imao dobru saradnju. Na primjer, u vrijeme kada su s njegovog Odsjeka bili odlučili da ga istjeraju s Fakulteta, ja sam, više nego bilo ko drugi na Fakultetu, mnoštvo puta na Nastavno-naučnom vijeću  i u Senatu UNSA, zastupao njegove interese i zahtijevao sam da bude vraćen na Fakultet, što se najzad i dogodilo nakon približno dvije godine maltretiranja. Nekoliko godina kasnije, Kahteran je snažno posredovao da se moja knjiga Orijentalizam: univerzum sakralnoga Teksta objavi kod engleskog izdavača Routledge.

To osporavanje Kahteranove inicijative za dodjelu počasnog doktorata Bučanu bio sam zaboravio: mislio sam da je on, makar i nevoljko, odustao od inicijative. Međutim, nedugo nakon toga, zove me dekan Filozofskog fakulteta, prof. dr. Salih Fočo, jer o toj inicijativi želi čuti moje mišljenje kao – kako reče – uglednog svjetskog arabiste i šefa Katedre sa arapski jezik i književnost. U razgovoru s dekanom kazao sam da ću njemu i NNV u pisanoj formi (takve stvari treba da ostanu zabilježene) iznijeti svoj stav. Tako sam i učinio – navodeći sada u pisanoj formi onu argumentaciju koju sam izložio Kahteranu. Dekan je cijelom NNV (ono broji čak stotinjak članova) pročitao moj stav. Svi članovi NNV, osim tri-četiri člana, prihvatili su moju argumentaciju i odbili su podržati inicijativu Nevada Kahterana.

Umjesto da sve ostane na tome – jer se u formalnom smislu sve time i završava – Kahteran kreće u nečuvenu, izrazito jarosnu akciju u kojoj se e-pismima obraća, čak nekoliko puta, cijelom NNV, Bučanu, a naravno i drugim pojedincima i institucijama koje su stajale iza inicijative. Počeo me denuncirati na sve strane; dabome, i kod Bučana. Naravno, ta zastrašujuća hajka – zastrašujuća po Kahteranovim namjerama – stizala je i do mene jer su Kahteranova i Bučanova pisma upućivana na mnoštvo adresa na cijelom Univerzitetu i u regiji.

Zanimljivo je, pri tome, da se Kahteran nije fokusirao na odbranu Bučana, odnosno na nego se napregnuo – maksimalno i emocionalno – da dezavuira mene kao naučnika, da ospori, obezvrijedi moje kompetencije, uredno obavještavajući o svemu tome svoga neprikosnovenog arabistu Daniela Bučana. Tako je, primjera radi, Kahteran za mene napisao u jednom od svojih pisama (15. oktobra 2016.), upućenom na desetine adresa nastavnika i institucija:

[...] Otuda, s indignacijom  odbacujem pisma kolege Durakovića, ne samo
usljed njihove nekompetentnosti, ne samo zato što nenavođenjem bilo
kakve argumentacije nisu dostojna čitanja na našemu Vijeću, jer nisu
dostojna jednog znanstvenog novaka. Njihov sadržaj čine karikaturalni
i paušalni navodi bez pozivanja na izvore, bez navođenja paginacija,
izdanja, a kroz stavljanje vlastitih nedostojnih ekstrapolacija i
interpolacija u usta predlagatelja i predlaganog, i gdje se ne zna koga
zapravo citira, velike francuske orijentaliste ili pak samog Bučana ili
je pak riječ o njegovoj osobnoj interpretaciji, te ono što je napose
opasan presedan – sadrže zaključivanje koje kroz kvazi-teološku
argumentaciju i na bezdušan način zadire u temelje sekularnog,
prosvjetiteljskog, racionalističkog ustroja UNSA. Ali,  radi se o tome
da se za to za što je profesor Duraković, bez navođenja mjesta,
optužio  Bučana, profesor Duraković ustvari optužio samoga sebe,
direktnije, izvjesnije
[…].

Ovo pismo, kojim se grčevito nastoji osporiti sve moje kompetencije previđa elementarne stvari. Prvo, Esad Duraković i Daniel Bučan su i u formalnom akademskom smislu arabisti; oba su diplomirali arapski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Esad Duraković je, upravo kao arabist, dobio priznanje UNESCO-za doprinos arapskoj kulturi, redovan je profesor Univerziteta (što Bučan nije) i član je čak četiri akademije nauka: BiH i tri arapske akademije nauka. Zar takav čovjek nije kompetentan da sudi o opusu nekog drugog arabiste, i zar obraćanje takvog autoriteta NNV Filozofskog fakulteta nije dostojno jednog “znanstvenog novaka”?! Uostalom, čak je i Kahteran priznao moju kompetentnost prije nego što je inicijativu uputio u proceduru: kada je e-pismima tražio da podržim njegovu inicijativu. Osim toga, predlagači bi morali temeljito poznavati opus koji kandidiraju za počasni doktorat nauka, pogotovu u tako važnim pitanjima/stavovima koje sam problematizirao. Ovo Kahteranovo pismo i njihova inicijativa ukazuju na sljedeće probleme suštinske naravi: ili inicijatori ne poznaju opus kandidata (što znači da tako važan posao rade potpuno formalistički), ili, ako ga poznaju, ne mare za te stavove a to je izraz upravo njihove neetičnosti i naučničke neodgovornosti jer uopće nije nevažna stvar, upravo s naučnog aspekta, tvrditi da su cijela jedna religija i kultura (o vjeri da ne govorimo!) rezultat osobe koja je djelovala kao mentalno neuračunljiva. No, pošto su inicijatori, predvođeni histeričnom akcijom Kahterana, pokazali da u svakom slučaju griješe u vezi s ovim, ja sam svim institucijama i pojedincima, pa tako i NNV svoga Fakulteta, dostavio i citate:

O Bučanovom orijentalističkom diskursu moglo bi se naći mnoštvo citata, ali – da ne gubimo vrijeme, podastrijet ću Vam samo neke iz samo jedne njegove knjige: Poimanje arabizma, Mladost, Zagreb, 1980.

(Ako bude potrebno - a zar treba nešto nakon ovoga?! - podastrijet ću i druge jer njegov rad pratim oko 35 godina.)

Njegov /Poslanikov. a.s./ strastven, nervozan, nestrpljiv i nemiran potisnuti temperament izbijao je često na površinu u krizama koje su – kako mnogi autori drže – bile patološke naravi (str. 25.)

Ovdje neko može reći da se Bučan referira na neke autore, ali je jasno – valjda znamo čitati! – da on mimikrijom orijentalizma pristaje uz sud takvih autora. Stoga odmah u nastavku, u narednoj rečenici, potvrđujući svoj pristanak uz taj sud, kaže:

Takva mu je psihička konstitucija omogućila... (podvukao E. D.)

Potom Bučan potvrđuje to još jednom, znajući, orijentalističkim lukavstvom, da je to „ključno mjesto“ za određenje islama i njegove kulture:

I kasnije, u zreloj dobi, Prorok je trpio od nervnih kriza... (str. 25)

To je poznata teza, koju Bučan afirmira, po kojoj je Poslanik a. s. primao Objavu, navodno, u napadima epilepsije. Prva konsekvencija iz toga jest: cijeli Kur'an, dakle i islam, „produkt“ su jednog čovjeka u stanju njegove mentalne neuračunljivosti. Sljedeća konsekvencija je da su muslimani sljedbenici jednog strastvenog i nervoznog PROROKA koji je „kreirao“ Kur'an u neuračunljivom stanju (u patološkom stanju). To je užasan odnos prema islamu i muslimanima; on je idealno tlo za bujanje islamofobije. Njemu pripada priznanje Charile Hebdo, a ne Filozofskog fakulteta i FIN-a!

Muhamedova frustrirana osobnost i inhibirano buntovništvo...  (str. 29).

Sjajna je to ekspresija orijentalizma!

Potom slijedi udar na samu „dušu islama“ – na tawhid:

Možda je i sam Muhammed, uvjeren u svemoć svoga Boga, vjerovao u mogućnost postojanja više malih bogova drugog reda...  str. 31)

Ovim nije poreknut samo kelime-i šehadet nego se ponovo na dramatičan način problematizira ličnost, karakter Poslanika a. s.

Što se tiče Bučana, on je u nekoliko pisama Kahteranu (s molom da ih proslijedi i drugim inicijatorima, spominjući izravno imena nekih profesora FIN-a) ironizirao moj akademski status, ali je ponosno napisao Kahteranu (u pismu od 4. oktobra 2016.) kako je tačno da je napisao to što navodi Esad Duraković te da mu „na pamet ne pada“ da se odriče tih svojih stavova (o Poslaniku i islamu).

S Kahteranom i s Bučanom nisam polemizirao nijednim pismom, budući da su činjenice očigledne i budući da ih priznaje, eksplicite, i sam Bučan. Napisao sam tim povodom samo dva pisma. Jedno pismo uputio sam dekanu Fakulteta islamskih nauka (prof. Zuhdiji Hasanoviću) koji je priznao da nije znao za te Bučanove stavove te da uvažava moju argumentaciju. Drugo pismo napisao sam dekanu Foči, skrećući mu pažnju da bi bilo najbolje da Filozofski fakultet, nakon glasanja NNV, smatra stvar okončanom te da ja nemam namjeru valjati se u blatu koje voli mijesiti Nevad Kahteran.

U vezi s cijelim ovim slučajem zanimljivo je više stvari, među kojima treba istaknuti barem sljedeće.

Kahteran svojim pismom (14. oktobra 2016.) obavještava auditorij ko su učesnici inicijative za dodjelu počasnog doktorata arabisti (koji piše kako je Muhammed kazivao „Objavu“ u napadima epilepsije, mentalne neuračunljivosti, te kako je on vjerovao i u više drugih bogova „drugog reda“):

[…] „inicijativu za dodjelu počasnog doktorata UNSA koju uz mene
supotpisuju uvaženi profesori A. Ljubović, acc. R. Hafizović, acc. E.
Karić i H. Neimarlija, te koju podržavaju profesorski zborovi šest
institucija putem pisama fakultetske potpore (Fakultet islamskih nauka,
Orijentalni institut, Katolički bogoslovni fakultet, Franjevačka
teologija iz Sarajeva, te Filozofski fakultet i Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu i za koju je Rijaset IZ BiH iskazao spremnost da
sufinancira troškove procedure“[…]

Dakle, bilo je čak dogovoreno – nevjerovatno! – da sufinancijer procedure u dodjeli počasnog doktorata nauka u Rektoratu UNSA bude Rijaset IZ BiH. Sve su ovo zaista šokantne stvari. Teško ih je uopće imenovati na adekvatan način a da time ne unizim vlastiti tekst. Najmanje što se može reći jet da se radi o najvećoj blasfemiji i samoponižavanju jer se namjeravalo dati počasni doktorat opusu na čijem samom početku autor piše kako je Muhammed bio mentalno neuračunljiv u vrijeme revelacija (to znači da su svi muslimani sljedbenici jednog psihopate), a koji – autor opusa predloženog za odlikovanja – u kasnom životnom dobu, danas, piše kako mu „ne pada na pamet“ da se odriče tih svojih tekstova, odnosno stavova.

Također je vrlo zanimljivo sljedeće. Neki učesnici inicijative možda nisu znali za neprihvatljive Bučanove stavove o islamu, ali je frapantno da ni nakon moga upozorenja u pisanoj formi, navođenja Bučanovih blasfemičnih citata, ne samo da nisu odustali od inicijative nego su okrivili mene zato što to objelodanjujem i zato što osporavam dodjelu priznanja tako rigidnom orijentalizmu.

Kahteran je, na primjer, potpuno prekinuo komunikaciju sa mnom iako njemu lično ništa ružno nisam kazao ni u jednom trenutku, ili mu nešto ružno napisao, nego sam najprije njemu lično i diskretno skrenuo pažnju na Bučanovu ideološku problematičnost i zamolio sam ga da ne pokreće inicijativu, ali sam – kada je on to odbio i kada sam već uvučen u javni prostor u vezi s tim – samo javno istupio da bih osvijetlio i obrazložio jedno važno pitanje, ne vrijeđajući baš nikoga. Čak ni Bučana nisam vrijeđao niti sam mu se direktno obraćao: on nije usamljen u takvom predstavljanju islama (za njega znam od 1980. godine), ali nisam mogao pristati na javno ispoljavanje jedne zastrašujuće patologije u kojoj i (neki) hafizi, NNV FIN-a, Rijaset – s ciljem da se obmane i cijeli Senat UNSA – čine takav podvig mazohizma. Očekivao sam da će neki protagonisti, naročito oni iz muslimanskih krugova, javiti mi se i kazati kako nisu znali za blasfemične Bučanove tekstove, ali su oni, umjesto toga, distancirali se od mene. Čak i pri slučajnim susretima, postali su naprasno službeni, hladni, očigledno distancirani iako sam s većinom njih – barem sam vjerovao u to – bio prijatelj decenijama već.

Bučan je najzad sam zatražio da se povuče inicijativa pa je time „održao lekciju“ o dostojanstvu i samim inicijatorima. O tome svjedoči dio njegovog pisma (od 5. oktobra 2016.) kojim je održao lekciju i samim inicijatorima:

Sent: Wednesday, October 5, 2016 12:19 PM

To: hilmo.neimarlija@gmail.com

Cc: Nevad Kahteran

Subject: Objašnjenje

Dragi moj Hilmo,

Nakon što sam dobro (i dugo) promišljao, zaključio sam da, na
žalost, ne mogu pozitivno odgovoriti na tvoju molbu. Moleći te da me
razumiješ, dopusti mi da ti iznesem svoje (konačne) razloge.

Kad se odlučuje o nekoj stvari, onda se u obzir uzima ono što se
naziva ‚meritum stvari’; u ovoj situaciji meritum stvari za menekog
jest odabir između počasti i dostojanstva, u prvome redu
samo-dostojanstva. Ako situaciju vidim kao nužnost da odaberem nešto
od toga dvoga, onda moram razmotriti što je meni od toga dvoga
važnije. I zaključak jest: dostojanstvo (samo-dostojanstvo). Kad bih
(na tvoju i Nevadovu molbu) odabrao počast, ne bih se mogao pogledati u
zrcalo, nakon što sam već jednom javno (tj. ne samo Nevada, već i
kolege Ljubovića, Hafizovića, Enesa i tebe, kojima je Nevad na moju
molbu proslijedio moje pismo) zamolio da se, radi moje časti (koja mi
je važnija od po-časti), odustane od inicijative što ju je pokrenuo
Nevad a poduprli, među ostalima, i vi.

Nema sumnje, i ovim slučajem se pokazuje – kao u Zabilješkama iz podzemlja Dostojevskog – kako je vječna, čak je primarna ta čovjekova potreba za patnjom, za „podzemljem“, za samoponižavanjem. Možda bi bilo preciznije kazati kako je vječna, ali i sasvim neizvjesna, čovjekova borba protiv te snažne strane njegova bića – da nanosi bol drugima, ali i da ponižava, čak naročito, i sebe i svoje. „Podzemni filozof“ Dostojevskog ovdje se ne može previdjeti: u ovoj zapanjujućoj farsi protagonisti su filozofi i teolozi bh akademske zajednice, dakle, upravo oni od kojih se očekuju drukčiji rezon i akcija. Bučanova superiornost je na kraju postala očiglednom: on ih je pustio da se nadmeću u servilnosti, po cijenu (a to je golema patnja!) da zanemare i suštinu (ili suštinsku povedu) vlastite vjere, a onda im je – nakon što se sav jad pokazao u punome svjetlu – održao lekciju o dostojanstvu, o samopoštovanju, o konzistentnosti, te je upravo time, na sasvim jasan način i pred velikim akademskim auditorijem, prezreo njihovu poniznost i nekonzistentnost. Tragedija je u tome što oni to, po svemu sudeći, nisu ni shvatili.

Imajući u vidu sve navedeno (a to je samo dio istog trenda u većem dijelu muslimanskoga svijeta općenito koji pod noge baca vlastito dostojanstvo i najveće vrijednosti, ima li uopće bilo kakvog smisla pitati se:

Zašto su muslimani danas u krizi i zašto su poniženi...


(TBT, Autor: Esad Duraković)