O JEDNOM POKUŠAJU “NACIONALIZIRANJA” BOŠNJAKA Filipović: Hoće li se ovaj samozvani mudžtehid okaniti onoga sto mu nije posao?!

16.05.2017. u 10:09

POLEMIKA

Narodu koji je dao Hamdiju Kreševljakovića, Hazima Šabanovića i Nedima Filipovića između ostalih,frizeri povijesti ala Mahmutčehajić nisu potrebni

FOTO: Mahmutčehajić (Courtesy Photo)

Sarajevski list za književnost,umjetnost,kulturuidruštvena pitanja Književna revija br.33-34 juni- juli 1990 godine ,objavio je podugačku “disputaciju” Rusmira Mahmutčehajića sa naslovom Bosnjaci I/li Muslimani!? Ta trakavica od četrnaest stupaca štampanih petitom u svakom pogledu je teško čitljiva, ali ipak zavređuje određenu pažnju. Autor je u njoj pokazao izrazito nepoznavanje islama, podjednako i njegove šerijatske i njegove ezoteričke dimenzije, te povijesti islama u Bosni te na Balkanu, a s tim i povijesti Bošnjaka koje on naziva Muslimani.

Svrha te (pre)dugačke mazbate je da se na neki način diskreditira bošnjacka nacionalna opcija muslimana Bosne, Sandžaka, Crne Gore, Hrvatske , Slovenije. No,kako to pravilo biva kada se želi nešto po svaku cijenu,ne argumentirano i sa hillom diskreditirati,na koncu diskreditiran ostaje samo autor takvog poduhvata. To se desilo i sa nesretnim Rusmirom i bilo bi mu pametnije da se takvoga posla uopće nije ni lačao. Rusmir Mahmutčehajić je sam sebi priskrbio kompetencije mudžtehida (nezavisnog  tumača islama i njegove poruke), što nije palo na pamet u petstoljetnoj povijesti bošnjačkog i bosanskog islama ni nekim neusporedivo većim znalcima islama nego što je ovaj indžilir. Ovom replikom želimo ukazati na apsolutnu neutemeljenost tvrdnji što ih je on iznio u svojoj mazbati. I pored toga, naša je malenkost veliki skeptik glede toga hoće li ovaj samozvani mudžtehid  okaniti onoga sto mu nije posao (književnost,filozofija, islam uopće, tesavvuf, Bosna i Bošnjaci te njihova historija).

Rusmirove nevolje sa islamom

Prvi dio svoje mazbate Rusmir je posvetio analizi nekih problema islama onako kako ih on vidi. Kako je Rusmirovo izlaganje nekonzistetno opterećeno preciznim i nečitljivim stilom  te brojnim ponavljanjima, odista je teško dokučiti šta je pisac zapravo htio reći. Rusmir, otvoreni protivnik agnostickog i kriptokušćanskog evropejskog scijentizma i akademizma tj.jasnosti, preciznosti i konciznosti u izlaganju, vjerovatno je zaljubljen u ovu svoju papazjahniju onako kako to samo mogu indžiliri zalutali u ezoteriju. Za njega je njegov kvaziislamski izrijek u kome je nadrobljeno svašta,pa čak i neprovareni strukturalistički i postmodernistički žargon,očit trag “kerameta” vlastite mu nadrievlijanske osobitosti. Ipak se u toj drobi mogu izdvojiti dvije osnovne tvrdnje:

Islam je neshvaćen u Evropi i evropski agnestički scijentizam i akademizam (čitaj:orijentalistika) ne može o njemu ništa reći. Naprotiv orijentalistika je islamu nanijela silno zlo. Povrh svega, ona odnosno njen scijentizam i akademizam samo su prividno rasterećeni balasta kršćanstva i njegove netrpeljivosti islama.

Islam su stoljećima pogrešno tumačili tradicionalisti (čitaj:ulema pogotovo sunitska) i oni su svojim pristupom to učenje začahurili u klerikalističku opnu.

Prva tvrdnja predstavlja pojednostavljenu i svih finesa lišenu recepciju kritike evropske orijentalistike koja se u islamskim duhovnim krugovima etablirala tokom zadnjih dvadeset godina i koja je svoju evropsko-sjevero-američku promociju i duhovni uzlet doživjela još 1979. godine knjigom Orientalism američkog književnog historičara i teoretičara palestinskog porijekla Edwarda W.Saida. I dok je tradicionalna arapska i uopće islamska kritika orijentalistike bila neproduktivna jer se nikada nije mogla izdići iznad apologetike po svaku cijenu, dotle je Saidova knjiga ponudila neke nove horizonte. To je provokativno i misaono prebogato djelo. Ali i podosta nepravedno i isključivo. Temeljni Saidov , zaista teško oborivi,nalaz jeste ukazivanje na počestu (zlo)upotrebu orijentalistike kao teorijskog opravdanja kolonijalizma. Intelektualno daleko značajniji Saidov rezultat je kritka prevelike upotrebe  komparativnog metoda  u evropskoj orijentalistici  u sferama koje su inkomparabilne . Said se založio za fenomenološki pristup tumačenju islama, kao i drugih vanevropskih duhovnih formi. Ako pregleda orijentalističke monografije i prilog u stručnim glasilima, objavljene u vremenu 1980-1990 godine, čitalac može utvrditi da su evropski i američki orijentalisti usvojili Saidovu metodološku primjedbu te da su uspjeli izgraditi jedan novi kompozitivni metod koji respektira i fenomenološki i komparativni pristup. Evropska orijentalistika je evropska naučna disciplina i njeno ishodište je u kršćanstvu i evropskom duhu. Nju se ne može optuživati što je takva niti se ona može disklasificirati što je takva. Takav pristup potpuno je jednak onim raznoraznimnapadima na islam koji tu vjeru i civilizaciju disklasificiraju samo zato što je drugačija od kršćanstva i smatraju da takvom diskvalificiranju nije potrebna nikava argumentacija. Islamski svijet treba ponuditi svoju interpretaciju islama  koja neće stajati na klimavim nogama misaono jalove apologetike. Ako se malo promotri ta islamska apologetika ,onda se može utvrditi kako djela i rasprave tradicionalista posjeduju barem neku duhovnu konzistenciju sto se ne bi moglo reći za spise modernista i fundamentalista. (Ovdje po izrazom fundamentalistipodrazumijevamo one islamske teologe i ideologe koji zastupaju vraćanjima izvorima Islama  bez respektiranja baštine historijskog islama. Odrednica fundamentalizam u našem tekstu nema nikakve veze sa današnjom prizemnom političkom zloupotrebom toga izraza u Jugoslaviji). I islamski fundamentalist i iskamski tradicionalisti u većini slučajeva ne samo da su neupućeni u evropsku duhovnost, nego je  njihovo poznavanje Islama površno. Jedina islamska zemlja koja je stvorila naučno prihvatljivu  islamski utemeljenu nacionalnu nauku koja je u stanju ponuditi vlastitu interpretaciju islama uopće te nacionalne prošlosti u okviru islamskog svijeta je Republika Turska. Radi se o kemalističkoj Ii postkemalističkoj humaniori (historija ,historija književnosti i umjetnosti,islamistika). Obrazovavši se u Evropi i usvojiv evropski metod naučnici formata jednog Kopruluja, Barkana, Tarlana, Golpinarlija, Ipsiroglua,Inalcika itd.uspjeli su naučno osporiti brojne postavke evropske orijenalistike o islamu i Osmanskom carstvu. Njihova rješenja se poštuju u Evropi baš zato što su zasnovana na kritičkom metodu ,a ne na apologestici.Bošnjacima koji su evropski islamski narod to bi trebalo biti poukom. I pored svega,može se respektirati napor islamskih apologeta u kritici evropske orijentalistike ukoliko se radi o ljudima koji zaista posjeduju tradicionalno islamsko obrazovanje. Takvi ljudi se neposredno mogu koristiti izvorima (Kur“an,Hadis,,teološke I pravno teološke rasprave itd.) Oni zasta ispovijedaju islam i duhovno ga žive. A novokomponirani apologetic poput Mahmutčehajića koji nisu u stanju pročitati i prevesti niti jedan kraći tekst sa tri odabrana jezika islamske civilizacije(elsine i selase) tj.arapskog, perzijskog i turskog i koji svoje znanje o islamu brste od one iste orijentalistike koju svojski napadaji, prije su komične kreature karakteristične za ovaj balkanski prostor nego ozbiljni poznavaoci određene  problematike.Ako već želi napadati evropske orijentaliste, Mahmutčehajić bi trebao poznavati islamske jezike i duhovnost, ako ne bolje od njih, onda barem, onoliko koliko i oni.Ne može tako ad hoc i ex catherda suditi o najsuptilnijim pitanjima islama na osnovu činjenice što je, po svoj prilici,pročitao samo par knjiga i rasprava o islamu. (Izgleda da Rusmir od Burckhardta i Schuona nije dalje ni odmakao).Osoba koja ne razlikuje pojmove ilah ili Allah zaista nema šta tražiti kako u islamistici, tako i u islamskoj teologiji i tesavvufu.

Druga Rusmirova tvrdnja da je tradicionalistička ulema godinama pogrešno tumačila islam i da ga je takvim pristupom začahurila u klerikalističku opnu također nije tačna. U izvornom, klasičnom i tradicionalnom islamu nema klera. Dovoljno je podsjetiti na poznati princip koji glasi: La ruhbaniyyata fi  al islam. (Nema svećenstva i redovništva u islamu). Ulema ne predstavlja nikakvu klerikalnu organizaciju. Alimi su vjeroznanci,a ne svećenici i redovnici. Moguće je povući izvjesne paralele između islamske uleme i židovskih rabbia (učitelja i tumača vjere) te propovijednika iz nekih izrazito antiklerikalno nastrojenih protestantskih zajednica kalvinističkog porijekla.Ulema osobito sunitska, kroz svoju historiju do početka XX stoljeća uvijek je bila sastavni dio korpusa islamske države te joj kao takvoj nije bilo ni potrebno da izrasta u klerikalističku zajednicu koja se postaviti iznad države i društva  i nasuprot njega. Problemi su nastali kada je kuća islama postala kućom rata odnosno sa prodorom evropskog kolonijalizma. Ali I tada je sistem vakufske autonomije zaštitio islamske zajednice od spoljne klerikalizacije. Pored toga,veliki branič klerikalizmu bio je socijalni princip prema kome vjerski rad nije bio jedini izvor prihoda uleme . Gradska ulema bavila se slobodnim zanimanjima, najčešće trgovinom, a seoska poljoprivredom. Prateći na osnovu osmanske građe historiju bošnjačke uleme utvrdio sam da je od XV-XIX  stoljeća 70% alima svoje prihode ostvarivalo i baveći se slobodnim profesijama.Danas kada se zapaža fenomen klerikalizacije uleme i u nas, ali nosioci te tradicije su isključivo modernisti i fundamentalist, ova povijesna ilustracija mogla bi biti poukom kako riješiti taj problem. Klerikalizam su u islamu unijeli s jedne strane fundamentalisti i to njihov drugi val s početka XX stoljeća jer je starija generacija vehabitskih fundamentalista bila legitimirana unutar tradicionalnog islama budući je slijedila nauk  Ibn Tajmijje i Ahmeda Ibn Hanbela koje uvažavaju sve tradicionalne islamske sunitske frakcije. S druge strane, klerikalizam ili elemente klerikalizma su u Islam unijeli i modernisti odnosno reformatori. I jedna i druga struja za razliku od tradicionalizma imaju kao svoj temelj imitativni model spram evropske kulturne i duhovne paradigme te su na taj način usvojili i klerikalizam koji nije islamski duhovni fenomen nego evropski. Zaista je tragično po historiju duha koji se htio nazvati islamskim kada čovjek bez imalo muke, utvrdi kako su neki ljuti protivnici Evrope među arapskim, osobito egipatskim, te indijskim fundamentalistima prve polovine XX stoljeća ustvari zauvijek ostali opčinjeni sirenskim zovom te iste Evrope. Takav slučaj je sa i Rusmirom Mahmutčehajićem. Njegovo negiranje islamskog tradicionalizma, uništavanje islamske historije naspram islamske hijerohistorije u corbinovskom smislu koju on nije u stanju pojmiti kako valja, smiješna optužba protiv halifa Muavije Ibn Abi Sufjana te abbasitskih halifa i osmanskih sultana i halifa za nakakav nacionalizam,samo su izrazi njegove duboke podsvjesne nevjerice u islam i mogućnost njegove bilo kakve historijske realizacije. U tom stavu prepoznaju se duhovna lutanja onih neislamski obrazovanih “Mladih muslimana”  koji započeše, naspram svojih učitelja Handžića I Pandže manjine njihovih islamski obrazovanih učenika, kao neskriveni poklonici ahmedijskog raskola .Poslije se nakratko oduševiše evropskim novim poretkom i germanskim novim čovjekom koji je kako su oni ranih četrdesetih godina znali pisati trebamo zgromiti počasti kapitalizma i parlamentarne demokratije i osloboditi porobljene islamske narode.I dok su oni svoj obol oslobođenju islamskih porobljenih naroda davali pod Stanjingradom, dotle su četnici i ustanici oštrili svoje tupe kame na vratovima nejakih mumina i muminki od Višegrada i Foče do Nevesinja i Kulen-Vakufa. Iza toga duhovni im orijentir postadoše egipatska Muslimanska braća, na kraju balade prema tom pokretu veoma neraspoloženi imam Homejini.

Ovako duhovno lutanje ilustrira njihovu posvemašnju nesigurnost I podsvjesnu nevjericu u Islam te neizlječivi subjektivni osjećaj manje vrijednosti što ih je Allah dao takvima kakvi jesu. Ti nesretnici, što su odavno napustili Istok a nikada nisu dospjeli na ljubljeni im Zapad, zaslužuju ljudsko sažaljenje dok kao indžiliri i liječnici zgrću dolare po Libijskim bolnicama i Iračkim gradilištima posredstvom samouprave Jugoslavije koju su doskora jedino na sijelima tankim glasom napadali. Ali onoga trena kada se nahoroze i počnu vaziti o onome o čemu pojma nemaju treba im reći ono što su odavna zaslužili:”Kuš, munafici!”

 Mahmutčehajić sa, ako ozbiljno shvatimo njegovo deklariranje muslimanom u svojoj mazbati nije ustručavao ni od toga da počini irtidad (vjeroodstupništvo). Naime, pošto je dosta pregledno iznio niz neoborivih argumenata prema kojima pojam musliman ne može biti nacionalne odrednice, on je ipak ustvrdio da je bosanski i jugoslovenski slučaj drugačiji i da tu,pored muslimana, postoje i “Muslimani” u nacionalnom smislu. Time ne samo da je počinio, znanstveno gledano, silovanje istine, nego je pokušao osporiti jednu od osnovnih značajki Islama. Jer temelj islama je i njegova univerzalnost.Islam kao takav je anacionalan. Rasa, država, nacija, jezik nebitni su za poruku islama. Postoje hadisi, svjedočanstva kod kroničara kao što je Taberi i interpretacije šerijatskih autoriteta koji govore o tome pitanju. Naime,kada su Poslaniku islama jedanput u Medini pristupili ashabi i ensarije i upitali ga jesu li muslimani samo Arapi i to punokrvni po ocu i majci,on im je rukom pokazao na svog mujezina Bilala Habešija.Isto tako, Muhamed nikada nije dozvolio da muslimani Arapi za sebe prisvoje ime musliman.U tom su ga slijedili ne samo četvorica pravovjernih halifa, nego i halife iz umejjadske i abbasidske dinastije. Poslanik je dobro znao da bi Islam bio dežavuisan ukoliko bi ime musliman poprimilo onu nacionalnu isključivost , ako su te kategorije uopće primjenjive na njegovo doba i njegov svijet,kako je već u njegovo vrijeme i prije njega dobilo ime Jevrej. Analogno tome,  mi Bošnjaci ukoliko vjerujemo u Allaha i slijedimo sunnet Muhamedov, ne smijemo uzurpirati uzvišeno ime musliman u uske i njemu neprimjerene nacionalne svrhe.U protivnom istupamo iz islama.To je Mahmutčehajić već učinio, pokušavši relativizirati jedno od temeljnih načela islama.

                                                                 II

Rusmirove nevolje sa Bosnom i Bošnjacima

Mahmutčehajić ne pozna povijest Bosne niti pozna povijest Bošnjaka te je njegova elaboracija neprikladnosti imena Bošnjak kao nacionalnog imena samim tim neodrživa .Autora,također, kompromitira očito izvrtanje općepoznatih istina, a samo u cilju dokazivanja po svaku cijenu unaprijed postavljene i neodržive teze da su Bošnjaci u nacionalnom smislu “Muslimani”  i da se i dalje trebaju tako nazivati. Nastojeći da tekst rasteretimo od ponavljanja mi ćemo osnove od Mahmutčehajićeve teze o Bosni i Bošnjacima kritizirati tako što ćemo ih koliko god je to moguće vjernije reproducirati,a odmah zatim iznijeti naš protustav. Ukoliko se neke tvrdnje ponavljaju,a to je u Mahmutčehajića čest slučaj, mi se na njih nećemo osvrtati.

1.Mahmutčehajić tvrdi da je prosta zamjena imena “Musliman”  imenom Bošnjak nemoguća jer je, navodno, narod ustrajan u imenu “Musliman“ i prilično ravnodušan spram imena Bošnjak.

Ad 1. O tome koliko je i kako narod raspoložen prema imenu Bošnjak moglo bi se govoriti jedino ukoliko bi neke na naučnoj objektivnosti utemeljene statistike. Kako tih statistika nema i kako je ime Bošnjak od 1918.godine pa do pred koji dan na svaki način bilo proskribirano u Bosni i Jugoslaviji, bošnjački narod je na jedan način bio lišen mogućnosti da se nacionalno izrazi onako koako je to on želio.Danas,kada se mogućnosti da se i Bošnjaci nacionalno izraze u skladu sa njihovim stvarnim željama i potrebama ukazuje realnom, vjerujem da bi rezultati za jednog takvog izjašnjavanja bili porazni za mislioce Mahmutčehajićeva kova. Što se tiče imena “Musliman”, nije ono živjelo i ne živi među narodom nego njegov opozit, vjerska odrednica Musliman.Prema rezultatima anketiranja što sam ih u zadnji pet godina sam i na vlastiti trošak vršio u selima srednje Bosne, Posavine, Bosanske Krajine i donje Hercegovine, tamošnje Bošnjačko seosko stanovništvo ime musliman shvata  u svom jedinom izvornom značenju,tj.kao vjersko ime. Nacionalno ime  „Musliman” oni ne shvataju i ne prihvataju ga. A to su već neki pokazatelji pravoga stanja stvari.

2. Indžilir smatra da ime “Musliman” ima dvije perspektive.Prva je vjerska ili panoramska,ontološka I metahistorijska.Druga je povijesna i zemljopisna i on je ujedno naziva “južnoslovenskom”.On smatra da je ime „Musliman“ historijsko i nacionalno ime južnoslovenskih  muslimana.

Ad 2. Historijsko ime južnoslovenskih muslimana jeste Bošnjak, a ne „Musliman”. Na hiljade dokumenata to potvrđuje. Nekada regionalna odrednica, ime Bošnjak transcendira regionalnost i dobiva se novo semantičko polje narodnog i nacionalnog imena.Već od XVI stoljeća u bošnjačkom jeziku postoji distinkcija između narodnog imena Bošnjak i regionalnih odrednica Bošnjanin i Bosanac.Mahmutčehajić, kome maternji jezik očito ne leži, ne shvata tu finu značenjsku razliku i tokom cijelog teksta brka pojmove Bošnjak i Bosanac. On ne shvata da su i Bošnjaci i bosanski Srbi i Hrvati Bosanci, ali da su jedini Bosanci koji su Bošnjaci isključivo i samo Bošnjaci tj. muslimani srpskohrvatskog jezika.Imenom Bošnjak nazvali su se južnoslovenski muslimani ne samo Bosne, nego i u Srbiji odnosno Smederevskom sandžaku te oni u Crnoj Gori i u onim dijelovima te zemlje koji su uvijek pripadali Skadarskom sandžaku.I danas se stanovnici stočarskih sela na jugoslovensko-albanskoj granici u blizini Plava i Gusinja a koji govore srpaskohrvatskim jezikom sami nazivaju,a tako ih zovu i Crnogorci te Albanci Bošnjacima.Ime Bošnjak bilo je osnovno narodno ime u velikoj muslimanskoj južnoslovenskoj dijaspori u Mađarskoj , nekadašnjoj Undurovini,koja je tamo postojala od 1526-1717 godine. Ime Bošnjak i danas živi u južnoslovenskoj muslimanskoj dijaspori u Turskoj, Jordanu, Siriji, Palestini. Ti su ljudi doseljeni iz Bosne i Hercegovine, Novopazarskog  sandžaka, Crne Gore. Izrastanje imena Bošnjak iz regionalne u narodnosnu i nacionalnu odrednicu analogno je izrastanju nekadašnjih regionalnih odrednica Srbin i Hrvat u narodnosne i nacionalne termine. Slavenski jezik kojim su Bošnjaci govorili oni sami su nazivali bošnjačkim i bosanskim,a tako su ga i druhi imenovali.Ovo je osobito važno jer zaista nikada neće biti “muslimanske” književnosti, “muslimanskog” jezika, “muslimanske” povijesti. Ali zato može biti bosanskog jezika, bošnjačke povijesti  književnosti. Ostajanje pri pridjevu “muslimanski”  Bošnjaci bi se lišili nacionalne kulture i zauvijek bi je morali etabžirati po komunističkom principu „i...i...i“ tj. „ni...ni...ni“. Danas kada se u Bosni kroz nacionalna društva i na neke druge načine do kraja obnavlja i uspostavlja srpska i hrvatska nacionalna kultura i nacionalna interpretacija bosanske povijesti, jezika i kulture tvrdoglavo insistiranje na hibridnom nacionalnom imenu “Musliman” značio bi veliki hendikep  za Bošnjake. Jer,upravo njihovoj povijesti, jeziku, kulturi uopće potrebna je srazmjerno najveća i najšira afirmacija. Zašto je tako mislimo da ne trebamo objašnjavati.

No,vratimo se povijesti. Od kraja XVI stoljeća pa do početka XIX stoljeća traje izgradnja narodnosne svijesti Bošnjaka.Osnovno međaši tog povijesnog procesa su bitka podb Siskom 1593 godine i uspostava odžakluk-timara(nasljednih dobara) što je označilo početak bosanske i bošnjačke  političke posebnosti,uspostava ajanskog vijeća u Travniku, boj pod Banjalukom 1737 godine gdje su svi društveni slojevi Bošnjaka zajednički odbranili svoju domovinu Bosnu itd. Već od kraja XVIII i početka XIX stoljeca u zvaničnim osmanskim dokumentima centralne administracije srećemo izraze Bosnak milleti i Bosnak kavmi što se ne može prevestu nikako drugačije nego bošnjački narod. Pokret Husein-kapetana Gradaščevića predstavlja kulminaciju toga razvoja. Bošnjaci se tada na južnoslovenskoj , balkanskoj i evropskoj sceni pojavljuju kao politički narod tj.nacija. I to je historijska činjenica koju niko ne može osporiti. Kasnija zlehuda sudbina imena Bošnjak opće je poznata. Kako ono nije odgovaralo ni Osmanlijama ni Austro-Ugarskoj ni novostvorenim srpskim državama Srbiji ni Crnoj Gori ni nacionalnim aspiracijama Hrvata, bošnjačko je ime,osobito u 1878.godine sve više potiskivano. Mali bošnjački narod, ostavljen samim na povijesnoj vjetrometini, teško da se je iole mogao suprotstaviti konsenzusu ovih, inače često nepomirljivo suprotstavljenih političkih faktora glede marginalizacije bošnjačkog imena, a samim tim svega onoga što to ime predstavlja. A od 1918 godine pa do naših dana bošnjačko je ime otvoreno i nesmiljeno progonjeno. Unatocč svemu, opstalo je što govori o njegovom dubokom korijenju u narodu.

3. Pisac tvrdi da je muslimansko stanovništvo činilo većinu žitelja na području današnje Slavonije sve do kraja XVII stoljeća.

Ad 3. Takva tvrdnja ne odgovara historijskoj istini. Zahvaljujući osmanističkim istraživanjima Fazilete Cviko i Nenada Moačanina utvrđeno je na temelju prvorazredne građe, da je u Slavoniji tokom XVI  i XVII stoljeća većina gradskog stanovništva ispovijedala islam. Međutim,seosko stanovništvo bilo je katoličke vjere,a postojale su i velike skupine pravoslavnih stočara Vlaha koji su imali poseban društveni status. Islamizacija seoskog stanovništva nije bila onoliko raširena kao u Bosni. Gornju Mahmutčehajićevu tvrdnju  naveo sam samo da bi ukazao koliko je neproduktivno I kontraproduktivno kada se amateri pačaju u ono što im nije posao. Ovakvi izlivi nekritičkog pristupa i falsificiranja povijesti Bošnjacima mogu samo štetiti. Narodu koji je dao Hamdiju Kreševljakovića, Hazima Šabanovića i Nedima Filipovića između ostalih, frizeri povijesti ala Mahmutčehajić nisu potrebni.

4. U mazbati je iznesena tvrdnja da gdje god su isčezle I posljednje komponente muslimanske samosvjesnosti s izvorima u Islamu(sic!-op.N.F.)tamo je I nestala potreba samoopredjeljivanja a nastala je posvemašnja pripravnost za “pohrvaćenje” ili “posrbljenje”.

Ad.4. To je samo jednim dijelom tačno. Neprijesporna činjenica je da je ateiziranje,osobito u dijaspori,bilo prva etapa procesa opredjeljivanja. Ali,upravo u Zagrebu iz kog nam Rusmir odapinje svoje otupjele i zahrđale protivbošnjačke strijele postoji 30.000 ljudi koji ispovijedaju Islam. Međutim,26.000 njih nacionalno se izražava kao Hrvati. Ovo su podaci koje je iznio Male Meštrović, služeći se rezultatima popisa stanovništva iz 1981 godine. Fenomen nacionalne apostazije koji korespondira sa pojačanjem vjerskih osjećaja tih ljudi, a uočava se u muslimanskim zajednicama Zagreba i Hrvatske sociološki je veoma interesantan. Mogu se povući neke vrlo upadne analogije sa zagrebačkim i hrvatskim Židovima u vremenu 1890-1941 godine. (Sve ono što su ti ljudi ugradili u hrvatsku nacionalnu zgradu i duboka iskrenost njihova hrvatskog nacionalnog osjećanja nije mogla spasiti većinu njih od toga da im u II svjetskom ratu kosti budu spepeljene po raznim ljudodernicama Hrvatske, Njemačke, Poljske. Nekima bi ta tragična historija trebala biti poukom. Ali,to nije predmet ovog teksta.) Jedno je jasno: islam nije tako nikako sigurna brana od nacionalne asimilacije,kako to vjeruje Mahmutčehajić. Ime Bošnjak koje u sebi implicira Bosnu i islam kao dva stožera duhovnog bića ljudi koji nose takvu nacionalnu odrednicu ,naprotiv, jeste bedem pred svakom vrstom utapanja. Dokle god Bošnjaci budu nosili apstraktno ime “Muslimani” mogu, mirne duše, biti svedeni ukazom u status vjerske zajednice bez prava na vlastitu povijest, književnost, kulture uopće. Ime Bošnjak im osigurava                        njihove četiristogodišnje opstojnosti na južnoslavenskom prostoru i njihovu vezu sa svojim praocima koji su zasnovali najstariju južnoslavensku državu,dok će sa imemom “Muslimani” ostati uvijek apstrakcija sa primjetnim okusom komunističkim dekretom oktroirane I isforsirane nacije.

5. Pisac veli da političko i kulturno suživljenje nikada nije postalo političkim načelom neke od južnoslavenskih srednjovjekovnih država.

Ad 5. Na stranu to što je indžilir zaboravio i vrapcima znani slučaj multiregionalne i multikulturne srednjovjekovne Bosne. Upravo ta otvorenost bila je temeljom prihvatanja islama na bosanskom tlu.Ali,kada neko hoće rješavati najsuptilnija pitanja duhovne povijesti njegov jedini izgovor ne bi trebale biti enciklopedije. Mahmutčehajić ništa ne zna o srednjovjekovnom srpskom katoličanstvu. Kroz čitavo svoje postojanje, srpska srdnjovjekovna država  bila je ne samo pravoslavna, nego i katolička država.O srpskom katoličanstvu antologijske stranice su napisali Konstantin Jireček i Ivan Božić, te bi ing. Mahmutčehajić mogao pročitati, ako ništa drugo, ono barem Jirečekovu biljurnu historiju Srba i Božićevu zbirku rasprava “Nemirno Pomorje” XV vijeka gdje može naći iscrpne informacije o katoličanstvu u srpskoj srednjovjekovnoj državi. Izlišno je ponavljati naše konstatacije o naučnom amaterizmu i pogubnosti falsificiranja povijesti.

6. Prema Mahmutčehajiću  Bosna ne predstavlja duhovni korpus koji se može povezati sa “Muslimanima” odnosno Bošnjacima na način da bi ona peredstavljala njihovu odlučnu odrednicu.

Ad 6. Na ovakvu egzemplarnostupidnu tvrdnju ne treba trošiti previse tinte. U nekim predhodnim tačkama potpuno smo je osporili. Samo bismo zapisali da nam se kosa na glavi diže pred ovolikim nedostatkom elementarnog domoljublja I pred ovolikom dozom pragmatičnog nacionalnog nihilizma.

7. Shodno svojoj sklonosti da olahko krivotvori povijest i neke druge duhovne odrednice naroda iz koga potječe,pisac tvrdi da u duhovnom habitusu Bošnjaka srednjovjekovna Bosna i njena historija ne igraju nikakvu ulogu.

Ad 7. Zaista je jadno kako Mahmutčehajić svoju antibodansku posvijest potura kao svijest bošnjačkog naroda. Neću spominjati dijalektalne osobenosti koje današnje bošnjačke govore vežu sa srednjovjekovljem,neću nabrajati brojne predislamske relikte u bošnjačkom Islamu, samo ću indžiliru podastrijeti jedan kraći navod. Naime,hafiz Zakir-efendija Kaniža koji je svoju želju da 23.VI.1947. godine učini zijaret Ajvaz-dedi platio višegodišnjim zatvorom, dakle jedan istinski putnik na Allahovom putu, rekao je isljedniku: „.. Ja sam Bosanac, a tako mi ne date da se opredjeljujem, nije me ni srpska ni hrvatska majka zadojila već muslimanka „. Isljednik je odvratio: “Ne možeš biti Bosanac jer ne postoje istorijski razlozi po kojima bi se mogla tvoriti bosanska nacija „. (Svaka sličnost sa mišljenjem Rusmira Mahmutčehajića slučajna je - op.N.F.) A Zakir-efendija odvrati: “A koji je klinac bio Stjepan Tomašević koji je upravo u Jajcu imao svoje sjedište. Zar to nije historija?!“(CF.Preporod 15.juli 1990.p.15). Eto kako istinski mumini poimaju povijest svoga naroda i svoje zemlje. Svaki drugi komentar je izlišan.

8. Sljedeća proizvoljna tvrdnja u pismu je da bošnjaštvo dovodi u pitanje budući razvoj „muslimanskog“ naroda kao cjeline sa onom njegovom petinomkoja živi izvan Bosne i Hercegovine.

Ad 8. Prije svega nigdje na svijetu petina ne diktira kakvu će nacionalnu orijentaciju zauzeti četiri petine jednog naroda. A zatim, ova tvrdnja o tobožnjoj ugroženosti petine bošnjačkog naeoda koji živi van BIH, ukoliko bi se ona opredijelila za bošnjačko ime, zaista predstavlja prejadnu i smiješnu mistifikaciju. Naime, Srbi u Hrvatskoj već četiri stotine godina, a gdje gdje jos i duže, žive kao hrvatski Srbi i niko ih više ne pita odakle su došli. Ali, nikome i ne pada na pamet da bi zbog postojanja zemlje Srbije hrvatski Srbi trebali da se preimenuju u pravoslavce. Isto tako, apsurdno bi bilo tražiti da se bosanski Srbi i Hrvati izjašnjavaju kao katolici i pravoslavci zato što su se rodili i žive van Hrvatske i Srbije.Pučanstvo islamske vjeroispovijesti u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji ima šansu samoodržanja svevelikog napretka jedino ako istupi sa bošnjačkim imenom. Ponovimo, bošnjačko im ime osigurava status historijskog naroda,a ne proizvoljne tvorevine jedne partije. To će stanovništvo kao bošnjačko imati svoju matičnu državu i imat će pravo da zahtijeva, gdje god živjelo, kulturnu autonomiju. Simptomatično je da gospodin Tuđman u svom posljednjem istupu u Hrvatskom saboru,u povodu donošenja ustavnih amandmana, veli da je Hrvatska država hrvatskog, srpskog, talijanskog, češkog, mađarskog....naroda. A Bošnjake odnosno „Muslimane“ uopće ne spominje. Još je simptomatičnije da jedan statista u Tuđmanovoj vladi, Hrvat-musliman i ekspert za mehaniku kostiju, savija pred Tuđmanom kičmu do tla toliko da ne osjeća potrebu da se na bilo kakav način ogradi od takvog brisanja čitavog jednog naroda sa političke karte Hrvatske.Eto koliko je apstraktno nacionalno ime „Musliman“  garancija za opstojnost samobitnost bošnjačkih zajednica u dijaspori.

9. Mahmutčehajić tvrdi da će ime Bošnjak i bošnjačka nacionalna opcija ugroziti suverenost bosanskih Srba i Hrvata te smatra da to može imati loših posljedica po „Muslimane“ odnosno Bošnjake.

Ad 9. Prije svakog komentara ove tvrdnje,smatramo da Mahmutčehajić ne treba baš toliko bit zabrinut za bosanske Srbe i Hrvate. Oni već preko stotinu godina vode svoju nacionalnu politiku na bosanskom tlu, njihovi politički interesi su odavno profilirani i niko ih u Bosni ne može proglasiti građanima drugog reda. Sama tvrdnja je najobičnija parola i sračunata ideološka floskula, karakteristična za misaoni instrumentarij boljševizma . Ime Bošnjak i kategorije bošnjački narod i nacija ne znače da su samim tom isključivi vlasnici Bosne. Pitanje suvereniteta jedne zemlje ne rješava se imenovanjem nekog naroda odnosno nacije, nego preciznm formulacijama u ustavno-pravnim aktima.Ne vidim zašto bi bila nemoguća formula u kojoj bi se reklo da su nosioci suvereniteta u Bosni Bošnjaci, Srbi i Hrvati. A i ne razumijem šta to Mahmutčehajića goni da poseže za boševljičkim propagandnim metodama i da poput Nijaza Durakovića plaši Bošnjake da će takvo njihovo izjašnjavanje probuditi i pobuditi nečije atavističke nagone.

Riječ na kraju ili kome to treba

Iz svega što smo napisali,jasno je da smo dokazali da Mahmutčehajić ni o islamu niti o Bosni i Bošnjacima. Njegovo mišljenje nije mišljenje muslimana niti je mišljenje Bošnjaka,ali također,nije ni mišljenje nezavisnog intelektualca. Ono savršeno koresporendirai pored kvaziislamske jalove pseudometaforike njegova pisanja sa govorima i javnim istupima prvog čovjeka CK SKBIH, stavovima nekadašnjih ideoloških promotora imena „Musliman“ i sa jednom stravičnom antibošnjačkom kampanjom koju već oko mjesec dana protura partijski veoma svrstan, tobož nezavisan, list Oslobođenje. Bošnjaci islamskog vjerozakona su dovoljno pametni te ih te slatkoriječive indžilirove ponude ne mogu zavesti. Oni vrlo dobro znaju šta je munafikluk. Za njih su putokazi na Allahovom putu i u ljudskoj borbi za postizanje svekolikog dostojanstva svog bića svježa pamet , istinska vjera i spremnost da se predura svaka nedaća ,odnosno osobine koje krase ljude poput Zakir-efendije Kaniže, autentičnog Bošnjaka. A krasile su i Husein-kapetana Gradašćevića , Hadžijamakovića, Kaukčiju, Hadži-Loju,Mehmed-bega Kapetanovića, Ljubušaka, Safet-bega Bašagića, reisa Čauševića, dr.Mehmed Spahu, Ali-bega Firdusa, dr.Sakiba Sikirića, hadži Mehmed efendiju Handžića, Suljagu Salihagića, Envera Čolakovića,Muhamed-efendiju Pašića, Ibrahim-efendiju Kirlića, Husein-efendiju Đozu,Taiba Okića....Svi oni bijahu Bošnjaci.

Za razliku od njih, Rusmiru je u njegovu stanju letargične opijenosti „nacionalnim“ poklonom KPJ sasvim dobro te ga treba i dalje pustiti da uživa u tom „halu“ i na tom „mekamu“. Bolje nije ni zaslužio.


(Sarajevo,26. VII. 1990.godine. Islamska misao, Autor Nenad Filipović)

(TBT)