IDEJA MUSLIMANSKOG SVIJETA Cemil: Nigdje nije rečeno da je ummet označen na nekoj karti s jasnim neprijateljem

15.05.2017. u 01:28

INTERVIEW

Otprilike petinu današnjeg stanovništva čine muslimani. Njihova se društva nalaze u svakom uglu svijeta i razlikuju se po jeziku, narodnosti, političkoj ideologiji, nacionalnosti, kulturi i imetku. Ipak, ovih 1.5 milijardi ljudi, uprkos ovakvoj raznolikosti, mi smatramo kohezivnom i povezanom cjelinom koju iznad svega definira njihov muslimanski identitet.

 

FOTO: Aydin (public)

Otprilike petinu današnjeg stanovništva čine muslimani. Njihova se društva nalaze u svakom uglu svijeta i razlikuju se po jeziku, narodnosti, političkoj ideologiji, nacionalnosti, kulturi i imetku. Ipak, ovih 1.5 milijardi ljudi, uprkos ovakvoj raznolikosti, mi smatramo kohezivnom i povezanom cjelinom koju iznad svega definira njihov muslimanski identitet.

Profesor Cemil Aydin, vanjski suradnik na univerzitetu u Sjevernoj Carolini, u svojoj novoj knjizi „Ideja muslimanskog svijeta“ dovodi u pitanje ovaj pristup. Ideju „muslimanskog svijeta“ opisuje kao „ahistorijsku iluziju“ koja vodi porijeklo s kraja 19.st. i uspona evropskog imperijalizma te odgovora muslimanskih intelektualaca. Ironično, ideju prepoznatljive „muslimanske civilizacije“ specifičnih, nepromjenjivih karakteristika na sve četiri strane svijeta podjednako su usvojili i islamofobi i panislamisti. Ovo je i danas slučaj u žustrim raspravama oko „islama i Zapada“ i „sukoba civilizacija“.

O svojoj knjizi Aydin je govorio za Hürriyet Daily News. U nastavku slijedi dio intervjua.

Možete li nam sumirati, u širem smislu, Vašu tvrdnju?

Knjiga se fokusira na način na koji se rasizacija muslimana u Evropi i Americi, od imperijalnih vremena s kraja 19.st. do danas, oslanja na ovaj pristup muslimanskog geopolitičkog jedinstva zasnovanog na njihovom vjerskom identitetu. Rasizacija različitih neevropskih društava dogodila se Azijatima, Afrikancima i mnogim drugim grupama, a vrijeme imperije krajem 19.st. je također vrijeme rase i rasnog promišljanja. Knjiga pojašnjava kako je biti musliman postala rasna kategorija. Evropljani su muslimane počeli smatrati jednom rasnom grupom putem njihove religije, slično židovima i hindusima. Ali, za razliku od židova, koji su smatrani unutrašnjim neprijateljem, muslimani su smatrani vanjskom političkom prijetnjom s velikom populacijom i velikom geopolitičkom snagom.

Knjiga se također fokusira na pitanje zašto rasno poimanje muslimana, naslijeđeno iz imperijalnog vremena, nije izblijedjelo sa dekolonizacijom. Naprotiv, vratilo se tokom Hladnog rata. Rasizacija muslimana na Zapadu opet se ponovila, po istom uzusu imperijalnog vremena, ali zarad mnogo drugačijih političkih ciljeva. Još uvijek imamo posla s ovim. Knjiga počinje govorom „muslimanskom svijetu“ Baracka Obame u Cairu 2008., pokazujući kako se upravo on oslanja na rasizirano poimanje postojanja muslimanskog svijeta: muslimani od Senegala i Nigerije do Maroka i Indonezije su iznad svega muslimani i upravo to ih definira.

Knjiga također opisuje kako su panislamisti i muslimanski modernisti te politički islamisti iz 1980-ih slično prihvatili poimanje muslimanskog svijeta i povezali ga s ranijim pojimanjem ummeta. Učinili su tako radi geopolitičkih ciljeva, ali su usput stvorili i simbiotsku vezu između panislamizma i evropskog rasizma prema muslimanima.

Želim pozvati čitatelje da preispitaju svoje uvjerenje u ideju muslimanskog jedinstva ili muslimanskog svijeta. Ova ideja je polazna tačka da ih se ne posmatra kao pojedince, ili narod s državljanstvom i pravima, nego kao predstavnike, alate, pijune ili produžetke opasnog geopolitičkog bloka. To pogađa prava muslimana u Evropi i Americi. Također potiče na takav stav gdje svaka osoba koja želi biti „lider muslimanskog svijeta“ poziva muslimane u Evropi, na primjer, da djeluju kao sredstvo infiltriranja sve šireg muslimanskog svijeta.

Opisujete kako se ideja pojavila krajem 19.st. i kako je zapravo bila kraj onih ideja koje su postojale stoljećima ranije.

Knjiga se bori protiv sveprisutnog narativa o sukobu civilizacija, ili islam vs. Zapad. Podsjeća nas da se ova priča o vječnom konfliktu između islamskog i kršćanskog svijeta – imaginarnim entitetima u oba slučaja – oslanja na fikciju. Pretpostavka je da je od vremena poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kasnije, oduvijek postojao „konflikt između muslimanskog svijeta i ostatka“. Ali cijeli milenij muslimani žive u različitim imperijalnim okruženjima i to jako blizu nemuslimana. Ovaj globalni koncept zapravo nije postojao. Muslimanske dinastije su primarno bile imperijalne – Osmanlije, Moguli, Safavidi, na primjer – i nisu razmišljali o sebi kao da pripadaju globalnom geopolitičkom jedinstvu u odnosu na neprijatelja.

Termin „ummet“ je također korišten za drugačiji religijski kontekst. Poslanik Muhammed s.a.v.s. je rekao da će okupiti svoj ummet na onom svijetu, ali da ummet podrazumijeva samo pobožne ljude kroz mnoge generacije. Nigdje nije rečeno da je ummet označen na nekoj karti s jasnim neprijateljem. Knjiga, dakle, podsjeća ljude da u 15., 16. i 17.st. ideja „muslimanskog svijeta“ ljudima ne bi imala smisla. Porijeklo termina tek naziremo krajem 19.st.

Jedno poglavlje knjige navodi da prva reakcija na evropsku imperijalnu rekaciju nije bila panislamizam, što bi također trebalo nagovijestiti važnost carstava. Kada je Napoleon bio u Egiptu, ili kada su Francuzi prvi put bili u Alžiru, nismo vidjeli globalni utisak o muslimanskoj solidarnosti protiv kršćanskih carstava. Prve primjere utisaka o pojavi islamskog svijeta vidimo 1870-ih i 1880-ih.

Opisujete i da je postojala vrsta simbioze. Susretom rastućih evropskih carstava i često muslimanskih naroda kojima su vladali ideja muslimanskog svijeta uzela je zamah. Obje strane su to iskoristile za vlastite svrhe.

Kad su Britanci ili Francuzi putovali oko svijeta, od Afrike do Azije, da bi osnovali trgovačke kolonije ili pribavili carsku imovinu, postojala je svojevrsna identifikacijska etiketa muslimanstva. Iz ko zna kojeg razloga, muslimanstvo je bilo primarno obilježje evropskih posmatrača koji su gledali drugačija, raznolika društva iako Osmansko Carstvo nije imalo veze s Nigerijom ili Senegalom, te sasvim malo s nekim dijelovima Indije. Dok se ovo dešavalo, postepeno osnažena muslimanska javnost prihvatila je ovu, s vana nametnutu, ideju o muslimanskom svijetu kako bi „uzvratili“ evropskom rasizmu.

Ovo je veoma važna prekretnica koja se vjerovatno desila u isto vrijeme za Aziju, hinduse i židove. Postojala je generacija  obrazovanih muslimanskih intelektualaca iz 1880-ih koji su bili bolje povezani i pratili su vijesti. Bili su nesretni oko carstva, ali još uvijek nisu nužno zamišljali postimperijalni svijet; bili su zainteresirani za poboljšanje pozicije muslimana u carstvima i odbijali su evropske rasne diskurse o muslimanskoj inferiornosti. Ova grupa - Jamal al-Afghani, Syed Ahmad Khan, Said Amir Ali, osnivači muslimanskog modernizma – također je smatrala da je ideja muslimanskog svijeta sa svojom civilizacijom i univerzalnim vjerskim vrijednostima dobar način da se evropskim imperijalnim elitama da do znanja da je njihov rasizam iracionalan, nelogičan i neosnovan. Ideja islama kao „svjetske religije“ ili civilizacije je razvila predstavu da su muslimani bili povezani od Senegala do Maroka, i Istanbula do Delhija. Također je muslimanima dala osjećaj snage i kolektivne sloge oko kritiziranja rasizacijskih carstava.

Jedan fascinantan primjer koji se odnosi na sve ovo je kasniji poziv Njemačkog Carstva tokom Prvog svjetskog rata da Osmansko Carstvo proglasi džihad strateškim korakom. Kaiser Wilhelm je kazao da je želio isprovocirati „cijeli muhamedanski svijet“ na „divlji otpor“ Britanskom Carstvu. Ovakvo nešto se nikada ranije nije desilo. Možete li reći šta je sve ovo značilo i kakvi su bili ishodi?

Imperijalno rasuđivanje na kraju su preplavili geopolitika i rasno promišljanje. Kaiser Wilhelm je mislio, „Islamski svijet postoji pod Britanskim Carstvom. Ali to bi mogla biti slaba tačka Britanaca.“ Smatrao je da trebaju isprovocirati pobunu muslimana protiv Britanaca. Umjesto da su islamski svijet gledali kao plod osmansko-britanske suradnje, mladoturci i Nijemci tokom Prvog svjetskog rata mislili su da u biti mogu tražiti od islamskog svijeta da pruži otpor. Prvobitno, indijski muslimani su bili veoma zabrinuti zbog ovog poziva jer su insistirali da mogu biti lojalni podanici Britanskog Carstva i da mogu iskazati svoje poštovanje i vjersku odanost halifi. Posljednja stvar koju su željeli bio je rat između Osmanlija i Britanaca. Odmah su uzvratili pismenim odgovorom da je proglašenje džihada neprihvatljivo.

Ironija nastupa u sljedećem poglavlju s padom imperijalnog sistema nakon rata. Veći problem postala je izdaja obećanja muslimanima koje je dalo Britansko Carstvo. Antikolonijalizam je postao jači među muslimanima u Britanskom Cartsvu jer su vjerovali da su Balfourova deklaracija, Sporazum Sykies-Picot, i izdaja nakon Arapskog ustanka sve redom kršenja britanskih obećanja muslimanskom narodu pod njihovom vlašću.

Misleći tačno na Bliski istok u ovom periodu, današnji mediji često uočavaju da sadašnji problemi u regiji potječu od tzv. „vještačkih“ nacija-država koje su se pojavile nakon pada Osmanskog Carstva prije 100 godina. Ovo se čini veoma pojednostavljeno, zamišljati da se regija razvijala kao prirodna i jedinstvena cjelina prije nametanja modernih nacionalističkih ideologija.

Veoma mi smeta što je isplivao narativ da je „kraj Osmanskog Carstva bio kraj muslimanskog jedinstva“. Ljudi koji to tvrde samo se fokusiraju na tragičnu historiju arapskog Bliskog istoka nakon pada Osmanskog Carstva. Istina da je više podjela unutar arapskog Bliskog istoka; barem su veći dijelovi Iraka, Sirije, Jordana, Palestine i Hijaza bili povezani za vrijeme Osmanlija. Ali ljudi zaboravljaju da su veće podjele ustvari odvajanje Turaka i Grka i odstranjivanje Armenaca iz Anadolije. Ljudi koji pamte kraj Osmanskog Carstva kao kraj arapskog jedinstva nikada ne pričaju o tim primjerima, iako su oni zapravo važnije prekretnice.

Druga bitna stavka je da tokom Prvog svjetskog rata Osmansko Carstvo čak i nije bilo najveće carstvo koje vlada muslimanima. Ustvari je riječ o Britanskom Carstvu. Samim tim, narativ da su muslimani bili ujedinjeni i da ih je imperijalizam podijelio nije istinit. Uvijek su bili podijeljeni među carstvima i kraljevinama kroz historiju. Privremeno su Britanci nenamjerno ujedinili polovinu muslimana oko Indijskog okeana, i nakon Prvog svjetskog rata Britanija je ustvari povezala Arape na Bliskom istoku i u Indiji preko Londona. Ali, Britansko Carstvo je uz velike teškoće uvjeravalo muslimane da je ovo carstvo prema njima pošteno.

Narativ da je Sporazum Sykies-Picot podijelo ujedinjen „ummet“ nije istinit. Njega gura ISIL, koji izjavljuje da će ujediniti Siriju i Irak u „eliminaciji Sykies-Picota“. Ali Sykies-Picot je samo jedan od mnogih faktora koji je doveo do trenutnih granica na Bliskom istoku. Ovaj Sporazum nikada u suštini nije realiziran. Desile su se druge stvari i sve je bilo mnogo kompliciranije.

Kasniji ključni trenutak desio se tokom Hladnog rata kada su SAD zaključile da muslimani svijeta mogu biti važan saveznik protiv SSSR-a, i to na osnovu pretpostavki da su činili koherentan blok sa zajedničkim fundamentalnim karakteristikama. Ovo razmišljanje je dovelo do neslužbenog i indirektnog saveza sa islamistima u različitim dijelovima svijeta tokom Hladnog rata, od kojih je najozloglašenije sa Talibanima u Afganistanu tokom 1980-ih.

Postoje sličnosti i intelektualni kontinuitet između ranije i kasnije vrste „muslimanskog svijeta“. Nakon Drugog svjetskog rata, ideja je izblijedjela, ali je nju Saudijska Arabija na kraju uzela da se ojača prvo protiv Gamala Abdel Nassera u Egiptu i onda da se izgradi u veliku regionalnu silu, u savezu sa SAD-om. Tako saudijski kralj Faisal djeluje poput osmanskog sultana Abdulhamida II, 80 ili 90 godina kasnije; uspostavlja nove mreže i vjeruje da se novi blok muslimanskog svijeta može pojaviti u Ujedinjenim nacijama.

U knjizi također pišete o ISIL-u. ISIL bi zapravo mogao biti jako dobar primjer kako se ova fantazija „muslimanskog svijeta“ otela kontroli. Pišete da se „njihova ideologija oslanja na ahistorijsku karikaturu halifata, onu koja kao da se razvila iz islamofobičnih stereotipa, a ne stvarnih abasidskih ili osmanskih praksi.“ Možete li malo pojasniti ovo?

Pokušavam ukazati na ovaj problem historijske amnezije, kako i muslimani i nemuslimani stvaraju ove priče o muslimanskoj politici i povijesti koje su postale tako dehistorizirane i apstraktne. Oni zamišljaju da postoji direktna veza između prvih muslimanskih društava nakon poslanika Muhammeda s.a.v.s. i moderne muslimanske politike. Kao da 1400 godina historijskog iskustva ne predstavlja ništa. Kao da iskustva Akbara Velikog u Indiji ili Sulejmana Veličanstvenog u Osmanskom Carstvu, ili da čak tanzimatske reforme iz 19.st., ne znače ništa.

Oni umjesto toga vjeruju da se morate vratiti na rani islam kako biste bili dobar musliman. Ali ovo je sasvim nova ideja. Ako u ISIL-u ikad pročitaju nešto o osmanskim sultanima, sigurno bi ih proglasili nevjernicima. Abdulhamid II, na primjer, kojeg mnogi pamte kao skrušenog, pobožnog halifu koji je stvorio muslimansku solidarnost, bio je veliki ljubitelj evropske operne muzike.

(TBT, Prevela Jasmina Drljević)