DAMASKI LAV ISPOD DAVIDOVE ZVIJEZDE: Hafez i Bashar namučili su devet američkih predsjednika

24.04.2017. u 05:51

ANALITIKA

Henry Kissinger je 28 puta putovao u Damask, Voren Cristhoper 30 puta, Colin Powell tri, dolazili su mu i Nixon i Clinton, ali Hafez el Assad ostajao je nepopustljiv u svojim zahtjevima


FOTO: Kissinger, Assad (Wikipedia)

Prvi susret američkog državnog sekretara Henryja Kissingera sa sirijskim predsjednikom Hafizom el Assadom 1973. otegao se do 11 uvečer.

Toliko je trajao, pisao je Time, da su mediji počeli da sumnjaju da je američki diplomata kidnapovan.

Assad je "pregovarao uporno i hrabro kao kockar" kako bi bio siguran da je iznudio i posljednju mrvicu mogućih ustupaka, prisjećao se Kissinger u svojim memoarima "Godine preokreta".

Maratonski razgovori sa sirijskim vođom bili su redovna pojava. Državni sekretar James Baker se 1991. predao poslije skoro deset sati, jer je morao do toaleta. Kasnije je pregovore sa Assadom nazvao "diplomatijom bešike".

Poslije mirnog prevrata 1970. koji je doveo porodicu na vlast, dinastija Asad – osnivač Hafiz i njegov nasljednik, mlađi sin Bashar – namučili su devet američkih predsjednika.

"Dugotrajni, iznurujući i bizarni", opisao je Kissinger svoje sesije sa starijim Assadom.

Republikanske i demokratske administracije podjednako su nagovarale i laskale, pritiskale i hvalile, a od nedavno i ušle u sukob i osudile Assadove kako bi dovele do promjene politike.

Kissinger je 28 puta putovao u Damask – 14 puta u toku samo jednog mjeseca – kako bi postigao dogovor poslije arapsko-izraelskog rata 1973. godine.

Najzad je juna 1974. uspio da postigne sporazum sa Assadom da se sirijske i izraelske trupe razdvoje duž Golanske visoravni.

Poslije nešto manje od mjesec dana, Richard Nixon postao je prvi predsjednik SAD koji je posjetio Damask. U njegovu čast ispaljen je 21 plotun, a vozio se u otvorenim kolima zajedno sa Assadom pored stotina američkih zastava koje su se vijorile na jakom vjetru.

Pored puta kojim su prolazili pisalo je: "Revolucionarni Damask želi dobrodošlicu predsjedniku Nixonu".

Ipak, ni Nixon koji je poslije dva mjeseca bio primoran da podnese ostavku, niti Gerald Ford nisu mogli da kanališu te veze iz ranih godina Assadove vladavine u širi bliskoistočni mir.

Damaski lav

Assad znači "lav" i Hafiz se uživio u ulogu "damaskog lava". Sirija je bila slaba i nestabilna poslije sticanja nezavisnosti od Francuske 1946. i doživjela je 20 državnih udara za 21. godinu. Assadov je 1970. bio posljednji.

Na početku su ga odobravali. Times je pisao: "Poštovaoci generala Assada obradovali su se njegovom osvajanju vlasti u vladajućoj Baat partiji kao predvidivoj pobjedi pragmatizma nad ideologijom."

Ali kako bi ojačao državu i od nje stvorio regionalnu silu, Assad je postajao sve nemilosrdniji prema oponentima kod kuće i svojeglav sa spoljnim svijetom.

Jimmy Carter sreo se sa Assadom u Ženevi 1977. kako bi ispitao mogućnosti za američko-sovjetsku konferenciju o miru na Bliskom istoku.

Assad je bio nepopustljiv: zahtijevao je da mu se vrate teritorije koje je osvojio Izrael i strateški paritet za arapski svijet. Pre je bio spreman, sjećao se Carter, da se "suoči sa ozbiljnim političkim i vojnim konfrontacijama, nego da popusti oko ovih principa".

Carter ga je čak pozvao da posjeti Washington. Prilika da se slika u Bijeloj kući nije namamila Assada.

"Odgovorio je da ga ne zanima da ikada posjeti Sjedinjene Države", napisao je kasnije Carter. Poslije godinu dana, kada je Carter posredovao u postizanju sporazuma u Camp Davidu između egipatskog predsjednika Anvara Sadata i izraelskog premijera Menahema Begina, Assad je uzvratio produbljivanjem veza sa Moskvom.

Kvario i Reaganove planove

Assad je u više navrata kvario mir u vrijeme Reaganove administracije. U Fezu je 1981. organizovan Arapski samit na kome je tadašnji saudijski prijestolonasljednik Fahd trebalo da predstavi plan od osam tačaka, koji je podržao Washington i kojim bi Izraelu bilo priznato pravo da "živi u miru" u zamjenu za vraćanje teritorija.

U Maroko je stigla 21. delegacija i svi su čekali na Assada. Avion sa njegovim osobljem i tjelohraniteljima je stigao, ali sirijski predsjednik nije. Samit je propao.

Tenzije između Assada i Reagana prerasle su u otvoreno neprijateljstvo poslije izraelske invazije na Liban 1982. gde je Sirija imala hiljade vojnika.

Američki državni sekretar George Shultz posredovao je u postizanju formalnog mirovnog sporazuma između Izraela i Libana, ali je Assad praktično srušio dogovor jer je odbio da povuče svoje trupe – što je bio uslov za izraelsko povlačenje.

Assad je igrao smjele strateške igre kako bi održao sirijsku moć. Tokom izraelske invazije, podržao je razmještanje iranske Revolucionarne garde u Libanu – i stvaranje nove šiitske milicije koja je prerasla u Hezbolah.

Ona je bila odgovorna za bombaški napad na američku ambasadu u Bejrutu, što je bio prvi samoubilački napad na neku američku metu.

Uslijedio je napad na mirovnjake UN u Libanu, gdje je poginulo više od 200 marinaca, a zatim i na još jednu američku ambasadu. SAD su odgovornim smatrale Assada koliko i Iran i Hezbolah za uvođenje potpuno novog tipa ratovanja.

Trideset pet godina kasnije, Hezbolah je jedna od najmoćnijih milicija na Bliskom istoku, sa desetinama hiljada boraca koji pomažu dinastiji Assad da ostane na vlasti.

"Assad nije oklijevao da koristi nasilje ili terorizam za svoju korist", napisao je kasnije Schultz u svojim memoarima "Nemiri i trijumf".

Reaganova administracija ipak je održavala diplomatske odnose sa Damaskom i kontakte sa Assadom. Schultz se vratio u Siriju da se vidi sa njim 1988. godine, u još jednom pokušaju da se uspostavi mir na Bliskom istoku.

"Znao sam da je bitno drugim Arapima da se konsultujem sa njim", napisao je Schultz. I ovaj pokušaj bio je uzaludan. Kada ga je štampa pitala da li gaji ikakvu nadu, državni sekretar je odgovorio: "Sviđa mi se vaš smisao za humor".

Najzad slaganje, ali kratko

Iračka invazija na Kuvajt augusta 1990. bila je jedna od rijetkih situacija kada su se interesi Washingtona i Damaska podudarili.

Sirija i Irak bili su rivali i Assad je poslao hiljade vojnika u kolaciju predvođenu SAD za operaciju Pustinjska oluja, čiji je cilj bio da se Bagdad izbaci iz naftom bogatog Kuvajta.

Kao dio plana da stvori "novi svjetski poredak", predsjednik George Bush stariji sastao se Assadom u Ženevi i osigurao njegovu podršku za zajedničku američko-sovjetsku mirovnu konferenciju u Madridu. Ali Assad joj nije prisustvovao – i prilika je propuštena.

Raspad SSSR-a 1991. lišio je Assada najznačajnijeg saveznika. Mirovni sporazumi u Oslu iz 1993. između Izraela i Palestine, kao i mirovni sporazum između Jordana i Izraela naredne godine, učinili su da izgleda kao otpadnik u regionu.

Bill Clinton je zato pokušao da iskoristi Assadovu smanjenu moć. Između 1993. i 1996. državni sekretar Warren Christopher putovao je gotovo 30 puta u Damask kako bi posredovao u sklapanju dogovora oko Golanske visoravni.

Christopher je nekoliko puta rekao novinarima u svojoj pratnji da je blizu, veoma blizu postizanja dogovora.

I Clinton je 1994. došao kod Assada u Damask – prva posjeta nekog američkog predsjednika poslije Nixona. Ipak, dogovor nikada nije postignut.


FOTO: Al Assad (Reuters)

U posljednjem pokušaju prije nego što je završio mandat, Clinton se još jednom susreo sa Assadom u Ženevi 2000. Assad je veći dio sastanka pričao mlađem kolegi o historiji sirijske granice sa Izraelom i ponavljao da je uslov za mir da se Damasku vrati čitava Golanska visoravan.

Jedan arapski zvaničnik rekao je za Time: "On bi više volio da umre, nego da ne dobije potpuno povlačenje. Nije promijenio mišljenje za 30 godina, pa ga neće promijeniti i za nekoliko sati u Ženevi".

Assad je umro tri mjeseca kasnije. "Bio je nemilosrdan, ali briljantan čovjek koji je jednom prilikom zbrisao cijelo selo kako bi poslao poruku svojim protivnicima", napisao je Clinton u memoarima "Moj život".

Snažni otac i privilegovani sin

Assadova namjera je bila da ga naslijedi najstariji sin Basil, ali je on poginuo u saobraćajnoj nesreći. Bashar, koji je učio za oftalmologa, zauzeo je njegovo mjesto.

Otac i sin predstavljali su jednu porodicu, ali je stariji Assad bio više u skladu sa stvarnim svijetom i politikom, kažu američki političari koji su ga poznavali.

Deveto od jedanaestoro dece, Hafiz el Assad poticao je iz siromašnog i žilavog planinskog plemena.

Prvi u porodici je išao u srednju školu, a u Alepu je pohađao pilotsku akademiju. Do 35. godine postao je ministar odbrane, a do četrdesete, uz pomoć sopstvene visprenosti, predsjednik.

Njegov sin rastao je u predsjedničkim palatama, u kosmopolitskoj prijestonici, razmažen privilegijama, i dobio je uzde vlasti.

Bashar je na početku predstavljan kao reformator, uglavnom zbog pružanja pomoći mladima, supruge sa stilom koja je bila bankar za investicije u J.P. Morganu i interesovanja koje je pokazivao za internet i modernu tehnologiju.

Poslije gotovo dvije decenije na vlasti, mlađi Assad je pokazao da nema očeve pametne instinkte, pa čak ni običan smisao za politiku.

George Bush mlađi isprobavao je mogućnosti saradnje sa novim sirijskim liderom. Slao je državnog sekretara Colina Powela tri puta u Damask.

Poslije američke invazije na Irak 2003. Asad je dozvolio hiljadama stranih džihadista da pređu 500 kilometara dugu granicu njegove zemlje sa Irakom i bore se protiv američkih vojnika.

Poslije četiri godine CIA je potvrdila navode izraelskih špijunskih službi da Sirija, po sjevernokorejskim nacrtima i sa njihovim tehničarima, gradi tajni nuklearni reaktor u gradu Deir ez-Zoru. Izraelski vojni avioni bombardovali su ovo mjesto.

"Moje strpljenje sa predsjednikom Assadom je davno presušilo", rekao jeBush na konferenciji za štampu u Bijeloj kući 2007. "Razlog je to što pruža utičište Hamasu, pomaže Hezbolah, bombaši samoubici iz njegove zemlje odlaze u Irak, a destabilizuje i Liban."

Ubrzo pošto je Barack Obama postao predsjednik 2009. godine, John Kerry, tada senator, i njegova žena Tereza večerali su sa Assadom i njegovom ženom u pomodnom restoranu u damaskom Starom gradu.

Kerry je na press konferenciji rekao da nova administracija vidi u Siriji "suštinskog igrača za postizanje mira i stabilnosti u regionu".

Reformator, pa diktator

Čak i poslije širenja Arapskog proljeća na Siriju 2011. godine, državna sekretarka Hillary Clinton rekla je u političkoj emisiji Face the Nation: "Sirija sada ima drugačijeg lidera. Mnogo članova Kongresa iz obje stranke koji su posljednjih mjeseci odlazili u Siriju kažu da vjeruju da je reformator."

Ispalo je da nije. Assad je poslao snage bezbjednosti na mirne demonstrante, pri čemu su stradale hiljade ljudi. Obama je promijenio kurs i pridružio se evropskim liderima u zahtjevu da Assad podnese ostavku.


FOTO: (Reuters)

"O budućnosti Sirije mora da odluči njen narod, ali mu predsjednik Bashar el-Assad stoji na putu", izjasnio se Obama u saopštenju. "Došlo je vrijeme da predsjednik Assad ode."

Američka administracija uložila je desetine miliona dolara da naoruža i pomogne sirijskim pobunjenicima, koji su do sada postigli ograničen uspjeh.

Kao i njegovih osam prethodnika, Trump je preuzeo vlast spreman da razmotri kakvu bi ulogu Assad mogao da igra kako bi se okončao ovaj rat u Siriji – uprkos tome što je ubio, ranio i raselio milione više Sirijaca nego njegov otac, i u mnogo kraćem roku.

Bilo je potrebno manje od sto dana za Trumpa da otkrije da je dinastija Assad možda i njegov zakleti neprijatelj.


(TBT, New Yorker, Newsweek.rs)