BLIŽI LI SE KRAJ POLITIČKIH STRANAKA: Danas prava podjela nije na ljevicu i desnicu, već na konzervativce i progresiviste

23.04.2017. u 06:12

ANALITIKA

Institucije Pete republike, koje su saradnici generala Šarla de Gola uspostavili zarad svrgavanja partijskog režima, koji je on smatrao odgovornim za guranje Francuske u ponor 1940, dovele su do generalu neprihvatljive „scene protivriječnosti u pozorištu impotencije"

FOTO: Ilustracija (THEO HAGGAI - Iz serije "Francuska u bojama")

Ne čini li se dalekim ono vrijeme kada su Žan-Kristof Kambadelis, generalni sekretar Socijalističke partije (PS), i Nikola Sarkozi, predsjednik Saveza za narodni pokret (UMP, preimenovanog 2015. u Republikance) između 2014. i 2016. obećavali da će u svoje organizacije privući 500.000 aktivista? Kandidati na predsjedničkim izborima danas jedva da se usuđuju da spomenu svoje veze s partijama koje iza njih stoje. Sva sredstva za prevazilaženje partija već su na raspolaganju: građanski pokreti, skupovi, otvoreni primariji.

Nakon akcije dijeljenja letaka na stanici Mec, socijalistički aktivisti okupili su se u jednom kafeu i s nestrpljenjem čekali rezultate primarija. Oblasni sekretar Žozef Feraro objasnio je situaciju: „Aktivisti su Fransoa Olandu dali jasan mandat. On ga je, međutim, ignorisao. U partiji već dugo nema diskusije i discipline." Primariji „nam omogućavaju da svedemo račune". Pobjednik, Benoa Amon, insistirao je na tome da želi da „zaobiđe aparatus" i predstavljao se kao neko ko nije „partijski čovjek". Za razliku od Džeremija Korbina, lidera britanske Laburističke partije, Amon nema razrađeni društveni pokret koji bi mu poslužio kao oslonac. Aktivističke mreže PS-a pretrpjele su brodolom. Njegova pobjeda zato nije dovela do talasa novih učlanjenja.

Od studije Roberta Mihelsa o partijskoj oligarhiji, do pamfleta Simon Vejl protiv „valjaonice" političkog aparatusa (1), kritika partijskih institucija seže u daleku prošlost. Na dan obilježavanja društvenih pokreta iz 1968. godine, 22. marta 2010, Danijel Kon-Bendit, tada kopredsjedavajući Zelenih u Evropskom parlamentu, predložio je na forumu objavljenom u Libérationu prevazilaženje „forme partije" putem „političke zadruge", na tragu „antiautoritarne kulture... ekološke misli". „Ni partijska mašina, ni partijsko preduzeće"; zadruga bi mu omogućila da povrati „osjećaj posvećenosti". Štaviše, kao autor djela Pour supprimer les partis politiques!? (Ukloniti političke partije?!) (2), namjeravao je da osnuje „organizaciju za diseminaciju, koja traga za idejama, prenosi ih i uzgaja pomoću drugih dijelova društvenog tijela". Njegova zadruga vrednovala bi poroznost strukture i neravnomjernost angažmana.

Ova zamišljena forma odavala je jedan poseban senzibilitet. „Ekolog je homo academicus", ističe Vanesa Žerom, sociološkinja i aktivistkinja Klamara. „To objašnjava značajne podudarnosti između aktivističkog i akademskog diskursa." Ekolozi su prekvalifikovani i stoga spremno odbacuju rigidnost partijskih struktura, koje dovode do „demagogije organizacije u kojoj se svaki aktivista unapređuje u red teoretičara", smatra Natali Etjuan (3).

Umjesto da, poput većine svojih političkih prijatelja, podrži Amonovu kandidaturu, Kon-Bendit se na kraju odlučio za podršku Emanuelu Makronu i njegovom pokretu En marche!. Otkad je u maju 2016. pokrenuo kampanju od vrata do vrata kako bi se uspostavila „dijagnoza" stanja u državi, ovaj „građanski pokret" nekadašnjeg Olandovog ministra ekonomije okuplja se oko online platforme s više od 200.000 pristalica. Šef omladinskog ogranka u Mozelu, dvadesetdevetogodišnji Ludovik Mendes, pojašnjava: „Naše odjeljenje broji 1.300 aktivista i dvadesetak komiteta. Danas smo jača snaga od PS-a." Platforma omogućava i prikupljanje donacija. Pokret je tokom decembra 2016. prikupio 3,6 miliona eura od 13.500 donatora. Prosječna donacija iznosila je 266 eura - naspram 23 eura u slučaju pokreta Nepokorene Francuske na čijem je čelu ljevičarski kandidat Žan-Lik Melanšon, ili 27 dolara Bernija Sandersa tokom primarija u SAD.

Nestrpljiv da odstupi od „diktata partija", Makron je internet predstavio kao garanta modernosti i transparentnosti. Aktivisti pokreta En marche! smatraju da tehnologija favorizuje „agilno" i „horizontalno" funkcionisanje i da je u stanju da privuče one koji su se do sada klonili politike. Sociološkinja Anais Tevjo, naprotiv, ističe cenzorsku logiku u samom srcu ovakvih organizacija: „Cyber aktivisti posjeduju veći ekonomski i kulturni kapital od onih koji nisu online", objašnjava ona. „Uvođenje didžitala samo je ojačalo pristupne barijere."

Unutar Makronovog pokreta, menadžeri zauzimaju veliki broj kadrovskih pozicija (u Mozelu je oko polovine odgovornih lica u lokalnim komitetima vršilo ili i dalje vrši neku šefovsku funkciju). „Za razliku od drugih partija", kaže Mendes, „u pokretu En marche! veoma je malo studenata Sciences Poa i izabranih zvaničnika." Ovaj nekadašnji upravnik preduzeća za ekološko čišćenje smatra da će ta jedinstvenost omogućiti obnavljanje sistema vladanja i napuštanje profesionalnog bavljenja politikom: „Preduzetnici su tradicionalno odsutni iz političkih organizacija. Kao slobodni ljudi koji donose slobodne odluke, oni unose svoje iskustvo, osjećaj za organizovanje i način upravljanja."

I svoj imaginarijum, moglo bi se dodati. „Tim za atmosferu", „helpers", „challenges", „benchmarking", „output": korporativna kultura i poslovni jezik oblikuju odnos aktivista En marche! prema politici. Nakon hvalospjeva „inovativnosti" i „fluidnosti", Mendes, na čijem je Twitter nalogu velikim slovima ispisano „Uvodi novine. Vjeruj u sebe. Guraj dalje", nastavlja: „Novinari nas često porede sa startapom i tu ne griješe mnogo. Naš pokret je nov, dinamičan, mlad." Preporuka: „Ako hoćemo da se izborimo s apstinencijom, moramo liberalizovati partije."

Iako dobija pomoć od preduzeća, na koja partije delegiraju sve značajniji dio aktivističkih zadataka, En marche! svoj rapidan rast duguje aktivističkim mrežama starih organizacija. Čitave sekcije socijalističkih federacija uletjele su u ovaj pokret. Osim toga, veliki broj lokalnih zvaničnika iako na parlamentarnim izborima podržava PS, sada je iza Makrona. U njegov tabor prešao je i sam predsjednik Nacionalnog biroa PS-a za članstvo. Ovaj pokret, inače, obožava da se šepuri. Bernar Kušner, Fransoa Bajru, Rober Hju, Fransoa de Ruži i brojni drugi, poput trupe bez reda i resursa, tumaraju selima prateći bivšeg bankara.

„Danas prava podjela nije na ljevicu i desnicu", cijeni Rišar Feron, poslanik socijalista za Finister i generalni sekretar En marche!, „već na konzervativce i progresiviste." Tragom Bila Klintona, Tonija Blera i Matea Rencija, Makron pokušava da u Francuskoj prokrči „treći put" promovisanja demokratije neutralizovane konsenzusom. „U PS sam ušao s 18 godina. Odlazio sam na sastanke i razgovore", nastavlja Feron, skupštinski izvjestilac Makronovog zakona. „U to doba još je bilo radničke klase i metalurških radnika. Danas između gazde i zaposlenih vlada drugarski odnos. Imaju zajednički interes. Istina je da Zola nije umro i da će u biznisu uvijek moći da se nađu trgovci robljem, ali klasni sukob više nije očigledan."

Melanšon se ne bi saglasio. Stojeći naslonjen na bini, u crnom kaputu i crvenoj kravati, govori pred stotinak ljudi koji nisu uspjeli da se uguraju u opštinsko pozorište Turkoana. „Moćnici uvijek hoće da imaju poslednju riječ. Tako nas impresioniraju, sijanjem straha. Tako što su ljudi u strahu. Iz tog straha im prepuštamo svijet rada. Iz straha od toga šta će biti sutra, od gubljenja posla, nemanja plate." Početkom januara, ovaj kandidat organizovao je „izbijanje" Nepokorene Francuske. Nekoliko nedjelja prije toga, jedna kasirka iz grupe u Ošanu (veliki lanac supermarketa, prim. prev.) doživjela je spontani pobačaj na radnom mjestu usljed loših uslova na radu: „Rekli su mi: 'Zola se time ne bi bavio'", nastavlja Melanšon. „Ja se ne bavim Zolom. Život je taj koji se bavio Zolom."

S 290.000 potpisa i 2.800 grupa podrške, Nepokorena Francuska postala je jedna od vodećih organizovanih političkih grupacija u zemlji. Ukoliko je format njegove kampanje na neki način sličan onom koji ima En marche!, Melanšon vodi računa o tome da istakne jasne razlike u odnosu na svog protivnika: „Mislim da poređenje ima smisla ukoliko posezanje za ovakvom platformom definišemo kao alternativu tradicionalnoj partijskoj formi", napisao je na svom blogu (4). „Međutim ove dvije platforme nemaju isti odnos prema društvu." Opremljen Facebook stranicom i Youtube kanalom s preko 230.000 pratilaca, Melanšon dodaje: „Makronov sistem dosta sarađuje sa zvaničnim medijima... Mi radimo volonterski i mahom mimo zvaničnih kanala."

Središnje mjesto platforme oslanja se na Melanšonovo tumačenje mehanizama građanskih revolucija u Latinskoj Americi. Kada je svijet, prema njegovom mišljenju, ušao u „eru naroda", partije su izgubile svrhu. „Svi ti latinoamerički pokreti krajnje su zavisni od ličnosti koja izražava težnje datog trenutka", kako je zapazio u knjizi intervjua. „Ali jednom kada pobijedi na izborima, on pobjeđuje praktično bez učešća organizacije i partije. Tako njegova uloga ostaje zauvijek u središtu... Ovo je organska slabost tih revolucija (5)." Slabost koja se mora adresirati.

Nastala kao odgovor na unutrašnje protivrječnosti Lijevog fronta (FdG), Nepokorena Francuska razlikuje se od partijskog kartela. Nastavši iz kampanje protiv Evropskog ustava 2005, FdG je trebalo da omogući uspostavljanje jedne takve „partije bez zidova (6)", kao što su Die Linke u Njemačkoj i Siriza u Grčkoj.

Ipak, FdG nije uspio da se uspostavi kao trajna i nezavisna snaga. Naravno, Nepokorena Francuska ima zakonski status partije i zauzima ulogu namijenjenu klasičnim političkim organizacijama - ima svoje kandidate, a svoje aktiviste obučava na narodnim univerzitetima. Međutim, uređena je na takav način da partijski mehanizmi ne mogu da je sputavaju. Melanšon pojašnjava: „Ni od koga se ne zahtijeva da ima partijsku knjižicu - može je imati, ne treba se stideti članstva u partiji, ali sam pokret Nepokorena Francuska nije partija (7)." On, zapravo, umjesto članova okuplja potpisnike i funkcioniše na bazi donacija, a ne članarina. Zasada nema ni statut, ni predstavnička tijela, ni unutrašnje struje. Njegov program Budućnost zajedništva u dobroj mjeri nastao je doprinosima pripadnika pokreta, ali politička linija i strateška orijentacija nisu bile predmet rasprave ili glasanja unutar pokreta.

Melanšon je pokušao da izbriše postojanje partija, uključujući i one njemu bliske. Odstupilo se od nekih obilježja karakterističnih za radničke partije; recimo, rijetko kad se pjeva Internacionala. Partije, ipak, i dalje čine kičmu pokreta. Nepokorenu Francusku, objašnjava Erik Kokrel, koordinator Partije ljevice (PG), „na dosta načina pokreću i održavaju aktivisti naše organizacije. Bez nje je ne bi bilo, bez podrške u logistici i ljudstvu, kao i finansijske pomoći u iznosu od nekoliko stotina hiljada eura." Od vođstva pokreta pa sve do grupa podrške na lokalnom nivou, partijski aktivisti iznose većinu organizacionih dužnosti. Njihov odnos spram Nepokorene Francuske mogao bi se ipak ispostaviti kao komplikovan. Novi članovi, koji se ponekad nerado učlanjuju u organizacije, u Nepokorenoj Francuskoj pronalaze izvjestan vid slobode, ali iako prepoznaju do kakvog omasovljenja ona dovodi u poređenju s klasičnim partijskim okvirom, mnogi aktivisti pribojavaju se prateće atomizacije. Oni smatraju da bi raspuštanje partija unutar pokreta i dovođenje u pitanje izraza „ljevica" nosilo rizik ideološkog i organizacionog razoružavanja.

Društveni pokreti nastajali su još od maja 1968. kao prostori drugačijeg pristupa bavljenju politikom u odnosu na partije. Svjesni tog problema, oni u ime otvorenosti konstantno regrutuju one koji dolaze iz samih pokreta. I obratno, slijedi i to da društveni pokreti ponekad koriste partije za širenje svojih ideja. Uključujući i partije desnice.

„Htjeli mi to ili ne, obuzeti smo politikom", objašnjava nam Madlen de Žeze, portparolka tradicionalističkog udruženja Zdrav razum (SC). „Tako da pred sobom imamo dva moguća pristupa: pustit ćemo čamac da plovi, ili ćemo preuzeti kormilo." Ona je SC osnovala 2014. Nakon pristupanja UMP-u u cilju „mijenjanja njegove federalističke linije", SC namjerava da Republikance iskoristi kako bi „stavio tačku na kulturnu hegemoniju ljevice". Njegovi osnivači, svi proistekli iz Protesta za sve (Manif a tous, inicijativa protiv homoseksualnih brakova, pokrenuta 2012), kritični su spram konzervativnih partija jer nisu sprovele „civilizacijski projekat" i prečesto se zadovoljavaju „administrativnom upravom".

Poput Partije čajanke unutar Republikanske partije Sjedinjenih Država, SC je revitalizovao desnicu i omogućio joj da se ponovo poveže sa tradicionalističkim bataljonima. „Mi smo prava aktivistička snaga", smatra Žezeova. Za većinu od 9.000 članova SC ovo je prvi politički angažman; oni „nisu po partijskim kuloarima kovali planove za sopstvenu karijeru". Ističe ih aktivizam. „Mi smo znatno mlađi od Republikanaca, a aktivističko znanje stekli smo tokom društvenih pokreta iz 2013, što je rijetkost za grupe na desnici." Tokom primarija u novembru 2016, SC je podržao Fransoa Fijona. Potom je 5. marta organizovao veliki skup njegovih simpatizera na Trgu Trokadero u Parizu, što mu je omogućilo da održi nadmoć nad partijskim rukovodstvom koje je bilo odlučno da pronađe kandidata manje ukaljanog finansijskim aferama. Osim toga, SC je plasirao ideju da desnica može da postane masovni pokret, zastupljenu kako na biralištima, tako i na ulicama.

Unutar Republikanaca SC je zadržao političku i finansijsku nezavisnost. Pored toga, posjeduje i sopstvenu aktivističku organizaciju. Maksimilijan Erc, rukovodeći udruženjem u Grand Estu, na sljedeći se način obratio grupi od dvadesetak simpatizera okupljenih u zavučenoj sali jednog otmjenog restorana u Mecu: „Mi nismo pariski pokret. Hoćemo da se povežemo s realnošću, ali, kako bismo to postigli, moramo baciti mrežu što je bliže moguće. Nakon Nansija i Remsa i ovde smo formirali tim, jer naša snaga leži u puštanju korijena na lokalu." Pored njega sjedi Pjer de Solju, odnedavno referent SC-a za Nansi. „Bio sam odgovoran za Protest za sve u svom gradu. Tokom lokalnih izbora Loren Enar, kandidat za gradonačelnika, posjetio me je i ponudio mi da postanem njegov savjetnik za obrazovanje. Godinu dana od početka mog mandata, učlanio sam se u Republikance i Zdrav razum."

Među 16 učesnika sastanka koji su za stolom, većina nije bila deo Protesta za sve. Aktivirali su se tokom primarija, podstaknuti zajedničkom željom da „revolucionizuju politiku". Kako bi obuzdao žar okupljenih, tri mjeseca prije nego što će se Fijon naći na optuženičkoj klupi, Erc ih je upozorio: „Slijedi nam neminovno razočaranje. Zasigurno ćemo morati da progutamo neke žabe. Možemo mi da imamo svoja ubjeđenja, ali kada glava porodice udari šakom o sto, svi moraju da slušaju." Ubrizgavanjem seta ideja naslijeđenih iz antiprosvetiteljske filozofije, ovaj pokret već je uspio da preuredi političko polje desnice.

Ekstremna desnica, međutim, ne namjerava da se povuče. Stefani Binjon, autorka djela La Chasteté ou le chaos? (Čednost ili haos?) (Via Romana, 2016) i predsednika Terre et famille (Zemlja i porodica), te je večeri učestvovala u prijateljskom razgovoru s Gabrijelom Kluzel, novinarkom sitea Boulevard Voltaire, i Sesil Edel iz udruženja Choisir la vie (Izabrati život). Prihvativši poziv Souveraineté, identité et libertésa (SIEL, Suverenitet, identitet i slobode), udruženja bliskog Nacionalnom frontu (FN), njih tri sjedjele su na bini jedna do druge. Te večeri, stotinu ljudi okupljenih pod skutima Jovanke Orleanke došlo je da oda počast „ženama patriotama". „SIEL je veoma mlada partija", objašnjava nam njen predsjednik, Karim Ušik. „Marin Le Pen nam je 2012. dala zadatak: željela je strukturu sposobnu da prikupi glasače desnice koji nisu htjeli da se priključe FN-u. Taj zadatak povjerila je nama. Naša uloga je da zadržimo ljude u tom predsoblju."

SIEL je u novembru 2016. napustio „Okupljanje Mornarskoplava", koje je osnovala Marin Le Pen, kritikujući „nedostatak interne demokratije", i dao se na izgradnju desnog saveza unutar kog će služiti kao most između Republikanaca i FN-a (8).

Ušik pristaje da se igra „plavih beretki" samo zato što, prema njegovim riječima, „sve organizacije desnice dijele jedinstveni i većinski kulturni prostor". S čašom cidera u ruci, nastavlja: „Većina smatra da se Francuska nije rodila 1789, već da korijene vuče iz Ancien Régimea. I u središte debate stavlja pitanje islamizacije." Pokazatelja ideološkog proboja ima napretek: „Urednička postignuća Filipa de Vijera, Erika Zemura i Patrika Bujsona; uspon nedjeljnika poput Valeurs actuelles; i, iznad svega, masovnost Marševa za život i Protesta za sve, koji su pokazali da je francuska desnica koja počiva na vrijednostima u usponu."

Oslanjajući se na model uspjeha nacionalističke desnice u zemljama Centralne Evrope, Ušik očekuje političko prestrojavanje. Kaže da je u stanju da se „nevoljno opkladi" da će se unutrašnje protivrječnosti FN-a prije ili kasnije razriješiti podrivanjem političke strategije te stranke. „Oko 80% članova Centralnog komiteta su predstavnici nacionalne desnice. Kadrovi i aktivisti ove partije nemaju veze s linijom njenog rukovodstva."

„Ne želim da FN određujem ni kao ljevicu ni kao desnicu", podsjeća nas Luj Alio, potpredsjednik partije. „FN nije ni lijevo ni desno, ili, možda preciznije, rekao bih da je i lijevo i desno." Taj slogan „Ni lijevo, ni desno", koji su 1930-ih formulisali budući lideri kolaboracije (Žak Dorio, Simon Sabjani), danas vrši dvostruku funkciju gašenja svakog iskušenja da se desnica ujedini, ali i privlačenja onih koji jednim okom gledaju prema ljevici. „U vrijeme dok sam bio aktivista Radničke borbe, imao sam mnogo prijatelja koji su čitali Le monde diplomatique", uvjerava nas gradonačelnik Ajanža, Fabris Engelman. Kada je 2014. godine ispred FN-a krenuo u pohod na lokalnu vlast PS-a, imao je komplikovan, ali savršen profil. Ovaj zvaničnik jedne od sindikalnih sekcija Generalne konfederacije rada (CGT) prešao je prvo iz pomenute trockističke organizacije u Novu antikapitalističku partiju (NPA). Na kraju se pridružio FN-u: „U Ajanžu i okolini takoreći nije ni bilo FN-a. Front je imao samo jednog neozbiljnog aktivistu, bivšeg legionara s kojim ne biste hteli da provedete veče. On je bio vječiti kandidat Fronta." Engelman, sveprisutan u reportažama o njegovoj partiji, simbolizuje prestrojavanje dijela svijeta rada u pravcu ekstremne desnice. I novog odjela koje priželjkuje.

Le Penova poziva na stvaranje „obnovljene, otvorene, efikasne partije" i pokušava da se oslobodi bremena FN-a, koje je i dalje teško nositi. Od „nacionalnog okupljanja", osmišljenog tokom parlamentarnih izbora 1986. zarad privlačenja dezertera desnice, do „Okupljanja Mornarskoplava", pokrenutog u maju 2012, obuke osmišljene prije dvadeset godina kako bi ublažile ideološke pozicije i ponašanje aktivista do nivoa na kom su danas, sve je usmjereno na izgradnju formacije kojoj i dalje nedostaju kadrovi neophodni za sprovođenje vlasti (9).

Na sopstveni način FN ilustruje degeneraciju kolektivnih organizacija, budući da nad njim monopol drži jedan klan. Iako se u članu 4 Ustava navodi da „političke partije i grupacije doprinose pravu glasa", malo njih doprinosi razvoju nezavisnog mišljenja. Većina se zadovoljava ulogom izborne mašinerije u službi nečijih ličnih avantura. Znakovi vremena: Francuska je 1990. brojala 20 partija; 2016, bila je 451.


(TBT, LE MONDE, Istražuje Alan Popelar, Prevela Matija Medenica)